ZAKON KUĆE

U prošloj objavi MOĆ BLAUPUNKTA pisao sam o čovjeku, pojedincu i njegovom imunitetu na životnom putu. Većina ljudi se slaže, taj put kreće od doma, od obitelji, od trenutka kad smo se rodili. Tamo prvo nešto naučimo, tamo su nam se dogodila prva životna iskustva.

Odrastanjem shvatimo da se život u obitelji svodi na poštivanje nekakvih načela, pravila, tj. zakona koje su stvorili naši roditelji. To je ZAKON KUĆE. To se u okviru društva zove EKONOMIJA.

Ekonomija (dolazi od grčke riječi Oikonomia; oikos – kuća, nomos – zakon) što bi prevedeno značilo zakon kuće.

Hrvatska ekonomija je pojam koji se odnosi na pravila međudjelovanja u Hrvatskom društvu. Kada govorimo o Globalizaciji, govorimo o globalnoj ekonomiji.

Ekonomiju učimo i studiramo kao nešto životno važno. Naravno nju i opažamo svakodnevno, živeći i radeći, ustvari ona to i je.

Definicije su se vremenom mijenjale i ima ih raznih, npr. prema američkom nobelovcu SAMUELSONU to je znanost koja proučava kako društva upotrebljavaju OSKUDNE RESURSE da bi proizvela određena DOBRA i USLUGE i RASPODIJELILA ih među ljudima.

Većina Hrvata ekonomiju razumije baš na ovakav način, to kroz školovanje uče i u isto vjeruju, a posljedično svom nauku vjeruju u dvije ključne hipoteze ili PRETPOSTAVKE.

PRVA: Resursi su nešto što je OSKUDNO, tj. nedostatno i ne postoji način da neka država može PROIZVODITI beskonačne količine dobara bez obzira na to koliko bila razvijena, ona ne proizvodi dovoljno da bi mogla zadovoljiti želje svih svojih stanovnika.

DRUGA: Pošto su želje NEOGRANIČENE, a resursi OGRANIČENI ekonomija mora pronaći način da dobra proizvodi na najefikasniji mogući način. EFIKASNOST je, uz proizvodnju, druga bitna odrednica ekonomije.

Efikasnost (učinkovitost) znači potrošnju manje količine energije za obavljanje istog posla.

Da bismo to razumjeli, trebamo shvatiti što to ustvari znači, što to znači efikasno proizvoditi i dijeliti.

PROIZVODNJA je dakle rad, tj stvaranje dobara korištenjem resursa. RESURS (fr. „la ressource“ , „sredstvo, izvor“, lat. resurgere, „izvirati“) je sredstvo, koje je potrebno za provođenje ili dovršavanje neke radnje.

Resurs je u širem smislu sve ono što se može koristiti za proizvodnju,a proizvode se proizvodi ili usluge, to tovemo DOBRA. Ona direktno ili indirektno zadovoljavaju ljudske želje i potrebe. Radi se o oblicima energije.

Kako je proizvodnja rad, a rad je međudjelovanje, onda proizvodnja u suštini predstavlja načine razmjene energije. Definicija proizvodnje uvažava ZAKON O OČUVANJU ENERGIJE, nije moguće STVORITI novi oblik energije niotkuda. Mora postojati resurs, oblik energije.

Uobičajen pojam za to je ISKORIŠTAVANJE, znači da se iskorištava dio nečega cjelovitog u pojavi za stvaranje nečeg novog i cjelovitog u pojavi. Tako proizvodnja direktno utječe na EGZISTENCIJU i KOLIČINU nekog oblika energije u prirodi.

To je stvaranje i rastvaranje, dakle primjena moći, a rezlutat je KREACIJA, tj. proizvod ili usluga. Nije moguće kreirati nešto bez nekoga ili nečega, tj. kreatora ili posrednika, u proizvodnji se posrednici kreacije zovu PRETVARAČI ENERGIJE. Tako je kroz povijest nastala INDUSTRIJA te strojevi, sve zbog postavke ekonomske efikasnosti, strojevi rade efikasnije od ljudi, odnosno brže, točnije, snažnije.

