Svjedoci smo uvijek nedovoljno popunjene državne blagajne.
I zato, uvijek nam netko “pomaže” jer nismo mi za to krivi.
Nekad je kriv rat, nekad kumica s placa, trenutno epi-pan-demija.
I ne piše nam se dobro jer pokazatelji uspješnosti i statistički trendovi nisu nimalo dobri.
Pa, može li biti lošije? Može, kako ne, Može li biti bolje? Može, naravno.
Bolje ili lošije, to je opis za stanje. Ovisi kako ČIP radi. Takt, frekvencija i amplituda. Ovo je prva objava serijala “HR ČIP“.
Dakle, gdjegdje smo mi u Hrvatskoj u kontinuitetu vremena i prostora, tj. gdje u prostoru i gdje u vremenu? Je li nam jasno u što gledamo? Važno je i kako gledamo, zar ne?
Pa kako gledamo? Poduzetnici i građani zazivaju reforme, što poreza i nameta, što državne ili lokalne uprave, što javnoga sektora. I što god tko rekao, ispada da taj naš HR ČIP uvijek jednako radi pa je logično da su rezultati takvi kakvi jesu.
Za početak, vratit ću se u vrijeme točno prije Korone, evo upečatljivog citata iz medija, kako se kaže visoko-pozicionirane političarke kad su je pitali u čemu je problem Hrvatskog društva i izuzetno loših rezultata u okviru Europske unije.
Od riječi do riječi:
„Ja tu osjećam više otpor administracije nego Vlade, dakle nije problem u ministrima, u menadžerima, nego u administraciji koja je navikla tako raditi, kako se to obično kod nas kaže , do sad se to tako radilo, a očito moramo promijeniti način rada kako bismo se mogli nositi s konkurencijom jer vidimo da nas države koje su nam nekad gledale u leđa doista prestižu i to dobro prestižu.“
Pokušala je objasniti zašto je Hrvatska na ekonomskoj karti država Europe točno negdje na dnu. Metaforički rečeno, sve je “zamrznuto” u nekom trenutku.
I nitko, pa ni naši izabranici menadžeri, to nisu u stanju “odmrznuti“, dok drugima to ipak polazi za rukom. Sve to izgleda kao u SF filmovima, kad se neki superjunak zaledi, pa se odledi za 100 godina, prošeta malo po selu pa u čudu izjavi: “ništa se nije promijenilo, sve je isto k’o i prije”.
Ali, ne samo da je on bio “zaleđen” nego i sav prostor i vrijeme oko njega. Kao da je sve bilo u nekakvom zamrzivaču istovremeno, 100 godina “ledenog doba“
Kako sam s nekim svojim prijateljima raspravljao o tome shvatio sam da velik broj tih ljudi ima identično mišljenje. Ima i onih koji su rekli: “sumnjam u tu njenu izjavu”.
Dakle, sumnja je jednostavno načelo da se tvrdnje ne prihvaćaju bez odgovarajućih dokaza. Sumnjičavom čovjeku, skeptiku, nije važno kako tvrdnja zvuči i tko je zagovara, nego da li činjenice govore njoj u prilog. Da bi se otklonila skepsa ili sumnja treba se uhvatiti činjenica, jer nije moguće sumnjati u izjavu ili tvrdnju već u istinitost iste koja se temelji na činjenicama i dokazima koji ju potvrđuju.
Za sebe mislim da nisam skeptik, ja sam uvjeren da dokazi ili činjenice ne govore u prilog takvoj tvrdnji.
Evo što su pojmovi i činjenice.
Administracija (na latinskom, administratio, složenica od riječi ad, „prema“ i ministratio, „služiti“) je izraz koji može imati više značenja, no sva se svode na smisao služenja, tj, pružanja usluga.
Administracija je dodatak ministraciji, odnosno “ministru koji ministrira“. Zato što osobe zaposlene u administraciji “služe” njih se naziva službenicima.
Jasno je da je ad-ministracija ustvari ekipa za pomoć. Odluke donose pojedinci, oni koji su za to zaduženi, tj. dužnosnici. Ministar je izraz za visokog državnog dužnosnika, na čelu nekog ministarstva, područja. On je dakle voditelj, upravitelj, ima svoju “dužnost”, zato se i zove dužnosnik.
Pojednostavljeno, službenici služe dužnosnike koji su dužni biti to što jesu ili, po definiciji, obavljati konkretne radnje na koje je se obvežu.
