Možemo biti mala Švicarska, to često možemo čuti, od naših političara kad daju obećanja, pa sve do izjava u prijateljskim razgovorima u lokalnim restoranima. Imamo ovo, imamo ono, možemo to itd.

Ok, pa, kako to?

Kad sam pohađao srednju školu, iako sam bio matematičar, na praksu sam išao u tvornicu alata gdje je moj otac radio. Inače, on je kovinotokar.

Kovinu, tj. metal se „tokarilo na tokarilici“, dakle obrađivalo za neku svrhu i po zadanim mjerama. Proces je išao, otprilike, zategni, obradi, skini, izmjeri, zategni, popravi, dva ili tri puta i to je to.

On je bio „pravi majstor“, a pravi majstor ima sljedeće karakteristike: strpljenje, oštro oko i mirnu ruku. Na kraju vjerojatno i proširene vene.

Pravi majstor je bio onaj čovjek za koga su govorili, on je “rođen za to“. Kako se on rodio baš za to ni dan danas nije jasno.

Tokarilica na kojoj je radio moj tata bila je stara skoro koliko i on sam. Precizni šubler, hrvatski „pomično mjerilo“, bilo mu je uvijek pri ruci, ono je mjerilo preciznost od jedne desetinke milimetra.

Objašnjavao mi je svoj posao, to je bio smisao školske prakse, naučiti i shvatiti kako se nešto radi. Dobro se sjećam jedne lekcije. Dok sam gledao kako i što radi, kaže on meni:

„sine vidiš u ovom poslu je najvažnija preciznost, ovaj tu komad željeza mora se istokariti precizno, na točnost od najmanje stotinke milimetra“.

On onda još nadoda:

„ovi mladi tokari tokare na milimetar, što je sto puta manja točnost, a vidiš dok on istokari jedan, ja istokarim tri takva komada željeza.“

Idem provjeriti, mladi tokari su imali šubler koji je mjerio na desetinku. Pogledam i šubler od moga oca, i on mjeri desetinku milimetra.

Takve je tvornica kupila. Kad sam ga upitao kako to da on može tokariti s tolikom preciznošću a drugi ne, on je odgovorio:

“zato sam ja majstor, a ovi su kovinotokari.”

Da budem do kraja precizan, moj otac je išao na natjecanja i stvarno je “tokario na stotinku”. On je davno otišao u mirovinu.

Nepreciznost i netočnost je vremenom obuzela sve u tvornici, odozgo prema dolje i obrnuto. Zato je i tvornica otišla u „mirovinu“, kao i druge tvornice u Lijepoj Našoj.

I kad vidite današnji „majstorluk“, zaključak je jednostavan, mi ovakvi kakvi jesmo nikada nećemo biti kao Švicarska. Švicarci su poznati po svojoj preciznosti, točnosti i neprihvaćanju odstupanja.

Na toj vrijednosti gradili su svoje društvo, uznemiri ih činjenica da samo 87.5% državnih vlakova dolazi u okviru tri „dozvoljene“ minute kašnjenja, budući da bi ciljani postotak trebao biti 89%.

Ipak, Švicarska nije jedina zemlja u kojoj je točnost vrijednost, ima ih još, npr. u Japanu je dozvoljeno kašnjenje vlakova svega 36 sekundi.

U Hrvatskoj vlakovi sve više kasne, iz godine u godinu, uobičajeno i više od pola sata. I sve je gore, tako da možemo očekivati i da će se Hrvatske željeznice napokon „umiroviti“.

Iako preciznost nije isto što i točnost, preciznost u radu osigurava točnost izrade. Ta dva pojma definiraju kvalitetu. Majstorstvo, tj. preciznost i točnost nije važno samo u proizvodnji, to vrijedi i za sve ostalo pa i za politiku i upravljanje.

Pomak znači odstupanje. Dok god „odstupamo u mjerenju“ nećemo imati „mjerenje odstupanja“. Hoću reći da „pomično mjerilo“ nije „mjerilo koje se pomiče“, već „mjerilo koje mjeri odstupanje od zadane mjere“.

Ako primijenimo današnja „društvena pomična mjerila“ moj tata ne bio samo vrhunski majstor, on bi bio „doktor“. I zbog toga je on tada bio cijenjen više nego većina „doktora“ sada.

A to je jedan od glavnih razloga zašto nikada nećemo biti Švicarska. Takve izreke predstavljaju obični „labuđi pjev“ u “crnoj” boji, zar ne?

Uzmimo za primjer, toliko potrošenih milijardi a imamo “takvo” stanje u Hrvatskim željeznicama. Jednostavno, šublerom mjerimo koliko nam „treba para“, a ne koliko smo se „pomaknuli s tolikim novcem“.

Ljudi moji, ispada da mi ne znamo čemu koristi šubler, obični alat za mjerenje.

Ili možda “nemamo mjere“.

Galvanizator.

---