Čovjek na ovoj planeti ima moći veće od svih drugih bića, a to je veliki potencijal za stvaranje i rastvaranje, tj. kreaciju.
Zbog zakona međudjelovanja svega što postoji u prirodi on svoju moć može primijeniti jedino radom ili gibanjem.
Govorimo o energiji.
Na svom životnom putu on u svakodnevnoj borbi stvara svoj imunitet, a kako posjeduje svijest tako život i načine rada u društvu uređuje kroz pravila ili zakone.
Ta pravila nazivamo ekonomijom, to u doslovnom prijevodu znači ZAKON KUĆE. Najvažnije je razumjeti da ekonomija nije znanstvena teorija već praksa proizašla iz prirodnih zakona i čovjekovog djelovanja i rada.
Dakle, radi se o igri moći, u kojoj postoje pobjednici i gubitnici. Ovaj članak je o tome kako se razni ljudi SNALAZE u toj igri i što im sve stoji na raspolaganju.
KONKURENCIJA je natjecanje između najmanje dva subjekta za dobrima odnosno energijom, pojam kad dva subjekta žele taj oblik energije samo za sebe.
Po definiciji, konkurentnost je urođena biološka osobina koja egzistira zajedno s nagonom za opstanak koji je podložan volji i može se zatomiti.
SPOZNAJA je poimanje stvarnosti koje se zasniva na čovjekovu iskustvu i mišljenju.
Ono što čovjeka izdvaja kao najmoćnije biće na planeti je spoznaja, a jedan od najvažnijih oblika je razumijevanje. Sposobnost razumijevanja je odlika ljudi kao bića, ona je bogomdana ljudima.
Razum je sposobnost razboritog (logičkog, kritičkog) rasuđivanja
RAZUM omogućuje čovjeku snalaženje u društvu, daje mu sposobnost učenja iz iskustva. Zato se kaže da je život niz „LEKCIJA“. Lekcije su potrebne da bi se ispunio ljudski bitak, viša spoznaja.
Ono što naučimo nazivamo znanjem. Znanje je važno jer pruža veći potencijal za snalaženje. Zato je po meni, iako se mnogi ne slažu, učenje čista egzistencijalna potreba.
Da bi čovjek bio čovjek on jednostavno “mora znati“. Dakle, nije “želi znati” nego “mora znati”.
Tako da je, u Hrvatskom jeziku, krivo izvedena riječ „znati-želja“ ili ZNATIŽELJA. Bolje bi bilo „znati-treba“ ili znatitreba, ili još bolje znatimora.
Bilo kako bilo i kako god to zvali, znatiželja je, uz sposobnost razumijevanja, urođena ili bogomdana osobina čovjeka. Razmislimo, nije li baš znatiželja ono što nas pokreće, tjera na istraživanje, nije li to u korijenu pitanja „zašto“.
Osim što razmišlja i tako djeluje, čovjek ima i sposobnost da djeluje bez potrebe da razmišlja, instinktivno.
INSTINKT motivira ponašanje na način da se ne može spriječiti.INTUICIJA je sposobnost da neposredno bez razmišljanja uvidimo cjelinu i njezine dijelove.
Dakle, instinkt je doslovno prirođen i naslijeđen obrazac ponašanja ljudi koji postoji bez potrebe učenja, to je refleks. Isto vrijedi i za intuiciju, to je donošenje odluka bez da “mislimo“.
Na koji način donosi odluke i kad primjenjuje razum a kada intuiciju je ono što definira čovjeka kao jedinstveno biće, ljudi se između ostaloga razlikuju i u tom smislu.
Dakle, svijest, razumijevanje, znatiželja, intuicija, instinkt, sve su to bogomdane sposobnosti ili potencijali čovjeka kao pojedinca.
Neke od njih se razvijaju, a neke su ono što čovjek posjeduje kao takvo. Takav je stvoren i s tim se rodio.
To je bio malo duži uvod i mislim da je bilo dobro ponoviti gradivo jer je razumijevanje svog potencijala najvažnija stvar da bi se on mogao primijeniti u tom SNALAŽENJU, tj. u životu.
Pa krenimo onda na snalaženje.
