#2 ZATO BLOG

Kad smo mi ljudi stvarno sretni i ponosni na sebe, dok gledamo meksičku sapunicu na TV, dok jedemo, ako dobijemo na lotu ili kad shvatimo nešto važno za vaš život?
Za mene, nije bilo većeg zadovoljstva u životu nego kad sam shvatio da sam sretan čovjek.
To je važno, to se zove spoznaja.

Spoznaja je najviša misaona djelatnost, poimanje stvarnosti koje se zasniva na iskustvu i mišljenju, a može biti intuitivna ili racionalna.

Dakle, možemo spoznavati stvarnost i razumom, neki bi rekli mozgom, ili intuicijom.

Intuicija je naša sposobnost da neposredno bez razmišljanja uvidimo cjelinu i njezine dijelove, a razum je sposobnost razboritog, odnosno logičkog mišljenja.

Ono što se može neupitno i nepobitno ustanoviti nazivamo činjenicom.

Stoga je važno razumjeti, da ono što mislimo, nije činjenica dok god se to ne utvrdi. Iz istog se razloga često upotrebljava rečenična konstrukcija „ja mislim da je zato“, a ne „to je zato“.

Mišljenje je proces shvaćanja uzročno-posljedičnih veza između različitih pojmova. Shvaćanjem se stvara sadržaj mišljenja, to je “misao” koja se očitava u nekom “sudu” koji kod ljudi posjeduje istinosnu vrijednost.

Sud je rezultat procesa suđenja, pa kad mislimo mi stvaramo sud o nečemu i on, za nas, može biti istinit ili neistinit. Međutim naš sud nije stvarna činjenica.

Učenje je proces promjene ponašanja na osnovi usvojenog znanja i iskustva, te stvaranja pamćenja.

Kad kažemo da smo nešto naučili, to znači da smo to opazili i zapamtili kao informaciju. Informacija je rezultat organiziranja podataka, razmjenjuje se komunikacijom i tako dodaje nekakvo znanje primatelju.

Načini kako ljudi najčešće komuniciraju je riječima, tj. pojmovima. I kako god to činili ljudi u isto vrijeme i opažaju i pamte. Dakle, kad postavimo pitanje „zašto“ komuniciramo da želimo učiti.

No, naučiti ne znači i razumjeti. Za razumjeti treba donijeti vlastiti “zaključak”, tj. shvatiti veze i relacije između pojmova.

Dakle, kad primimo neku novu informaciju stvorena je pretpostavka za novo zaključivanje i donošenje suda. Pretpostavka je također sud kao i zaključak koji se donosi logikom.

Za zaključak kažemo da posjeduje karakteristiku valjanosti. Za nevaljani zaključak kažemo da sadrži logičku pogrešku ili pogrešku u zaključivanju.

Čovjek može zaključivati neposredno, odnosno sam, ili posredno, odnosno koristeći tuđe zaključke.

Čovjek, koji pri zaključivanju koristiti “svoju” percepciju i zaključuje neposredno, najprije će “izgraditi svoj stav” jer će se zaključak podudarati s neposrednim iskustvom. Ipak, ljudi puno češće koriste posredno zaključivanje.

Na taj način „smanjuje broj nepoznanica“ i brže se dolazi do zaključka ali se „umanjuje razumijevanje“.

Iskustva ljudi se razlikuju. To znači da različite pretpostavke i različite logičke valjanosti drugima mogu predstavljati logičke pogreške.

Jednom sam jednom prijatelju rekao: “naš stav je promjenjiva istina“.

Je li to valjan zaključak?

Ja vjerujem da je, a on može vjerovati u to ako za sebe prihvati moj zaključak kao valjan.

Vjerovanje je rezultat mišljenja kojim netko prihvaća sud, tvrdnju ili mišljenje istinitim iako za to nema neposredne osnove u vlastitom iskustvu niti ga može opravdati logičkim zaključivanjem.

Vjerovanje je osobno tumačenje percepcije, vlastitog mišljenja ili komunikacije. A naše tvrdnje i stavovi su rezultat vjerovanja da je nešto istinito.

Zato je rečenica: „ja mislim da je zato“ ustvari istovjetna rečenici: „ja vjerujem da je zato“.

Ako se malo bolje razmisli o razgovoru dva čovjeka “o nečemu”, jasno je da se razgovor svodi na razmjenu i dokazivanje osobnih tvrdnji.

Ne možemo samo reći “to je tako i točka” jer onda nema razgovora o tome.

Tvrdnju treba logički objasniti i dokazati valjanost, odnosno “argumentirati”.

Argument (iz latinskoga “osnovna, dokaz”) je izjava ili niz izjava koje se koristi za opravdanje ili opovrgavanje jedne tvrdnje. Argumenti služe uvjeravanju o istinitosti ili o zabludi neke teorije i zato su ključno sredstvo na području znanosti, kritike, rasprave i dijaloga.

Može se reći, kad čovjek “uči” on prihvaća argumente u čiju valjanost vjeruje, a ako ne vjeruje, čovjek će pokušati rekonstruirati valjanost argumenata preispitujući pretpostavke i donijeti svoj sud o tome.

U pitanju je smisao “toga”. Nijedan čovjek ne vjeruje u “nešto” ako “u tome” ne vidi smisao jer smisao je bit mišljenoga, ono po čemu je nešto razumljivo. Ne može čovjek “nešto” razumjeti ako ne razumije smisao “toga” što treba razumjeti, bez obzira bilo nešto nekome istina ili ne.

