JE JE NIJE JE, KOMITRAGIČNI ŠOU

Završili su uspješni demokratski izbori za predstavnike hrvatske države u Europskom Saboru.

Što se promijenilo i što se novog dogodilo? Za mene i vladavinu naroda, očekivano i po željama, baš ništa. Na zapadu ništa novo.

Zato je na javnoj dalekovidnici prikazana još jedna nova, dugo iščekivana epizoda šoua „zvijezde ovo, zvijezde ono“. Nije objavljeno, ali siguran sam da je gledanost ove epizode bila manja od gledanosti prošle epizode.

Retorika, logika i izjave su iste otkad se u medijskom prostoru pojavio jedna takav popularno-znanstveno-fantastični šou, dakle više od 25 godina.

Ja pobijedio, on izgubio, neki potonuli i neki uskrsli, a većini gledatelja baš svejedno. Sve to sliči „povijesnoj“ utakmicu lokalnog nogometnog kluba odigranog pred desetak gledatelja .

U ovoj se epizodi tražilo „naših dvanaest apostola“ koji će uz EU spasitelja sjediti na posljednjoj večeri za 5 godina. Znamo da je najzanimljiviji dio šoua napetost u iščekivanju rezultata.

Radi se o poznatom filmskom žanru, nije ni drama, ni triler, ni akcija ni avantura, ni komedija ni tragedija. Kritičari su zato skovali kovanicu koju nazivaju TRAGIKOMIKA.

Ja se nikako ne mogu s njima složiti, mislim da je to drugačije pa sam iskovao novu kovanicu KOMITRAGIKA.

Razlika je u tome što je tragikomika ustvari tragična komedija dok je komitragika ustvari komična tragedija.


Što smo vidjeli u zadnjoj epizodi?

Zajednica je imala kao glavni cilj, a i dužnost, pokušati pomoći svojoj EPP obitelji. U toj se obitelji jasno zna tko je mama, tko tata a tko mali od kužine.

Deklarativno, a da se ne bi otuđili od naroda, oni se međusobno nazivaju roditelj1 i roditelj2, te dijete1, dijete2, itd., jednim imenom pučani.

Najveća većina članova i simpatizera zajednice, tzv. unučići, uglavnom nemaju pojma što to uopće znači. Znaju samo da su oni unučić1, unučić2 do unučić_n, gdje je n broj koji označava prirodni prirast jedne zajednice.

Jedina naša partija je ponovno ujedinjena, tako je govorio Bero. Kod njega su stručnjaci za političku komunikaciju i govor tijela primijetili tri suze radosnice koje nadopunjuju te tri slatke riječi, jesam dakle postojim. Još je utvrđeno da partija ima oko 7 simpatizera na jednog člana, za razliku od zajednice koja na jednog člana ima oko minus 0,9 simpatizera.

To su glavni sudionici, jednim imenom partijska zajednica.

Ostali su sporedni. Oni su testirali svoj „potencijal“. Neki to rade suvereno, neki nezavisno ali uglavnom svi zasebno i posebno. Pokušalo se riješiti i neke paradokse, pa smo dosta toga dokučili, npr. gdje je Amsterdam, a samo pukom nesrećom nismo saznali kako je biti Srbin u Hrvatskoj.

Ono što je „oku sokolovu“ zapelo za oko je velika radost sporednih što je partijska zajednica već drugom nogom zagazila u živo blato dok prvu pokušava iščupati iz tog blata.

Gospon sudac je na vrijeme napustio šou, zna da prije presude treba imati neoborive dokaze i javit će se kad ih skupi. Ako mu reporteri bez granica počnu podilaziti, morat će reći ono što je prije rekao. To ne bi bilo baš pametno za budućeg predsjednika.

Borbeni Most će se i dalje žestoko boriti, imaju originalnu taktiku. Kako je rekla gđa. Strenja u jednom obraćanju javnosti u Saboru „onaj naš simpatizer koji je protiv obaveznog cijepljenja neka glasa za Živi Zid“. I riječ djelom postade, ode simpatija.

Dalekovidnica je morala pokazati svoju blagonaklonost glavnima. Sve zbog tereta „obavezne“ TV pretplate koja nije pretplata već namet na posjedovanje radija ili televizora, jer pretplata ne smije biti pretplata već može biti samo namet.

Što su smislili? Ništa, dobili su nalog s vrha. Slikovito su u HD rezoluciji, odlučno i naprasno „razriješili“ Božu usred njegovog obraćanja.