Dužnost podrazumijeva da postoji nužnost njezina izvršenja na temelju prethodno predočenog i prihvaćenog pravila, npr. zakona. Dužnost se zato slobodno i voljno prihvaća, ali isto tako osigurava slobodu individualnog djelovanja na temelju osobne prosudbe ili izbora, što je različito od službenika koji je obvezan na djelovanje sukladno onome što mu je propisano.
Filozofski, dužnost na općoj razini predstavlja temelj vrijednosti. Služba, to je jednostavno rad, obavljanje posla kao i svakog drugog.
I tako da izjava ustvari znači slijedeće: „Ja vjerujem da za loše stanje Hrvatske nisu krivi oni koji vode, upravljaju, definiraju, odlučuju, već oni koji izvršavaju njihove naloge. Nisu krivi oni koji su zaduženi, već oni koji služe zaduženima.“
Ako je to “novo normalno” onda ne trebaju ovi zaduženi.
Naravno, svaki posao sa sobom nosi i osobnu odgovornost, jer odgovornost je osobna kategorija i ona znači savjesno, valjano obavljanje posla, te preuzimanje obveze u obavljanju posla. Nije moguće preuzeti odgovornost a istovremeno ne biti odgovoran za posljedice.
Ljudi su ljudi, moguće je “biti neodgovoran” ali u društvu to znači “snositi posljedicu” ili kako kaže stara narodna izreka: “kako siješ tako ćeš i žeti.”
A sama odgovornost je vezana za rezultat ili ishod obavljanja posla. To vrijedi za svakog dužnosnika, pa i za “prvog ministra“.
Dakle, odgovornost za rezultat mora postojati, ako je nema onda “zaduženi” nemaju nikakvu svrhu. Ako se ne proizvodi ciljani rezultat, to je znak nesposobnosti za preuzetu dužnost, bez obzira radi li se o ad-ministrima, ministrima ili prvim ministrima, i bez obzira je li uzrok u neznanju, neradu ili neodgovornosti.
I sad u smislu izjave kako mogu biti za sve krivi oni koji služe onima koji su dužni da se krivica ne dogodi? Jednostavno nije moguće da je tvrdnja ovako izrečena istinita, i mislim da nitko u nju ne vjeruje bez obzira što ona tvrdila.
To bi bilo protiv logike. Međutim, ako njenu izjavu protumačimo kao politički spin, što ima neke političke logike, onda je ona poručila da hrvatsko društvo ima nesposobne dužnosnike, pa zbog toga Hrvatskom upravljaju od njih sposobniji službenici.
Taj spin je naš čip, društvena konstanta i naša realnost. Ali to se ne zove administarcija već birokracija. I zato se dužnosnica nakon par dana, dajući drugu izjavu u svojoj tvrdnji ispravila:
„Mislim da je birokracija i administracija najveći problem i to je ono s čime se često susrećemo u Hrvatskoj. I kada pokušavam sama nešto napraviti dobijem odgovore da se to tako do sada nije radilo. Dakle, moramo se mijenjati, moramo usvajati navike iz razvijenih država iz 21. stoljeća”
Točno, birokracija predstavlja nešto što se može nazvati ukorijenjeni sustav u kojem postoji “vladavina sluge nad gospodarom”. To je poznat pojam a sam mehanizam birokracije je davno istraživao i objasnio englez Cyril Northcot Parkinson.
To nije poznati kirurg iz 18. stoljeća James Parkinson koji je definirao “parkinskonov sindrom” ili sindrom “drhtajuće paralize“, ovaj Parkinson je proučavajući birokraciju utvrdio logiku i pravilnost rada, te broja službenika u njoj.
Parkinsonov zakon je zakon umnožavanja administracije, odnosno težnja svake jedinice da ističe svoju vrijednost na taj način da poveća broj službenika. Stoga oni rade nepotrebne poslove, kako bi njihove jedinice dobile na važnosti.
Otkrio je da obujam posla i broj birokrata koji ga obavljaju ne stoje ni u kakvoj međusobnoj vezi, nego se temelje na unutarnjoj logici po kojoj: „birokrat umnožava podređene a ne konkurente i birokrati opskrbljuju jedni druge poslom.“
Danas je popularan pojam uhljebništvo, to je strateška točka održanja birokracije, a načelo je: “obavezno zapošljavati nesposobnijeg i poslušnijeg nego sposobnijeg i kreativnijeg “.
