MOĆ BLAUPUNKTA

Svi mi imamo svoje prijatelje, i ova ova objava je na neki način nastala zbog „prijateljstva“.

Imam jednog dobrog prijatelja, on je, po mom razumijevanju, dobar čovjek sa svim svojim vrlinama i manama. U zadnje je vrijeme je često „malo boležljiv“. Ništa strašno kako kaže.

On to pripisuje virusima, bakterijama, vitaminima, te drugim bićima i tvarima. Međutim, ja znam, a i on zna, da to je to sve zbog njegovog imuniteta. Naime, trenutno ima slab IMUNITET za međuljudske odnose oko sebe.

Kako sam ja prošao kroz dosta takvih situacija, a kako sam ipak Galvanizator, odlučio sam da napišem jedan ovakav Galvanski članak.

Naime, takve situacije nije moguće liječiti tabletama, tj.bez nekog novog uvida ili razumijevanja. To ne mora biti ništa „veliko“ može biti samo jedna informacija koja popuni praznine.

Sigurno ima još takvih bolježljivih ljudi pa im možda ovaj članak malo pomogne, a i moj prijatelj će ga u miru moći pročitati dok leži u krevetu. Nadam se samo da sadržaj neće biti isuviše dosadan jer je opsežan. Meni je ovakvo razumijevanje pomoglo u sličnoj situaciji.

Pa ću krenuti od početka. Postoji stara izreka tako je jer nije drugačije. Filozofi za čovjeka kažu da je on prirodno biće, on je dio žive prirode. Takva je definicija.

Znanost koja proučava živu prirodu u sveobuhvatnom smislu naziva se FIZIKA. Fizičari proučavaju ponašanje i interakcije energije u prostoru i vremenu. Fizikalne teorije se temelje na matematičkoj logici, pri čemu je sve potpuno definirano te nema mogućnosti različitog razumijevanja.

Dakle, čovjek živi u prostoru i vremenu, on egzistira u stvarnosti. On za sebe kaže „ja jesam“.

Klasična fizika kroz pojmove prostora i vremena, te materije kaže je da je tijelo MASA i da se masa i energija mogu međusobno transformirati jedno u drugo. Tijelo posjeduje vlastitu unutarnju energiju, a što je zbroj ukupne potencijalne energije i kinetičke energije njegovih sastavnih čestica.

ENERGIJA je sposobnost nekog tijela da obavi neki rad. RAD je prenošenje energije iz jednog sustava u drugi, što rezultira pojavom SILE. KINETIČKA ENERGIJA je energija koju tijelo ima zbog svog gibanja. POTENCIJALNA ENERGIJA je oblik energije koji postoji zbog odnosa između dijelova tijela, a ima takvo svojstvo da može djelovati na taj isti odnos samo samo u procesu prelaženja u druge oblike energije, kad se obavlja neki rad.

Unutarnju energiju ili energiju čovjeka često nazivamo SNAGA, što nije točno. Naime, snaga je brzina obavljanja rada, odnosno brzina razmjene energije. BRZINA je gibanje, mijenjanje položaja tijekom vremena. Zato što tijelo posjeduje unutarnju energiju čovjek je sposoban kretati se, obavljati rad.

Kinetička energija je veća što se čestice brže gibaju i što imaju veću masu, a time je i ukupna energija veća. I jako važno, čovjek koristi svoj potencijal jedino kad obavlja neki rad. To je zbog toga što prelaskom tijela u novi položaj zbog gibanja, potencijalna energija prelazi u kinetičku energiju.

Svi znamo da se, kad trčimo ili radimo, naše tijelo zagrijava i da osjećamo toplinu i veće naprezanje, srce nam brže kuca. Što brže trčimo to su promjene jače. Obavljanje posla ili rada uzrokuje promjene za čovjeka koje se mogu manifestirati na puno načina, kao promjena temperature, položaja u prostoru, brzine, itd. To se događa zbog međudjelovanja tijela i njegove okoline.

To je novo STANJE, nešto drugačije, novi oblik energije ili OBLIK onoga što postoji u stvarnosti a ovisi o OPAŽAJU.

Dakle, stanje nečega je opaženi oblik energije u točno određenom trenutku. Tako promjena ustvari označava promjenu stanja, uzrokovanu međudjelovanjem s drugim oblicima energije.