Neefikasna proizvodnja iskorištava više resursa za isti rezultat, stvara veći GUBITAK u odnosu na efikasnu proizvodnju. A kako energija ne može nestati to znači da se dio energije pretvorio u neki oblik energije, koji nije nestao, on je još uvijek tu. Nema stvarnog nestanka energije, postoji samo pretvaranje iskoristivog u neiskoristivi oblik energije. To zovemo gubitak.

Općenito, postoje oblici iskoristive energije koji se mogu pretvoriti u neki drugi oblik iskoristive energije s teoretskom učinkovitosti blizu 100%. Međutim TOPLINU kao energiju nije moguće pretvoriti u neki drugi oblik iskoristive energije s učinkovitošću blizu 100%. Toplina je prirodni problem, što više proizvodnje, to je više topline, a što više topline to više gubitaka.

Dakle, bilo kakva proizvodnja, efikasna ili neefikasna svejedno će proizvoditi gubitke ili oblike energije koje ne možemo ili ne znamo koristiti. Isto tako za rad pretvarača je potrebna energija, tako da se i dio nekog iskoristivog oblika energije iskoristio za RAD pretvarača.

Efikasnost proizvodnje je u stvari efikasnost kreatora, tj. pretvarača ili posrednika. Nema takvog posrednika koji radi a proizvodi samo nešto KORISNO, on uvijek proizvede i nešto BESKORISNO. Zbog svijesti o gubicima kontinuirana je stalna potraga za novim resursima, za novim oblicima ISKORISTIVE energije.

Energetski izvori su prirodne tvari i pojave, oblici energije koji se mogu iskoristiti za dobivanje korisne energije. Izvori mogu biti neobnovljivi ili prirodno obnovljivi.

Termin IZVOR energije nema smisla, jer se kosi sa osnovnim Zakonom o održanju energije, pod njima se podrazumijevaju oni oblici koji se znaju iskoristiti. Energetski izvori su dakle prirodni resursi bilo materijalni, bilo nematerijalni.


Dalje, učimo da je glavni zadatak neke ekonomije pronaći odgovore što će i kako proizvoditi, te kako isto raspodijeliti. Kaže se da je to CENTRALNI PROBLEM bilo kojeg društva u svijetu. I još učimo da ekonomija taj problem riješava putem razotkrivanja, analize i produbljivanja znanja,  na principi na kojima počiva ZNANOST.

PROBLEM je riječ starogrčkog porijekla i znači: znanstvena zadaća ili sporno pitanje. U širem značenju to je: pitanje, zadatak koji čeka rješenje, sporno i sumnjivo pitanje koje treba riješiti ili zagonetka.

Razumijemo da problem nije isto što i zagonetka. Nije isto „imati problem“ i „imati zagonetku“, zar ne? Što znači ta zagonetka i je li to stvarno problem?

Zagonetka je npr. što će biti s ljudima? Hoće li i oni postati beskorisni i kad, hoće li se možda pretvoriti u toplinu? Čim je nešto zagonetka, to po definiciji znači da ne postoji PREDODŽBA o rješenju u budućnosti. To je nešto što tek treba riješiti.

Ako prihvatimo Samuelsonovu definiciju, to konkretno znači da mi vjerujemo da ekonomija kao znanost treba pronaći način kako da svi ljudi budu zadovoljni bez obzira što pretpostavke impliciraju da je to nemoguće.

To je nezadovoljiv logički  iskaz. Nije moguće riješiti zagonetku koja nema moguće rješenje, to uopće nije zagonetka.

Međutim to naravno implicitra i jednu opasnu i pogubnu tezu, a ta je: „Ljudi vi ne možete biti zadovoljni jer ste oskudni s prirodnim resursima“. Ima puno Hrvata koji upravo to misle, i uvjereni su u to, posebno oni koji žive „dalje od Zagreba“.