Znatiželjan sam, probam, opažam i istovremeno učim i pamtim, te na kraju zapamtim, to je lekcija. Ali ne zapamtim sve već samo ono što je važno.
Nećete zapamtiti što ste prije tri dana ručali, osim u slučaju da taj ručak nije ostavio nekakav poseban dojam, loš, dobar i sl., tj. nešto drugačije nego inače. Nema znatiželje u nečemu što već poznajemo.
To “što ćemo zapamtiti” nije odluka razuma, već instinkta. Zato je čovjeku teško “na silu učiti“. Učenje je vezano uz znatiželju ili ono što ga zanima.
Zato ljudi lakše rade ono “što žele” a teško se nose s “onim što moraju”. Kako djeca, tako i odrasli ljudi. Sam razum i znanje nije dovoljno za preživljavanje.
Vidite, intuicija čovjeku govori da “učenje na silu” ne pruža iskustvo, a razum mu kaže “trebaš učiti od drugih“, nije dovoljno da “učiš samo na sebi“.
Descartes je za čovjeka rekao “mislim dakle postojim“, tj ništa nije sigurno osim da čovjek uvijek misli. Suprotstavio se tezi da je ljudski mozak prazna ploča.
On je bio tipični racionalist. Ono što nije do kraja objasnio je npr. “misli li dijete kad se rodi da ono postoji” ili “dijete čim se rodi zna da postoji“.
Ili, zašto, čim se rodimo, kmečimo kad smo gladni, zato što mislimo da treba jesti ili je to stvar nečeg urođeno-naučenog, npr intinkta ili refleksa.
Ne mogu ni ja to objasniti na svom primjeru, nisam zapamtio ili sam zaboravio od vremena kad sam bio mala slatka beba.
Očigledno da to nije važno. To me dovodi do poznate misli “važno je samo ono što je sada, u ovom trenutku” Bez obzira razumijete li to ili ne.
Zato često treba “slušati intuiciju” a ne uvijek i samo “znati što treba“. To je osnova dobrog snalaženja. Razmišljanje ili intuicija, voljno ili instinktivno.
Dakle, ponovit ću, ne zapamtimo sve, već samo ono što je važno. To važno što sam naučio i zapamtio, to iskustvo je za kasnije, za drugu „probu“.
A kad više nije važno onda možemo zaboraviti da bismo mogli zapamtiti nešto novo važno. To je stvar kapaciteta čovjeka.
Kako je svako djelovanje istovremeno i međudjelovanje, tako druge sile djeluju protiv mog „probanja“.
Ako se radi o „probanju“ da uzmem nešto što i drugi „proba“ uzeti za sebe onda se to naziva natjecanje.
Ako sve to razumijemo, onda možemo razumjeti i zašto je ekonomija takva i zašto su ljudi takvi.
Sve je u mogućnosti, potencijalu, to je princip SVEMIRA.
To “probavanje” traje oduvijek i trajat će zauvijek, to je doslovno vječno ratovanje zbog energije.Zato uvijek i za svagda netko mora pobijediti, a netko mora izgubiti.
Rezultat te borbe, ono što dobijemo, metaforički je izražen kroz izreku „KOM’ OPANCI KOM’ OBOJCI“.
To znači da nekome pripadne ovo, a nekome ono. U konačnici, to znači da će netko kroz život hodati obuven a netko bos. Imati ili nemati.
Potencijal čovjeku pruža mogućnost da IMA opanke ili obojke. Osim što mu njegov potencijal pruža mogućnost on ga i koristi kad se bori za nešto.
A to nešto, za što se bori, je opet energija, njemu potrebni i željeni oblici energije.
Opanci su ono što nazivamo IMETAK. I obojci su imetak, samo što su opanci veći LUKSUZ .
BOGATSTVO ili Imetak se odnosi na posjedovanje nematerijalnih ili materijalnih dobara ili oblika energije. LUKSUZ označava dobra čija primarna svrha nije zadovoljavanje osnovnih egzistencijalnih potreba čovjeka, već pružiti udobnost i zadovoljstvo
Luksuz ima i jedno posebno značenje, a to je drugima pokazati svoje bogatstvo ili društveni položaj. To zovemo pokazivanje moći.