Međudjelovanje znači obostrano djelovanje, odnosno ako jedan sustav djeluje na drugi onda i taj drugi djeluje na prvi, što se naziva ZAKONOM AKCIJE I REAKCIJE. Utjecaj okoline na čovjeka može se opisati kao izravno „djelovanje sile“ od strane drugih tijela, ili kao „djelovanje polja sila“ koje proizvode ta tijela.

U klasičnoj fizici, POLJE je preslikavanje koje pridružuje fizikalnu veličinu svakoj točki prostora (npr. elektromagnetsko, električno, gravitacijsko, magnetsko)

Energiju čovjek razmjenjuje radom, tj. stvara silu, pri tome druge sile djeluju protiv njegovog rada uzrokujući NAPREZANJE ili NAPOR, to je unutarnja sila kojom se tijelo odupire vanjskim silama. Što je unutarnja energija veća tijelo se može više odupirati vanjskim silama.

Zato kažemo da energija čovjeku daje snagu, energija je mjera koja pokazuje kolika je mogućnost čovjeka da obavi rad. Kada čovjek radi, zbog međudjelovanja, njegova se unutarnja energija mijenja.


Jedan od osnovnih zakona klasične fizike je ZAKON OČUVANJA ENERGIJE koji navodi da se ukupna energija zatvorenog sustava s vremenom ne mijenja.

Iz tog zakona proizlazi teza da se energija ne može stvarati ili uništavati već samo transformirati iz jednog oblika u drugi, tj. količina energije je konstanta.

Izračunavanje energije je jedan od važnijih zadataka, a „znanja“ o pretvaranju raznih oblika energije u rad su kamen temeljac tehnološkog napretka. Tako je kroz klasičnu fiziku čovjek još prije više od 200 godina „naučio“ što je i gdje je što u svemiru, međutim, nije mogao do kraja raspoznati koji i kakvi sve oblici energije postoje.

U to vrijeme su fizičari bili uvjereni da je postojao vrlo mali broj problema koji nisu bili do kraja objašnjeni. Međutim logična objašnjenja tih sitnijih problema pokazala su se kao “tvrdi orah”, npr klasična fizika nije mogla objasniti neke prirodne pojave i kemijska ili fizikalna svojstva različitih materijala ili nerazjašnjene pojave koje zovemo PARADOKSIMA tj. ponašanjima suprotno od poznatih znanstvenih zaključaka o prirodi.

Tada se pojavio Einstein koji je postavio teoriju da je „sve relativno i sve je povezano jedno s drugim“. Njegova TEORIJA RELATIVNOSTI je pokazala da su energija i masa jedno te isto i da se jedno ne pojavljuje bez drugog. Energija tvari može se pretvoriti i u nematerijalni oblik energije, npr. svjetlost.

To je bila nova paradigma u ljudskom razumijevanju prirode i života.

Tako je pokazao da čovjek nije samo materija ili tvar, čovjek osim tijela ima i dušu što je nematerijalni oblik energije.

U jednom trenutku, prvenstveno zbog mjerenja energije uveden je pojam KVANTA energije, najmanje nedjeljive količina energije koje se može razmijeniti. Tako se rodila i KVANTNA TEORIJA, a iz nje kvantna fizika, kvantna mehanika itd.

I tu se sve promijenilo. Promijenio se pogled na prirodu, polje, materiju i svjetlost, odnosno ljudsko shvaćanje što je to univerzum, svemir. Najvažniji dokazi kvantne teorije su DUALIZAM fotona, tj. elektrona i NEDETERMINIZAM ili ne-ograničenost.

Dualizam znači da foton ili elektron kao oblik energije ima i materijalni i nematerijalni oblik ovisno o percepciji, tj. okolini. Ponaša se različito u različitoj okolini, kao val ili kao tvar. Nedetminizam znači ne postoji samo jedna budućnost s obzirom na događaje iz prošlosti i zakone prirode. Zbog toga jedno pitanje može imati puno različitih odgovora.

To je tek bila jedna nova i velika paradigma.


Ne može se sa sigurnošću predvidjeti što će biti u budućnosti, a za čovjeka to znači da ne može biti siguran da će svojom akcijom uvijek izazvati istu reakciju.

Einstein je bio u pravu, sve je to relativno, sve je to rezultat percepcije ili opažaja razmjene energije, međudjelovanja ili relativnosti. To razumijevanje je vremenom postalo ljudska STVARNOST.

Stvarnost (zbilja, realnost) je pojam koji označava ono što stvarno postoji. Stvarnost označava nešto što nije opsjena, i ne ovisi o željama ili uvjerenjima. Stvarnost je nešto što je u istini onako kako se i čini. Stvarnosti se u tom smislu može pripisati “izvjesnost“.

