Prije par mjeseci, na terasi jednog kafića, jedna gospođa malo tamnije puti prodavala je kuhinjske noževe. Provlačeći se između stolova nagovarala nas je da ih kupimo.

Rečenica je bila, citiram: “Nožovi, nožovi, original Solingen, tri za 120kn, inače jedan košta 320kn“. Jedan moj prijatelj ih je kupio.

A u novinama čitam udarnu vijest, ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) je objavio novo izvješće za 2019. godinu, najvažnije je:

Izvješće govori o gubicima radi povrede prava intelektualnog vlasništva koja su u Hrvatskoj propisana zakonima koji se temelje na međunarodnim i europskim standardima.

Zakon kaže da se pravnom zaštitom intelektualnog vlasništva od povreda osigurava:

Toliko za uvod.

---

Što izvješće EUIPO stvarno govori?

Dakle, radi o gubicima prihoda od prodaje odnosno izgubljenoj trgovačkoj marži. Ipak, tu se ne radi o realnom ostvarenju već o mogućnosti ostvarenja odnosno procjenama moguće zarade kad bi bilo “drugačije nego što u ovom trenutku je“.

Kako nitko ne krivotvori naše proizvode radi se uglavnom o mogućnosti zarade na prodaji stranih proizvoda ili robnih marki.

U najvećem broju slučajeva zemlje koje predstavljaju izvor krivotvorina koje se uvoze u zemlje EU-a, pa i u Hrvatsku, su Kina, Tajland i Turska. Sve odreda zemlje u kojima BDP po glavi stanovnika kontinuirano raste brže nego u Hrvatskoj.

Izvješće bi valjda trebalo poslužiti da uvjeri regulatora ili vlasti države da se malo uozbilje, jer kao mogli smo zaraditi oko 2.5 milijarde kuna, a za te novce mogli smo na “te poslove” zaposliti oko 4000 ljudi u Hrvatskoj.

Sad je pravo pitanje što bi bilo da slučajno nemamo te silne gubitke? Kakav bi bio standard u Hrvatskoj? To je ono što je važno.

Po izvješću ispada da bi standard građana bio veći, gubitak po glavi Hrvata procjenjuje se na oko 600 kuna godišnje. Hrvatski BDP po glavi Hrvata iznosi otprilike 85.000 kn godišnje. To je onda iznos povećanja od oko 0,8% BDP po glavi Hrvata.

Treba još, iz izvješća primijetiti i to da su građani zapadne Europe koji imaju značajno viši standard od Hrvata još gore oštećeni, oni gube oko 800 kn po građaninu. To bi značilo da jedan Nijemac troši 30% više na krivotvorenu robu od jednog Hrvata.

To je statistika, a što je realno? Za primjer ću uzeti, kako se tvrdi, najviše pogođeni sektor, sektor odjeće.

Da se u Hrvatskoj prodaje i kupuje samo original roba ili brend name, svaki Hrvat bi po toj računici, za taj moguće zarađeni novac od 600kn godišnje mogao kupiti tri četvrtine jednih original Levi’s traperica i to samo u slučaju da nije kupio čak troje krivotvorene traperice.

Ovo nije do kraja ispravno, ali suštinski o tome se radi.

Analogijom, to znači da što manje kupujemo originale, to nam više novaca ostane u novčaniku. To svi znamo, to je logično, jeftinije znači da manje košta, zar ne?

To potvrđuje i zaključak izvješća, evo što kaže:

Niže cijene, pristupačnost i nizak stupanj društvene stigme povezane s takvim aktivnostima glavni su poticaji potrošačima za kupnju krivotvorenih proizvoda i nezakonit pristup sadržaju koji je zaštićen autorskim pravom.

Stigma je prirođena ili stečena deformacija ili neki drugi nedostatak, a osobe sa stigmom okolina lošije prihvaća te mogu biti izolirane ili odbačene od društva. Zaključak je dakle da Europljani očigledno ne stigmatiziraju krivotvoritelje i plagijatore, odnosno ne odbacuju ih kao nepoželjne i neprihvatljive.

