DA? NE, NITKO NIJE KRIV!

U prvobitnoj zajednici nije postojala još nikakva ORGANIZIRANA VLAST.

Razvojem materijalnih proizvodnih snaga, podjelom rada, proširenjem razmjene i formiranjem tržišta, pojavom privatnog vlasništva i cijepanjem plemena na bogate VLASNIKE i siromašne NEVLASNIKE propada plemensko uređenje.

Tako izrasta novo društvo, a kao rezultat nepomirljivosti klasa nastaje DRŽAVA.

Događala su se interesna udruživanja i razdruživanja ljudskih zajednica.

Države su oblici organiziranja i danas sva društva imaju hijerarhije i staleže, pojedince na različitim društvenim položajima i pojedince sa različitom društvenom moći.

DRŽAVA organizirana društvena zajednica ujedinjena pod zajedničkim političkim sustavom, ili načinom djelovanja vlasti koja je uspostavljena oblikom legitimnosti koji joj daje pravo vladanja .

Za „moći vladati“ uvijek treba imati LEGITIMITET. Kraljevi npr. legitimitet dobivaju rođenjem, poglavice mudrošću, znanstvenici zvanjem, svećenici poslanjem itd.

To dokazuje da je teško vladati ljudima ako oni ne žele da im taj netko vlada. Iz povijesti vidimo da „silovanje vladanja“ obično završi kobno po vladara.

Ljudi jednostavno mijenjaju ono od čega nemaju neke koristi.

Legitimitet pruža mogućnost da se pri vladanju primjenjuje sila ali bez velikog otpora. Zato je on važan svakom pojedincu na vlasti.

I uvijek je tako bilo. Kako su i zašto Atenski aristokrati oslobodili ljude ropstva?

Napravili su privid sudjelovanja u odlučivanju i uveli ekonomske principe moći i tako smislili novi sustav, tzv. DUŽNIČKO ROPSTVO.

Tako su proširili svoj legitimitet, zbog privida sudjelovanja ostalih ljudi u vlasti. Na taj su način učinili su sebe bogatijima i većima.

Takav su društveni poredak prozvali DEMOKRACIJA.

Naravno najvažnije odluke su donosili isključivo i jednino oni najmoćniji.

To nisu uvijek bili članovi nekakve skupštine ili vlade, to su bili najbogatiji ljudi, ARISTOKRATI.

DEMOKRACIJA – označava oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz izbore.

Jasno je valjda da se takav oblik vladavine nije promijenio do dana današnjeg. Vidimo da u društvima, tj. državama postoje i veće vlasti od formalne izabrane vlasti, postoje moćni ljudi, kažemo „vladari iz sjene“.

To nisu Grci, Amerikanci, Filipinci ili Kosovari, isto tako to nisu bankari, liječnici, masoni, generali, kako volimo generalizirati, to su ljudi, osobe sa imenom i prezimenom.

Legitimitet je prihvaćanje hijerarhije u jednom društvu. Najviši u hijerarhiji donosi pravila i naredbe kojima se članovi pokoravaju.

Jedna od najvećih moći formalne vlasti je KREIRANJE PRAVILA LEGITIMITETA (izborni sustav, zakon i sl.).

Zato se kaže „najbolje je biti što bliže oltaru“.

Što u stvari donosi hijerarhija?

Onaj gore je viši a onaj dolje je niži u hijerarhiji. Što je više razina vlasti to je veća dubina hijerarhije.

To funkcionira i u prirodi.

Što si više gore to je mogući pogled širi, slika postaje obris. Tako je jasnoća detalja, a samim tim i mogućnost razumijevanja slabija. To je „pogled s visoka“.

Zato se za ljude na vrhu hijerarhije kaže da ne vide dobro probleme onih ispod. Oni su „jako visoko“.

Ako pak, s visoka gledate u dubinu, a ne u širinu, npr. ako gledate u duboki bunar sve će biti crno, to je „pogled u ponor“.  Uopće ne vidite probleme, jer su oni „jako duboko“.

Dakle, za narod nije svejedno gledaju li oni s vrha ŠIROKO ili PLITKO.

