BIROKRATI

Može li biti lošije? Može, kako ne, Može li biti bolje? Može, naravno.

Ovisi kako ČIP radi. Takt, frekvencija i amplituda. Bolje ili lošije, to je opis za stanje.

Dakle, gdjegdje je Hrvatska? Gdje u kontinuitetu vremena i prostora, tj. gdje u prostoru i gdje u vremenu?

Je li nam jasno u što gledamo? Važno je i kako gledamo, zar ne?

Ovo je prva objava serijala “HR ČIP“.

Za početak, o najodgovornijima, evo citata iz medija, to je rekla Hrvatska predsjednica kad su je pitali u čemu je problem Hrvatskog društva i izuzetno loših rezultata u okviru Europske unije.

Citat je od riječi do riječi:

„Ja tu osjećam više otpor administracije nego Vlade, dakle nije problem u ministrima, u menadžerima, nego u administraciji koja je navikla tako raditi, kako se to obično kod nas kaže , do sad se to tako radilo, a očito moramo promijeniti način rada kako bismo se mogli nositi s konkurencijom jer vidimo da nas države koje su nam nekad gledale u leđa doista prestižu i to dobro prestižu.

Pokušala je iz svog kuta objasniti zašto je Hrvatska na ekonomskoj karti država Europe TOČNO NEGDJE NA DNU.

Metaforički rečeno, sve je “zamrznuto” u nekom povijesnom trenutku. I nitko, pa ni naši izabranici menadžeri, to nisu u stanju “odmrznuti“.

Dok drugima to ipak polazi za rukom.

Kao u SF filmovima, kad se neki superjunak zaledi, pa se odledi za 100 godina. On prošeta malo po selu pa u čudu izjavi: “ništa se nije promijenilo, sve je isto k’o i prije”.

Ne samo da je on bio “zaleđen” nego i sav prostor i vrijeme oko njega. Kao da je sve bilo u nekakvom zamrzivaču istovremeno. 100 godina “ledenog doba

Kako sam s nekim svojim prijateljima raspravljao o toj predsjedničinoj izjavi zaprepastila me činjenica da velik broj tih ljudi ima identično mišljenje kao i naša predsjednica.

Ima i onih koji su rekli: “sumnjam u tu njenu izjavu”.

Sumnja je jednostavno načelo da se tvrdnje ne prihvaćaju bez odgovarajućih dokaza. Sumnjičavom čovjeku, skeptiku, nije važno kako tvrdnja zvuči i tko je zagovara, nego da li činjenice govore njoj u prilog.

Prvo, nije moguće sumnjati u izjavu ili tvrdnju već u istinitost iste koja se temelji na činjenicama i dokazima koji ju potvrđuju.

Drugo, ja nisam skeptik, ja sam uvjeren da dokazi ili činjenice ne govore u prilog takvoj tvrdnji.

To je izjava koja pripada u političku propagandu opisanu u serijalu “MAST TRAST” na ovom mom blogu.

Evo što su činjenice.

Administracija (na latinskom, administratio, složenica od riječi ad, „prema“ i ministratio, „služiti“) je izraz koji može imati više značenja, no sva se svode na smisao služenja, tj, pružanja usluga.

Administracija je dodatak ministraciji, odnosno “ministru koji ministrira“.

Zato što osobe zaposlene u administraciji “služe” njih se naziva SLUŽBENICIMA.

Ministar je izraz za visokog državnog dužnosnika, na čelu nekog ministarstva, područja.

Ministar je voditelj, upravitelj, ima svoju “dužnost”, zato se i zove DUŽNOSNIK.

Jasno je da je ad-ministracija ustvari ekipa za pomoć. Odluke donose pojedinci, oni koji su za to zaduženi, tj. dužnosnici.

Dužnost su konkretne radnje na koje je netko obvezan ili svojom voljom ili voljom nekoga drugoga. Dužnost podrazumijeva da postoji nužnost njezina izvršenja na temelju prethodno predočenog i prihvaćenog pravila, npr. zakona.