Da ne duljim dalje s logikom. Ekonomija stvarno nije nikakva zagonetka, to je ono što postoji i to je praksa. A ta PRAKSA, e to je već CENTRALNI PROBLEM svakog društva. KAKVA PRAKSA TAKVO DRUŠTVO.

Praksa je način djelovanja, života, a ona proizilazi iz znanja i iskustva, tj. kakvo znanje i iskustvo takva i praksa, posljedično takvo društvo.

Gdje je onda problem? Problem je što ta praksa ne zadovoljava ljude.

Efikasnost je inače kao temeljna odrednica ekonomije ustvari samo analgetik, ublažava posljedice djelovanja, to to nije i ne može biti rješenje neke zagonetke. Vidimo kako smo mi kao društvo toliko efikasni da smo već obmrli od boli.

Tko još danas vjeruje da će „štednja energije“ riješiti problem „trajne oskudnosti energije“, to je samo „dok ide ide“ bez obzira boli li vas ili ne. To nije rješavanje problema, to je odgađanje za neka druga vremena. Ne sliči li Hrvatska stvarnost upravo na to?

Međutim, svaki problem ima rješenje, a rješenje pretpostavlja otklanjanje UZROKA tog problema. Tako se sprječavaju neželjene posljedice. Iz posljedica se uvijek može naučiti ako se želi.

Pravi Hrvatski domoljub znanstvenik nikad ne bi na takav isti način definirao ekonomiju.

Domoljublje ili patriotizam (iz starogrčkog πατρίς; patris, otac; lat. patria, domovina) označava emocionalnu privrženost svome narodu.

Zašto? Znanost uvijek postavlja hipotezu na način da ne tvrdi da je istinita dok se ne dokaže da ona stvarno je. Ona bi razmotrila, kao prvo, jesu li hipoteze istinite, i drugo, ima li još neki uzrok koji još nije prepoznat?

Konkretno, tko je i kako dokazao da su Hrvatski resursi oskudni ili da su želje i potrebe građana Hrvatske neograničene?

Resursi jednog društva, to je posebna priča. Vidite, potreba predstavlja sve nužno za opstanak, za život kao takav. To su hrana, voda i siguran dom, dodajmo još da je važno zdravlje i kultura, možda još malo sporta ili druženja i eto prosječnog Hrvata.

Mnogi će reći da za osiguranje potrebe jednog Hrvata resursi nisu problem, resursi su na raspolaganju u okolišu, priroda se pobrinula za to.

Ljudi na vlasti ne brinu o potrebama drugih pojedinca, oni brinu o potrebama društva, raspodijeli dobara, tj. kome više a kome manje. Ta raspodjela je vezana je uz one koji će pojedincima osigurati da budu na vlasti.

Pojedinci na vlasti se igraju sa željama i potrebama ljudi da bi bili na vlasti.

Inače, prije industrijske revolucije nitko nije razmišljao koliko ima nafte na planeti. Ali tada čovjek nije imao struje, traktore, automobile i zrakoplove, mobitele, kompjutere i mnogočega .

Je li Hrvat tada bio manje zadovoljan nego danas, to ne znam, takvih anketa nema jer ih nema tko popuniti. Jasno je jedino da tada Hrvat nije mogao „imati“ pa stoga nije ni „imao“ sve ono što danas „ima“.  

Zašto je tako važno imati opisao sam u MOĆI BLAUPUNKTA.

Za primjer. Koliko vaše dijete, ako ga imate, IMA igračaka i skupih stvari koje stoje u nekom kutu ili ormaru u nekoj sobi, skuplja prašinu? Većinu stvari ste mu kupili samo zato što ih IMAJU i njegovi prijatelji, zar ne? Pa eto, ispunili ste mu želje ili ste možda ispunili svoje želje na taj način.

Čak i ako znate da to nije baš najbolje ipak ste to učinili, to je ono „svi tako rade“, ako može on mogu i ja. Ili takvo je vrijeme i sl. To je naša ekonomska praksa, to je pogled na ekonomičnost, to je ZAKON KUĆE.