Baš u tom trenutku se Andrej odlučio polako sići s višeg kata a da to ne izgleda kao slobodan pad. On je ipak važnije božanstvo pa će nešto pametnije reći. Kad ono …. Upitnik je znak pitanja. Silazak najvećeg božanstva  je izgledao kao modno-politička revija, hod je bio dostojanstven i nastup vjerodostojan.

Znajući kako to ide, ekipa iz Živog Zida je ostavila jadnu Maju i Bana Josipa na konju same na Trgu. Očekivali se da i oni potpišu referendum po kojem bi političke organizacije ostale bez javnog novca. Ban bi možda i potpisao da mu ne smeta sablja, a Maja ne smije.

Pobogu, kako će stranke onda platiti dosadnu izbornu propagandu u medijima? A onda mediji neće moći platiti analitičare i reportere bez granica.

Zato je Sinčiću i ekipi, između redova, i s Trga i iz studija poručeno “pamet u glavu”. Oni se nisu dali nagovoriti, svaka čast. Čuđenju stručnjaka ni dan danas nema kraja.

Iako je bila pripremljena, ipak nije prikazana krucijalna reportaža s birališta. Naime postoje vrlo neozbiljni simpatizeri koji se igraju sudbinama važnih ljudi.

Dok obavljaju svoju svetu dužnost iza kartoniranog paravana oni jednostavno rašire glasačku lističetinu, zažmire i pogode olovkom k’o prstom u redni broj na listi. Takve zovemo antipreferencijalistima.

Radi tih i takvih igrarija na kraju možeš biti narodni poslanik u Brislu čak i ako te cijeni samo uža obitelj i najuži krug prijatelja ili prijateljica. To vrijedi u dobru ali ne i u zlu.

I to je to, šou je završio, rezultat je 99,96% od 25% od 104%, potvrdio DIP.

Gasi TV, popij plavu tableticu i na spavanje. A onda dođe jutro, a nakon jutra, dan sutra. I svi koje usput sretoh uglas naricahu: “u ovoj Lijepoj Našoj treba promijeniti sve i iz korijena, ovo naše društvo nema nikakvog smisla”.

Analitičari uvijek tvrde, jutro je pametnije od večeri. Zato 75% naroda na vlasti poštuje demokratska načela koji uključuju izbornu šutnju i postizborni dijalog. I zato su izbori demokratski, i to je potvrdio DIP.

Mislim si ja, što bi bilo da jednog “običnog čovjeka na vlasti”, prije emitiranja epizode novinar upita „kako je gospodine“, a on odgovori „nikad gore“. Onda ga u slijedećoj epizodi opet pitaju isto a on odgovori opet isto. I tako par epizoda i prođe 15 godina a uvijek isti odgovor.

To bi bilo nelogično, pa da tako ne bude imamo političke analitičare koji se takvim fenomenima bave i vjerojatno znaju bolje o tome kako je i zašto je tako kako je.

Jedan od njih obično zaključi, ljudima je danas gore zato jer je jučer bilo bolje. Drugi poruči da je nostalgija za vremenima kad su bili mlađi osnovni uzrok zašto im je sada nikad gore. Zato se treći odmah složi izjavom „sve je lako kad si mlad“, a što onda implicira „sve je teže kad si star“.

I tako je sve iz analizirano i rečeno, to nije pretpostavka već prirodna činjenica, to ne treba dokazivati, pa se slože oko istog : „nikad nam nije bilo bolje, samo to još nismo shvatiti“. A sva preostala pitanja će biti razjašnjena u slijedećoj epizodi.

Kad to čujem, oluja i bljesak se pomiješaju u mojoj glavi. Ja da ne mogu shvatiti tako jednostavnu stvar, nemoguće.

U glavi mi se mota glupo pitanje, kako će tek onda izgledati sutra? Možda bolje sutra a možda malo sutra. Krenuh odmah u proces shvaćanja.

Mučeći se sa analizom i sintezom onoga što sam mislio da je dobih prosvjetljenje onog što nije, sve je samo privid, stvarnost je hologram. Otud je nastala moja poznata i puno puta citirana misao: “Je je nije je“.

Eto iz toga razloga se gleda jedan takav šou. Evo dokaznog postupka

Svaka epizoda služi da se „podgrije atmosfera“ ili „podigne temperatura“ društva. -> Ali isto tako znamo da će vremenom opet sve doći na svoju „prirodnu temperaturu“, otpustit će se taj „višak“ topline stvoren kroz šou. -> Dakle, svaka epizoda ima kratkoročni učinak i zato se neće dogoditi nikakve promjene, ostat će samo pravocrtno gibanje po pravcu. -> Kako tvrde analitičari to i je prirodni tijek što se naziva politička evolucija.

