Dok ovo pišem, gledam preko puta svog radnog stola. Vidim neko čudno stvorenje kakav sam i sam. Mi, zajedno “nešto radimo”, ja i moj kolega i prijatelj.
Ovaj tekst koji slijedi je, između ostaloga, napisan i zbog njega i svih drugih poznatih i nepoznatih Hrvata koji svaki dan nešto vrijedno rade.
Moć, znatiželja, instinkt, intuicija, volja, rad, borba, učenje, znanje, razumijevanje i na kraju spoznaja. To je ukratko opisan ljudski život na planeti Zemlji.
To su mogućnosti, oružja, snalaženja i rezultati. I svi se ljudi razlikuju i imaju različite rezultate, od jedne moći do druge, cijeli život od rođenja pa do smrti. S moći se rađa, ona raste i pada i raste i pada, a na kraju polako nestane kad život završi.
Kako su moći različite od početka do kraja života i odnosa, tako se među ljudima stvaraju različiti odnosi.
U nekom vremenu postoji najmoćniji, manje moćan, još manje moćan, pa sve do nemoćnog, a obzirom da je moć ustvari načelo vrijednosti tako se stvara društvena hijerarhija ili hijerarhija moći u jednom društvu.
Danas, kao rezultat razvoja ljudske svijesti, kaže se da je čovjek slobodan. Ropstvo ne postoji u klasičnom smislu i obliku kao nekada.
Ipak, Sigmund Freud je jednom rekao: „Individualna sloboda nije poklon civilizacije, ona je postojala davno prije civilizacije“.
Ako je vjerovati znanstvenicima evolucija se kreće, od slobodnog čovjeka, preko robovlasništva, tj.posjedovanja ljudi, direktnog oblika vladanja, do robovanja pravilima i zakonima koje pišu oni pojedinci na na vrhu hijerarhije ili indirektnog oblika vladanja.
Hijerarhija je podčinjavanje jednog drugome, tako da uvijek netko vlada nekim. Ljudi u vrhu hijerarhije ne samo da pišu pravila, već ih i mijenjaju, nadziru, te kažnjavaju one koji im se ne potčinjavaju.
To se naziva REGULACIJA, a oblik društva DRŽAVA.
Regulacija se odnosi i na ekonomiju, a kako to stvarno izgleda opisao sam u tekstu ZAKON KUĆE.
U društvu kao polju međudjelovanja odvija se igra moći po pravilima regulacije. Konkretno, u demokratskim državama, najveća moć je u rukama ljudi koji se nalaze u vrhu političkih stranaka na vlasti.
Takve ljude nazivamo političarima i u pravilu, ako nisi političar na vlasti nemaš moć donositi pravila po kojima se donose najvažnije odluke u društvu. Kako „politika“ funkcionira u Lijepoj Našoj opisao sam u objavi LIJEPA NAŠA DEMOKRACIJA.
I dok političari imaju moć vladanja drugima ostaje jedino da se SNAĐU. U smislu tog snalaženja ima i jedna često citirana misao, s početka Krležinog djela Balade Petrice Kerempuha: „Nigdar ni bilo da nekak ni bilo i nigdar ne bu da nekak ne bu“, koju Hrvati često koriste kad se žele malo utješiti jer im stalno pripadnu obojci.
Ja ju osobno ne volim, i radije bih, ako već treba, citirao zadnju strofu iz istog djela koja kaže „Kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu“ i dodao još zarez, i stih iz jedne popularne pjesme: „s tobom ili bez tebe“.
Ne misle svi isto kao ja, i činjenica je da te regulirane ekonomsko društvene zakone svaki čovjek pa tako i svaki građanin Hrvatske percipira na svoj jedinstven hrvatski način. To je ustavno pravo svakog Hrvata.
Društvo čine ljudi, a kako je moć, tj. bogatstvo mjera vrijednosti čovjeka, tako postoji i mjera za vrijednost društva.
Blagostanje je stanje bogatstva društva koje pojedinci doživljavaju na različite načine pa se može govoriti o materijalnom i nematerijalnom blagostanju.
Moguće je mjeriti „životni standard” koji korespondira s pojmom “blagostanja” te na taj način analizirati stanje u društvu ili njegovu vrijednost.