To je bio izbor, da ili ne, vaša VOLJA, a ona je vezana uz ostvarenje želje, ali ne i stvarne potrebe. Npr., zašto bi čovjek trebao volju da može disati. Ne treba volju ni da jede i pije, to se mora i nije stvar volje. Volja je stvar SLOBODE IZBORA čovjeka, ono što želi a ne ono što mora.

Vidite, postoji velika, jako velika razlika između želje i potrebe. Sve je to, kao i sve drugo u životu, naravno vezano uz SMISAO.

Volju će čovjek provoditi, tj. djelovati kad vjeruje da to što radi ima smisla i vjeruje da može, tj. da ima moć. Ostali načini djelovanja su BESMISLENI, tj. ne postoji razlog ili se to ne može.

Ima li onda i koji je SMISAO tvrditi da „bez obzira na to koliko Hrvatska ekonomija bila razvijena, ona ne proizvodi dovoljno da bi mogla zadovoljiti želje svih svojih stanovnika“?

Dakle, ima smisla tvrditi da je Hrvatska ekonomija NERAZVIJENA ali ne može se tvrditi da je to zato što ima oskudne resurse. Osim toga i čovjek je resurs, sredstvo u proizvodnji, što može značiti i da je Hrvatska oskudna i s ljudima.

To je teza „nema ljudi“ pa nema tko raditi, inače bi bilo drugačije. Malo jučer, malo danas pa onda još manje sutra, malo nas je al nas ima. Kako to da onda ima toliko puno nazaposlenih i još gore puno socijalnih slučajeva?

Eh to domoljublje. Razmislite, danas velika većina Hrvata vjeruje da je posljedica onoga što „ljudi u svijetu“ rade ta da je propast civilizacije neminovna.

Ja u to ne vjerujem. Na kraju krajeva, ako propadne npr. Mauritanija, to ne znači da mora i Hrvatska. To nije nepromjenjiva stvar, ishod ovisi o čovjeku, a u Hrvatskoj to ovisi ljudima koji žive u Hrvatskoj.


Uvijek, ali baš uvijek postoje bolja rješenja, vjera i volja ljudi su okidači promjena u praktičnom djelovanju. Samo to nije dovoljno, treba i djelovati, a za to prvo treba ODLUČITI.

Kako se dugo vrijeme stvari u praksi ne mijenjaju može se izvući zaključak da praktična, tj. primjenjena ekonomija odražava točno ono što Hrvati zaslužuju, odnosno da je to normalno. To nije i ne može biti istina.

Ja mislim da se, zato jer tako uči i opaža kroz život, kod Hrvata razvija uvjerenje da je on čovjek niže vrijednosti. To je samosažalijevanje i niska razina samopouzdanja i vjere u sebe, odnosno svoje mogućnosti, svoju moć ili svoj potencijal. To se može primijetiti svuda, čitajući novine, gledajući TV, u trgovačkim centrima, na kavi s prijateljima, čak i u svojoj vlastitoj kući.

To se može i mora promijeniti, samo treba imati volju, treba to željeti ili htjeti? Stvar je u tome, hoću ili neću. Ako nećeš onda sigurno ni ne možeš, a ako hoćeš onda ćeš sigurno nešto i promijeniti.

Što je u tome ključno? Znanje stvara pretpostavke za zaključivanje, a to je temelj našeg uvjerenja i na kraju shvaćanja ili razumijevanja naše stvarnosti.

Ako krivo zaključujemo to znači da imamo problem sa znanjem. Ja mislim da mi imamo upravo taj problem. I zato nam je moguće stalno prodavati „muda pod bubrege“.

Evo jednog tipičnog zaključka: „ako Hrvati promijene praktično djelovanje onda se može spriječiti propast Hrvatske“. To se u matematičkoj logici zove IMPLIKACIJA ili pogodba. To znači da se može spriječiti propast ako se Hrvati promjene, no to ne znači da će se zbog toga to i stvarno dogoditi.

