CIJEPI MIŠKO, ‘KO GA JE..!

Ovaj naziv nije ni basna ni bajka, nije ni smiješan ni tragičan, on je malim dijelom metafora, ali je zato Hrvatska stvarnost. Cijepljenje povezujemo s pojmom „otpornosti“ ili „imunosti“.

Imun na nešto znači otporan na nešto. Cijepljen protiv nečega znači imun na to.

Ključni razlog zašto pišem o cijepljenju, a što sam dugo vremena izbjegavao učiniti je nedavna Facebook objava jednog poznanika koji je uz nekakav „članak o cijepljenju“  iznio ovakvo uvjerenje.

„ako znanost kaže da su rezultati cijepljenja opravdani treba djecu na silu cijepiti bez obzira na mišljenje ili pristanak roditelja“.

On se još zalaže za „drastično“ kažnjavanje roditelja koji se tome protive. Nije važno tko je on ali nije nevažno da se radi o vrlo iskusnom i obrazovanom čovjeku, rekli bismo uvaženom profesoru čije se mišljenje poštuje. Zbog toga sam na njegovu objavu ostavio slijedeći komentar:

„trebam li ja kao roditelj biti sretan jer su troje moje djece cijepljeni bez dosad vidljivih težih posljedica ili nesretan zbog toga jer je cijepljenje doslovno uništilo život mog četvrtog djeteta?“

Naravno, nije odgovorio. Nije on tu da odgovara, on je isključivo za rješenje u kojem o zdravlju i životu moga i vašeg djeteta treba odlučiti „znanost“.

ISKLJUČIVOST je osobina koja obuhvaća rigidno mišljenje, to jest nedovoljno prihvaćanje stavova i mišljenja drugih i prihvaćanja samo svoga uvjerenja.

Međutim isključivost obavezno podrazumijeva i neke druge osobine kao što su nefleksibilnost ili nemogućnost prilagodbe okruženju, autoritarnost koja podrazumijeva potrebu za dominacijom nad drugima  i istovremenu neophodnost za podređivanjem autoritetima sličnima sebi, te netolerantnost tako da i ne razmatraju drugo mišljenje već su odmah spremni da ga odbace ne uzimajući u obzir argumente.

Isključivost je neka vrsta strogo kontroliranog vlastitog ponašanja u skladu sa stavovima. To pomaže opstanku u okruženju sličnih, ali to stvara i problem, to jest neprilagođenost u odnosu na one koji imaju suprotne stavove i ponašanje.

Tako je komunikacija isključivih ljudi jednosmjerna i uglavnom se svodi na monolog što uzrokuje njihovu socijalnu izolaciju. Moguće je da se kod isključivih pojave različiti psihološki problemi koji dovode do stalnog ponavljanja radnji koje postaju krute navike ili prisilne radnje.

To kažu znanstvenici. Jedna od krutih navika ili prisilnih radnji je i cijepljenje kao zakonska „obaveza“.

Isključivost je u našem društvu ukorijenjena. Hrvati uglavnom imaju isključiv stav oko bilo kakvih pitanja. I ja često imam isključiv stav kad se radi o meni osobno važnim „sitnijim“ osobnim stvarima.

Ali kad se radi o važnim društvenim pitanjima onda volim donijeti svoj stav na temelju argumenata.

I zato, ako me pitate jesam li „za“ ili „protiv“ cijepljenja ja ću odgovoriti „ovisi o slučaju i o čemu se točno radi“. To, naravno, znači da ne mogu biti „za“ obavezno cijepljenje kako se ono provodi kod nas.

Ja ga nazivam cijepi Miško, ‘ko ga je…

Evo jedne usporedbe. Naprimjer u školi netko jači „nalema“ vaše slabije dijete a ravnatelj škole vam kaže da je to samo jedan „izoliran slučaj“. Vi ste žalosni i čudite se kako ste usamljeni u svom stavu da „to nije dobro“ a drugi roditelji se „ne žele miješati“.

Onda taj netko jači „nalema“ drugo dijete a vi ste „sretniji“ jer nisu „nalemali“ samo vaše dijete. I to se nastavi dok se ne dogodi dovoljan broj takvih slučajeva da se teško mogu proglasiti izoliranim.

Tako sreća onih koji su „dobili batine“ raste sa sve više „novih lemanja“.

To znači da se Hrvati bave „moralom“ samo u onom slučaju kad se „moral“ tiče njih samih. I to ide sve dotle dok to ne postane društveni problem.

Cijepljenje je, htjeli to ili ne, upravo to i postalo, društveni problem.

Logično je zaključiti da je sve veći broj protivnika „obaveznog cijepljenja“ odgovor na provedbu „obaveznog cijepljenja“. To znači da je sve veći broj „izoliranih slučajeva“ cijepljenja koje uzrokuju tzv. nuspojave.

I moje dijete je zadesila „nesreća“ kao i mnoge druge i ne mogu biti indolentan po tom pitanju. To je moje dijete. Ali, kako sam već prije rekao, ne vidim svrhu u isključivosti kad se radi o takvim pitanjima.