Naši sindikalisti kažu, izmjerili smo standard preko vrijednosti „potrošačke košarice“, što je minimum potreba jedne obitelji. Onda to usporede sa dohotkom pojedinca i vide kakav je standard.
To se na kraju nikad ne nazove blago-stanje već vrlo slično, samo se slovo t zamijeni sa slovom r.
I bilo bi još puno gore da ne postoje ljudi, koji nisu političari a ekonomiju percipiraju kao osnovnu mogućnost za ostvarenje svojih interesa. Takve ljude nazivamo poduzetnicima.
Tko su oni? Za početak ključna definicija, tj. onozašto poduzetnici uopće postoje.
KAPITAL je vrijednost koja se ulaže s osnovnom svrhom da se uveća, dakle da donese neku dobit ili da se zaradi. Kapital nije prirodno dobro, on se mora ili proizvesti ili posuditi.
Kapital je dakle dobro ili oblik energije koji ima svoju mjerljivu vrijednost, kažemo CIJENU. On je u stvari potencijal, koji se koristi u natjecanju ili borbi za energijom.
Korištenje kapitala u natjecanju se naziva ulaganje ili investicija.
Osnovna svrha poduzetnika je „stvarati“ i „imati“ kapital, on pruža ekonomsku i svaku drugu moć, čak i političku. Evo jedne definicije s Wikipedije.
INVESTICIJA ili ulaganje je akumulacija kapitala u sadašnjosti s nadom dobitka u budućnosti.
Ako gledamo gornju definiciju jasno je da je ulaganje neizvjesno i rizično. Isto tako važno je zaključiti da se za ulaganje mora posjedovati kapital, a to znači da nije moguće zarađivati bez da se dio zarade ne uloži, tj. investira.
RIZIK se svodi na to da se kapital u toj razmjeni može izgubiti. Rizika treba biti svjestan, a djelovati u situaciji kad se ono što se ima može izgubiti je hrabrost.
Dakle, je li onda ulaganje stvar „nadanja“ ili „hrabrosti“ ili stvar nečeg drugog?
HRABROST je jedna od osnovnih ljudskih vrlina, jaka i stabilna želja za ispunjavanjem svog osobnog cilja usprkos velikim preprekama, opasnostima i teškoćama. SAMOPOUZDANJE, samopoštovanje ili vjera u sebe podrazumijeva dojam osobe o sebi samoj.
Hrabrost je odlika ljudi koji djeluju. Hrabar čovjek se osjeća sposobnim i dovoljno je samopouzdan da riskira, to je ODLUKA da se iz slobodnog izbora učini ono što je potrebno, unatoč osjećaju straha.
Dakle, ulaganje je stvar samopouzdanja ili „vjerovanja u samog sebe”. Da bi se rizik prihvatio mora se vjerovati da ga se može prevladati.
Zato osobni pristup ulaganju čini ogromnu razliku u rezultatu hoće li čovjeku pripasti opanci ili obojci. Dakle, da bi se pobijedilo, ne smije se „nadati“ već “vjerovati u sebe”
Uložiti znači „dati da bi se dobilo“. Mora se nešto otkinuti od sebe, dio kapitala, dio vrijednosti koja se posjeduje. To je klasična izmjena energije, međudjelovanje.
Kako nije moguće da se energija razmjenjuje bez posrednika, tako i u ekonomiji kao igri moći, postoje POSREDNICI.
To su oni koji stalno rade jer se energija stalno razmjenjuje. Taj neprestani rad ili djelovanje se naziva poduzetništvo.
PODUZETNIŠTVO je ukupnost organizacijskih, nadzornih, usmjeravajućih, rukovodećih i upravljačkih funkcija.
UPRAVLJANJE označava proces odlučivanja i usmjeravanja. VOĐENJE je proces stvaranja unutarnjih odnosa, hijerarhije, položaja iznad i ispod. Sve zajedno se to naziva RUKOVOĐENJE.
Tako poduzeća imaju direktora, ili više njih što se naziva uprava, koji upravljaju i rukovode i uglavnom manje funkcionalne cjeline koje netko vodi ili rekli bi šefuje. To se naziva organizacija poduzeća, koja je u suštini hijerarhija.
PODUZEĆE je organizirana samostalna cjelina u vlasništvu, a postoji radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, razmjenom ili pružanjem usluga na tržištu. TVRTKA je naziv poduzeća.