Prema Parkinsonu povećanje broja službenika obvezno će se kretati između 5.17% i 6.56% na godinu neovisno o razlozima. Istaknuo je i činjenicu razvijanja različitih koordinativnih mehanizama kao što su odbori, povjerenstva i sl. što također stvara pritiske ka povećanju broja zaposlenih iako se sam obujam posla ne povećava.
I tu dolazimo do razloga Hrvatske kao “zamrznutog društva”. Parkinsonov zakon možemo slobodno nazvati „Hrvatski izvršno politički zakon u praksi“. Poznato zar ne, povjerenstvo za svaku odluku i nitko nije kriv.
Zbog toga se kod nas administracija ili služba i birokracija ili sustav vežu jedan za drugi na prirodan način. Ne može se shvatiti administracija koja istovremeno nije birokracija. Nema razlike, potvrdio Parkinson.
To još više ukazuje na činjenicu da su ministri nesposobni za svoju osnovnu dužnost na koju su se obvezali, za funkciju “upravljanja”. Oni tako ne ispunjavaju svoju svrhu.
Usput, birokratski mozak to i zahtijeva, jer oni niti ne smiju biti sposobni, dapače. I jasna je namjera izjave dužnosnice, ona ima za cilj izazvati suosjećanje ljudi, nešto kao: “nije samo vama ljudi teško s birokracijom i nama dužnosnicima je tako”.
Halo! Tko će taj problem riješiti? Tko je za to zadužen? Evo citat sa „državne“ web stranice gdje se opisuje dužnost “velikog” ministra:
„predstavlja ministarstvo i upravlja njegovim radom, a osobito: provodi utvrđenu politiku Vlade; donosi provedbene propise kad je na to izrijekom zakonom ovlašten; brine o zakonitom i pravodobnom izvršavanju zakona i drugih propisa te u pitanjima od zajedničkog interesa osigurava suradnju; prema državnim službenicima i namještenicima poduzima mjere utvrđene zakonom i drugim propisima u slučaju povrede službene dužnosti; ima i druge obveze i ovlasti utvrđene posebnim zakonom“.
Dakle, na papiru, ministar je „the boss“, on može sve, nema veće moći od ministrove. To je najveća moguća „odgovornost za preuzetu dužnost“ u Lijepoj Našoj. A kaže dužnosnica: “jadan on, što on tu može“?
I naravno, postoji još veći problem, ako pak pročitate zakon o Vladi vidjet ćete pravog Parkinsona na djelu.
Na stotine ureda, agencija, direkcija i povjerenstva. I naravno, rezultat je da se svaki proces poskupljuje višekratno, to sve plaćaju porezni obveznici, proračun raste iz godine u godinu. Zato poduzetništvo i stvaralaštvo propada iz godine u godinu.
Naši zakoni, to su neprobojna oplata hrvatskog zamrzivača.
Ne, nije najveći uzrok problema u onima koji kažu “tako smo oduvijek radili” već u u onima koji kažu “radite kako ste oduvijek radili “.
Znači nema promjena, to priječi svaku mogućnost izlaska iz “ledenog doba”. To je naš čip i to je dio odgovora gdjgdje je Hrvatska.
I dok kažu bit će bolje a rezultati pokazuju da nije, logično je zaključiti da se država koja je po definiciji “društvo s nekim političkim poretkom” ne može sama po sebi “odmrznuti” s istim političkim poretkom. Vidite, danas sitna, djelomična i kratkotrajna dnevno-političk zatopljenja nisu dovoljna.
Zato je potrebno “odmrzavanje izvana”. To nas uči i naša povijest. A kad o tome govorimo, ima jedan veliki problem, za bolje sutra nije dovoljno samo učiti, potrebno je i naučiti.
Navest ću jedan, po meni vrlo važan i snažan povijesni primjer.
Krajem 18. i početkom 19. stoljeća u vremenu prve industrijske revolucije su se pojavili luditi, ljudi koji su razbijali strojeve i palili tvornice jer su im oni predstavljali konkurenciju. Pokret kojeg se nazivamo ludizam.
Ipak, tako nešto, u tom vremenu, nije se događalo i na području Hrvatske iz jednostavnog razloga jer strojevi još nisu došli u Hrvatsku. Npr. prvi parni stroj u Hrvatsku došao čak 60 godina nakon što je izumljen i patentiran.
I dok je on polako dolazio, dotad su velike države, nekad kolonijalne sile već zauzele svoje “industrijske svjetske pozicije“, kako kažemo postale se industrijske velesile.