Dužnost se zato slobodno i voljno prihvaća, i zato osigurava slobodu individualnog djelovanja na temelju osobne prosudbe ili izbora.

U suštini, to nije slučaj kod službenika, službenik je obvezan na djelovanje sukladno onome što mu je propisano.

Filozofski, dužnost na općoj razini predstavlja temelj vrijednosti. Služba, to je jednostavno rad, obavljanje posla kao i svakog drugog.

I što onda u stvarnosti predsjednica poručuje:

Ja vjerujem da za loše stanje Hrvatske nisu krivi oni koji vode, upravljaju, definiraju, odlučuju, već oni koji izvršavaju njihove naloge. Nisu krivi oni koji su zaduženi, već oni koji služe zaduženima.

Ako je to “normalno” onda nam ne trebaju ovi zaduženi.

Jer, svaki posao sa sobom nosi i osobnu odgovornost. Odgovornost je osobna kategorija.

Ona znači savjesno, valjano obavljanje posla, te preuzimanje obveze i dužnosti u obavljanju posla.

Nije moguće preuzeti odgovornost a istovremeno ne biti odgovoran za posljedice, moguće je “biti neodgovoran” ali to onda znači “snositi posljedicu“.

To je stara narodna izreka: “kako siješ tako ćeš i žeti.”

Odgovornost je vezana za rezultat ili ishod obavljanja posla. Sigurno nije poželjan rezultat: “‘ajmo se svi smrznuti.

To vrijedi za svakog dužnosnika, pa i za “prvog ministra“.

Dakle, odgovornost za rezultat mora postojati, ako je nema onda “zaduženi” nemaju nikakvu svrhu.

Ako se ne proizvodi ciljani rezultat, to je znak NESPOSOBNOSTI za preuzetu dužnost, bez obzira radi li se o ad-ministrima, ministrima ili prvim ministrima, i bez obzira je li uzrok u neznanju, neradu ili neodgovornosti.

Dakle, nikako ne mogu biti krivi oni koji služe. Oni mogu biti krivi samo onima koji su stvarno krivi, to je suština.

Jednostavno nije moguće da je predsjedničina tvrdnja ovako izrečena istinita.

I mislim da nitko u nju ne vjeruje bez obzira što ona tvrdila. To bi bilo protiv zdrave logike.

Ako njenu izjavu protumačimo kao politički spin, što ima neke političke logike, onda je jedini zaključak koji se može izvući taj da je neizravno poručila da hrvatsko društvo ima nesposobne dužnosnike.

Pa zbog toga Hrvatskom upravljaju sposobniji službenici.

To se zove BIROKRACIJA .

Predsjednica se nakon par dana, dajući drugu izjavu u svojoj tvrdnji ispravila:

„Mislim da je birokracija i administracija najveći problem i to je ono s čime se često susrećemo u Hrvatskoj. I kada pokušavam sama nešto napraviti dobijem odgovore da se to tako do sada nije radilo. Dakle, moramo se mijenjati, moramo usvajati navike iz razvijenih država iz 21. stoljeća”

Birokracija predstavlja nešto što se može nazvati ukorijenjeni sustav.

To znači da su službenici ustvari oni koji su glavni, nešto kao “vladavina sluge nad gospodarom”.

Mehanizam birokracije istraživao je i objasnio englez Cyril Northcot Parkinson.

To nije onaj poznati kirurg iz 18. stoljeća James Parkinson koji je definirao “parkinskonov sindrom” ili sindrom “drhtajuće paralize“.

Ovaj Parkinson je proučavajući birokraciju utvrdio logiku i pravilnost rada, te broja službenika u njoj.

Parkinsonov zakon je zakon umnožavanja administracije, odnosno težnja svake jedinice da ističe svoju vrijednost na taj način da poveća broj službenika. Stoga oni rade nepotrebne poslove, kako bi njihove jedinice dobile na važnosti.