Ako gledaju široko barem će obrisi problema društva biti vidljivi. Ako gledaju plitko, onda problema uopće nema, oni su jedna obična crna rupa.

Najbolje se problemi vide iz svog dvorišta, vide se onoliko jasno onoliko koliko vam je vid dobar, to je „pogled u daljinu“. Jedino se možete spotaknuti i pasti na tlo, to nije ni toliko loše, možete se brzo ustati i opet ste ČVRSTO NA ZEMLJI.

To je jedan živopisan opis hijerarhije.

U jednoj definiciji koju učimo u školama kaže se da se država kao zajednica temelji na INTERESU zajedničkog djelovanja svih članova.  

Načini kako se ljudi organiziraju u granicama određenom prostoru određuju kakav će biti njihov život. To je pitanje RASPODJELE DOBARA na tom prostoru.

Tako su kroz povijest nastala „razna“ društvena uređenja.

Tzv. „društva solidarnosti“ imaju slične postavke raspodjele , to su uglavnom parole tipa „Svatko prema sposobnostima svakom prema potrebama“ ili „svakom prema radu“, i sl.,

Kapitalistička, natjecateljska društva, imaju drugačije postavke Zaradi pa ćeš imati“. „Novac je moć“, „Kapital nema granica“, „Plati pa se klati“ i sl.

To su najčešće izreke koje opisuju stvarnost ljudskog djelovanja. Rezultati ekonomije jednog društva se razlikuju u načinu organiziranja i vrijednosnim načelima društava.

Države su nastajale procesom, kroz vrijeme, često teškom borbom. Stvaranje država je neka vrsta POTHVATA, vidjeli smo nedavno na primjeru Hrvatske i drugih država, zar ne?

Svaka ima svoj put i način nastajanja. Zato je čudna jednostavnost i lakoća kojom neke države pristupaju u razne organizacije.

MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA – organizirana suradnja zasnovana na ugovoru koja posjeduje vlastiti subjektivitet, a može joj se priznati i međunarodni pravni subjektivitet.

Iako su, „u pravilu“, države članice MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA, ona nije čisti skup država članica, već su one zasebne institucije koje imaju svoja tijela i samostalnost u odnosu na članice.

Odluke takvih organizacija OBVEZUJU članice, u ovom slučaju države, na poštivanje i obvezu provođenja, te kazne za nepoštivanja takvih odluka.

Tako se opisuje vlast, to je oblik vladanja, podčinjavanje „višoj vlasti“.

„U pravilu“ znači „tako je ali ne mora tako i biti“. To su, u pravilu, organizacije slične udrugama, strankama, klubovima i sl. Sve oni imaju nekakvu svrhu, i sve počivaju na ideji hijerarhije moći

Npr. Hrvatska je čim je nastala potpisala ugovor sa SVJETSKOM TRGOVINSKOM ORGANIZACIJOM (WTO) koja je osnovana je s ciljem, da otvori tržišta i potiče međunarodnu trgovinu koncipiranu na paradigmi slobodne trgovine.

Ona definira slobodnu trgovinu kao “ravnopravnu tržišnu utakmicu” ili nesmetan protok dobara i usluga između država i međunarodnu trgovinu bez intervencije državnih vlasti.

Još dodaju da ravnopravno u suštini znači slobodnu, predvidljivu i pravednu razmjenu ili trgovinu.

PRAVDA idealno i moralno stanje društva u smislu ravnoteže interesa i mogućnosti.

“IDEAL – opis savršenstva, najvišeg standarda ili potpunosti, ali koje se nikada u potpunosti ne može dostići.

Obzirom na krajnju definiciju „ideala“ sasvim je jasno da pravedna raspodjela nije „dosežljiva“, to zovemo UTOPIJA.

Iako znamo da je pravda nedostižna ipak joj kao ljudi težimo, tako nastaju razni oblici IDEOLOGIJE.

IDEOLOGIJA – ukupnost ideja jedne zajednice, skup primijenjenih mišljenja i ukupnost pojmova u različitim oblicima, usmjerenih na izravno ostvarivanje i praktično djelovanje.

Ideologije su uvijek temeljene na pojmu „MORALA“ kao važnoj kategoriji.