Zato sam se odlučio informirati i pogledati što se u stvarnosti zbiva oko ovog pitanja i zašto velika većina drugi zemalja nikad nije imala i dan danas nema „obavezno“ cijepljenje. 

Za početak pretpostavke ili hipoteze u vezi cijepljenja.

Nekad su tvrdili, ako preboliš vodene kozice tada se više ne možeš zaraziti. Ja sam kao mali prebolio vodene kozica a zarazio sam se ponovno s 35 godina, naravno bolovao sam zajedno sa svojom djecom.

To znači da pretpostavka nije istinita. Isto se godinama tvrdilo i za cijepljenje. Usprkos tome što su liječnici, roditelji i mediji godinama suprotno tvrdili, i mene i cijele generacije uvjeravali, cijepljenje ne pruža točno ono zbog čega se provodi.

Danas kažu, ni jedno cjepivo ne pruža 100% imunost. Dakle, hipoteza da je netko cijepljenjem „imuniziran“ nije istinita, može se reći da „možda je, a možda i nije“ u nekom omjeru.

Temeljna pretpostavka cijepljenja se promijenila. Jasno je da je to potrebno razumjeti, npr. da sam znao da „nisam imun“ ja bih se čuvao da se ne zarazim vodenim kozicama. To uvjerenje je bila logička pogreška.

To potvrđuje da je ishod cijepljenja kao i sve ostalo u životu, kauzalno i nepredvidivo, tj. isti uzrok nema uvijek istu posljedicu.

Prevedeno, svako cijepljenje neće proizvesti isti rezultat. U životu ništa nije sigurno i determinirano, pa ni ishod cijepljenja. To su dokazi fizike ili znanosti koja proučava prirodne pojave i zakone. Zato, danas, ja više u takve bajke ne vjerujem.

Ipak, postoje obični ljudi koji se još nisu suočili sa „negativnim“ posljedicama cijepljenja. Imali su sreću, barem dosad. Ni oni više ne vjeruju u bajke, ali se nadaju da će ih problemi zaobići.

Tipično hrvatski sindrom, „neće baš mene zadesiti“, zar ne?

Međutim, sve je više onih „drugih“. Njih se naziva protivnicima cijepljenja iako to nije točno, oni za sebe kažu da su pobornici cijepljenja kao prava izbora, a to je velika razlika. I sad imamo pobornike i protivnike „obaveznog“ cijepljenja ovakvog kakav se provodi u Hrvatskoj, i svi se pozivaju na znanost i razno razna neovisna i ovisna istraživanja.

A ti znanstveni dokazi rezultata cijepljenja sveli su se na tumačenje statistika, to je „statistički omjer“ prednosti i nedostataka cijepljenja kao prakse.

Svi znamo da se statistika kroji prema očekivanom rezultatu i interesu naručitelja, a parcijalne statistike uglavnom prikazuju rezultate kakvi se žele pokazati. Točno je i to da danas statistika kroji mišljenje javnosti.

Suprotno tome, kako se ovdje radi o zdravlju i životu djece logično je da postoje individialni interesi te se mišljenja i stavovi razlikuju ovisno o proživljenom iskustvu.

Standardno, najviše koristi od toga imaju oni koji su „po strani“ tj. nisu osobno i direktno uključeni.

Zato sam proveo manje istraživanje i nadam se da će i jedni i drugi barem pročitati i razmisliti o svom uvjerenju, najviše zbog njih samih. Ipak, radi se o budućnosti naše djece i društva, a kako se ono kaže „kako siješ tako ćeš i žeti“.

Za daljnje potrebe ovog članka, pronašao sam nekoliko različitih dokumenata tipa „pitanja i odgovori“ na temu cijepljenja, neka su u pdf formatu pa ih možete i sami „skinuti“ i pročitati. Radi se o dokumentima na stranicama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, a najnoviji dokument je od prije dvije godine.

Isto tako, na raznim lokacijama, postoje razno razne brošure i članci o cijepljenju u svijetu. Ova tema je vrlo popularna i u zadnje vrijeme okupira medijski prostor i društvene mreže.

Uglavnom, u Hrvatskoj, najodgovorniji za komunikaciju s javnošću je Zavod za javno zdravstvo. Onako na prvu, čitajući što oni kažu stekao sam dojam da su odgovori na stručno-medicinska pitanja vrlo koncizni i jasni, ali odgovori na pitanja „primjene“ ili prakse su u najmanju ruku „zamućeni“ ili „šturi“, pa i previše navijački.

Ako se čita „između redova“ to je otprilike gubimo iako smo bolji. I naravno, postoji jako puno isključivosti.

Odgovornost za posljedice cijepljenja, po danim odgovorima, u našoj državi snose svi i na kraju nitko, jer sustav kao takav ne prepoznaje niti društvenu niti stručnu odgovornost za učinjenu štetu. Odgovornost se svodi na rečenice deklarativne prirode.

Svjedoci smo da se inače, odgovornost liječnika i sustava, još naknadno umanjuje formularima kojima kao roditelji morate dati pristanak ZA većinu medicinskih obrada kaj je u pitanju dijete.

Ali u slučaju cijepljenja morate dati pristanak da se NE slažete.