Ako razumijemo posljedice međudjelovanja, može se zaključiti da je stvarnost uistinu prisutna samo TRENUTAK. „Sad ništa nije kao prije“, a ja bih dodao i da „sad ništa nije kao sad“, prošao je trenutak, to je percepcija ili opažaj.

RELATIVNOST nam kaže da je vrijednost nekog zaključka ustvari vrijednost opažaja nekog odnosa. Pojave su uvijek u odnosu, te je taj ODNOS osnova za čovjekovu percepciju.

Ako kažemo da je netko dobar to je atribut. Ako kažemo da je netko bolji to je odnos, bolji od nekoga drugoga. Međutim, ne možemo zaključiti da je netko dobar ako ne postoji netko loš, to je opet odnos. Dobar i loš su krajnosti jednog te istog SHVAĆANJA.

Po svemu, očigledno čovjek ne može ne raditi, ne činiti ništa, čovjek je energija, a energija je potencijal i gibanje. A rad uzokuje reakciju i zato se kontinuirano stvaraju neki novi oblici energije. To je ona poznata „samo mijena vječna jest“.

Dakle, rad je STVARANJE, od nečega stvara se nešto. Rad je i KREACIJA, stvaranje različitih oblika nečega. Samo, ne može se iz ničega stvoriti nešto, niti se može kreirati nešto bez nečega. To je osnova zakona o očuvanju energije.

Čovjek razlikuje pojmove prirodno i umjetno. Pri tome ih koristi u svrhu da opiše to što je stvoreno kao tvar ili u smislu djelovanja. Kako je čovjek radnik, on je onda i stvaratelj i kreator. Još bolje on je najveći svjetski UMJETNIK. Da bi on to bio, jasno je da on to mora “moći” biti . Kažemo čovjek ima takvu MOĆ.

Moć (grč. dynamis; lat. potentia, potestas) se danas definirana na mnogo raznih načina, ali ona koja se najviše uči je da je moć sposobnost da se utječe na događaje i odnose unatoč otporu.

Važno je razumjeti da moć sama po sebi nije djelovanje, radi se o potentnosti, mogućnosti, drugim riječima potencijalnoj energiji. Primjena moći je rad, a to kod čovjeka koja ovisi o VOLJI ili slobodi izbora. To je stvar čovjekove vjere u svoj potencijal, to je ono „ja to mogu“.

Primijeniti moć znači djelovati. Da bi čovjek imao volju djelovati i primijeniti moć on mora to i željeti. Moguće je željeti i materijalno i ne-materijalno, dakle sve oblike energije. Misice uvijek žele mir u svijetu ;). ŽELJETI ustvari znači željeti nešto, tj željeti posjedovati.

POSJED ili vlasništvo je stanje vlasti ili vladanja nad nečim. POSJEDOVANJE je za čovjeka važno jer mu pruža veću moć.

Rad donosi veći potencijal a kojeg opet može pretvoriti u rad. To se zove RAZVOJ. Tako se u stvari RASTE. Zato čovjek mora raditi, da prigrli što više energije jer mu daje veću moć, ili „da može više“.

Primijeniti moć je čin, to je normalno i prirodno. Ne primjenjivati moć bi bila umjetnost, zamislite živjeti a ne činiti ništa. To je nemoguće, čovjek bi onda bio samo točka u trenutku.

Ipak, moć je samo potencijal i zato se ne može se lako izmjeriti. Kad kažemo „čovječe jači si nego što misliš“ ustvari kažemo „čovječe ne shvaćaš svoju moć“.

Osim ljudske, postoje naravno i druge moći. Priroda je regulator u smislu izmjene i očuvanja energije. Ona sve što nije prirodno, sve što je umjetno pokušava vratiti u prirodno stanje, to je moć prirode i njena svrha ili bitak.

Moć je potencijal i izvor svega stvaranja i razaranja u prirodi.


A sad malo o društvu. DRUŠTVO je ustvari energetsko udruženje, ljudi udružuju svoju energiju. To povlači za sobom i logičku posljedicu, veće društvo je moćnije društvo. To je i skup pojedinaca različitih moći. Društvo je polje sila, a odnosi u društvu u stvari predstavljaju međudjelovanja, ja to nazivam IGROM MOĆI.