Krivotvoritelji nisu nepoželjni vjerojatno zato jer zbog njih ljudima ostane više u novčaniku.

Očito ljudi standard mjere na način “koliko si od toga što zaradim mogu priuštiti”, što je ekonomski ispravan rezon, a sve ostalo vodi ili u siromaštvo ili u dužničko ropstvo, u ovom slučaju ja to zovem „brend ropstvo“.

Dok ću ja kupiti neke „low-brend“ traperice u Peek & Clopenbourghu za 200kn, netko drugi će na tržnici kupiti krivotvorene Levi’s traperice iz Turske na kojima je prišivena Levi’s etiketa za 220kn, a „brend rob“ će kupiti original Levi’s traperice za 1000kn.

Neki, malo stariji će se možda uputiti u Varteksovu trgovinu, jer su tamo, prije 6 godina, kupili svoje zadnje Levisice. Bili su zadovoljni njima, a sjećaju se da su koštale oko 50 Eura. Međutim neće ih moći tamo kupiti.

Prvo, nema više trgovine gdje je bila, i drugo, Levi’s i Varteks, koji su zajedno počeli raditi još 1983. godine prekinuli su suradnju u potpunosti još 2013. godine.

---

Evo što Hrvatski autoriteti i stručnjaci za zaštitu potrošača kažu, gdje, što i kako kupovati:

Preporuka kupcima je da koriste samo službene web stranice i web shopove brendova koji prodaju robu koju žele kupiti, te da je nabavljaju direktno od dućana i proizvođača.

A evo što na istu temu kažu naši trgovci, kako je njima, ovo su citati s nekih portala:

Distributeri od brendova jeftino nabavljaju najlošiju robu, a prodaju je po cijeni A klase. Hrvati to ne primjećuju jer im je marka robe važnija od kvalitete. Sve je to prevara i laganje kupaca jer je naša tvrtka od brendova uvozila isključivo robu C kategorije. Svaki modni brend proizvodi robu A, B i C kategorije. Prve dvije kategorije izvoze se u bogate zapadne zemlje, a nama stiže loša i nekvalitetna roba. To je vidljivo na prvi pogled prema kvaliteti vezova, šavova i materijala. U tome ne bi bio nikakav problem da se ta loša roba kod nas prodaje po istoj cijeni kao i odjeća a klase u Parizu i Londonu!

Nisam ove navode provjeravao, uostalom i da hoću to ne mogu. Razumno je pretpostaviti da trgovci, koji su u biznisu, znaju što govore.

Ali, ako su trgovci u pravu, pitanje je tko to vara nas Hrvate? Čemu onda takve preporuke?

Na trapericama ne piše koje su klase i što to uopće znači, piše samo da su Levi’s, to se zove etiketa.

Očigledno smo pogodni za takvu vrstu biznisa, biznisa u kojem je “original veća prijevara od krivotvorine“, zar ne?  

Evo, pogledao sam malo cijene na webshopu tvrtke uvoznika Europa 92. Muške Levi’s traperice se prodaju po cijeni 100€ i više. Na Amazonu su cijene nešto niže kao i originalnom Levi’s WebShopu.

I sad, ako naručim sa original Webshopa ili s webshopa naše tvrtke pitanje je hoću li kupiti traperice iste klase Ili je i to prijevara kako kažu trgovci?

Kad sve to zbrojite, cijenu i kvalitetu odnosno klasu proizvoda, ispada da, ako kupite brend robu u Hrvatskoj, kupili ste najskuplju moguću etiketu.

Jer i roba C klase je „brend“, ja je od milja zovem brend za ovakve budale.

---

Drugo je pitanje zašto bih ja opće svojem djetetu ili samom sebi kupio original Levi’s, Boss ili neki skuplji brend?  

Ja danas ne vidim niti jedan dobar razlog, mogu to napraviti ako baš hoću. Dakle, radi se o imidžu, odnosno pokazivanju sebe, u ovom slučaju krivotvorenog sebe.?