U većini zemalja postoje osiguranja i obeštećenja za nuspojave koje prouzroči cjepivo. U SAD ukupan iznos obeštećenja u proteklim godinama iznosi oko 2 bilijuna dolara. To je oko 100 milijuna dolara godišnje samo po sudskim presudama, bez vansudskih nagodbi i slično. U Hrvatskoj nema takvog sustava.

Međutim, ono što je vidljivo je to da ti iznosi i samo postojanje osiguranja dokazuju da je štetnost cjepiva puno veća nego što naše javno zdravstvo želi priznati.

Inače u SAD cijepljenje nije „obavezno“. Zašto je to važno napomenuti?

Zato što je u SAD kao i većini zemalja gdje cijepljenje nije obavezno tzv. „cjepni obuhvat“ gotovo jednak kao u manjem broju država gdje je cijepljenje „obavezno“ po sili zakona.

To znači da u svijetu postoji svijest o korisnosti cijepljenja, bez obzira što se negdje provodi „na silu“ a negdje kao izbor pojedinaca. Zašto onda kod nas mora biti „obavezno“?

Reći ću direktno, zato jer se cijeli sustav upravljanja državom ili „vladanja“ svodi na „mora se“ i PIPL MAST TRAST AS o čemu sam napisao cijelo jedno poglavlje. To nema veze sa znanosti, potrebama, rješenjima i mišljenjima.

To ima veze sa isključivim stavovima i na kraju krutim navikama i prisilnim radnjama što proizvodi osobina isključivosti.

I zbog druge jednostavne činjenice i navike da „NITKO NIJE KRIV“, a čemu sam isto tako posvetio cijelo jedno poglavlje. Zašto bi se nešto mijenjalo kad i ovako „ide bez problema“ i bez ikakve odgovornosti?  

Da bih opisao kako sustav cijepljenja točno radi i što to može proizvesti, dat ću vrlo kratki primjer na mome djetetu.

Za početak, dijete je rođeno zdravo da zdravije ne može biti, onaj indeks pri rođenju bio je 10/10.

Otprilike sa 6 mjeseci, 10 dana nakon cijepljenja dobio je osip po cijelom tijelu, dijagnoza „utikarija nepoznata“, liječen je i osip se povukao, a nakon svih testiranja zaključeno je da se „ne zna“ uzrok i da je najvjerojatnije to reakcija na cjepivo.

Zaključak je izveden budući je osip i utikarija jedna od deklariranih nuspojava. Ali nije to problem, kako je rečeno „to se zna događati dosta često“. To je „malo teža“ nuspojava, ali ništa strašno po zdravlje.

Neposredno nakon drugog redovnog obaveznog cijepljenja, sa malo više od dvije godine života, dijete je oboljelo od idiopatske trombocitopenije. Ostalo je bez trombocita i svako krvarenje, pa i unutarnje može značiti smrt.

To je tzv. autoimuna bolest kad ili kad organizam napadne sam sebe. I ta bolest je navedena kao moguća nuspojava cjepiva. Dakle, cijepljenje može izazvati autoimune bolesti, isto piše na deklaraciji cjepiva. Naše javno zdravstvo i dan danas poriče takvu tvrdnju i tvrde to nije „dokazano“.

Takva bolest se uglavnom liječi kortikosteroidima i ako bude sreće može se izliječiti. Dakle, dijete od dvije godine je mjesec dana ležalo u bolnici i liječeno propisanim dozama kortikosteroida. Osim toga, to znači i cjeloživotnu kontrolu koja se obavlja svakih šest mjeseci.

Iako je liječnica koja ga je liječila rekla da bi bilo dobro dijete ne docijepljivati, barem neko vrijeme, ipak su ga u vrtiću docijepili. Imao je malo više od 4 godine.

Da sam tada bio svjestan kao danas to nikada ne bih dopustio, ni pod koju cijenu. Ali nisam, bio sam kao i većima Hrvata u uvjerenju da naši liječnici znaju što rade.

Par dana poslije, odvezao sam „normalno“ dijete u vrtić, a doma dovezao dijete koje otresa rukama i nogama, isrkivljuje glavu i vrat, žmirka i puno toga. Nakon specijalističkog pregleda, dijagnoza „složeni tikovi“. Pobogu kako sad to?

Zamislite, i tikovi se također još jedna deklarirana „nuspojava“ cjepiva. I s tim se tikovima dijete bori i dan danas, ima 13 godina.

Poslije toga, naravno da više nisam dopustio da se moje dijete cijepi. To je vrlo kratki opis, ima toga još puno, od prilagođavanja teksta otpusnog pisma, razgovora s nekim liječnicima i njihove preporuke, odluke da se tikovi liječe „privatno“. Sve u svemu, sad je ukupno stanje pod kontrolom.

U svezi s tim, citirat ću jedan upit-odgovor i dokumenta zavoda za javno zdravstvo.

Upit: Postoji li mogućnost utvrđivanja testiranjem hoce li dijete razviti težu nuspojavu na cijepljenje, jer postoji strah da su boležljiva djeca sklonija razvoju nuspojava?

