Prije par godina, na terasi jednog kafića, jedna gospođa malo tamnije puti prodavala je kuhinjske noževe. Provlačeći se između stolova nagovarala nas je da ih kupimo. Marketinška rečenica je bila, citiram: “Nožovi, nožovi, original Solingen, tri za 120kn, inače jedan košta 320kn”.

Naravno i na moje čuđenje, jedan moj prijatelj ih je i kupio.

---

Nakon otprilike godinu dana u novinama sam pročitao “prijelomnu vijest“.

Naime, ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) je objavio svoje uobičajeno izvješće za 2019. godinu. Izdvajam najvažnije:

Dakle, to su u pred epidemijskoj godini procijenjeni gubici radi povrede prava intelektualnog vlasništva koja su u Hrvatskoj propisana zakonima koji se temelje na međunarodnim i europskim standardima. Zakon kaže da se pravnom zaštitom intelektualnog vlasništva od povreda osigurava:

Toliko za uvod.

---

Dakle, u izvješću se navodi da se radi o gubicima prihoda od prodaje odnosno izgubljenoj trgovačkoj marži. I ne radi o realnom ostvarenju već o mogućnosti ostvarenja, odnosno procjenama moguće zarade kad bi bilo drugačije nego što u ovom trenutku je. Osim toga, kako nitko ne krivotvori naše proizvode radi se uglavnom o “mogućnosti zarade” od prodaje stranih proizvoda ili “robnih marki”.

U najvećem broju slučajeva zemlje koje predstavljaju izvor krivotvorina koje se uvoze u zemlje EU-a, pa i u Hrvatsku, su Kina, Tajland i Turska. Sve odreda zemlje u kojima BDP po glavi stanovnika kontinuirano raste brže nego u Hrvatskoj.

Izvješće je valjda trebalo poslužiti da uvjeri regulatora ili vlasti države da se malo uozbilje. Kao, mogli smo, a nismo, zaraditi oko 2.5 milijarde kuna, a za te novce mogli smo na “te poslove” zaposliti oko 4000 ljudi u Hrvatskoj.

Još, u izvješću se navodi je standard građana mogao bio značajno veći. Naime, gubitak po glavi Hrvata procijenjen je na oko 600 kuna godišnje, a kako je Hrvatski BDP po glavi Hrvata iznosio otprilike 85.000 kn godišnje, to je onda iznos povećanja od oko 0,8% BDP po glavi Hrvata.

Treba još, iz izvješća, primijetiti i to da su građani zapadne Europe koji imaju značajno viši standard od Hrvata još gore oštećeni, oni gube oko 800 kn po građaninu.

To bi značilo da jedan Nijemac troši 30% više na krivotvorenu robu od jednog Hrvata ili je krivotvorena roba u Njemačkoj barem 30% skuplja nego u Hrvatskoj.

To su statistički podaci.

---

A što je realno?

Za primjer ću uzeti, kako se tvrdi, najviše pogođeni sektor odjeće.

Pa, da se u Hrvatskoj prodaje i kupuje samo original roba ili “brend name”, svaki Hrvat bi po toj računici, za taj moguće zarađeni novac od 600kn godišnje mogao kupiti jednu nogavicu original Levi’s traperica, i to samo u slučaju da nije kupio čak troje krivotvorene traperice s obje nogavice i ušivenim džepovima. Naravno, ovo nije do kraja ispravno, ali suštinski o tome se radi.

Analogijom, to znači da što manje kupujemo originale, to nam više novaca ostane u novčaniku. A to svi znamo, to je logično, jeftinije znači da manje košta, zar ne?

To potvrđuje i zaključak izvješća. Evo što kaže: “niže cijene, pristupačnost i nizak stupanj društvene stigme povezane s takvim aktivnostima glavni su poticaji potrošačima za kupnju krivotvorenih proizvoda i nezakonit pristup sadržaju koji je zaštićen autorskim pravom.”

Dakle, stigma je prirođena ili stečena deformacija ili neki drugi nedostatak, a osobe sa stigmom okolina lošije prihvaća te mogu biti izolirane ili odbačene od društva.

Zaključak izvješća je da Europljani očigledno ne stigmatiziraju dovoljno krivotvoritelje i plagijatore, odnosno ne odbacuju ih kao nepoželjne i neprihvatljive. Vjerojatno zato jer zbog njih ljudima ostane više u novčaniku.