Ipak, najvažniji je vlasnik, on je PODUZETNIK koji je uložio kapital i kojem pripada dobit koju ostvari poduzeće. Isto tako, njemu se piše i gubitak ako ga poduzeće ima.
On je investitor i on ima stvarnu moć da vlada, on je na vrhu hijerarhije moći u svom poduzeću.
Svi drugi su zaposlenici, bilo da se bave rukovođenjem, upravljanjem, vođenjem ili su samo obavljaju svoj posao u ime i za račun vlasnika.
Poduzeće može imati malo ili puno radnika i šefova, ali gazda je GAZDA.
Poduzetnik je dakle subjekt u ekonomiji, natjecatelj i svaki ima za cilj povećanje svog kapitala, ili popularno , povećanje svog poduzetničkog potencijala. To je društvena pozicija i svrha poduzetništva.
Kako ekonomisti mjere vrijednost društvenog kapitala?
Jedan od ključnih pokazatelja kaže, što je veće ukupno bogatstvo društva to je veći životni standard članova tog društva. Ekonomisti to mjere preko formule: koliko društvo godišnje proizvede vrijednosti dobara (BDP) podijeljeno po glavi stanovnika.
Rad je u poduzetništvu dobrovoljna kategorija. Dakle, slobodan izbor svakog čovjeka, tj. nitko drugi ne može natjerati nekoga da radi za nekoga.
Rad i pravo na rad je u demokratskim društvima uglavnom ustavna kategorija tako da je to područje regulirano zakonima, različito za različite države.
Često čujemo Hrvate da kažu poduzetnik me iskorištava, uz jasnu negativnu konotaciju. Stoga se postavlja pitanje kako i koliko hrvatski poduzetnik hrvatskog radnika iskorištava?
S regulacijom ili bez, odgovor je naravno uvijek bio i ostao isti. Poduzetnik i radnik se dogovore ili ugovore o tome „koliko, kako i što će radnik obavljati za poduzetnika i koliko za taj rad poduzetnik plaća radniku“.
Zato se DOHODAK, ili novac za rad naziva plaća.
Novac je mjera za vrijednost, sredstvo razmjene, vrsta dobra za koju se može zamijeniti svako drugo dobro, novac je oblik kapitala.
Poduzetnik na taj način dio svog kapitala mijenja za rad radnika.
Poduzetniku je stoga važno koliko će on zaraditi od kapitala kojeg ulaže u rad radnika. Zato poduzetniku nije svejedno „kakvog“ radnika zapošljava.
Isto tako radniku nije svejedno „koliko“ će on kapitala sebi stvoriti svojim radom. I poduzetnik i radnik su zainteresirani za što veću zaradu. Drugo je pitanje koliko se jedan ili drugi „drže dogovora“.
Zašto onda radnik misli da ga se ne treba iskorištavati kad je on upravo zbog toga zaposlen?
Svaki rad je međudjelovanje, odnosno iskorištavanje jednog oblika energije za stvaranje drugog.
Evo i mene poduzetnik iskorištava, žena me iskorištava, djeca me iskorištavaju, prijatelji me iskorištavaju, svi me iskorištavaju. Poduzetnika isto iskorištavaju, zaposlenik, onaj s kim živi, rodbina i kumovi, drugi poduzetnik, političari itd.
Tako se mjeri vrijednost, mjera za vrijednost je KORISNOST ili stupanj iskoristivosti. Nije vrijedno ono što je beskorisno, to nikome ne treba.
Sve je to izmjena energije, rad ili međudjelovanje, u ekonomiji se to zove NATJECANJE.
Osim poduzetnika s poduzetnikom natječu se i radnik s poduzetnikom i radnik s radnikom. Natječu se i šef sa drugim šefom, jedan član uprave s drugim, itd.
Svi se sa svima natječu ili bore, pa kom’ opanci a kom’ obojci kako sam opisao u prethodnom članku.
Natjecanje ima svoje posljedice. Ono može poslužiti kao izazov, pokretačka energija, a može uzrokovati i gubitak čime se troše vrijedni resursi, tj. količina korisnoga.
PRAKSA, što ekonomija u suštini je, je između ostalog i primjena ideja. Ideje stvaraju nove predodžbe. Djelovanja stvaraju nova iskustva.