Poanta je da se Hrvatska vrlo kasno, prekasno, uključila u tu svjetsku igru moći. I tako danas, proučavajući povijest, možemo vidjeti da je to stalni problem hrvatskog društva. Ta “ledena doba” uzrokovana našim HR čipom uvijek predugo traju.
Revolucija se uvijek događala negdje drugdje, a rezultati su dugo tražili svoj put do nas na ovim područjima, tako je i dan danas.
Mnogi kažu da je, trenutno, u svom najjačem zamahu treća revolucija, nakon izuma parnog stroja i električne energije, danas imamo tehnološku revoluciju. Počela je polovicom 20. stoljeća, a temelji se, između ostalog, na digitalnoj i biotehnologiji.
Od početka te revolucije je, kao što vidimo, prošlo oko 70 godina. I opet Hrvatska je prema dostupnim, javnim podacima, na „dnu“ Europe. Iako je dostupnost revolucionarnim izumima danas globalna, mi opet zaostajemo.
U redu, zaostajemo za zemljama koja ulažu u izume, inovacije i tehnologije, ali kako to da zaostajemo za onima koji su još nedavno zaostajali za nama? Tako tvrdi naša dužnosnica, a to pokazuju i sva moguća istraživanja.
Vidite, koliko god o tome učili, ispada da nismo ništa naučili.
Svijet se mijenja, neki su naučili lekcije pa se brže “odmrzavaju“. I prestigli su nas.
Jasno je, nešto što zovem “odmrzavanje ” je proces, a upravljanje procesima je osnovna zadaća funkcije upravljanja. Upravljanje je, ustvari, najviše stvar vizije, pogleda u budućnost.
Pritom, bilo koju viziju nije moguće dostići ako nema sposobnosti i odgovornosti, ili ako baš hoćete, ako nema obaveze prema svojoj preuzetoj dužnosti. Sposobnost se između ostalog očituje i u znanju, razumijevanju i shvaćanju trenutka i toga što nam donosi budućnost.
Treba imati sposobnost stvoriti ispravnu viziju i tako definirati definirati ciljeve. Ako te sposobnosti nema onda se odgovornost političara svodi na kukanje zbog sadašnjeg stanja. I tako ispada, jadni dužnosnici, jadni mi svi s tom birokracijom.
Ali ako pravilno postavite stvari onda vidite da partija, vlada, ministar, birokracija, zakon, uredba, pravilnik sve je to zajedno jedan veliki i snažni zamrživač. U Hrvatskoj se to zove vlast a princip djelovanja je povuci potegni bez jasne vizije budućnosti.
I ja sam prilično siguran da će se u takvom društvu stupanj “zamrznutosti” i dalje pomicati prema apsolutnoj nuli.
Srećom, država nije isto što i vlast, postoje i dostupni su drugi načini kako se društvo može “odmrznuti” bez obzira na naš čip i politiku “kukanja zbog birokracije“.
To bi ipak bilo lakše napraviti s dobrim upravljačima, ali ako ne ide dogodit će se i bez njih. Krupna zatopljenja su tu, postoje, ona su temelj revolucije.
Drugi vide dalje i dulje i primjenjuju ih ubrzano, kako i zašto, o tome u nastavku serijala “HR ČIP” pod nazivom revolucionari.
Vaš Galvanizator!
U SERIJALU “HR ČIP”
- #1 BIROKRATI
Svjedoci smo uvijek nedovoljno popunjene državne blagajne. I zato, uvijek nam netko “pomaže” jer nismo mi za to krivi. Nekad […] - #2 REVOLUCIONARI
Što je to što “odmrzava” zamrznuta birokratska društva? Kako to da su neka društva uvijek ispred a neka na začelju […] - #3 GOTOVANI
I dok smo mi Hrvati zamrznuti u sivoj zoni analognog spektra neki drugi trče i tako se zagrijavaju i odmrzavaju. […] - #4 RATNICI BUDUĆNOSTI
Što bi bilo kad bi svi mi Hrvati bili gotovani? Nitko ništa ne bi radio i svi bi čekali da […] - #5 UVAŽENI SKRETNIČARI
Zamislimo društvo u kojem ljudi ništa ne stvaraju. Zamislimo potpuni i čisti “lock down”. Naravno, to jednostavno nije moguće zamisliti, […] - #6 HRVATITI
Birokrati, gotovani, revolucionari, ratnici, skretničari. Sve su to plus-minus potencijali koji nam stoje na raspolaganju za budućnost. Da napokon sjednemo […]
POČETNA STRANICA 
Komentiraj