Očito, ljudi standard mjere na svoj način, na način: “koliko si od toga što zaradim mogu priuštiti”.

To je inače, po definiciji, ekonomski ispravan rezon, jer sve ostalo vodi u zaduživanje, tzv. dužničko ropstvo. U ovom slučaju ja to zovem „brend ropstvo“.

Recimo, dok ću ja danas kupiti neke „low-brend“ traperice u Peek & Clopenbourghu za 50€, netko drugi će na tržnici kupiti krivotvorene Levi’s traperice iz Indije na kojima je prišivena Levi’s etiketa za 80€, a „brend rob“ će kupiti original Levi’s traperice za 200€.

Neki, malo stariji će se možda uputiti u Varteksovu trgovinu, jer su tamo, prije 6 godina, kupili svoje zadnje Levisice, a sjećaju se da su koštale oko 50€. Međutim neće ih moći tamo kupiti. Prvo, nema više trgovine gdje je bila, i drugo, Levi’s i Varteks, koji su zajedno počeli raditi još 1983. godine prekinuli su suradnju u potpunosti još 2013. godine.

---

Pa da ja ne dajem savjete, evo što Hrvatski autoriteti i stručnjaci za zaštitu potrošača kažu, gdje, što i kako kupovati.

Dakle: “preporuka kupcima je da koriste samo službene web stranice i web shopove brendova koji prodaju robu koju žele kupiti, te da je nabavljaju direktno od dućana i proizvođača.“

A evo što na istu temu kažu naši trgovci. Ovo su citati s nekih portala: “distributeri od brendova jeftino nabavljaju najlošiju robu, a prodaju je po cijeni A klase. Hrvati to ne primjećuju jer im je marka robe važnija od kvalitete. Sve je to prevara i laganje kupaca jer je naša tvrtka od brendova uvozila isključivo robu C kategorije. Svaki modni brend proizvodi robu A, B i C kategorije. Prve dvije kategorije izvoze se u bogate zapadne zemlje, a nama stiže loša i nekvalitetna roba. To je vidljivo na prvi pogled prema kvaliteti vezova, šavova i materijala. U tome ne bi bio nikakav problem da se ta loša roba kod nas prodaje po istoj cijeni kao i odjeća a klase u Parizu i Londonu!“

Nisam ove navode provjeravao, uostalom i da hoću to ne mogu.

Razumno je pretpostaviti da trgovci, koji su u biznisu, znaju što govore pa je pravo pitanje tko to vara nas Hrvate? I čemu onda takve “službene” preporuke? Ako na trapericama ne piše koje su klase što to uopće znači?

Ako piše samo da su Levi’s, to se zove etiketa. I očigledno smo mi Hrvati pogodni za vrstu biznisa u kojem je “original veća prijevara od krivotvorine“.

Evo, pogledao sam malo cijene na webshopu tvrtke uvoznika Europa 92. Muške Levi’s traperice se prodaju po cijeni malo višoj nego na Amazonu i originalnom Levi’s WebShopu. I sad, ako po preporuci, naručim sa službenog “webshopa” naše tvrtke pitanje je hoću li kupiti traperice iste klase ili je i to prijevara kako kažu trgovci?

Kad sve to zbrojite, ispada da ste, ako kupite “brend robu” u Hrvatskoj, kupili najskuplju moguću etiketu. Jer, i roba C klase je „brend“, samo za veće budale.

---

Drugo je pitanje zašto bih ja opće svojem djetetu ili samom sebi kupio original Levi’s, Boss ili neki skuplji brend? Ja danas ne vidim niti jedan dobar razlog za to iako to mogu napraviti ako baš hoću. U slučaju nekakvog “imidža“, odnosno pokazivanje sebe. Krivotvorenoga sebe.

A niti to više nije kao nekada. Jer, prije je bilo puno više logičkih razloga za kupiti original Levisice, na primjer, proizvodnja je bila u Hrvatskoj, kvaliteta materijala originala i krivotvorine se dosta razlikovala u korist originala. Pa smo imali nedostupnost drugih robnih marki, a osim toga imali smo jednu “Namu” kao lanac opskrbe.