Zato ekonomija, uvijek i iznova kreira neku novu stvarnost. To rade poduzetnici, praktično mijenjaju stvarnost, pri tome nisu svi jednako vrijedni u tom činu.
U formuli BDP = C + I + G + X, slovo I označava investicije, mogućnost stvaranja i kreacije. Sve ostalo označava potrošnju i razmjenu, to se naziva TRGOVINA.
Zato one poduzetnike koji se bave proizvodnjom nazivam STVARATELJIMA, a one koji samo trguju dobrima nazivam TRGOVCIMA.
Vrlo je važno razlikovati ova dva tipa poduzetnika i njihove uloge.
TRŽIŠTE je mjesto razmjene, prostor gdje se odvijaju međudjelovanja, jedni prodaju a drugi kupuju. To što se prodaje i kupuje ne mora biti materijalni oblik, to može biti i nematerijalni oblik energije, npr. znanje.
Neki nude što drugi traže, a drugi traže što nekinude i tako u krug.
Kako znati vrijednost onoga čime se trguje?
Liberalni princip se naziva model ponude i potražnje. On označava koncept određivanja cijene, tj. vrijednosti na tržištu. Po tom modelu vrijednost ima potencijal „samo-regulacije“. To vrijedi sve dok se ne upetljaju regulatori.
PONUDA je količina nekog dobra koje se prodaje pri određenoj cijeni, a POTRAŽNJA je količina nekog dobra koje je netko spreman kupiti pri određenoj cijeni.
Ipak, bez obzira na sve, vrijednost nečega ovisi od koristi koju od njega ima vlasnik. Tako da je možda najbolja definicija vrijednosti da „sve vrijedi onoliko koliko će to netko platiti“.
Ako od nečega nema koristi onda to vlasniku nema smisla. Marks bi rekao da je takav kapital mrtav kapital. U stvari to je neiskoristivi oblik energije i kao takav predstavlja GUBITAK.
Zato, za poduzetnika stvaratelja vrijedi da to što stvori mora biti korisno onom koji to hoće kupiti. Isto vrijedi i za radnika koji prodaje svoj rad za dohodak, on mora biti koristan inače poduzetnik neće kupiti njegov rad.
Dalje, kako postoji natjecanje, za bilo kojeg poduzetnika bilo kojeg tipa je najvažnije da netko kupuje baš od njega. Zato poduzetnik mora znati kome što i koliko čega treba.
Isto vrijedi i za radnika, i njemu je važno da poduzetnik kupi rad baš od njega. On treba znati kakve sposobnosti poduzetniku trebaju.
Zato postoje različite naknade za istu količinu rada. Osobne sposobnosti imaju različite vrijednosti pa zato i različitu cijenu.
Osim toga, poduzetnik stvaratelj treba poduzetnika trgovca zato da POSREDUJE između njega i onoga koji će koristiti ono što on stvori.
MARKETING se bavi potrebama ljudi i pronalazi načine zadovoljenja tih potreba. Također pronalazi i potrebe kojih potrošači u danoj točki vremena još nisu „svjesni“.
To odgovara tezi da “Potreba stvara proizvod, ali i proizvod stvara potrebu“, što je u skladu sa prirodnim zakonima razmjene energije.
Zato i postoji marketing. Marketing služi trgovini ili funkciji posredništva između stvaratelja i korisnika. Ne može se nekome nešto prodati ako taj ne zna da to uopće postoji.
Ljudi često, vrlo pogrešno poistovjećuju marketing s reklamiranjem.
REKLAME su način kako postati vidljiv, tj. sredstvo pokazivanja moći. One nisu nevažne u natjecanju, ali one ne pokazuju pravu vrijednosti onoga na što se odnose.
I da zaključim ovaj dio, bez poduzetnika stvaratelja nema stvaranja, nema rasta i nema povećanja društvenog standarda.
Prvo što je u suštini poduzetništva najteže, to je da poduzetnik uvijek mora stvarati korist, tj. vrijednost, drugo je da bi ostvario svoj cilj „mora biti konkurentan“ i treće on „mora biti hrabar“ da bi prihvatio rizik gubitka.
Da nadodam, sve to treba biti i svaki radnik koji radi kod poduzetnika“, samo je razlika u tome što poduzetnik treba biti „ludo hrabar“, posebno u društvima kao što je Hrvatska.