Otkrio je da obujam posla i broj birokrata koji ga obavljaju ne stoje ni u kakvoj međusobnoj vezi, nego se temelje na unutarnjoj logici po kojoj:

birokrat umnožava podređene a ne konkurente i birokrati opskrbljuju jedni druge poslom.“

Danas je popularan pojam uhljebništvo, to je strateška točka održanja birokracije.

Načelo je: “obavezno zapošljavati nesposobnijeg i poslušnijeg nego sposobnijeg i kreativnijeg “.

Prema Parkinsonu povećanje broja službenika obvezno će se kretati između 5.17% i 6.56% na godinu neovisno o razlozima.

Istaknuo je i činjenicu razvijanja različitih koordinativnih mehanizama kao što su odbori, povjerenstva i sl.

To također stvara pritiske ka povećanju broja zaposlenih iako se sam obujam posla ne povećava.

I tu dolazimo do najvećeg razloga Hrvatske kao “zamrznutog društva”.

Parkinsonov zakon možemo slobodno nazvati „Hrvatski izvršno politički zakon u praksi“. Poznato zar ne, povjerenstvo za svaku odluku i nitko nije kriv.

Zbog toga se kod nas administracija ili služba i birokracija ili sustav vežu jedan za drugi na prirodan način. Ne može se shvatiti administracija koja istovremeno nije birokracija. Nema razlike, potvrdio Parkinson.

To još više ukazuje na činjenicu da su ministri nesposobni za svoju osnovnu dužnost, upravljanje. Oni ne ispunjavaju svoju svrhu. Usput, birokratski mozak to i zahtijeva, jer oni niti ne smiju biti sposobni, dapače.

Jasna je namjera izjava predsjednice, ona ima za cilj izazvati suosjećanje ljudi prema njoj, nešto kao: “nije samo vama ljudi teško s birokracijom i nama dužnosnicima je tako”.

Halo!


Nadalje. Što je “veliki ministar“? Evo citat sa „državne“ web stranice gdje se opisuje dužnost ministra:

predstavlja ministarstvo i upravlja njegovim radom, a osobito: provodi utvrđenu politiku Vlade; donosi provedbene propise kad je na to izrijekom zakonom ovlašten; brine o zakonitom i pravodobnom izvršavanju zakona i drugih propisa te u pitanjima od zajedničkog interesa osigurava suradnju; prema državnim službenicima i namještenicima poduzima mjere utvrđene zakonom i drugim propisima u slučaju povrede službene dužnosti; ima i druge obveze i ovlasti utvrđene posebnim zakonom“.

Dakle, na papiru, ministar je „the boss“, on može sve, nema veće moći od ministrove.

To je najveća moguća „odgovornost za preuzetu dužnost“ u Lijepoj Našoj.

A kaže predsjednica: “jadan on, što on tu može“?

Tek kad pročitate zakon o Vladi vidjet ćete pravog Parkinsona na djelu. Na stotine ureda, agencija, direkcija i povjerenstva.

Rezultat je da se svaki proces poskupljuje višekratno, to sve plaćaju porezni obveznici, proračun raste iz godine u godinu.

Zato poduzetništvo i stvaralaštvo propada iz godine u godinu.

ZAKONI, to su neprobojna oplata hrvatskog zamrzivača, oni nam govore da su Vlada i ministri ustvari NAJVEĆI BIROKRATI.

To znači da nije najveći uzrok problema u onima koji kažu “tako smo oduvijek radili” već u u onima koji kažu “tako će se raditi, zato radite kako ste oduvijek radili “.

Znači nema promjena, to priječi svaku mogućnost izlaska iz “ledenog doba”.

To je odgovor gdjgdje je Hrvatska.


Logično je da se država koja je po definiciji “društvo s nekim političkim poretkom” ne može sama po sebi “odmrznuti” s istim političkim poretkom.