A danas možete birati između puno “brendova” i “brendova”.

Tako je, na primjer, jedan moj frend drugome za rođendan poklonio originalni BOOS after shave losion u očigledno lošem pakiranju. A ovaj se drugi uopće nije bunio i kaže da mu je skroz OK. Briga ga za to kako pakiranje izgleda i što na njemu piše.

Pa nek’ sad netko kaže da i BOOS nije “brend” isto kao i BOSS.

Drugi je nosio majicu s “neprimjetno” modificiranim logom tvrtke „Paul&Shark“ u „Pola Šarka“. Duhovito, inovativno i zanimljivo. Tip koji je to smislio je sigurno nekakav brend u području inovacija.

Ja osobno imam čak i jedno “Boss” odijelo nabavljeno kod nekog Šanera. A vidite, Šaner je po svom pojmu ipak nekakav trgovački brend za razliku od nekog običnog prekupca. On je poznat, pa ispada da sam od pravog brenda kupio krivotvoren brend–name proizvod.

Neki Hrvati koji još imaju viška novaca vole se pohvaliti pa kažu da se “oblače vani“. Kao, to je nešto super i kao da ne postoji oduvijek izreka “Trst je naš”.

---

Nakon malo šale, povratak u stvarnost. Vidite, pravo pitanje nije koliko bi u Hrvatskoj bilo više radnih mjesta, već koliko je u Hrvatskoj manje radnih mjesta jer nismo kupovati stranu i to isključivo “originalnu robu”?  

Pa najjednostavnije je koristiti famoznu društvenu BDP formulu koja glasi BDP=C+I+G+X. Dakle u formuli oznaka C je opća potrošnja, oznaka I su ulaganja ili investicije, oznaka G je potrošnja administracije, a oznaka X razlika između izvoza i uvoza jedne države. Formulu je nužno gledati sveukupno, kao odnos između varijabli.

Ovih mogućih 2,5 milijardi kuna značilo bi povećanje C koji je u Hrvatskoj ionako među najvećima u EU. To je onih mogućih 600 kn po osobi. Ali veći C bi značio i manji X odnosno veći uvoz. Po X smo među najlošijima u Europi.

Nadalje, obzirom da su preporuke da se takva roba kupuje direktno od proizvođača to bi realno značilo da nema pravog domaćeg ulaganja pa makar i u djelatnosti trgovine. Onaj I zato godinama nismo uopće povećali.

A onda, kako je sve to s krivotvorenjem “društveni problem” trebalo bi zaposliti još državnih inspektora pa se i G povećao. I tako bi i dalje i dalje naš famozni BDP možda rastao isključivo kroz veću potrošnju i bez stvaranja nove vlastite vrijednosti.

To bi značio bi da smo u još većoj ekonomskoj banani. I da, dobro su poručili iz HGK, dakle “kupujmo Hrvatsko”, ali bi bilo još bolje da je slogan glasio “prodajmo Hrvatsko“.

I na kraju, gdje je to originalno Hrvatsko? Koje su to poznate hrvatske traperice, brend za koga znaju i kojeg onda kupuju Nijemci ili Amerikanci?

---

O tome uvijek pišem u svojim objavama, o tome kako nećemo naprijed dok god nam je tuđe uvijek bolje od našega. A to je možda i najveći razlog zašto smo pogodni za takvu vrstu biznisa u kojem je original veća prijevara od krivotvorine. Jer to ne treba samo gledati iz kuta ekonomije već i iz kuta vrijednosti.

Zaista, zašto Hrvati misle kako će ih netko više cijeniti samo zato što nose strane “robne marke”? Zato što vide kako to rade plaćeni “manekeni”? Pa to je definicija snobizma.

Naravno da ja ne mislim da je snob svatko tko nosi original Levisice. Ustvari, što on oblači i nosi nije moj problem, ali ako je mom budućem zaposleniku važnije “što oblači” nego “kako radi” onda to postaje i moj problem.

A ono o čemu mladi Hrvati trebaju brinuti je to da će kad-tad novci zarađeni od strane njihovih roditelja nestati iz njihovog vidika. Mladi će se, kad tad, morati zaposliti pa onda sami odlučivati o tome na što će trošiti. A da bi mogli trošiti na ono što “eto baš hoće” morati će stvarati i drugome prodavati proizvode svoga rada.

