---

Svako nešto služi za nešto. To je dvodimenzionalna, binarna relacija.
Ako to proširimo na naš trodimenzionalni opažaj stvarnosti onda ćemo zaključiti da “svakome nešto služi za nešto”.

Sve ima svoju svrhu, tako i ovaj zasto.blog.

---

Galvanoblog može “nekome poslužiti za nešto”, na primjer, za čistu razonodu ili za nešto vrijednije. Ovisi o tome koliko je “nešto” nekome vrijedno.

I meni on služi za nešto, to su dvije stvari, moje zadovoljstvo kad napišem dobar članak i još veće zadovoljstvo kad ga čitatelji pročitaju, pohvale ili komentiraju.

I zato sam siguran da sam donio dobru odluku kad sam stvorio zasto.blog.

Objasnit ću.

Metafizičari bi rekli da sam tu odluku donio iz bitka, prevedeno to znači iznutra ili u skladu sa osjećajima. Osjećaj ili emocija naziv je za reakciju bića na događaj, povezuje ono što je njemu važno.

Dok je stvarnost proizvod našeg uma, emocije nam pružaju istinski doživljaj stvarnosti, dok um djeluje uvijek i ima sposobnost donošenja odluka, osjećaj je istinska percepcija stvarnosti u trenutku. Dakle, svaki čovjek odlučuje razumski ali pod utjecajem emocija.

Npr., kad je čovjek tužan donosi drugačije zaključke nego kad je sretan. Isto tako, uslijed lošeg raspoloženja čovjek učini i one stvari koje ni njega ni druge ne čine zadovoljnim.

Sam bitak određuje koje su dobre i loše emocije. Čovjek uobičajeno za sebe kaže da je zadovoljan osjećajima sreće i ljubavi, a nezadovoljan kad osjeća tugu, mržnju, ljutnju ili strah i njihove izvedenice.

Zadovoljstvo je vrlo važna vrsta osjećaja, način kako mjerimo sebe u stvarnosti.

Postoji stara narodna poslovica: „čovječe pazi što želiš može ti se to i ostvariti.“ koja opisuje kauzalnost ili neizvjesnost rezultata. Rezultat ostvarenja želje često nije jednak očekivanom, odnosno, nije zadovoljavajući. Očigledno „neke druge sile“ utječu na zadovoljstvo rezultatom, čak i ukupnim životom.

Osim toga, čovjekov život na Zemlji se ne svodi samo na njegove želje, volju, raspoloženje, zadovoljstvo i donošenje odluka već i na životne potrebe koje kao živo biće ima. Potreba je najsnažnija motivacija za čovjeka jer ona predstavlja nužnost.

Potreba je nešto što se „mora“ da bi postojao dok postoji, npr. jesti, hodati, spavati, ostarjeti. Nezadovoljenje životne potrebe dovodi do propasti života. Ona dolazi iz „morati“ a ne iz “željeti“.

Dakle, sve što čovjek kao biće ima, um, osjećaj, vjeru, shvaćanje, sve su to njegovi alati da bi živio “kako želi jer mora“. Zato ja ne volim izreku: „on ima volju za životom“ nego volim jednostavnu izreku: „on živi život”.

Vidite, ja nisam imao stvarnu životnu potrebu stvoriti Galvanoblog. Nisam morao, mogao sam i bez toga. Ipak, to je bila moja želja i odluka moga uma pod utjecajem mojih emocija. To dolazi iznutra, iz bitka.

I sad sam sretan i zadovoljan zbog toga. Nadam se i vi koji ovo čitate.

---

I razmišljao sam o još nečemu.

Ako bi čovjek bio sam na svijetu, bi li bio sretan ili nesretan? Kakve bi uopće tada želje i emocije imao? Zasigurno puno drugačije jer to bi bila puno drugačija stvarnost.

Dakle, jedan čovjek je čovjek, već dva čovjeka su društvo, dakle množina. Množina se stvara množenjem, za živa bića kažemo da se razmnožavaju i tako nastaje društvo, skupina ljudi.

Obitelj je danas klasični primjer društva način zajedničkog života odnosno zajednica, malo društvo. I ako je istinito ono što učimo, onda je sigurno, da nekoć davno nije bilo obitelji kakvu danas pojmimo.

Pa kako je i zašto obitelj kakvu danas poznajemo nastala?

Na primjer, neka je žena u nekom trenutku došla na ideju, zašto taj moj muškarac ne bi bio samo moj, a naša djeca samo naša. Radi se o nekom obliku vlasništva. Koriste se pridjevi moj, naše, njegovo.

Ali kako su nastale zajednice koje uistinu smatramo društvima? Npr. država, crkva, klub, institucija?

U teoriji znanosti postoje dva osnovna načina udruživanja, definiraju se ovisno o „svjesnosti o samom sebi“.