Neka drugi “znaju tko sam ja, što sve imam i neka si misle što onda ja sve mogu”.
DRUŠTVENI POLOŽAJ je položaj koji čovjek ima u društvu, a određuje prava, moć i na kraju opće ponašanje ljudi. On je društvena mjera vrijednosti.
Kao što su opanci mjera veće vrijednosti, a obojci su mjera manje vrijednosti, tako je viši društveni položaj mjera veće vrijednosti a niži mjera manje vrijednosti.
Društveni položaj je određen mišljenjem članova društva o pojedincu u društvu. Na taj način članovi društva donose svoj vrijednosni sud o njemu.
Tako ljudi gledaju na stvar.
Danas, kažu znanstvenici, vrijednost pojedinca ovisi o porijeklu, bogatstvu ili osobnim sposobnostima i znanju.
Ljudi po rođenju imaju različite životne pozicije, to znači da se potencijal nasljeđuje. Poznato, neki se rode s opancima a neki bosi, pa nije loše pokazati i svoje porijeklo ako se nisi rodio bos.
Zašto je „pokazivanje moći i društvenog položaja” čovjeku važno, zbog mišljenja njegovih prijatelja, neprijatelja, susjeda, djece i svih drugih.
To nazivam načelom moći ili načelom potencijala.Evo ukratko kako to načelo u praksi djeluje.
- Ovisno koliku moć ili potencijal u nekom trenutku posjeduje i koliko je primjenjuje, čovjek se kroz život bori, te pobjeđuje ili gubi. Ako više pobjeđuje to je bogatiji, više ima i sve je moćniji, sposobniji ili potentniji. Tako može primijeniti veću silu da bi opet pobijedio i uzeo još više moći. Zato je bolje roditi se s opancima nego bos, postoji veći početni potencijal.
- Ljudi koji koji imaju želju prisvojiti energiju susretnu se sa željama drugih za istim. Procjenjuju svoje mogućnosti i razmišljaju o mogućem ishodu natjecanja. Ako vide veću moć kod drugih zaključuju da se ne isplati boriti i odustanu. Nemaju volju djelovati i trošiti energiju na nešto što im se neće isplati na kraju. Zato je važno pokazivati svoju moć, da se ubije volja za natjecanjem kod drugih.
- Ako nema volje čovjek najčešće odustaje od svake borbe. Kaže se “ne da mu se“. Posljedično sve manje energije prisvaja i postaje nemoćniji. Kako je sve nemoćniji tako se najčešće intuitivno, napokon odluči natjecati, ali više nema dovoljno moći za pobjedu. Na kraju ostane bos.
To je kao poker. Ne morate „odigrati“ niti jedan krug igre, ali ako igrate, za svaki krug postoji određeni ulog kojeg morate uložiti. To znači da se nekad mora i pobijediti inače stalno gubite. Razlika je u tome što poker ne morate igrati, a igru moći morate jer je u pitanju vaš život.
Dakle, pokazivanje bogatsva kao mjere moći „ubija drugima volju i spremnost“ za borbom. To pokazivanje moći može biti „blef“ ili „stvarna moć“.
Na drugome je da to razumski ili intuitivno procijeni i na temelju onoga što on ima odluči hoće li ili neće odigrati i tako „probati“ uzeti ulog koji je dostupan.
Dakle, čovjek se mora žestoko boriti za sebe ako ne želi hodati bos. To nije stvar želje, to je nužnost života i princip cijelog svemira. To je moć potencijala.
Ljudi su najmoćnija bića na Zemlji, priroda im je podarila sva potrebna oružja, stoga ih oni trebaju koristiti.
To su prirodni zakoni koji su ljudima zbog bogomdane sposobnosti razumijevanja osigurali najveću moć na planeti.
Zašto ekonomisti kažu da „Brzi jedu spore“? Dakle, oni kažu da za pobjedu treba biti brži od drugoga.
BRZINA znači brže kretanje tj. više međudjelovanja, što posljedično znači i VIŠE LEKCIJA i VIŠE HRANE, tj. više energije. Međutim, nije se moguće kretati brže od svog potencijala za brzinu.