Inače će svi na kraju biti sretni ako budu nosili radničke plave kute, baš kao naši stari.

Netko će reći, nema frke.

Pa ako smo radili traperice za Levi’s onda valjda znamo napraviti kvalitetne traperice, čak i bolje. Ipak, danas to više nije dovoljno, jer treba, ne samo znati krojiti i šivati.

Za “biti brend” treba imati drugačiji intelekt, imati osobnu ideju pretočenu u proizvod. Pa i onu najvažniju, tko će to i zašto kupiti.

Na primjer, Varteks se nakon pet godina od predstečajne nagodbe oporavio i počeo izrađivati odjeću i za druge brendove. Usput, ima i svoje Varteks traperice i šteta što je, negdje, usput nestao je Di Caprio. Ne mislim na Leonarda. Ali, Varteks traperice nitko ne krivotvori.

A i zašto bi kad se na njima ne može zaraditi. Vidite, isplati se krivotvoriti samo robu koja je “skuplja” od svoje stvarne vrijednosti. Jer, ustvari, ne radi se o “krivotvorenju robe”, već o “krivotvorenju etikete“.

Evo što je izjavila jedna mlada djevojka na jednom portalu: “naručila sam putem interneta jedan poznati brend čizama. I znala sam da su fake, ali bile su puno jeftinije od originala. U mojim krugovima, prijateljice i ja kupujemo samo “fake robu”, jer nemamo za originale, a bitno nam je da se vidi brend.

Dakle, hrvatsko intelektualno vlasništvo od glave do pete, tj. od kape do čizama na djelu. Trebala je samo reći da je važno da se vidi što piše na etiketi.

---

Na kraju, da se vratim na izvješće. Ono izgleda originalno, ali nije realno.

Niti smo mi “izgubili” nekakve pare, niti smo “izgubili” nekakva radna mjesta, pa pare nisu problem jer “para nema” što vrijedi i za radna mjesta.

Ovo je izvješće tako isto kao i sa svaka druga brend roba u našim trgovinama, samo u ovom slučaju pod EU etiketom. Čak, kako uopće utvrditi da i to izvješće nije krivotvorina a prodaju nam ga kao original samo zato što ima nalijepljenu EU etiketu?

To utvrditi možemo jedino zdravom logikom, procjenjujući “korisnost” koja se na kraju dobije.

A obzirom da ljudi sami odlučuju što mogu i što žele kupiti i shodno tome to i kupuju, siguran sam da mnogi Hrvati ne mogu i neće kupiti to što piše u izvješću samo zbog etikete.

Neki ipak hoće, jer bez obzira što nam kao društvu ne treba još 50 novih inspektora mi ćemo ih ipak dobiti. Iako će zbog toga dvije klase nekvalitetnije traperice Hrvatu biti još skuplje, skuplje nego dvije klase kvalitetnije traperice jednom Nijemcu.

---

Vidite, hrvatske novine i portali su puni članaka tipa Gerry Weber napokon stigao u Hrvatsku, Comma napokon stigla u Hrvatsku, Closed napokon stigao u Hrvatsku, Calamar” napokon stigao u Hrvatsku, itd.

Sve su to njemački superbrendovi i zato ‘ajmo odma’ svi odmah u šoping. Pa Golf je Golf.

A ja vozim Toyotu i pitam se kad će više u Njemačkim ili Japanskim novinama vrištati naziv “Varteks” napokon stigao u Njemačku?

E onda bi se stvarno otvorilo 4000 novih radnih mjesta. Naravno, ne zbog toga što “mi kupujemo tuđe” već zbog toga što “drugi kupuju naše”. Jedino tako se otvaraju prava radna mjesta.

Zašto ne, pa danas je uistinu sve i svašta brend. To više nije stvar kvalitete već stvar reklame.

A tako ja gledam i na ovo EU izvješće, kao na dobro smišljenu reklamu.

---

Za kraj, razmišljao sam nazvati svog prijatelja s početka priče da mi kaže što misli o svojim Solingen nožovima s početka ovog članka. Nisam nazvao, ali mislim da bi razgovor išao otprilike ovako:

Eto, lud, zbunjen, normalan, nastavite niz!

Vaš Galvanizator!