Ideju ravnopravnosti, u smislu pravednosti za sve, nije moguće realizirati u praksi. Je li WTO uspješna u svojoj misiji? Očigledno nije, ali ideologija kao takva i dalje živi, a s njom i ta organizacija.

Može li onda barem postojati slobodno kretanje dobara, odnosno dostupnost svega svima u svakom trenutku, bez ograničenja?

To bi onda svakom pružilo JEDNAKE MOGUĆNOSTI da sudjeluju u ekonomiji.

U praksi vidimo da ne, niti svatko može proizvoditi što hoće, niti ponuditi što hoće, niti svatko može dobiti ili kupiti što hoće. To vrijedi i za prirodne resurse.

To je još veća utopija i interes ideologije.

Vidite, WTO razumije da je otežano kretanje dobara jer postoje države i granice. Zato taj problem može riješiti samo GLOBALIZACIJA, moć ekonomije mora postati globalna, nad-državna.

GLOBALIZACIJA – proces kojim se ukidaju ograničenja protoka roba, usluga, ljudi i ideja među različitim državama i dijelovima svijeta, odnosno ideologija zasnovana na svjetonazoru liberalizma, koja za cilj ima njegovo opravdanje.

LIBERALIZAM je svjetonazor koji zagovara smanjenje nadzora države i drugih političkih institucija nad individualnom slobodom pojedinca.

Svjetonazor se između ostalog kreira i na osnovi znanja i iskustva. Ipak to je svjetonazor pojedinca, ali hijerarhija ima moć i legitimitet da nameće zakone.

Kakav može biti svjetonazor jednog žitelja Hrvatske?

Osim ekonomske regulacije država propisuje i socijalnu regulaciju i u tom smislu javni sektor (školstvo, zdravstvo, mirovina itd.).

Ključno pitanje, za nas žitelje Hrvatske države je, što je HRVATSKA IDEJA ili kakvu Hrvatsku imamo i kakvu želimo?

Moram priznati da mi to nikad nije bilo, a ni danas mi nije jasno.

Stvar je pomalo zbunjujuća. Mislim da to, kakvo društvo ustvari žele, nikad nitko nije Hrvatski demos pitao, zar ne?

Za početak, Hrvatska je SOCIJALNA DRŽAVA.

Socijalna država, po definiciji se temelji na načelima jednakosti mogućnosti, pravične raspodjele, te JAVNE ODGOVORNOSTI za sve one koji sebi ne mogu izmoći osnove za pristojan život.

To je onda i zadaća koju ima “Socijalna vlast“. Malo ovom, malo onom, a od svih nas, i eto IDEALNOG društva.

Vidite kako pojmovi pravedno, moralno i idealno dobro zvuče.

Međutim, na taj se način se kroz izobrazbu i kroz vrijeme KREIRA svjetonazor ili pogled na svijet.

A kroz život i kad iskusi socijalnu državu, Hrvat obično dobro zaključi da mu je najisplativije od „MOĆI IZMOĆI“ doći do „NE MOĆI IZMOĆI“.

Tako „VLAST“ ima svoj smisao, a čovjek ne mora o svom zadovoljstvu brinuti. Ku’š bolje.

Pitanje je koliki je omjer onih koji mogu izmoći osnove i onih koji ne mogu izmoći osnove da bi stupanj zadovoljstva u društvu bio obećavajući, 10, 20, 55 ili možda 80%?

Još je veća enigma kako je moguće prihvatiti globalni liberalizam, a istovremeno živjeti socijalizam?

To su doista suprotstavljene ideologije.

Pogledajte tko isplaćuje najveće plaće u Lijepoj Našoj. To su STRANI TRGOVCI koji trguju UVOZNIM DOBRIMA na području NAŠE DRŽAVE.

To su uglavnom zaposlenici tehnoloških korporacija. To je rezultat globalnog liberalizma. Najbolje plaće imaju Hrvati koji rade za strance, i to daleko iznad prosjeka.

Oni koji rade u našem poduzetništvu ili trgovini nisu baš te sreće. Probleme hrvatskog poduzetništva u lokalnom socijalizmu sam opisao u prethodnom poglavlju.