Svatko ima mogućnost biti poduzetnik. Često čujem kako ljudi kažu „ako on takav kakav je može biti poduzetnik zašto ne bih mogao i ja, nije to ništa strašno“.
Puno ljudi to misli, pogotovo kad vide svog „bogatog susjeda poduzetnika“, a koji je, recimo, bio lošiji đak. Ja svakom kažem, tko ti brani, ako vjeruješ u sebe onda kreni u “biznis”.
Naravno da to “nije ništa strašno”, ali, treba i primijetiti da to “nije ni tako lako”. Svaki poduzetnik, osim što riskira, mora znati ovo, znati ono, znati puno toga. Ne kaže se bez razloga da je „znanje veliki kapital“.
Zato se znanje „prodaje i kupuje“ i ima svoju vrijednost i cijenu kao i sve drugo što je predmet trgovanja. Znanje se i ponaša kao kapital, kao potencijal i zato se znanje može investirati.
Dobro je “znati znanje”. Ono je protuteža onoga „nadam se da će ispasti dobro“, jer ako ispadne loše, onda „ode sve u rodni kraj“.
Zbog svega toga, neće svi u poduzetnike i zato nije lako raditi za poduzetnika i radi toga Hrvati najviše žele raditi u “državnoj upravi”.
A, zbog velike količine zaposlenih u državnoj upravi, Hrvat poduzetnik ima neke “krupne dodatne otežavajuće okolnosti”. On uz sve to što “mora znati”, još i “mora razumjeti” zašto je prinuđen veliki dio svog kapitala „uložiti“ u proračun i na ime socijalne države.
Također se “mora znati” dobro snalaziti pod čizmom državnog monopolizma. To su elementi koje sa sobom donosi “nepravilna ekonomska regulacija”.
I bez obzira na sve to, on još “mora biti konkurentan” jer jedino tako ima svoju vrijednost i svoj smisao.
Ekonomska dodana vrijednost (engl. Economic Value Added ) je veličina koja iz perspektive vlasnika pokazuje stvara li tvrtka neku novu vrijednost.
To znači da vrijednost poduzetnika i poduzetništva nije samo u materijalnoj dobiti nego i u stvaranju nečega novog i korisnog. Nečega što će biti neki novostvoreni korisni oblik energije, a to nije ono čime se trenutno trguje.
Za tako nešto nije dovoljno „trgovačko znanje“, potrebno je dobro razumijevanje prirodnih zakona i dobra sposobnost logičkog zaključivanja ili INTELIGENCIJA.
Razumijevanje se ne kupuje i prodaje, time se ne trži, to je jedinstveni potencijal svojstven svakom čovjeku.
Zbog toga, ljudima sa većim potencijalom razumijevanja uvijek pripadnu opanci, a onima sa manjim obojci, i to bez obzira na “naučeno” kroz obrazovanje.
Isto vrijedi i za društva kao energetska udruženja. Zato je poduzetnik STVARATELJ onaj, koji MIJENJAJUĆI stvarnost, mijenja DRUŠTVO.
Posljedično, ako neko društvo ne želi blagostanje u kojemu je t=r i hoće tu stvarnost promijeniti u blagostanje u kojemu je t stvarno t, treba u formuli blagostanja, BDP = C + I + G + X posebnu pozornost obratiti na slovo I, točnije na ekonomsku svrhu poduzetnika stvaratelja.
Zato se Hrvati s razlogom pitaju, „zašto se otvaraju samo strani trgovački centri, dok propadaju sve domaće tvornice“? I trebaju se pitati jer nema tu nikakve ekonomske dodane vrijednosti. Tu se radi samo o materijalnoj dobiti vlasnika, uglavnom vlasnika „stranca“.
I još nešto vezano uz Globalizaciju. To, koliki je hrvatski BDP, malo veći, malo manji, nije toliko važno koliko je važno koliki je on u usporedbi s BDP drugih država.
U globalnoj ekonomiji društva ili države su također konkurenti. Zato je drugi najvažniji kaktor u BDP formuli slovo X, tj. razlika između uvoza i izvoza. X je vrijednost razmjene između država. Ona ovisi o I.
U matematici, negativna vrijednost znači “manje od nule“. U Hrvatskoj je X negativan, tj. Hrvatsko društvo premalo stvara, ili ako ćemo točno reći, ima manjak poduzetnika stvaratelja.