Pojam moć se koristi i kao mjera u odnosima,moćniji od“, čime taj pojam zauzima jasnu poziciju u razumijevanju relativnosti. Iz razloga jer je moć mjera odnosa društveni položaj je važan čovjeku. Društveni položaj predstavlja potencijal, naravno potencijalna energija je energija položaja, veća moć, ili „više može“.

Kako je primjena moći ili djelovanje stvar ljudske želje i volje tako ljudi igraju tu igru na različite načine koji imaju različite scenarije.

„Želim – vjerujem da mogu – voljno djelujem – uspijem – mogu još više“ je scenarij borbenosti.

„Želim – vjerujem da mogu – voljno djelujem – ne uspijem – pokušat ću ponovo“ je scenarij upornosti.

Danas većina ljudi, percipirajući stvarnost, ipak igra na slijedeći način: “Želim – ne vjerujem da mogu – ne djelujem – izgubim – ne mogu ništa “, to je scenarij samosažalijevanja.

Borbenost i upornost su put ka uspjehu, a samosažalijevanje put u propast. Zato se i kaže da je LIJENOST jedan od smrtnih grijehova. Bog je čovjeku dao moć da je koristi, stvoren je za više a ne za manje. Ako je ne koristi, to je put u propast, čemu onda bogom dani potencijal?

Igra moći se očituje u poruci A.B. Šimića: „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“? Pazi da ne postaneš „malen“, tj. „nemoćan“, to je zakon prirode, temeljen na Zakonu akcije i reakcije.

Ta igra se odvija u stvarnosti, ona je temelj relativnosti, odnosno temelj društvenih odnosa. Iz toga proizlazi ono „tko jači taj kači“ ili „ZAKON JAČEGA“. Međuljudski odnosi su društveni odnosi, što znači da su međuljudski odnosi igra moći kao i sve ostalo.

Kako se ono kaže „ŽIVOT JE BORBA“. Neki uspiju više, neki manje, a neki nikad. To su oni koji zapnu na drugom koraku scenarija, oni koji ne vjeruju da mogu.

Pa nek netko kaže da vjerovanje u sebe nije temelj uspjeha. To isto tako znači da je potencijal najvažniji dio ukupne energije. Cijeli svijet se svodi na mogućnosti, ŽIVOT je u potencijalu i njegovom korištenju.

Eto, to je odgovor na pitanje „ZAŠTO LJUDI RADE“, zato što MOGU i MORAJU.


Međutim ljude često muče moralna pitanja poput „zašto ljudi rade to što rade“ ili „kad je čovjeku dosta“ ili „pa dokle više“. Dakle to je pitanje kako čovjek percipira što je to život i koja je to mjera uspjeha ili neuspjeha?

Pa evo. Čovjek opaža međudjelovanja, a to znači da opaža promjene. Oblici energije jesu u prostoru i vremenu zajedno, skupa. SKUP je jedini pojam u matematici koji nema svoju čvrstu definiciju. On je činjenica. On je vezan uz mogućnost za opažaj „što to je“ u prostoru.

Razmislimo, koliko puta smo nešto opazili i ne razmišljamo više o tome, opazili smo i gotovo? Ali kad se nešto promijeni onda to isto, ustvari slično, ponovno opazimo, odjednom razmišljamo o tome, to nam privlači pažnju.

Iz tog je razloga. vrlo je važno razumjeti SILU PRIVLAČENJA, ili zašto nešto gravitira prema nečemu?

Do sada se fizičari nisu uspjeli usuglasiti o uzroku GRAVITACIJE, odnosno postoje različite teorije o istome, klasična gdje je gravitacija ovisna o masi i relativistička gdje gravitacija ovisi o zakrivljenosti prostora.

Bilo kako bilo, privlačenje u percepciji stvarnosti postoji i djeluje, i to ne samo u materijalnom već i u nematerijalnom smislu kao jedna od jakih životnih sila.

Promjena, nešto drugačije, nešto novo, to privlači čovjekovu pažnju, a to znači da se ne radi o opaziti nego OPAŽATI, kontinuiranom radu. Znamo li koliki je omjer onoga što opažamo u odnosu na sve što opazimo, ja mislim jako mali, zar ne?

Pažnja je usmjereno, koncentrirano opažanje, usmjeravanje opažanja na određeni skup ili FOKUS.

Zato jer je ograničen svojom moći opažanja čovjek ne može odjednom opaziti puno, mora opažati puno puta manje. Zato mu „sitnije i prizemnije stvari“ kontinuirano privlače pažnju. Zato se za čovjeka često kaže da “od drva ne vidi šumu”.