Odgovor: Jedina su ograničenja vezana uz primjenu živih cjepiva i teškog oštecenja imunološkog sustava, kao npr. kod HIV pozitivne djece, djece koja primaju visoke doze kortikosteroida ili su na kemoterapiji. Kod takve su djece privremeno ili trajno KONTRAINDICIRANA živa cjepiva (npr. ospice, rubela, mumps, BCG, vodene kozice).

KONTRAINDIKACIJA (lat.), med okolnost koja zabranjuje primjenu određenoga lijeka ili postupka u svezi sa simptomima pacijenta.

I što sad reći? Nije imao sreće u životu. On je jedan od „mnogih“ žrtava. Da sad ne objašnjavam što znači liječenje kortikosteroidima i zašto je onda cijepljenje kontraindicirano.

I nitko nikad neće odgovarati za isto. Osim što se ja osjećam krivim i djeteta koji će kad odraste i shvati što se dogodilo pitati mene zašto sam to dopustio.

A sve zbog toga jer je cijepljenje „obavezno bez obzira na sve ostalo“. Sad se ja, kao roditelj, mogu gristi što sam to dopustio ili što se nisam prije informirao.

Naravno, sustav će reći da to nije točno i da nije “obavezno bez obzira na sve ostalo”, ali ja tvrdim da se sustav tako u praksi ponaša, uostalom prošao sam kroz sve to.

Znate li što je još gore od toga? Unatoč svemu što je prošao stalno ga žele opet i ponovno cijepiti jer je to „obavezno“.  I znate što još, dio sustava koji se bavi cijepljenjem, uopće ne zanima zdravstveno stanje djeteta već samo tko je na „redu za cijepljenje“, obavezno i pod svaku cijenu. I znate što još, svaki puta dajemo iste podatke koji se negdje zapišu, a na kraju negdje izgube.

Pa sad vi meni recite je li to ponašanje liječnika direktno uključenih u sustav cijepljenja u skladu s „liječničkom etikom“. Liječnička etika, čak je propisana, to je dokument koji, između ostalog, kaže slijedeće:

Liječniku je časna obveza svoje životno usmjerenje i struku posvetiti čovjekovom zdravlju. Liječnik će poštovati prava pacijenta smatrajući zdravlje i dobrobit pacijenta svojom prvom i osnovnom brigom. Svoj će posao obavljati stručno i etički besprijekorno, ne iskorištavajući pacijenta ni emotivno, ni tjelesno ni materijalno.

Kako onda protumačiti slijedeće odgovore na moja pitanja od strane liječnika „ne bih ni ja svoje dijete cijepio u tom slučaju, ali …“ ili „odakle da ja znam da dijete ima takvu dijagnozu“ ili najgore od svega „pa nije on jedini, što se mora mora se“.

I cijeli sustav se ponaša po principu „neslaganje ne odgađa izvršenje“ ili „izvrši pa se žali“.

Puno puta se to koristi, zar ne, na tom principu rade ovrhe, porezi, plaće, režije i sve drugo u ovoj našoj Hrvatskoj demokraciji.

Kad se radi o „ovrhama“ većina ljudi je u strahu da će i oni doći na red kad-tad, a u slučaju cijepljenja ljudi nemaju takav osjećaj. Iako, barem meni, zdravlje djeteta je važnije od nekakve materijalne imovine.

Zato je to meni ipak malo „otužno“. Plati pa se žali, samo se u ovom slučaju plaća zdravljem a žalba nema smisla jer nema niti kazne niti odštete. Uostalom kome se žaliti i na što?

Tu se jako razlikujemo od drugih zemalja s kojima se uspoređujemo, bez obzira je li cijepljenje obavezno ili ne, to je slika Hrvatske i njenog javnog zdravstva.

Zato tvrdim da je u Hrvatskoj provedena prava „društvena imunizacija“. Kao da je naše liječnike netko prije i za vrijeme školovanja „cijepio protiv etike“.

I zato cijepljenje „mora“ biti „obavezno“ jer kad ne bi bilo, savjestan roditelj ne bi dao cijepiti svoje dijete u takvom „protiv etike“ cijepljenom društvu. Nisu svi liječnici takvi, čast izuzecima.

To samo znači da je „etika“ ili „moral“ nešto što se smatra bolešću. Ne daj bože da se netko njome zarazi, ili da zavlada „etička epidemija” u Hrvatskoj. To se nikako ne smije dogoditi i treba sve napraviti da se to ne dogodi. Tome služe razne „statistike“.

Međutim, statistike ne govore o suštini problema, npr. da ne postoji način da se utvrdi „koliko“ je netko cijepljenjem postao imun i je li uopće „imun“ na nekog uzročnika bolesti.

Isto tako sva cjepiva uzrokuju nuspojave, manje, veće, poznate i nepoznate.

Dakle, sigurno je da se određen broj djece cijepi bez učinka, a dodatno to je „uludo potrošen“ naš i vaš novac. Glavno pitanje protivnika cijepljenja je:

„čemu služi cijepljenje ako necijepljeno dijete može zaraziti cijepljeno a cijepljeno može zaraziti necijepljeno, i sve druge kombinacije“.