A to je isto kao i “je je nije je“. Narodski rečeno, tijekom epizode ljudi se malo „ugriju“ a kad shvate da im je vruće izađu na sveži zrak da se malo ohlade. Hvala Bogu, ništa se neće promijeniti, moglo biti postati prevruće.

Na tom principu žive svi pokemoni, mogu evoluirati jedan stupanj pa se vrate u prirodno stanje. Digimoni već mogu evoluirati dva stupnja odjednom ali se i oni vrate u prirodno stanje. I jedni i drugi evoluiraju pravocrtno po crti, naprijed-nazad, najpoznatiji od njih je Pikat-ću.


Kako sam ja zaigrana osoba i ne volim jednolično gibanje, razmišljao sam kako bih i ja mogao osmisliti neki novi šou koji bi bio ljudima zanimljiviji.

Osnovni cilj bi bio “je je je a nije nije“. Sasvim neprirodno, dobio sam ideju da bi ljudima vjerojatno bilo zabavnije i svrsishodnije vidjeti zašto bi “trebali” prošetati do biračkog mjesta nego zašto su “bez razloga” šetali do biračkog mjesta.

Ovo nema smisla, jadni kandidati troše svoje vrijeme i novac, umore se i iscrpe da ne mogu složiti tri-četiri gramatički ispravne rečenice. Vjerojatno zato i izgledaju kao zombi-lutke i zato umjesto njih, to što se dogodilo, moraju pričati etablirana stranačka božanstva.

Ljudi idu u Brisel a nitko ih ništa ne pita? Nije li to nepravedno, oni se tako umore i narade, a milijuni ljudi pred malim ekranima to ne cijene. Svi samo čekaju božansku objavu glavnog božanstva.

Još k tome rezolucija perfektna, kristalni saund ol-araund pogotovo kad božanstvo hits de graund.

I tako sam razvio svoju originalnu ideju. Dodatno, sam sebe sam proglasio redateljem i glavnim urednikom.

Kako u Briselu, za naše prilike, ima izrazito malo kućica za popuniti, svega dvanaest, a kandidata za naše prilike uobičajeno, puno puta dvanaest, u takvom, od mene osmišljenom šou i dalje će sudjelovati stranačka i partijska božanstva. Naime nema dovoljno velikog studija da primi sve one koji žele putovati.

Organizacija je tu najvažnija. Sudionici će biti podijeljeni u tri grupe sukladno važnosti a prema najnovijim rezultatima ipsos ankete. Dakle, postojat će slijedeće grupe: glavna božanstva, sporedna božanstva i statisti ili ona božanstva koji predstavljaju statističku pogrešku.

Za GLAVNE sam osmislio šou „POLITIČKI PIKČNARI“. Ide uživo na HRT1 u udarnom terminu što god to značilo.

Zadatak je jednostavan, sudionici trebaju nacrtati “običnom seljaku razumljivu sliku”, koja će prikazivati demistifikaciju onoga što točno znači njihova slogan-poruka na džambo plakatu. Npr. demistifikacije pojmova „ravnopravno“ ili „vjerodostojno“. Crtanje sam odabrao kao tehniku jer zna se da slika govori tisuću riječi.

Dakle, sudionici trebaju izraditi neku vrstu umjetničkog djela, smjer ekspresionizam, pravac nadrealizam. Kao podloga koristi se postojeća geografska karta Europske Unije.

Sudionici imaju demokratsko pravo odabrati oružje. Jedni mogu koristiti „tablete“, mogu i one saborske. Oni javno prisežu riječima: “neću ni u kojem slučaju koristiti fotošop“. Drugi, iznimno mogu koristiti škare, lijepilo i kolaž papir, ali prvo moraju javno prisegnuti riječima: „ne znam se služiti tom prokletom spravom“.

Kreće šou. Plagiranje je strogo zabranjeno.

Zadatak prvi, koristeći odabrana oružja sudionici moraju na karti označiti što je lijevo a što desno, te što je gore a što dolje, te nakon toga pronaći i obojati Hrvatsku u željenu boju. Ako koriste kolaž papir, onda ga trebaju prvo škarama obrezati da točno pokrije suvereni teritorij, obavezno i na moru i na kopnu.

