ČEMU BLOG

Svako nešto služi za nešto.

To je dvodimenzionalna relacija. Binarna relacija.

Ako to proširimo na naš trodimenzionalni opažaj onda ćemo zaključiti da “svakome nešto služi za nešto“.

U relativnoj stvarnosti svako “nešto” ima svoju svrhu. Tako i ovaj zasto.blog, on će “nekome poslužiti za nešto“. Naprimjer, za čistu razonodu ili za nadogradnju svog potencijala.

I meni on služi za nešto. To nešto su dvije stvari, moje zadovoljstvo kad napišem dobar članak i još veće zadovoljstvo kad ga čitatelji pročitaju, pohvale ili komentiraju.

Pohvale ili lajkovi čitatelja su, meni potvrda da radim dobru stvar, da stvaram dobar i razumljiv sadržaj. Zato sam siguran da sam donio dobru odluku kad sam stvorio zasto.blog.

Donošenje odluka uvijek je povezano s trenutnim emotivnim stanjem čovjeka ili raspoloženjem.

Metafizičari bi rekli da sam tu odluku donio iz bitka, prevedeno to znači iznutra ili u skladu sa osjećajima.

Osjećaj ili emocija naziv je za reakciju bića na događaj, osjećaj povezuje ono što je važno.

EMOCIJE čovjeku pružaju istinski opažaj stvarnosti. Stvarnost je proizvod uma.

Dok um djeluje uvijek i ima sposobnost donošenja odluka, osjećaj je percepcija stvarnosti u trenutku.

Dakle, svaki čovjek odlučuje razumski i pod utjecajem emocija.

Npr., kad je čovjek tužan donosi drugačije zaključke nego kad je sretan. Isto tako, uslijed lošeg raspoloženja čovjek učini i one stvari koje ni njega ni druge ne čine zadovoljnim.

Ljudski bitak određuje i procjenjuje koje su za njega dobre i loše emocije.

Čovjek uobičajeno za sebe kaže da je zadovoljan osjećajima sreće i ljubavi, a nezadovoljan kad osjeća tugu, mržnju, ljutnju ili strah i njihove izvedenice.

ZADOVOLJSTVO je također jedna vrsta osjećaja.

Kad smo kod zadovoljstva, postoji stara narodna poslovica:čovječe pazi što želiš može ti se to i ostvariti.

Ona opisuje kauzalnost ili neizvjesnost rezultata.

Dakle, to je čest slučaj. Kad čovjek nešto želi i kad voljno djeluje na ostvarenju, rezultat ostvarenja često nije jednak očekivanom.

Očigledno da su „neke sile“ koje su protiv njegove želje jače.

I još nešto, čovjekov se život ne svodi samo na njegove želje, volju, raspoloženje, zadovoljstvo i donošenje odluka već i na POTREBE koje kao živo biće ima.

To nazivamo životnim potrebama.

POTREBA je najsnažnija motivacija za čovjeka, ona predstavlja nužnost, nezadovoljenje životne potrebe dovodi do propasti života.

Potreba je nešto što se „mora“, npr. jesti, hodati, spavati, ostarjeti i na kraju umrijeti. To je onaj drugi dio što znači živjeti, dolazi iz „morati“, ne iz „željeti“.

Čovjek mora djelovati i raditi i ono što ne želi. Odnosno želja je tu nevažna.

Dakle, sve što čovjek kao biće ima, um, osjećaj, vjeru, shvaćanje, sve su to njegovi alati da bi živio “kako želi jer mora“.

Poznatu izreku „on ima volju za životom“ treba nazvati pravim pojmom: „on ŽIVI ŽIVOT”.

Vidite, ja nisam IMAO stvarnu životnu potrebu stvoriti Galvanoblog. To je jednostavno bila moja želja i odluka moga uma pod utjecajem mojih emocija.

Ali iznutra, iz bitka, sam osjetio takvu potrebu. Kako se kaže, imao sam takav filing u tom trenutku.

I sad sam sretan i zadovoljan zbog toga.

Postao sam na neki način više društveno biće, a to je za čovjeka važno.


Ako bi čovjek bio sam na svijetu, bi li bio sretan ili nesretan, kakve bi tada želje i emocije imao?