UBRZANJE je povećanje brzine kretanja u prostoru, ovisi o potencijalu da se lakše svlada otpor kod međudjelovanja.
I sve dok postoji sposobnost ili potencijal da se ubrzava dotle se može pobjeđivati zbog svoje brzine, moguće je biti brži od drugoga.
Dakle, brzina je jedno od važnih oružja pri natjecanju.
Isto tako, puno hrane rezultira većom MASOMa to rezultira većom TROMOSTI. Kao posljedica rasta se pojavljuje i problem entropije ili količine vezane energije za egzistenciju. Puno je veća ukupna neuređenost između čestica u nečem velikom nego u nečem malom.
Kako je potencijal u stvari „pametni“ dio ukupne energije on razumije da se “najedao dok nije otromio” i da više “nema smisla trošiti se na ubrzanje i sve veće izgaranje”.
Više nije moguće biti brži od bržih, razumije da više ne može pobjeđivati zbog svoje brzine.
Ali i dalje je potrebna hrana, tj. energija za život i opstanak. Potencijal shvati važnost veće mase. Uz to ima veće iskustvo iz puno lekcija. Iskustvo će prevladati ispred znatiželje.
To se prirodno dogodi. Hraniti se može i ako si sporiji ali se pametnije krećeš. To pametnije znači smislenije pozicioniranje u prostoru.
Čekaš da oni manji, brži, neiskusni i puno znatiželjniji jednostavno ulete u tvoje velike ralje.
Kad se najedeš onda se lagano premjestiš na drugu poziciju. Zato ekonomisti kažu i da „Veliki jedu male“.
Dakle, masa i položaj su uz brzinu prirodnaoružja pri natjecanju.
Za primjer zamislite da je „predmet vaše želje“ jedan kolač. Vi ste toliko mali da ga ne možete cijelog pojesti jer je puno veći od vas samih, ali možete se dobro najesti ako odgrizete samo jedan mali dio.
Međutim, taj kolač već netko veliki drži u ruci i spreman je pojesti ga odjednom.
Vi, zbog toga što ste mali, točno prije nego ga stavi u usta, brzo i neprimjetno „doletite“ i odgrizete mali dio tog kolača. Onaj koji drži kolač je veći, tromiji i sporiji i ne može vas uhvatiti zbog vaše brzine.
Oba imate jedno iskustvo više u životu, jednu naučenu lekciju.
Npr., vi da ste brzi i neuhvatljivi i da se možete najesti od malo kolača, a on da vas je mogao pojesti zajedno s kolačem, ali ne može vas uhvatiti jer je spor.
I eto znatiželje na djelu. Vi ste malo narasli, osjećate se jačim, trebate i više jesti. Zamišljate npr. što bi se dogodilo da je njegov kolač već bio napola u ustima, jesam li sposoban i tada odgristi malo tog kolača, ustvari malo više nego zadnji puta?
Ali i on je znatiželjan. Kakav je okus tog stvorenja što mi krade kolač, osim toga to je još malo dodatne energije bez potrebe da se pomaknem?
Idem „probati bolje“ bit će moguća misao obojice.
Da ne duljim dalje, u pozadini i jednog i drugog djelovanja je borbenost, pobjeda, sve iz potrebe za energijom, za hranom.
Jednom rječju sve zbog MOĆI.
Dakle svemir je odnos , velik-mali, što je ustvari dimenzija energije i brz-spor, što je ustvari brzina energije.
SVEMIR šalje poruku, ja jesam KAUZALNOST ali i RELATIVNOST, ne pružam uvijek isti rezultat vašem djelovanju, mene ne možete shvatiti kao neku shemu ili matricu, ja sam svaki trenutak različit.
Ja jesam, borite se pa kom’ opanci kom’ obojci.
„Mali čovjek“ je uvijek znatiželjan kako je to biti “velik i jak”. Tek kad dovoljno naraste shvati kako je lijepo biti “mali i bezbrižan”.
Koliko će “masovan” čovjek u kojem trenutku biti ovisi o tome koliko je znatiželjan i koliko ima volje „probavati“.