Želi li čovjek razumjeti šumu, cjelinu života, mora se oduprijeti sili privlačenja od strane te sitničavosti, mora obratiti pažnju na veći skup, odnose u šumi, tek tad će u pravom svjetlu vidjeti i drvo. To odupiranje predstavlja NAPOR, ali rezultat je osjećaj veće moći, on čovjeku pruža veće razumijevanje, bolje vidi svijet oko sebe.

Ako je čovjekov fokus na veće on će to razumjeti i znati kako doći do tamo. Ako je čovjekov fokus stalno na manje, na sitnice on nešto veće jednostavno neće niti primijetiti, a kamoli doći do toga. Najveći napor kojeg čovjek treba uložiti u uspjeh je primijetiti i razumjeti.

Eto, zato svaki čovjek „radi to što radi“ jer ima „to i takvo razumijevanje toga“, ono je rezultat njegove percepcije ili opažaja stvarnosti. Izreke „može kako hoće no ne može dokle hoće“ ili „i od jačeg ima jači“ jesu poprilično istinite, samo je pitanje kome one služe?  


Još ću pokušati odgovoriti na pitanje „kad je čovjeku dosta“ ili „dokle više tako“.

Naravno, rad prestaje kad nema gibanja, to znači kad STANE. Dakle čovjek će raditi to što radi dok ne prestane. Svaki čovjek jednom stane, prestane se gibati. Za to se pobrinula moć prirode. Moć prirode nije samo da stvara već i rastvara, to je odlika svake moći.

Koliko god čovjek bio moćan on nema moć spriječiti da ne ZAHRĐA i na kraju propadne. Pojava unutarnje hrđe je je u stvari nesposobnost tijela da zauvijek proizvodi potreban oblik energije koji se može učinkovito boriti protiv prirodne moći kisika, OKSIDACIJE.

Što se događa? U cijelom procesu proizvodnje unutarnje energije, nastaju promjene zbog prijelaza elektrona između različitih molekula. To je lančani proces, s prirodnim gubitkom elektrona, koji stvaraju slobodne radikale.

Isto tako pri svakoj staničnoj replikaciji, ona se ne ispunjava u potpunosti, ostavljajući uvijek jednu malu sekvencu bez repliciranja. To dovodi do toga da nakon 40-50 staničnih podjela, stanica gubi sposobnost repliciranja i biva uništena.

Zanimljivo je da glavnu ulogu u “odumiranju” ima upravo ELEKTRON, nešto što ima dualnu prirodu, nešto što može biti i materija i ne-materija. To je i ono vječno pitanje, pretvori li se čovjek u prah ili svjetlost, ili je u pitanju oboje? I ono drugo pitanje, gdje ode ta slobodna, radikalna i za tvar nevezana energija?

Kvantna fizika kaže, da to kako će se elektron ponašati ovisi o opažaju, odnosno percepciji. Zato vrijedi i poznata izreka „mlad si onako kako se i osjećaš“. Ima i drugih sličnih izreka.


I za kraj. Za bolje razumijevanje energije fizičari su uveli pojam entropije stanja ili “vezane energije”, to je dio ukupne energije koji se više ne može pretvoriti u rad. To znači da svaki oblik energije ima dio energije koji je vezan samo i jedino uz egzistenciju tog oblika energije, vezana je uz „to što je“

Nakon što tijelo izgubi mogućnost proizvoditi dovoljno energije za rad, ostane vrlo kratko vrijeme kad  se “gibamo dok ne stanemo” to je onaj dio vezane energije za samu egzistenciju. Taj dio pruža vrlo malu moć, potencijal kojeg čovjek iskoristi za zadnji dah.

Bukvalno, i u zadnjem trenutku svog života čovjek radi. To je zadnji rad, zadnja čovjekova primjena moći. Čovjek kao biće „stane“, potrošena je njegova svrha ili bitak. Ugasi se.

To gašenje je slično gašenju televizora. Kao kad je nekad „nestajala slika na televizoru“. Svjetlost se skupljala od krajeva ekrana prema centru dok nije postala plava točka.

BLAUPUNKT!

Dotad, dok se ne ugasimo nema stajanja. Vrijedi ona pjesma “moram se gibat, gibat“.

Borba to je svrha života. Imunitet je moć koja se stječe isključivo u borbi prijatelju moj.

Do slijedeće objave,

Vaš Galvanizator.

U SERIJALU “IGRA MOĆI”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

2 Comments

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s