Ipak niti to više nije kao nekada. Prije je bilo puno više logičkih razloga za kupiti original Levisice, proizvodnja je bila u Hrvatskoj, kvaliteta materijala originala i krivotvorine se dosta razlikovala u korist originala, imali smo nedostupnost drugih robnih marki, imali smo jednu “Namu” kao lanac opskrbe.

Danas možete birati između puno brendova i brendova.

Moj frend je drugome za rođendan poklonio BOOS afret šejv u očigledno lošem pakiranju. Ovaj se nije bunio, kaže da mu je skroz OK, briga ga za to kako pakiranje izgleda i što na njemu piše. Pa nek netko kaže da i ovaj BOOS nije brend isto kao i BOSS.

Drugi je nosio majicu s neprimjetno modificiranim logom tvrtke „Paul&Shark“ i velikim natpisom „Pola Šarka“ ispod loga. Duhovito, inovativno i zanimljivo za vidjeti, tip koji je to smislio je sigurno nekakav brend u smišljanju.

Ja imam čak i jedno Boss odijelo kupljeno kod nekog Šanera, a Šaner je trgovački brend jer naravno da to nije običan nakupac. Tako sam od brenda kupio brend.

Oni Hrvati koji još imaju viška novaca danas se vole pohvaliti pa kažu da se oblače vani. Naravno oduvijek je bilo i stvarnih krivotvorina, otud i izreka “Trst je naš”.

---

Nakon malo šale, povratak u stvarnost. Pravo pitanje nije koliko bi u Hrvatskoj bilo više radnih mjesta, već koliko je u Hrvatskoj manje radnih mjesta jer volimo kupovati stranu originalnu robu?  

Najjednostavnije je koristiti famoznu društvenu BDP formulu koja glasi BDP=C+I+G+X.

Dakle u formuli oznaka C je opća potrošnja, oznaka I su ulaganja ili investicije, oznaka G je potrošnja administracije, a oznaka X razlika između izvoza i uvoza jedne države. Formulu je nužno gledati sveukupno, kao odnos između varijabli.

Ovih mogućih 2,5 milijardi kuna značilo bi povećanje C koji je u Hrvatskoj ionako među najvećima u EU. To je onih mogućih 600 kn po osobi. Ali to znači i manji X odnosno veći uvoz, a po X smo među najlošijima u Europi.

Obzirom da su preporuke da se takva roba kupuje direktno od proizvođača to bi realno značilo da nema pravog ulaganja. I zato nismo uopće povećali, a kako je sve to s krivotvorenjem društveni problem treba zaposliti još državnih inspektora pa se G povećao.

To u konačnici znači da naš BDP raste isključivo kroz veću potrošnju i bez stvaranja nove vrijednosti.

Takav rast BDP-a bi značio bi da smo u još većoj ekonomskoj banani.

---

Dobro su poručili iz HGK, kupujmo Hrvatsko, ali bi bilo dobro da je taj slogan pratio i drugi prodajmo Hrvatsko.

Jer, gdje je to Hrvatsko? Koje su to poznate hrvatske traperice, brend za koga znaju i kojeg onda kupuju Nijemci ili Amerikanci?

O tome uvijek pišem u svojim objavama, to je tvrdnja da nećemo naprijed dok nam je tuđe uvijek bolje od našega. To je možda i najveći razlog zašto smo pogodni za takvu vrstu biznisa u kojem je original veća prijevara od krivotvorine.

To je stvar vrijednosti. Trebaju li Hrvati brinuti o tome kako će ih netko više voljeti ili cijeniti samo zato što nose original robne marke?

Naravno da ne, stvar je apsolutno obrnuta, to je snobizam, naravno da ne mislim da je snob svatko tko nosi original Levisice. Ustvari, što on oblači i nosi nije moj problem, ali ako je mom budućem zaposleniku važnije što nosi nego kako radi onda to postaje moj, a i društveni problem.

Jer, ono o čemu mladi Hrvati trebaju brinuti je to da će kad-tad novci zarađeni od strane njihovih roditelja nestati iz njihovog vidika. Mladi će se morati zaposliti pa onda sami odlučivati o tome na što će trošiti.