Osim toga. ne govore li ti isti stručnjaci da virusi i bakterije stalno mutiraju i na taj se način prilagođavaju.

Nekad su nam liječnici za svaku „upalicu“ propisivali antibiotike, preventivno i reda radi. Danas više ne. Medicina je očigledno shvatila i priznala da će kroz takvu praksu izgubiti bitku sa bakterijama i da se mora mijenjati način borbe.

Za početak treba što manje koristiti antibiotike. Možda nas isto čeka i sa cjepivima, možda to „na zapadu“ znaju pa ih ne koriste silom za svaku situaciju. Tamo ipak malo misle o tome što će se dogoditi i zašto.

Recimo, kako kod nas ima sve više „obaveznih“ cjepiva, logično bi bilo zaključiti da ima sve više „uzročnika bolesti“ protiv kojih se treba cijepiti.

Ili možda nema, ne znam, ali zato sigurno znam da je netko od vaše „zdrave“ djece jedan „novi bolesnik“. Iako se ja osjećam i moje dijete je stvarna „žrtva“ takvog pristupa, ipak mislim da cjepiva imaju svoju svrhu kao preventivni lijek.

Dakle nisam isključiv u stavu, nisam ni „za“ ni „protiv“ cijepljenja, ja sam za najbolju odluku na korist naše djece.

A ona, za počettak, sigurno nije najbolja ako zbog oznake „obavezno“ liječnici sve više djeci ubrizgavaju „neadekvatna“ cjepiva.  

Što mislite što napravi naš ministar zdravstva kad mu kažu da nema cjepiva dok ne plati dug? Kupi ona najjeftinija, neadekvatna i najnekvalitetnija što postoje, zar ne?

To znači „obavezno“ kupi cjepivo jer ga „obavezno“ moramo imati za sve. A to znači kupi ona neadekvatna, manje-valentna, s više otrova i sa manje kontrole, ta su jeftinija, ali su dobra za nas Hrvate.

Ako ne vjerujete, proguglajte kako se nabavlja „novo“ cjepivo protiv pneumokoka. Ono će ući u program „obaveznog“ cijepljenja uskoro, odnosno kad se nabavi. Evo ukratko.

Postoje dva cjepiva – PCV 10 i PCV 13. Jedno cjepivo ima 13 serotipova, a drugo 10. Reklo bi se da je bolje ono, koje ima više serotipova.

Hrvatsko pedijatrijsko društvo smatra da bi cjepivo s 13 serotipova bilo prikladnije u našoj situaciji jer od 3 serotipa više, sadrži dva koja u nas nisu rijetka, a uz njih se veže i dosta antibiotske rezistencije.

Ali ono je skuplje. Prema dokumentaciji javne nabave, pri odabiru cjepiva kvaliteti se daje samo 15 posto, a cijeni 85 posto bodova.

Onda liječnici organiziraju okrugli stol i o tome raspravljaju i postavlaju slijedeća pitanja:

  • Zašto se uopće radi tender, ako je pedijatrijsko društvo dalo prijedlog da se ide s PCV 13?
  • Ako se već radi tender, zašto se kvaliteti daje samo 15 posto prednosti?
  • Hoće li nam cijena ili kvaliteta odrediti cjepivo?
  • Želimo li djeci pružiti najbolju zaštitu ili polovično rješenje?

I na kraju donesu jedan ovakav zaključak ….

Kada se gledaju podaci iz literature u zemljama koje su prvo imale 7 valentno cjepivo i onda su uvele 13 valentno cjepivo, vidi se značajan pad pobolijevanja od invazivnih pneumokoknih bolesti kao i drugih pneumokoknih bolesti. Ako gledamo u tom kontekstu, uvijek je bolje odabrati cjepivo s više serotipa. No to ne znači da ovo s manje serotipa neće imati svoj učinak, kaže jedna uvažena imunologinja.

Ovdje se postavlja pitanje, zašto liječnici koji su sudjelovali na okruglom stolu nisu bili isključivog stava oko nabave adekvatnog cjepiva kad su već isključivi oko dobrobiti “obaveznog” cijepljenja.

Je li na korist naše djece što su donijeli pomirljiv zaključak. Pa i sami si postavljaju to pitanje, a onda daju ovakav odgovor. Tko se tu protiv koga bori i zašto? Je li to samo igrokaz za javnost ili je uistinu problem rješiv i nabavkom „neadekvatnog“ cjepiva za našu djecu?

Najvjerojatnije je da se radi o „obavezno“ ili „mora se“. Dakle, većina država cijepi s „boljim“ cjepivom a za nas Hrvate je dobro i ono „lošije“.

Naravno da se ja onda pitam, nije li tako bilo i sa ostalim cjepivima? Naprimjer što se događa kod interventne kupovine? Takva cjepiva nemaju odobrenje hrvatske agencije za lijekove, a onda niti propisane deklaracije na Hrvatskom jeziku.

Sustav izvanrednog unošenja lijeka koji nema odobrenje za stavljanje na hrvatsko tržište osmišljen je Zakonom o lijekovima iz 2013. godine.