Potrebno je “odmrzavanje izvana”. Sitna, djelimična i kratkotrajna politička zatopljenja nisu dovoljna. To nas uči povijest.

Međutim za bolje sutra nije dovoljno samo učiti, potrebno je i NAUČITI.

Navest ću jedan, po meni vrlo važan i snažan povijesni primjer.

Krajem 18. i početkom 19. stoljeća u vremenu prve industrijske revolucije su se pojavili „LUDITI“, ljudi koji su razbijali prve strojeve i palili tvornice jer su im oni predstavljali konkurenciju.

Pokret kojeg se nazivamo LUDIZAM.

Tako nešto u tom vremenu nije se događalo i na području Hrvatske iz jednostavnog razloga jer strojevi još nisu došli u Hrvatsku. Npr. prvi parni stroj u Hrvatsku došao čak 60 godina nakon što je izumljen i patentiran.

Dotad su velike države, nekad kolonijalne sile već zauzele svoje “industrijske svjetske pozicije“. Postale se industrijske velesile.

Poanta je da se Hrvatska vrlo kasno, prekasno, uključila u tu svjetsku igru moći.

Danas, proučavajući povijest, možemo vidjeti da je to stalni problem hrvatskog društva, ta “ledena doba” uvijek predugo traju.

Mnogi kažu da je, trenutno, u svom najjačem zamahu treća revolucija, nakon izuma parnog stroja i električne energije, danas imamo tehnološku revoluciju.

Počela je polovicom 20. stoljeća, a temelji se, između ostalog, na digitalnoj i biotehnologiji. Od početka te revolucije je, kao što vidimo, prošlo oko 70 godina.

I opet Hrvatska je prema dostupnim, javnim podacima, na „dnu“ Europe. Iako je dostupnost revolucionarnim izumima danas globalna, mi opet zaostajemo.

U redu, zaostajemo za zemljama koja ulažu u izume, inovacije i tehnologije, ali kako to da zaostajemo za onima koji su još nedavno zaostajali za nama? Tako tvrdi naša predsjednica, a to pokazuju i sva moguća istraživanja.

Vidite, koliko god o tome učili, ispada da nismo ništa naučili.

Svijet se mijenja. Neki su naučili lekcije. Drugi se brže “odmrzavaju“. I prestigli su nas.


Dakle, “odmrzavanje ” je proces, osnovna zadaća funkcije upravljanja.

Upravljanje je, ustvari, najviše stvar VIZIJE.

Pritom, viziju i pripadajuće ciljeve nije moguće dostići ako nema sposobnosti i odgovornosti, ili ako baš hoćete, ako nema obaveze prema svojoj preuzetoj dužnosti.

Sposobnost se između ostalog očituje i u znanju, razumijevanju i shvaćanju trenutka i toga što nam donosi budućnost.

Treba imati sposobnost stvoriti viziju i definirati ciljeve.

Ako te sposobnosti nema onda se budućnost svodi na kukanje zbog sadašnjeg stanja. Jadni dužnosnici, jadna predsjednica, jadni mi svi.

Shvaćate, partija, vlada, ministar, administracija, birokracija, zakon, uredba, pravilnik sve je to zajedno jedan veliki i snažni ZAMRZIVAČ.

U Hrvatskoj se to zove Vlast a princip djelovanja je povuci potegni bez vizije budućnosti.

Ako se tako nastavi, dakle na isti način, ja sam siguran da će se stupanj “zamrznutosti” i dalje pomicati prema apsolutnoj nuli.

Srećom, država nije isto što i vlast. Postoje i drugi načini kako se društvo može “odmrznuti“. To bi ipak bilo lakše napraviti s dobrim upravljačima, ali ako ne ide može se i bez njih.

Krupna zatopljenja su tu, postoje, ona su temelj revolucije. Drugi ih primjenjuju, ubrzano.

Kako, o tome u nastavku serijalaHR ČIP.” pod nazivom revolucionari.

Vaš Galvanizator!

U SERIJALU “HR ČIP”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s