Po definiciji, istina je samo onda kad je „ono što misli o nečemu“ jednako „onom što to stvarno jest“ bez obzira na vjerovanje.

Stvarnost (zbilja, realnost) je pojam koji označava sve ono što stvarno postoji, ne označava nešto što je opsjena, i ne ovisi o željama ili uvjerenjima. Stvarnost je nešto što je u istini onako kako se i čini. Stvarnosti se u tom smislu može pripisati “izvjesnost“.

Stvarnost jednostavno postoji, a čovjekov doživljaj stvarnosti je subjektivan. Izvjesno je da nije tako kako se čovjeku čini da je izvjesno baš tako. A to postavlja pitanje postojanja “istine” na način kako to čovjek vidi. Rekli bismo čovjek u svojim zaključcima subjektivan. Zaključci i stavovi ovise o njegovom viđenju izvjesnosti da nešto “je”.

S druge strane, objektivnost je neovisan opis činjenica ili stvarnosti, nepromijenjen od strane promatrača ili osobe koja ga opisuje bez osjećaja i predrasuda.

Je li moguće da postoji „objektivna istina“, neka činjenica iz koje su nastali zaključci koji su bili pretpostavke za daljnje zaključke itd.?

Ako tako nešto postoji, onda bi ona morala uključiti opažaj svega postojećega, svega što stvarno jest.

To ne može čovjek, jednostavno zato što misao pripada jednom biću, ali i opažaj stvarnosti pripada jednom biću.

Za svakog čovjeka je istina isključivo njegov, odnosno subjektivan doživljaj stvarnosti, njegov opažaj koji stvara misli, vjerovanja, tvrdnje, djelovanje, ponašanje i dr. Zato se kaže da svatko živi u svojoj stvarnosti i svatko ima svoju istinu.

I zaista, kako stvarnost ili ono što uistinu “je”, ima osobinu da se ne može do kraja opaziti, tako postoji i uzrok nepresušnog izvora novih pitanja “zašto“. Postoji vječnost pitanja i odgovora.

Vječnost je metafizički koncept vremena, vječnost ukazuje na ideju bezpočetnog i beskrajnog trajanja.

Metafizika je disciplina koja istražuje principe stvarnosti i bavi se sa objašnjenjem krajnje prirode svijeta, istražuje neiskustveni karakter prirode stvarnosti, onaj dio stvarnosti koju čovjek ne može opaziti.

Iako većina ljudi metafiziku ne cijene kao neke druge znanosti, gotovo svi ljudi osjećaju njenu važnost kad broj nepoznatih odgovora na pitanja “zašto” postane toliko velik da nadmaši vjeru u naučene odgovore “zato”. Kad čovjek ne može pojmiti nešto jer ne razumije smisao toga.

Središnja grana metafizike je ontologija, pokušava razjasniti pojmove putem kojih ljudi razumiju svijet. Pokušava objasniti “zašto” na način da uvede više vrsta opažaja od onih kojima je čovjek ograničen sa svojih pet osjetila.

Njena osnovna uloga je pokušaj shvaćanja odnosa između pojava, dakle bavi se relacijama i relativnosti prirode uopće. A to znači da se bavi vezama između uzroka i posljedica u stvarnosti, rekli bi “kauzalnošću” kao principom prirode stvarnosti.

Kauzalnost je uzročno-posljedična veza sa „apstraktnim“ završetkom i „nepredvidivim“ ponašanjem – što slijedi nakon?.

A ljudi imaju problem s prihvaćanjem zakona kauzalnosti jer imaju problem sa razumijevanjem smisla nerazumijevanja ishoda. Nepredvidivost ishoda ograničava čovjekovu mogućnost predviđanja budućih događaja u stvarnosti. Naravno, tako čovjek nije, i nikad ne može biti, siguran u rezultat ili posljedicu nekog uzroka.

Pa niti u valjanost pretpostavke, svoga suda, zaključka i vjerovanja. Pobogu, zašto čovjek ne bi mogao točno znati koji uzrok izaziva koju posljedicu i tako donositi prave odluke?

Odgovor je jednostavan.

Iako je njegov postupak zaista uzrok neke posljedice, nije uzrok neke posljedice samo njegov postupak. Ima i drugih ljudi, drugih bića i pojava koji uzrokuju posljedice.

Tako da se može reći da je sve u stvarnosti “relativno”. Dakle, Kauzalnost je zakon prirode, život je posljedica naših postupaka, naši postupci imaju uzrok u našem vjerovanju.

Ništa nije onako kako nam se čini, sve je onako kako mi vjerujemo da je. Dakle, ako su posljedice po nas loše trebamo tražiti uzrok u svom vjerovanju ili uvjerenjima jer po njima se ponašamo i tako u stvarnosti uzrokujemo posljedice.

Relativnost ne brine o tome, jer ona, kao takva “je”, uistinu postoji u stvarnosti. A stvarnost se ne može negirati baš zato što “je”.

Razumijevanje relativnosti je važno za život, a stvari treba prvo “rasvijetliti” da bi ih dobro vidjeli.

I da ne zaboravimo, za istinsko rasvjetljavanje važna je i intuicija, bogomdana sposobnost da neposredno, bez razmišljanja, uvidimo cjelinu i njezine dijelove.

Pa evo, možda vam intuicija kaže da je vrijeme da nadogradite svoju spoznaju.

Možda uspijete u tome baš čitajući Galvanizatora.

Tko zna, sve je to relativno.

Vaš Galvanizator.