To je kao da „morate“ imati građevinsku dozvolu za kuću, ali i ne morate ako nekome to odgovara. Da biste riješili problem dovoljno je da nađete toga kome to odgovara.

A naravno da se onda svi pitaju, čega još tu sličnoga ima, npr. čuvaju li se cjepiva na temperaturi 2 do 8 stupnjeva celzijusa svo vrijeme ili ih ipak drže u hladnjaku na nižoj temperaturi, a što se „nikako ne smije“, kako piše na deklaraciji.

Ili, obave li se svi potrebni pregledi djece prije cijepljenja ili ne. Nekako mi se čini da je to nemoguće postići ako se djecu cijepi u školskim ustanovama, dakle bez prisutnosti roditelja. Ima još puno toga za “posumnjati“.

Zato je „obaveznost“ najbolji način kako se sustav “brani od odgovornosti” za posljedice. Kako sam ono rekao „nitko nije kriv“.

A iz toga proizilazi i najveći problem vjerovanja u sustav, on djeluje točno kako sam ga i nazvao „cijepi Miško, ‘ko ga je..“.

Isto tako, pojam „obavezno“ štiti sudionike u procesu cijepljenja od teza teoretičara zavjere da je takvo ubrizgavanje otrova „namjerno“, i da ima sasvim drugačiju, ne-zdravstvenu svrhu.

To je slično principu „streljačkog voda“. Samo jedan od strijelaca ima „ubojiti“ metak, ali se ne zna koji od njih. Svi „moraju“ pucati a nitko ne zna je li on ubojica ili ne. Pucaj Miško, k’o ga je...

Dakle, iako je rezultat „obaveznog“ cijepljena isti kao i rezultat „namjernog“ cijepljenja, liječnicima u sustavu cijepljenja se ne može prigovoriti da to rade „namjerno“.

Nisu oni tako odlučili, to je zakonska obaveza. Što se tu može, pitajte Sabor. On je ionako pun liječnika eksperata i onih drugih zvanih “nadri“.

Zato „većina“ liječnika kaže da „moraju“ to raditi. Jednim imenom takve nazivam Miško. To su oni koji imaju etiku ali ju nemaju hrabrosti primijeniti.

Nisu skroz imuni i zato se neki od njih usude pobuniti. Svaka čast, samo su u manjini. Iako oni vrijede za „vrhunske“ liječnike naše javno zdravstvo njihovo mišljenje odmah pobija. Portali, novine, televizija, okrugli stolovi, politički skupovi, ima puno načina.

Jedan dio liječnika boli briga, oni su „rođeni s imunitetom na etiku“. Za njih je sustav „obaveznog“ cijepljena kao skrojen. Lijep je to život, nit’ brige nit’ pameti.

Međutim dio njih to radi „namjerno“. Ti su najopasniji, oni su docjepljivani više puta, tako da su naj-otporniji. Oni kažu „cijepi!“, a Miško kaže „onda dobro, ‘ko ga je..“.

Zanimljivo je kako baš takvi uvijek dođu na vrh. Nekima je čudno da među vodećim političarima u Hrvatskoj ima najviše liječnika, zar ne?

Meni nije, pa politika uvijek želi cijepiti ljude, provoditi imunizaciju, a tko to “zna” bolje od iskusnih liječnika. Oni razumiju dobrobiti pojma „obavezno“.

Takav, Hrvatski način „obavezne“ imunizacije ne podržavaju čak ni najveći svjetski proizvođači cjepiva, tzv. farmaceutska mafija.

Na deklaracijama cjepiva uglavnom piše da se „ne smiju“ davati osobama koje imaju osjetljivost na bilo koju komponentu cjepiva. Ne piše „ne treba“, ili “ne bi bilo dobro” već piše „ne smije“.

Ali nema veze, cijepi Miško, kažu naši stručnjaci. Meni je čak liječnica tvrdila da proizvođači pod rubriku „nuspojave“ pišu sve i svašta samo da bi se „ogradili“.

Zašto onda ne napišu da cjepiva uzrokuju „karcinom“, tako bi se još bolje „ogradili“, to piše na cigaretama, naprimjer.

I zašto bi se, ako je već to cjepivo tako dobro i kod nas „obavezno“ uopće „ograđivali“. Naravno, zbog toga jer se ta se cjepiva prodaju i u zemljama gdje cijepljenje nije obavezno i gdje sustav snosi odgovornost za nuspojave.

Dakle, cjepiva izazivaju nuspojave koje su deklarirane kao lakše, teže ili katastrofalne i zato ih proizvođači i deklariraju. To što naši liječnici preko toga prelaze kao da je nebitno samo potvrđuje da je potrebno ukinuti ovakav tip „obaveznog“ cijepljenja ili način, tj. Hrvatsku praksu.

Bi li isto bilo da postoji osiguranje od posljedica cijepljenja, i da žrtve mogu tužiti sustav ili liječnika zbog nastale štete njihovoj djeci. I da je sustav obavezan obeštetiti one kojima je nanio štetu. I da liječnik treba „obavezno“ odgovarati zbog kršenja liječničke etike. Što mislite?

Danas možete osigurati nekretninu, odgovornost od automobilske nesreće čak je i “obavezno” , a zdravlje, što s tim?