Nije pogrešno reći društvo čine ljudi. DRUŠTVO nije samo skup ljudi na jednom prostoru, već je to sve ono što definira odnose čovjeka i okoline i samog odnosa čovjeka prema čovjeku.

Jedan čovjek je čovjek, već dva čovjeka su društvo, dakle množina. Množina se stvara množenjem, za živa bića kažemo da se razmnožavaju.

Obitelj je osnovna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga srodnika, u kojoj se sjedinjuju biološko-reproduktivne, ekonomske i odgojne funkcije.

OBITELJ je klasični primjer društva, udruživanja i odnosa. Obitelj je način zajedničkog života odnosno zajednica, malo društvo.

Ako je istinito ono što učimo, onda je sigurno, da nekoć davno nije bilo obitelji kakvu danas pojmimo. Naprimje, neka je žena u nekom trenutku došla na ideju, zašto taj moj muškarac ne bi bio samo moj, a naša djeca samo naša.

I tako je nastala obitelj. Ali kako su nastala društva koje uistinu smatramo društvima?

U teoriji znanosti postoje dva osnovna načina udruživanja, definiraju se ovisno o „svjesnosti o samom sebi“.

  • Gomila je skup osoba koje imaju jedinstvene emocije, uvjerenja i akcije, a skupljaju se u isto vrijeme na istom mjestu. U gomili pojedinac gubi kritičko shvaćanje i samokontrolu, te ulazi u odnos s drugim članovima i ponaša se u skladu s zajedničkim impulsom koji dominira i kojem se on priklanja.
  • Organizacija  je poredak koji vodi zajedničke ciljeve. To obuhvaća i planiranje te izvršenje određenoga pothvata.

Sličnost je u tome što oba načina udruživanja predstavljaju INTERES i djelovanje u smjeru ostvarenja vlastitiog i zajedničkog cilja. Razlika je samo u temeljima kako se interes ostvaruje.

Danas će mnogi reći da udruživanje u gomilu nije baš ljudski već životinjski pristup. Teza je da je gomila ustvari društvo ljudi s manje svijesti o samom sebi.

Je li to baš tako?

Ja mislim da nije, jer emocije čine čovjeka čovjekom, a uvjerenje je samo posljedica njegovog prethodnog razmišljanja i zaključivanja.

Osim toga emocije su reakcija na nešto što on misli da je važno. To je njegov interes kojeg ostvaruje u gomili. Dakle, razumijevanje „gomile kao društva nesvjesnih ljudi”  je nerazumijevanje čovjeka i njegove prirode.

I tako dolazimo do velikih pojmova kao što su civiliziran čovjek, napredak i dostignuća civilizacije, sloboda pojedinca da odlučuje i sudjeluje itd.

Mislim, dakle jesam, to je poznata Descartesova izreka iz djela „Rasprava o metodi“ iz 17. stoljeća. On je zaključio da jedino kad je je onda kad misli.

Zbog toga da bi, za sebe, mogli reći da “razmišljaju” i da su zato ljudi, oni uglavnom žive s UVJERENJEM da nisu i ŽELJOM da ne budu dio gomile.

Ako stvarno pogledamo našu stvarnost, takav SVJETONAZOR prevladava, on je postao impuls kojem se čovjek priklanja bez kritičkog mišljenja, a to točno tako piše u definiciji gomile.

Zato se može reći, dobrodošli u CIVILIZACIJU, gomilu jednoumnih ljudi na planeti Zemlji.

A to je stvarno uvreda, meni ili vama reći da nemamo svoj mozak.

Što vi mislite o tome?


Dakle, nije čovjek čovjek samo “dok misli“, on je jednostavno čovjek dok je čovjek ili “onaj koji je” mislio ili ne.

Ne čini sve u životu čovjek svjesno i racionalno. I kako je Freud rekao: “Sloboda pojedinca nije dar civilizacije, ona je postojala puno prije.”

Slažete li se? Što kaže vaša logika i što je vama važnije, to kako razmišljate ili to kako se osjećate?

Što je smisao?

Ja za sebe znam, i o tome pišem na Galvanoblogu. Zato, ima razloga čemu ovaj blog.

Vaš Galvanizator.


U GALVANOSFERI


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

1 Comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s