A onda Hrvat može zaključiti, to je teško, ne treba ni pokušavati jer to možda nije istina. A onda pogledamo druge i vidimo da je to stvarno istina, samo ne vjerujemo da je to i kod nas moguće. Katastrofa, zar ne?

Ima jedan puno bolji zaključak koji glasi: „može se spriječiti propast Hrvatske onda i samo u slučaju ako Hrvati promijene praktično djelovanje“.

To se u matematičkoj logici zove EKVIVALENCIJA. To znači da će se to propast spriječiti jedino i nikako drugačije nego kad se otkloni UZROK problema, tj. praksa takva kakva je.

To je mala a tako velika razlika. Ljudi koji su spremni na pogađanje sa svime i svačime, koji ne vide da jedino i bez djelovanja, tj. promjene prakse nema ni rješenja nisu sposobni preuzeti odgovornost za upravljanje, tj. oni se ne žele i ne mogu ODLUČITI.

Za one koji poznaju osnove logike programiranja to je razlika između IF-THEN-ELSE i DO-WHILE petlje. Oni koji su se bavili programiranjem shvatit će u kojem se slučaju više zapetljaju i što im je lakše i jednostavnije koristiti.


Pa počnimo s tim da je svaki Hrvat isto kao i svaki drugi čovjek, jedinstveno biće u prirodi i s tim da nisu svi ljudi isti, pa tako nisu ni svi Hrvati isti.

I dalje, pitam vas želite li imati „HTOSREMTFGD“? Tražim odgovor i od sebe. Naravno danemam pojma želim li ili ne, ne znam „što to je“ i što je njegova SVRHA.

To je dokaz da su želje ograničene, ograničene su postojanjem predmeta želje u stvarnosti i svrhom tog predmeta. Koji je onda SMISAO učiti djecu i tvrditi „želje Hrvata su neograničene“ kad to nije sasvim točno.

Razmatrati i dokazati pretpostavke je ono zbog čega znanost postoji. Kako se ona koristi kao nešto što je dokazano u praksi, tako se to isto uči kroz obrazovanje.

Ono što hoću reći je da nema SMISLA učiti i biti uvjeren u nešto što nema SMISLA. To vodi u BESMISAO.

Ako kroz obrazovanje UČIMO drugačije pretpostavke, npr. „Hrvatska kao država ne oskudijeva u resursima“ onda će to naučeno znanje sigurno proizvesti drugačije razumijevanje ili SVJETONAZOR a što će rezultirati drugačijim djelovanjem. Možda neće onda vrijedni resursi „otići van“ pa nećemo moći reći da su ljudski resursi oskudni.

Svjetonazor ima značajan utjecaj na praksu. Točnije, svaki čovjek ima svoj svjetonazor, svoj jedinstveni pogled na svijet, pogled na pravila i zakone, pogled na rad i ekonomiju. Svjetonazor predstavlja vrijednosno NAČELO.

Za dalje, važno je razumjeti da odluke donosi pojedinac, ne donosi odluke društvo. Zato nema  SMISLA učiti i tvrditi: „društvo mora izabrati što će i kako proizvoditi, te na koji način i kako će dobra biti raspodijeljena“.

Društvo, demokracija, autokracija, patokracija, sve druge kracije ili vladavine, ništa od toga ne može odlučiti, odlučuje čovjek, pojedinac, onaj koji ima moć ili mogućnost da donosi odluke.

Zato ekonomija počiva na čovjeku, jedinki i vrijednosnom načelu kojeg taj čovjek ima. A praksa je to kako oni zajedno djeluju sukladno svom načelu u društvu.

Neki kažu „od viška glava ne boli“ ali ja tvrdim da „od viška glava itekako boli“. Samo kad pogledate koje sve nepotrebne stvari u svojoj kući trebate pronaći, skupiti i odbaciti već vas zaboli glava.

Sve samo zato jer ste poželjeli ono što netko drugi ima. Ili su vam prodali „muda pod bubrege“ putem reklama ili propagande.