• Gomila je skup osoba koje imaju jedinstvene emocije, uvjerenja i akcije, a skupljaju se u isto vrijeme na istom mjestu. U gomili pojedinac gubi kritičko shvaćanje i samokontrolu, te ulazi u odnos s drugim članovima i ponaša se u skladu s zajedničkim impulsom koji dominira i kojem se on priklanja.

• Organizacija  je poredak koji vodi zajedničke ciljeve što obuhvaća i planiranje te izvršenje određenoga pothvata.

Ako promotrimo definicije sličnost je u tome što oba načina udruživanja predstavljaju interes u smjeru ostvarenja vlastitog cilja.

Razlika je samo u temeljima kako se interes ostvaruje. Naravno, u srži udruživanja je pojam “borbe za nešto”, npr. novci, pokali, status i slično. Dakle, to “nešto” je i uzrok toga da se ljudi udružuju i razdružuju.

Recimo da ja, zajedno s vama koji čitate, činim jedno “virtualno” društvo, ali i takvo društvo je društvo. I očigledno je da se mi nismo udružili u “poredak” koji vodi zajedničke ciljeve? Nema tu šefa, pod-šefa, radnika, nema planiranih i obveznih zadataka koji se moraju obaviti.

Pa jesmo li mi onda “gomila“?

Odmah će svi uvrijeđeno reći; “ma kakva gomila, nisam ja tamo neki dio gomile”. Naravno, to je zato što se vremenom taj pojam povezuje sa bitkom životinja i zato mnogi tvrde da se u gomilama nalaze ljudi manje svijesti o samom sebi.

Ali, je li to baš tako? Na primjer, jesu li ljudi koji prosvjeduju, idu na koncerte, utakmice i slično, zbog toga bića manje svijesti o sebi?

Uvjerenje što je ispravno ili ne, što je bolje i gore po njega, je posljedica njegovog zaključivanja o stvarnosti, a emocije su prirodna unutarnja reakcija na nešto što on zaključuje da je važno.

To zajedno čini neko biće bićem, odnosno čovjeka čovjekom. Jedino što “to” što mu je važno on ipak mjeri osjećajem a ne zaključkom, zar ne?

Odnosno “biti zadovoljan” je čovjeku važnije od “biti logički ispravan”.

Baš taj interes čovjeka da “bude zadovoljan” jedino može ostvariti na temelju “impulsa”, koji ga “čini zadovoljnim”. Zato ide tamo gdje ide. I zato je razumijevanje „gomile” kao društva manje svjesnih ljudi, ustvari nerazumijevanje čovjeka i njegove prirodne prirode kao živog bića.

“Mislim, dakle jesam” je poznata Descartesova izreka iz djela „Rasprava o metodi“ iz 17. stoljeća.

Na prvi pogled, mnogi zaključuju da je htio reći “da “jesam onda kad mislim.” Ja mislim da nije baš to htio reći, na primjer, onda bi izjava mogla biti i “jesam onda kad prdim“.

Osjećam da je otprilike htio reći “jesam kad sam svjestan, odnosno budan, a svjestan sam jer mislim”.

Ta izreka je poslužila ljudima da naznače kako je baš napredno ljudsko “razmišljanje i zaključivanje” ono ga razlikuje od ostalih bića na planeti.

Mogao je reći i “osjećam, dakle jesam” ali to ne bi bilo u skladu s uvjerenjima ljudi o samima sebi. I baš zbog toga da bi, za sebe, mogli reći da “razmišljaju” i da su baš zato ljudi, ljudi uglavnom žive s uvjerenjem da nisu i ne žele biti dio gomile. Pa nije čovjek govedo, zar ne?

To se naziva svjetonazor ili pogled na svijet. Iz toga svjetonazora smo vremenom dolazili do velikih pojmova kao što su civiliziran čovjek, napredak i dostignuća civilizacije, sloboda pojedinca da odlučuje i sudjeluje itd. Ali baš takav “svjetonazor” je postao impuls kojem se čovjek priklanja bez kritičkog mišljenja, na primjer kao što je vjera u Boga impuls kojem se priklanjaju religiozni ljudi.

A naš to točno tako piše u definiciji gomile. Zato se zaista može reći, dobrodošli u civilizaciju, gomilu jednoumnih ljudi na planeti Zemlji.

A to je stvarno uvreda. Pa što mi nemamo svoj svoj mozak?

Pa što kaže vaša logika i što je vama važnije. To kako razmišljate ili to kako se osjećate?

Što je ljepše “misliti da je to to” ili “osjećati da je to to”? I kad ste zadovoljniji kad “mislite da je to to” ili kad jednostavno “osjećate, bolje rečeno, znate da je to to”?

Zato je i Freud, razmišljajući o tome davno rekao: “Sloboda pojedinca nije dar civilizacije, ona je postojala puno prije.”

O tome pišem na Galvanoblogu. Zato, ima razloga čemu ovaj blog, znam jer baš tako osjećam.

Vaš Galvanizator.

---

---