Naravno, imamo Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Kakvo je to osiguranje ako nema naknade za štetu? Kako radi HZZO opisao sam u posebnoj objavi „KAJ PAK IZVODE aka KPI“.

Najveća moguća zaštita djece od posljedica cijepljenja je, zamislite samo, to da je liječnik dužan prijaviti nuspojave. Da bi se to stvarno dogodilo liječnik treba djelovati sukladno liječničkoj etici, a kako će kad je „cijepljen protiv istoga“. Dakle, to se najčešće neće dogoditi.

Kako očekivati da će liječnik prijaviti nuspojave kad i sam kaže da na deklaracijama pišu nuspojave koje su „bez veze“. I što, na kraju, znači prijaviti nuspojave kad je, koliko ih god prijavite, cijepljenje ionako „obavezno“. Tvrdim, da ne znači ništa, to je propaganda.

I zato dragi ljudi, ako vaše dijete ima sreće onda ste „za“ takav sustav kao onaj moj poznanik, a ako nema onda vrijedi „pa što za društvo znači jedno dijete, to je njegov problem“.

Ja se iskreno nadam da to neće biti vaše ili bilo čije dijete, iako, kako se stvari odvijaju nisam baš siguran u to. Zato je „moj slučaj moja borba“, borba da zaštitim „svoje“ dijete od „našeg“ sustava.

Sustav od čijeg “rada” štitim svoje dijete sam također „obavezan“ financirati. Tako ispada da sam „obavezan“ plaćati da se „obavezno“ naruši zdravlje moga djeteta.

To se zove “reket“, samo nije riječ o onome za stolni tenis. Eto to znači „obavezno“. I zna se “tko tu koga”.

Protiv kojih se sve „bolesti“ cijepe naša djeca? To su redom, difterija, hripavac, tetanus, dječja paraliza, ospice, zaušnjaci, rubeola, tuberkuloza, hepatitis b, haemophilus i pneumokok.

Dakle djeca primaju 11 raznih cjepiva po nekoliko puta kroz godine u raznim kombinacijama, 3 u 1, 5 u 1, 6 u 1, itd.

A kakva je situacija u Europi?

Većina zapadnih zemalja uglavnom nemaju niti jedno „obavezno“ cjepivo (Italija i Francuska prednjače u obaveznosti).

Ispravak teksta (20.05.2019): jedna čitateljica me upozorila da nisam točno opisao programe cijepljenja u EU. Naravno, točna analiza i nije bila cilj ovog članka, ali radi korektnosti se ispravljam.
Zato umjesto svoje šture analize dajem LINK na stranice EU gdje možete sami istražiti koje zemlje imaju kakav program cijepljenja.
Za primjer, direktnu usporedbu između programa Hrvatske i Njemačke možete direktno pogledati OVDJE.
Uglavnom zemlje gdje prevladava “obaveznost” u cijepljenju su istočne zemlje: Bugarska, Hrvatska, Češka, Mađarska, Latvija, Poljska i Slovačka. Od zapadnoeuropskih zemalja to su Francuska i Italija. Ovdje imate tablicu usporedbi i kraću analizu.

Od „obaveznih“ kategorija postoje dvije kategorije „obavezno za sve“ i „obavezno za rizičnu skupinu“, što je velika razlika. Ostalo su preporuke za sve ili preporuke za rizične grupe.

Samo letimičan pregled govori da Europske države imaju potpuno drugačije programe cijepljenja koji uvažavaju bitne pretpostavke.

Prva i najvažnija je, ne cijepiti ako nema potrebe. A to znači i da se neće na silu cijepiti i one koje se ne smije cijepiti. Zatim, preporuča se ili je obavezno cijepiti one koje imaju povećan rizik od oboljenja.

I na kraju cjepiva koja se koriste moraju biti adekvatna i svrsishodna sukladno postojećem stanju “na terenu”. U Njemačkoj ako želiš cijepiti dijete protiv npr. dječje paralize, nema problema, možeš. U Hrvatskoj moraš ali uz to se moraš istovremeno cijepiti protiv difterije i tetanusa.

To na kraju znači, ne trošiti javne novce ako nema svrhe i brinuti o svojoj populaciji.

Ili je naš sustav cijepljenja možda jedan od najgorih primjeraka isključivosti, te prisilnih radnji i krutih navika temeljen na postavkama “karanfil” društvenog uređenja koje još tinja u mnogim sijedim glavama. I ne samo “sijedim”.

To je Hrvatska stvarnost, ozakoni, naruči, kupi, plati, uštrcaj, pomoli se i valjda će sve biti u redu.

Ako prođe u redu onda super, ako ne prođe u redu onda nema veze, nitko nije kriv. Što znači „nekoliko“ djece kad nas Hrvata toliko ima.

Mi žanjemo žito, žito, cijepi Miško, pucaj Miško. k’o ga je..

Za kraj evo malo komičnozdravstvenih odgovora naših javno-zdravstvenih djelatnika. To su citati iz “pitaj-odgovori” dokumenata.