Za početak neke drugačije Hrvatske ekonomije bila bi dovoljna mala promjena tog načela, iz„nisam zadovoljan dok nemam ono što drugi ima“ u „nisam zadovoljan dok nemam ono što meni stvarno treba“.

To bi imalo više SMISLA, siguran sam da ćete se složiti s ovim. Nije rješenje problema kako će netko drugi odlučiti čime čovjek treba biti zadovoljan kao što je u solidarnim društvima, npr. socijalzmu.

To su društva u kojem pojedinac na vlasti odlučuje logikom implikacije ili pogodbe. Pojedinci na vlasti pišu ZAKON KUĆE.

U Hrvatskoj, od njenog nastanka je sve u logici AKO-ONDA-INAČE. Naučeni smo i dalje se učimo pogađati i to sa svime i svačime, to ima teške posljedice.

Pa kako sve kreće od doma, od obitelji, i ako ZAKON KUĆE kaže „zadovoljan sam jer imam sve što mi stvarno treba“ onda će postati vrijednosno načelo pojedinca koji čini društvo.

DO-WHILE ili RADI-DOK ne imaš ono što ti treba je sasvim druga logika. Ona znači da je „imati“ ekvivalentno „raditi“ ili primjenom negacije „ne raditi“ znači „ne imati“. Ako imate a ne radite to samo znači da vam netko nešto daje.

Baš me zanima razlika koliko je čovjek zadovoljan kad nešto dobije u odnosu kad nešto stvori. Ja sam puno zadovoljniji kad nešto stvorim sam, uživam u tome i divim se sam sebi.

To sam naučio u obitelji, tako sam odgojen od svojih roditelja. Nemojte samo reći da sam se ja ili bilo koji drugi Hrvat rodili s manjkom mozga i logike.

Nismo, mi smo samo krivo naučeni, ekonomija je PRAKSA a ne TEORIJA.

Ali to je nemoguće, zaboga miloga, pa valjda je Samuelson nobelovac, sigurno je on u pravu, zašto bi Galvanizator bio u pravu? Ipak on je isti kao i ja ili vi, pojedinac sa svojim shvaćanjem, ništa bolji i ništa gori od nas.

Zato dragi moji, najbolje je pustiti druge nek njih boli glava od manjka ili viška. Ako nas već mora boljeti glava onda nek to bude od rada, razmišljanja ili korištenja mozga kojeg imamo. I to bez obzira radi li se o tome što ćemo kupiti, kako ćemo proizvoditi ili koga ćemo izabrati da umjesto nas odlučuje.

I za kraj. Nemojte se baviti politikom ako vam je svjetonazor „pogađati se“, politika je skup odluka pojedinaca, tamo treba „raditi“. Nemojte biti političar ako ne želite snositi odgovornost za svoje odluke.

To pogađanje ili neodlučnost tjera „svakog Hrvata“ da bude „mali Hrvat, pa i vas same. Pretpostavljam da je tako i sa drugim „malim društvima“.

Niste na vrhu hijerarjije vlasti jer ste najsposobniji, tamo ste jer netko tamo mora biti. Tko god da vas savjetovao, predlažem da taj bude pravi hrvatski znanstvenik domoljub a ne neki nobelovac Samuelson. On je, usput, živio u nekom drugom vremenu i nekom drugom društvu.

Djeca njegova vremena su su sada roditelji, a kakvi smo roditelji postali to je na svakom od nas. Vjerojatno bi Hrvatima bilo bolje da smo više učili od svojih roditelja nego od Samuelsona, no to ne možemo znati, na našu štetu izgubili smo jedno vrijedno iskustvo.

Naravno, svaka čast čovjeku on je bio pravi američki domoljub znanstvenik, Amerikanac. Ipak, to je neko drugo društvo, druga obitelj i tamo vlada drugačiji zakon.

O snalaženju blaupunkta u zakonu kuće u slijedećem Galvanskom članku „kom’ opanci kom’ obojci“

Vaš Galvanizator

U SERIJALU “IGRA MOĆI”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

3 Comments

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s