Uz visoku državnu i opću potrošnju (C i G u formuli), to bi značilo da trgovina “cvjeta“. Pa onda je logično da se otvaraju “shoping centri” a ne recimo tvornice ili neki noviji i moderniji uslužni sadržaji.
Krivac ne može biti nitko drugi no regulator ili država, tj. pojedinci na vlasti koji „pogrešno reguliraju“ ekonomiju. Oni upravljaju svim mogućim novčanim tijekovima u državi.
Oni dijele poticaje, raspodijeljuju sredstva iz fondova, upravljaju bankom za obnovu i razvoj i upravljaju energetskim regulatroima. To je samo mali dio njihovog “reguliranja“.
Ako regulator, odnosno država nije kriva, onda je krivo društvo ili narod, dakle svi pojedinci. To bi značilo da Hrvati nisu dovoljno hrabri ili nemaju dovoljno kapitala ili nemaju dovoljno inteligencije ili sve skupa.
Možete sami procijeniti naše hrvatsko blagostanje, možete još vidjeti što znače C i G u formuli BDP.
Na kraju, kao dodatak.
Vrijednost nije samo ekonomski pojam. Najveći problem je kad sve ono što uistinu znači vrijednost, tj. uloženi rad, znanje i razumijevanje, dakle, sve ono što je korisno, nagaze i pregaze politički ispolirane čizme visokog sjaja.
I ništa manji problem hrvatskog društva nije to, što je Hrvatu izgleda puno bolje pod sjajnom čizmom moći nego pod ishabanim opankom poduzetništva.
Valjda Hrvati misle, ako ga već gaze, onda nek to bude pošteno, jer naravno, NAVIK ON ŽIVI KI ZGINE POŠTENO.
Kao onaj poznati hrabri Hrvat Ambroz Matija iz Hižakovca iz 16. stoljeća.
On je bio sinonim poduzetništva svoga vremena. Onako kako je on završio, tako na kraju završe poduzetnici stvaratelji na ovim prostorima.
Završe u skladu sa prezimenom našeg Matije.
Pa gdje je tu inteligentni regulator? Još je bolje pitanje, koliko treba sudaca da bi donijeli zaključak ili presudu o stupnju inteligencije našeg regulatora.
To je svejedno, pa oni samo sude tko je kriv a tko nije na temelju toga što je isti taj regulator propisao kroz zakone.
To što je to sve skupa neučinkovito, to nije njihov problem, to je problem poduzetništva i građana koji to sve moraju platiti.
Kakva društvena ironija, poduzetnik uvijek zgine na sudu, pa se može reći da svaki zgine pošteno. GAZDA je isto zginuo pošteno, zar ne?
Što ih “više zgine“ to “više poštenja” i manje iskorištavanja Hrvata radnika od strane Hrvata poduzetnika.
Zbog X-gena u formuli blagostanja, ispada da je najpoštenije ako je Hrvat radnika iskorištavan od strane X-MEN poduzetnika.
Zato svi zajedno trebamo razmisliti, najveći rezultat našeg stvaranja, to su naša djeca, to smo uistinu mi sami.
Dok se borite za sebe, dotle se borite za svoju djecu. Poštujmo našu djecu znači poštujmo naše poduzetnike stvaratelje.
Trgovci su posrednici, oni su isto poduzetnici, ali TRGOVINA nije isto što i STVARANJE.
Vaš Galvanizator!
U SERIJALU “IGRA MOĆI”
- #1 MOĆ BLAUPUNKTA
Svi mi imamo svoje prijatelje, i ova ova objava je na neki način nastala zbog „prijateljstva“. Imam jednog dobrog […] - #2 ZAKON KUĆE
Većina ljudi se slaže, životni put kreće od doma, od obitelji, od trenutka kad smo se rodili. Tamo prvo […] - #3 KOM’ OPANCI KOM’ OBOJCI
Čovjek na ovoj planeti ima moći veće od svih drugih bića, a to je veliki potencijal za stvaranje i […] - #4 NAVIK ŽIVI …. POŠTENO
Dok ovo pišem, gledam preko puta svog radnog stola. Vidim neko čudno stvorenje kakav sam i sam. Mi, zajedno […]
POČETNA STRANICA 
Komentiraj