Volja je okidač odluke, trenutak kad se potencijal pretvara u kinetičku energiju. Moć, to je potencijal, sposobnost.
Kako god, SPOSOBNOST je najvažnija u životu. Treba dobro razumijeti svoje sposobnosti.
INTUICIJA se ne smije zanemariti zbog toga jer mislimo da sve možemo razumom. Ona ima svoju ulogu u odlučivanju, imati uvidda se ne donese kriva odluka.
Instinkt pomaže da se ne samo-uništimo u svojoj super-pameti, a bez RAZUMA, sposobnosti logičkog zaključivanja živjeli bismo kao životinje i ne bismo imali najveću planetarnu moć.
Sve nam to daje sposobnost primjene naučenoga iz lekcija, to su naše VJEŠTINE, naša oružja koja imamo na raspolaganju i koja možemo koristiti u borbi.
I ako razumijemo prirodne zakone, tj. kako koristiti masu i brzinu onda ćemo moći do kraja shvatiti svoj potencijal.
Zato je manje bitno što netko drugi želi, osim u slučaju ako i ja ne želim točno to isto.
A onda nema druge nego “pofajtati se“.
Za kraj, što je Hrvatima njihova „borba dala“?
Hrvatima je najvažnije tko je drugi dobio opanke kad su njemu već pripali samo obojci. To je čak i Rojs ustvrdio, tko jamio jamio.
S druge strane, kako čujemo, Hrvatska je “mala zemlja za veliki odmor”. Da smo “mali” to je jasno kad se uspoređujemo sa onima koji su veći.
Ali, kakve to veze ima, to nam prirodno daje prednost, možemo biti brži od njih u ratu za opanke. Kao mali u odnosu na velike imamo potencijal za veće ubrzanje.
Problem je što veće ubrzavanje nije moguće uz veliko odmaranje.
Kako ne ubrzavamo već odmaramo, a drugi „mali“ se ne odmaraju već jure, tako oni pogrizoše dobar dio kolača. Čak i oni „veliki“ i puno tromiji izmaknu nam kolač brže nego smo sposobni zagristi.
Nešto nije u redu, pogrešno koristimo prirodni potencijal.
Kako je Einstein rekao Energija=mc2 . To se zove ekvivalencija mase i energije, odnosno masa i energija su jedno te isto.
Masa se može pretvoriti u rad, samo nikako da krenemo s tim pretvaranjem. Ta mala masa nikako da se ubrza.
Kao da nedostaje nešto što bi pokrenulo ubrzanje, nešto što bi nas udarilo “nogom u stražnjicu“. Neka sila ili neki poticaj u nekom trenutku. I ako se to nekim čudom i dogodi, nema frke za nas, uvijek imamo veliki odmor.
Postoje ljudi koji kažu, ako se udruže pojedinačni potencijali dobiva se veći ukupni potencijal društva, a time se može značajno ubrzati.
To je točno ali udružiti se znači donijeti odluku o udruživanju, a i za to treba potencijal. Kad pogledamo stanje izgleda kao da nemamo potencijala da to učinimo.
To nije prirodno, potencijal uvijek postoji samo se treba znati i htjeti koristiti, zato on i je “pametni” dio ukupne energije.
Stvar je u inteligenciji.
INTELIGENCIJA je karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz iskustva, prilagodbe na nove situacije, razumijevanja i korištenja prethodnih znanja za snalaženje u novoj okolini
Teoretičari se slažu da je inteligencija potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost.
Npr. moguće je biti moćan u slučaju da netko drugi “misli da si velik” bez obzira na stvarne sposobnosti. To je inteligentno ponašanje, a to znači, političari su inteligentni ljudi.
Treba samo stvoriti javno mišljenje, a za to dobro služi propaganda. O tome sam pisao u objavi “PIPL MAST TRAST AS?”
Npr. političari za sebe vole reći da su “umjetnici mogućeg”. To tako gordo zvuči da bi obični ljudi to morali shvatiti kao nešto nadnaravno a ipak politički moguće.
Međutim, i obični ljudi su inteligentni, tako za nekog “napuhanca” vele da „ima problem s veličinom“, misleći pritom da ga napuše taj zrak u njegovoj glavi.