A da bi mogli trošiti na ono što eto baš hoće morati će stvoriti svoje proizvode koje će netko drugi kupovati, inače će svi na kraju biti sretni ako budu nosili radničke plave kute, baš kao naši stari.

Netko će reći, ako smo radili traperice za Levi’s onda valjda znamo napraviti kvalitetne traperice, čak i bolje. Ipak, to nije dovoljno, treba, ne samo znati krojiti i šivati, za biti brend treba imati drugačiji intelekt, ideju pretočenu u proizvod.

Pa i onu najvažniju, tko će to i zašto kupiti.

Na primjer Varteks se nakon pet godina od predstečajne nagodbe oporavio i počeo izrađivati odjeću i za druge brendove. Ima i svoje Varteks traperice, a negdje usput nestao je Di Caprio, ne mislim na Leonarda.

Ipak, Varteks traperice nitko ne krivotvori, a i zašto bi kad se na njima ne može zaraditi. Isplati se krivotvoriti samo robu koja je skupa.

Tu se može dobro zaraditi na krivotvorenju, ustvari, ne radi se o krivotvorenju robe, već o krivotvorenju etikete.

Evo što je izjavila jedna mlada djevojka na jednom portalu:

Naručila sam putem interneta jedan poznati brend čizama. Znala sam da su fake, ali bile su puno jeftinije od originala. U mojim krugovima, prijateljice i ja kupujemo samo “fake robu“, jer nemamo za originale, a bitno nam je da se vidi brend.

Hrvatsko intelektualno vlasništvo od glave do pete, tj. od kape do čizama. Trebala je reći da je važno da se vidi što piše na etiketi.

---

Na kraju, da se vratim na izvješće. Ono izgleda originalno, ali nerealno.

Niti smo mi izgubili nekakve pare, niti nekakva radna mjesta. Zato je i ovoizvješće isto kao i sa svaka druga brend roba u našim trgovinama, samo u ovom slučaju pod EU etiketom.

Na kraju, kako utvrditi da i to izvješće nije krivotvorina, da se prodaje kao original samo zato što ima nalijepljenu EU etiketu?

Utvrditi možemo jedino zdravom logikom i procjenjujući korisnost koja se na kraju dobije i zato obzirom da ljudi sami odlučuju što mogu i što žele kupiti i shodno tome to i kupuju, tako i mnogi Hrvati ne mogu i neće kupiti to što piše u izvješću samo zbog etikete.

Ipak neki hoće, jer bez obzira što nam kao društvu ne treba još 50 novih inspektora mi ćemo ih ipak dobiti.

Iako će baš zbog toga dvije klase nekvalitetnije traperice Hrvatu biti još skuplje, skuplje nego dvije klase kvalitetnije traperice jednom Nijemcu.

Hrvatske novine i portali su puni članaka tipa “Gerry Weber” napokon stigao u Hrvatsku, “Comma” napokon stigla u Hrvatsku, “Closed” napokon stigao u Hrvatsku, “Calamar” napokon stigao u Hrvatsku, itd.

Sve su to njemački superbrendovi i zato ‘ajmo odma’ svi odmah u šoping.

Pitam se kad će više u Njemačkim novinama vrištati naziv “Varteks” napokon stigao u Njemačku? Onda bi se stvarno otvorilo 4000 novih radnih mjesta.

Ne zbog toga što mi kupujemo tuđe već zbog toga što drugi kupuju naše. Jedino tako se otvaraju “prava” radna mjesta.

Osim toga, vidimo da je danas sve i svašta brend i to više nije stvar kvalitete već stvar reklame. Tako gledam i na ovo izvješće, kao na dobro smišljenu reklamu.

---

Za kraj, razmišljao sam nazvati svog prijatelja s početka priče da mi kaže što misli o svojim kupljenim Solingen nožovima s početka ovog članka.

Nisam nazvao, ali mislim da bi razgovor išao otprilike ovako:

Eto, lud, zbunjen, normalan,

Vaš Galvanizator!