BLAGOSTANJE nekog društva ovisi o stvaranju vrijednosti a ne o trgovini.

A ako još niste shvatili HRVATSKU IDEJU ja jesam, pa to je “ZEMLJA PUNA ŽIVOTA“. Samo se to „ne vid“i jer „nije dobro da se vidi“, ustvari „najbolje je da se ne vidi“.

Svi znaju da demokracija sama po sebi znači „vladavina naroda“. Pa, tko još „koji je na vlasti“ treba socijalnu pomoć?

Nitko. Ja ne vidjeh takav slučaj još.

Zamislite da EUROPSKA UNIJA, slučajno preko tajnih službi, sazna da trošimo tolike pare na socijalu a u stvarnosti socijale nema?

Mogli bi se zapitati što nije u redu, i potegnuti pitanje odgovornosti „javne vlasti“. Mogli bi nam čak pokušati uskratiti bespovratna sredstva.

Nema frke, to se jednostavno ne može dogoditi. Ako se razotkrivanje, slučajno i dogodi mi već imamo spreman odgovor, vjerujte mi na riječ, to je najjači adut, odgovor glasi: „mi Hrvati imamo svoje hrvatske specifičnosti“.

To je glavna društvena ideja, BITI HRVATSKI SPECIFIČAN.

Pri tome je važna glavna pretpostavka da nitko „ne može i ne smije biti kriv i odgovoran“ za bilo što, samo je važno da to ne izgleda baš tako.

Specifičnosti se uglavnom odnose na djelovanja u hrvatskom javnom sektoru.

Evo i zašto.

Po definiciji, javni sektor ne stvara kapital, on ga dobiva kroz proračun, javni novac nije novostvorena vrijednost, on je POREZ od toga.

Npr. u Austriji svaka javna ustanova ima jasno definiran javni cilj: „najniža cijena za usluge koja se pruža svojim građanima“.

To je „dobit“ javnog sektora, i „dobit od“ javnog sektora, ta dobit rezultira svojom svrhom, a to je viši ŽIVOTNI STANDARD građanina.

Dakle, javni sektor nije „tržišni igrač“ i s javnim novcem se ne igra. Kako javni novac stvaraju privatne osobe tako javni sektor ne smije biti konkurent već podrška ili SERVIS privatnom sektoru, tj. poduzetništvu.

To je SPRJEČAVANJE SUKOBA INTERESA.

Kako se ne bi dogodilo hrvatskoj ideji da „nitko ne može i ne smije biti kriv“, tako se “mora” raditi suprotno.

Zato se u Hrvatskoj javna vlastMORA” ponašati kao konkurent hrvatskim poduzetnicima.

To je inače zove „državni poduzetnički intervencionizam“. On je dobro prikriven i primjenjuje se isključivo selektivno, od slučaja do slučaja, tako da bude što manje vidljiv.

Tako, kao specifičnost, imamo sistemske i nesistemske poduzetnike. To je ponašanje sukladno ideji, treba BITI HRVATSKI SPECIFIČAN.

Možemo to nazvati i planskom ekonomijom. To je inače već zaboravljen tip ekonomije iz nekih prošlih vremena, ali se može primijeniti i danas.

To je još jedna hrvatska specifičnost, čemu mijenjati ono što je bilo pa prošlo.

Ako njezin duh i vrijednosti, vješto skrivene, potajno žive u narodu, a koji je “na vlasti”, takva ekonomija može biti prevladavajuće ekonomsko društveno načelo, zar ne?

Kako je to vješto i inteligentno. Kako bi tako nešto mogla pretpostaviti, a kamoli otkriti neka neprijateljska tajna služba, kad ni ljudi koji žive te vrijednosti isto „NE MOGU SHVATITI“?

Ti ljudi su naučeni su da budu čvrsti i neporecivi, i ako ih neke tajne službe budu strašno mučile da priznaju „da je tako“, čak i ako im predoče neke čvrste dokaze, njihova je hrvatska obaveza da uz blago teleći pogled stalno ponavljaju DA? NE, NITKO NIJE KRIV!

Vaš Galvanizator

U SERIJALU “IGRA MOĆI”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s