Taj zadatak se naziva otrežnjenje. Očekuje se da će sudionici shvatiti da Hrvatsku ne mogu pomicati niti lijevo niti desno, jer ako malo bolje pogledaju vide da je lijevo Slovenija a desno Srbija. Gore se pomaknuti je teško jer je tamo MOL, a dolje još teže jer su tamo ili bosanske piramide ili zaštićeni ribolovni pojas, ovisno o tome gdje su sudionici trenutno pozicionirani. Ovdje je težinski faktor 7/10.

Nakon otrežnjenja slijedi faza uzbuđenja. To je zadatak drugi, težinski faktor 1/10. Moraju na karti obilježiti i imenovati sve glavne gradove zemalja EU. Većina od njih će biti uzbuđena jer to mogu napraviti kako se kaže „iz glave“, većina čak i „iz aviona“.

A onda nakon uzbuđenja slijedi zadatak treći ili faza prizemljenja. Sudionici se moraju hitno vratiti u Hrvatsku te iscrtati sve Hrvatske županije i označiti njihove pripadajuće metropole. Pretpostavka ovog zadatka je da će tu već imati „manjih problema“ jer županije nisu istovjetne izbornim jedinicama.

Težinski faktor 8/10. Neki će se buniti jer na karti nisu ucrtane, dakle nedostaju „regije“ a nekima i „regioni“.  Pomoći će im intuitivni nazivi, npr. Sisačko Moslavačka Županija čiji naziv odmah sugerira da se radi o gradovima Sisku i Moslavini.

Tu je i kraj prvog trodijelnog dijela šoua. Tko ne uspije izvršiti sve zadatke automatski ispada i odmah objašnjava zašto je relativni pobjednik.

Zamišljeno je da ostali istovremeno imaju veliki odmor, proći ću puno vremena u objašnjavanju sebi i drugima da relativno i znači i ne znači „ni da ni ne“. Stoga je kod ulaska u studio ustrojen sigurnosni pregled sudionika. Tamo ih dobro prepipaju i oduzmu im sve džepne pločice na kojima piše replika.

Nakon odmora, kreće drugi dvodijelni dio šoua. Zadatak četiri ili faza naprezanja i opuštanja.

Oni koji su ostali moraju na istoj karti istočkati sve Hrvatske gradove i općine, zatim mapirati pripadajuće urede državne i lokalne uprave, i na kraju iz popisa zaposlenih u tim uredima složiti donji dio kandidacijske liste.

Težinski faktor 9/10 jer popis mora biti sastavljen od dokazanih, lojalnih, vjerodostojnih ravnopravnih članova partijske zajednice. To je naprezanje a slijedi opuštanje.

Po željama, božanstva mogu se uvesti u igru pomoćna božanstva. To je i zbog toga da božanstva steknu osjećaj da ih nisu baš svi napustili. Konkretno, u nedavno odgledanoj epizodi Andrej je mogao pozvati Njonju ili Lovru, a Bero Bauka u pomoć, naravno ako im glavni odbor to dopusti.

A kad se malo opuste, tad slijedi zadatak 5 ili kulminacija, zadnja faza koju sam nazvao još neviđeno.

Sudionici moraju, jasno, argumentirano, vjerodostojno i u najviše 5 rečenica, objasniti što to „vjerodostojno“ i „ravnopravno“ praktično znači za svaku crtu i točkicu koju su označili na karti. Stoga je težinski faktor 10/10.

Radi važnosti populizma dozvoljeno im je da budu obučeni u autentične narodne nošnje iz kraja točkice koju obrazlažu. Nošnja može biti darovana kao trajni poklon ali ne smije biti skuplja od 500 kn ukupno ili 500 kn svaki dio ako tako procijeni povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa.

Kad se sve to završi, kao veliko iznenađenje, u javni eter će se pustiti svi najinteresantniji komentari inače nezainteresiranih gledatelja.

To mogu biti komentari dostavljeni emajlovima, komentari s društvenih mreža tipa fejsbuk, komentari pozivima na besplatan broj 0800999 ili oni iz SMS poruka s ključnim riječima JA MISLIM .

Sudionici moraju samo slušati ali ne i odgovarati, zato smo im i uzeli drvene pločice na kojima piše replika.

Ne znam možete li si predočiti koji bi to šou bio. Ljudi bi se dobro nasmijali, a i gledanost bi bila puno veća pa bi se mogla ukinuti pretplata, pardon namet.

Tako bi se transparentno i u svojoj sveukupnosti obznanilo javno javno mnijenje. Dokaz: nije moguće trasparentno objaviti tajno javno mnijenje, zar ne?