Jedan o štetnosti žive u cjepivima ili Tiomersalu. Tiomersal je konzervans i upotrebljavao se u cjepivima više od 50 godina.

Odgovor HZJZ: Tiomersal sadrži etil-živu, za razliku od metil-žive. U visokim koncentracijama metil-živa može biti toksična za ljude, posebice za neurološki razvoj dojenčadi. Zadnjih godina, nekoliko značajnih znanstvenih istraživanja ukazalo je da tiomersal sadržan u cjepivu ne dovodi do ozbiljnih neuroloških poremećaja, uključujući autizam. Bez obzira na to što je dokazano da tiomersal u količinama u kojima se nalazi u cjepivima ne uzrokuje nikakva oštećenja zdravlja, kako se načelno želi smanjiti izloženost ljudi živi, proizvođači cjepiva DOBROVOLJNO su promijenili metode proizvodnje cjepiva kako bi proizveli cjepiva koja tiomersal ne sadrže ili ga sadrže samo u tragovima.

Zamislite, ovo je Hrvatska javna zahvala proizvođačima cjepiva. Velika vam hvala jer ste dobrovoljno izbacili živu iz cjepiva, iako niste trebali, pa živa ne uzrokuje „ozbiljne“ neurološke poremećaje, možda, eventualno neozbiljne.

Bilo bi se dobro onda zahvaliti i proizvođačima LED žarulja, jer su nas dobrovoljno spasili od problema štednih žaruljama sa živom. Jedan od pionira LED tehnologije je i ozloglašeni GMO lider Monsanto.

Ili primjer jednog logičkog zaključak s kraja „brošure o cijepljenju” našeg Zavoda za javno zdravstvo, namijenjene roditeljima:

Jeste li se zapitali zašto je vezanje pojasa u automobilu obvezno? Ukoliko netko ne veže pojas, on ugrožava samo svoj život, a ukoliko se netko ne cijepi on ugrožava i živote drugih.

Jeste li se zapitali što je „pjesnik“ htio reći ovom usporedbom? Hahaha… Da nije tragično bilo bi komično.

Dakle, obzirom da je procijepljenost u svijetu podjednaka (90% i više) i očigledno je sve pod kontrolom bez obzira na „obaveznost“ ili „neobaveznost“ može se zaključiti da cijepljenje ili imunizacija za većinu ljudi predstavlja pozitivno ili dobro rješenje za njihovu djecu.

I da sam kojim slučajem isključiv u stavu da ne podržavam cijepljenje očigledno bih bio u krivu. Dakle, cijepljenje kao takvo ima svoj smisao. Ali, nisam za takvo kakvo se provodi u Hrvatskoj.

Protiv sam onoga najstrašnijega, a to je “k’o ga je…

Vidite, ja sam svoje cijepljenje davno završio, sva moja djeca također. Na redu su njihova djeca i moji unuci. A njima ne želim da se dogodi isto kao što se dogodilo meni.

Na kraju možete pročitate Konvenciju o pravima djece. Ona je iznad zakona pojedinih država. Možete se informirati tko je u stvari odgovoran za vaše dijete, Vi kao odgovoran roditelj, nešto što se zove znanost, Monsanto recimo?

Niste to znali? Ja sam saznao iz odgovora na pitanje sadrži li cjepivo GMO.

„cjepivo ne sadrži genetski modificirane organizme, ali sadrži tvari koje su proizvedene pomoću genetski modificiranih organizama

Ozloglašeni Monsanto je u nekakvom partnerstvu s Pfizerom, jednim od najvećih Američkih proizvođača cjepiva u svijetu, a u vlasništvu je Bayera, najvećeg Europskog proizvođača pesticida i drugih otrova.

Postoji niz članaka i istraživanja na tu temu, proguglajte, tu nešto ne štima, puno je tužbi i milijardi dolara odšteta za narušavanje zdravlja i teških oboljenja.

Zato sve više ljudi postavlja pitanje nisu li gorljivi pobornici „obaveznog“ cijepljenja možda malo previše „etički imunizirani” čak i “genetski modificirani“.

To im onda daje pravo da kažu “nismo mi krivi“, oni su nas modificirali, pa i mi smo samo žrtve. Kao u onom filmu strave naziva “It“, ili “TO“.

Ali, ako već tvrdite da vam je najvažnija “briga o našoj djeci” onda brinite i za “moje dijete”, za to ste plaćeni.

Inače, odje…. od moje djece, OBAVEZNO. Pošpricat ću vas sa DDT-jem, još ga imam iz vremena kad je bio apsolutno neškodljiv poljoprivredni hit kukuruz imunizator.

Galvanizator

U SERIJALU “RAZGLABANCIJA”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

2 Comments

  1. Svaka Vama čast hrabri čovječe. Nemam djecu, ali vidim šta se dešava, jer djeca mojih prijatelja imaju različite probleme nakon cijepljenja, a oni koji su tek dobili djecu su u strahu i panici zbog iste. Građani tu ništa ne mogu, osim da na ovaj način širimo svijest kako bi što više ljudi saznalo koje rizike nosi cijepljenje. Možda sa novom kritičnom masom istomišljenika nešto i promijenimo. Srećno Vama i porodici.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s