Vidite, Hrvatska inteligencija dovodi do toga da se “potencijali razdružuju”, a zbog zakona ravnoteže to dovodi do “pat” situacije u društvu.
Nitko ne pobijeđuje i nitko ne gubi, tj. tko ima opanke on ih ima, a tko ih nema taj ih nema.
Takva situacija jednostavno govori “što god činili ili radili uvijek je isto“.
I tako stvarno Hrvatska izgleda. S kim sam god razgovarao, na kojem god taj poslu ili poziciji bio, svatko ima taj isti odgovor. To je stanje beznađa. Ništa se ne može pa je tako kako je.
Je li to slučajno ili ne, ostavljam vama da prosudite, ali to u suštini znači da postoji neuređenost i da je entropija društva velika. Društvo se bori da očuva egzistenciju i veliku količinu energije veže upravo uz održanje samog sebe.
U demokratskim društvima sposobnost da udruži potencijale, zna se, imaju oni pojedinci koji imaju moć donositi odluke, oni koji su izabrani da upravljaju odnosima u društvu. To se naziva vlast.
Hoće li se potencijali udružiti, to ovisi o inteligenciji ljudi na vlasti, o tome u kojem je postotku razvijena njihova sposobnost.
Ipak, ukupna inteligencija društva ovisi o inteligenciji pojedinaca, jer nitko dovoljno inteligentan ne bi izabrao nekog nedovoljno inteligentnog da odlučuje o njegovom životu.
Zato se kaže da inteligencija nije do kraja razvijena sposobnost, već potencijal.
I dok se inteligencija društva lagano razvija do nekog većeg postotka, nema ubrzanja i svi ćemo, po zakonima prirode, ostati mali u obojcima, tj. hodat ćemo bosi.
Ali, i tako se može, čovjek uvijek “može ako hoće” jer ima takvu bogomdanu moć. To nije potpuna tragedija, jer i u obojcima postoji potencijal.
On je, doduše, manji nego u opancima, ali ima se od čega krenuti. Samo treba shvatiti da se “nema smisla odmarati ako si dovoljno odmoran”.
Ako ne, onda će se pojaviti pravi problem ili pravo rješenje, ovisno kako gledate na stvari.
Onda će nam umjesto obojaka pripasti ništa, ili da ne kažem što točno. To će značiti da se naša masa pretvorila u ne-materiju, npr. svjetlost.
Hrvati bi onda stvarno, među prvima bili svjetlosni ljudi, međugalaktički putnici, neka nova vrsta i gdje će nam onda biti kraj.
Možda je to krajnji cilj jedne super-inteligentne vlasti, to bi bila najveća moguća dosegnuta brzina od 300.000 km u sekundi. Zamislite, tko bi nas mogao uhvatiti pri toj brzini.
A tek koliki bi onda imali potencijal, u Einsteinovoj formuli energija je mc2, odnosno masa pomnožena sa 90 milijardi jedinica brzine.
Uf, zaboravih da je onda masa jednaka nuli, a svaki broj pomnožen s nulom je nula.
Kad sad malo bolje razmislim, možda je to objašnjenje kako su, s lica zemlje nestali dinosaurusi.
Pozdravlja vas Galvanizator.
U SERIJALU “IGRA MOĆI”
- #1 MOĆ BLAUPUNKTA
Svi mi imamo svoje prijatelje, i ova ova objava je na neki način nastala zbog „prijateljstva“. Imam jednog dobrog […] - #2 ZAKON KUĆE
Većina ljudi se slaže, životni put kreće od doma, od obitelji, od trenutka kad smo se rodili. Tamo prvo […] - #3 KOM’ OPANCI KOM’ OBOJCI
Čovjek na ovoj planeti ima moći veće od svih drugih bića, a to je veliki potencijal za stvaranje i […] - #4 NAVIK ŽIVI …. POŠTENO
Dok ovo pišem, gledam preko puta svog radnog stola. Vidim neko čudno stvorenje kakav sam i sam. Mi, zajedno […]
POČETNA STRANICA 
Komentiraj