To je šou za GLAVNE, oni SPOREDNI bi dobili drugu igru, paralelno ide na HRT2. Taj bi se šou zvao „ČOVJEČE, SABERI SE“. Temelj bi bio prazan list, potpuno čist.

Na tu ideju sam došao kartajući belot, a ideja dolazi od značaja trenutka kad se podvuče crta da bi se zbrojio rezultat. To se radi zato da igrači mogu jasnije odrediti taktiku do kraja partije, a da bi se ostvario što bolji rezultat.

To je ono, kako se kaže „podvući crtu i krenuti naprijed”, podvući crtu je metafora za zbrojiti ili sabrati. To koristimo za situacije kad želimo stanje nereda dovesti u stanje reda. To znači prekinuti s dosadašnjim načinom igre, zaustaviti gibanje u raznim smjerovima, nazad, u stranu, tj. zaustaviti lutanja. Potrebno je razumjeti položaj i situaciju da se krene u pravom smjeru.

Dakle, cilj ove igre nije gledati u gotovu EU kartu, već na potpuno čistoj podlozi crtežom demistificirati slogan-poruke, npr. što to točno je suverenizam, nezavizam itd. Ili nacrtati kako premostiti, oživjeti zid, pa sve do objašnjenja kako Amsterdam koalira ili kako je biti Srbin u Hrvatskoj.

I u ovom šou će se pustiti komentari inače nezainteresiranih gledatelja u javni eter. Ovdje će se primijeniti interaktivni, inovativni pristup, nešto novo i modernije, drugačiji tip šoua od onih na koje smo naviknuti.

Sudionici dužni, odmah i na prvu, na svaki prikazani komentar odgovoriti na način da spriječe bilo koji ispravak krivog navoda od strane gledatelja. Odnosno, ako bilo koji nezainteresirani gledatelj ima ispravak krivog navoda, sudionik je odmah eliminiran. Nema cile mile. To ide sve dok ne ostane samo jedan jedini sudionik.

Poredak izlaganja svoje demistifikacije je obrnuto proporcionalan ostvarenom postotku iz posljednje ipsos ankete. U pozadini igre stoji vrlo logična poruka, tko zadnji izlaže najslađe se izlaže.

Kako ne postoji sudionik na čije izlaganje gledatelji ne bi imali ispravak krivog navoda na kraju će ostati onaj koji se zadnji pojavi. On onda može sa sigurnošću reći ja sam pobjednik. Zato u ovaj šou ne mislim zvati analitičare.

STATISTI bi istovremeno na HRT3 , uživo igrali turnir u „ČOVJEČE, NE JEDI ME“.

Jedan izbacuje drugog i svatko svakog. Jedino što bi se razlikovalo od originalne popularne igre bilo bi to da ne bi bilo zabranjeno “pojesti protivnika” na početnoj poziciji, dakle kad je tek izašao iz sigurnosti svoje kuće.

Tu bi na kraju svi bili i relativni pobjednici i relativni gubitnici. Jasno je da bi svi imali iste logično-političke izjave nakon svakog jedenja: „da me nisu pojeli odmah čim sam izašao iz kuće ja bih sad već bio došao barem do jedne od četiri prazne Briselske kućice“.

Tu se inače nezainteresirani gledatelji ne bi uopće uključivali, a i zašto bi, tu nema ničega božanskog. Nakon što budu do kraja pojedeni, sudionicima će se postaviti jedno jedino pitanje: „jeste li zato da se zabrani financiranje političkih stranaka iz proračuna?“. Pretpostavka je da bi odgovor bilo kojeg statiste bio DA.


Dakle, taj moj novo osmišljeni šou je zamišljen kao svojevrsna kazna inače nezainteresiranim biračima. Dan sutra ne bi mogli reći svi su oni isti.

Možda bi mogli dokučiti da je vrijedno nedjeljom prošetati do biračkog mjesta, pa makar i gađali k’o prstom u redni broj na listi. Iako, stvar je u gledanosti, a gledanost je vezana uz sadržaj. I to je bolje nego idolopoklonstvo. Nakon toga sa Dalekovidnice mogu emitirati svoje nove epizode.

Na kraju, uvijek, neki plaču a većina se smije. Empirijski je dokazano u Hrvatskoj, puno smijeha na početku označava tragediju na kraju.

Vaš Galvanizator, umjetnik i komi-tragičar.

U SERIJALU “HAHAHA


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

1 Comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s