Zamislimo društvo u kojem ljudi ništa ne stvaraju. Zamislimo potpuni i čisti “lock down”.
Naravno, to jednostavno nije moguće zamisliti, ali se u praksi moguće tome približiti. Dovoljno je samo “stvarno ništa ne raditi”.
Ipak, to je nedostižna iluzija.
I zato, neki su svjesni da je svijet sada tu gdje je i da treba nešto smisliti za budućnost, neki, na našoj planeti, su shvatili a neki još nisu da u životu ne postoji natrag. I zato za mnoge budućnost znači „sjesti u pravi vlak“.
Danas živimo u stvarnosti gdje postoji Internet, usluga „hoćeš nećeš moraš“, kao i infrastruktura „hoćeš nećeš moraš“ bez koje nema interneta.
A naše doba nazivamo novim dobom, vremenom nove ekonomije.
U čemu se razlikuju i u čemu su slični petrodolar i bitcoin i zašto danas stvaranje bitcoina nazivamo “rudarenje“? Naravno to je sinonim, tražimo zlato, ugljen, naftu, plin, što već, nešto što ima potencijal da stvori vrijednost.
Naravno, za svaki resurs najvažniji je njegov potencijal iskorištavanja, a osnovna razlika između “nekog drugog resursa” i “informacije kao resursa” je ta što se drugi resursi “konzumiraju dok ih ima u prirodi“, dok se informacija “stvara konzumiranjem“.
Stoga paradigma klasične ekonomije „resursi su ograničeni a želje ljudi neograničene“ ne vrijedi u novoj ekonomiji, ona ima novu paradigmu „resursi su neograničeni a želje ljudi će biti ograničene.“
To je dakle potpuno obrnuta ekonomska paradigma, to je revolucionarno i to je jedna sasvim drugačija stvarnost.
A stvarnost nije moguće negirati.
Revolucija je u tijeku, a mnogi nove pojmove i definicije još uvijek vide kao poštapalice ili bazworde.
Kao, to je samo reklama, a ipak nije jer se događa u stvarnosti. Na primjer IoT ili „internet stvari“ ili sve na Internetu. To već postoji kao proizvod revolucije, samo još ne kod nas.
Radi se o tome da ćemo i mi, već sutra, našom perilicom rublja upravljati preko svog mobitela spojenog na internet.
I prvo što će se dogoditi je to da nećemo više kupovati perilicu već ćemo najmiti uslugu za koju perilica služi. Naravno, najam će nam dati izbor, mogućnost da platimo samo onda kad ju koristimo.
Ali to znači da u bližoj digitalnoj budućnosti nitko neće prodavati perilice već pružati uslugu pranja našeg rublja u svojoj perilici. A to što nitko neće prodavati klasične perilice znači i da je nitko neće ni proizvoditi i da ju nećemo, čak iako bismo željeli, imati od koga kupiti.
Naravno, najvrjednija stvar kod takve usluge biti će inovacija, softver, tj. licenca koja glasi: “plaćaj redovito uslugu inače perilicu ne možeš ni uključiti a kamoli koristiti”.
I to je osnovni razlog zašto pametne članice EU novače na desetke tisuća inženjera ratnika godišnje.
Pokušavaju inovirati i biti među prvima koji će stvoriti takve nove usluge, npr. pranje rublja ili čišćenje WC, na daljinu, preko interneta.
A onda će to licencirati kao svoje i tako stvoriti nešto što će ostati generacijama jednoga društva kao vrijednost i naslijeđe, a to je jako važno za lokalnu ekonomiju.
Na primjer, ako pitate Hrvata ili Srbina tko je izumio struju, svi će reći, pa zna se to je naš Tesla. Ako pak pitate Amerikance tko im je prosvijetlio put uspješnosti svi će reći, jedan od njih je bio Tesla.
Dakle, onaj tko je izumio izum taj je dao sebe čovječanstvu, ali onaj čiji je izum, taj stvarno baštini korist od toga.
I sad je pitanje imaju li Hrvati što ostaviti u naslijeđe novim Hrvatima, ili što je neki Hrvat izumio, stvorio, tako da mlađi naraštaji mogu isto baštiniti kao svoje naslijeđe, da imaju od toga koristi?
To su važna pitanja za budućnost a još važniji je odgovor koji glasi skoro pa ništa danas važno.
A to nije zato što smo glupi i ne znamo ništa izumiti, razlog je puno banalniji. Daj „pare na sunce“ je naš pogled na stvari, to je jedan puno banalniji razlog.
A onda, sigurno se pitate gdje su danas naše pare? E pare su negdje gdje ih se ne vidi na suncu, negdje na “serverima revolucije“.
Tako danas i s tim solarnim plaćanjem sve više imamo problema, jer danas pare nisu papir, one su digiti, podaci u binarnom sustavu i ne mogu „izaći na sunce“. Ne vidim papir pa ne vidim pare pa ne vidim vrijednost, daleko od očiju a tako blizu srcu.
Vidite, digitalno pobjeđuje, jer iz istog razloga kao što je podatak koliko je nešto dugačko danas lakše zabilježiti u digitalnom obliku i koristiti kad nam treba, tako je i podatak koliko nešto vrijedi lakše zabilježiti u digitalnom obliku i koristiti kad nam treba.
Zbog toga i sve informacije nestaju sa papira i uskoro će svi drugi zapisi na papiru biti povijesni artefakti. Tome svjedočimo svaki dan i to se ne događa slučajno ili zbog evolucije, netko u tome ima važnu ulogu.
To su neki novi skretničari, oni koji te podatke “skreću s jednog mjesta na drugo“, metaforički skreću nam život i rad iz jednog vlaka u drugi. Uspjeli su podosta i uspjet će do kraja, jer revolucija je u punom jeku i tek se pravo zahuktala.
I kada govorimo o analognom društvu jasno je da su administracija i birokracija u svojoj primarnoj funkciji skretničarstvo. I Zagreb i Brisel i UN su jedna vrsta analognog skretničara.
Ali svi oni polako gube svoj analogni smisao po pritiskom revolucije, pa se užurbano traže razno-razna nova rješenja.
Evo jednog primjera iz Brisela: “javni podaci moraju biti dostupni za ponovnu uporabu što je više moguće, kao ključni izvor inovacija i rasta.”
Tako Briselska birokracija skreće. Napokon i zato što mora, ima ideju napraviti svoj novi vlastiti stroj za podatke, a zovu ga „prostor javnih podataka“.
Radi se o poznatoj i već dugo prisutnoj tzv. “Open Data” direktivi, ustvari o inovaciji starog izuma, koja znači slijedeće: “svaki podatak u javnom i državnom sektoru je javan, tj. pravo svakog građanina i poduzetnika je da ga dobije ako ga zatraži i slobodno koristi bez ograničenja. Postoje neka ograničenja javnosti na osobne podatke i tzv. tajne državne podatke.”
Oni kažu da neki javni podatak predstavlja javno dobro i kao takav ne smije se prodavati niti biti privatiziran baš kao šume, rijeke, mora i druga prirodna, zajednička bogatstva nekog društva. A kako je on gorivo za razvoj ekonomije, on treba biti javno dostupan i na taj način ga se može bolje iskoristiti.
Jer, na temelju tog resursa razvijaju se novi tržišni proizvodi i usluge. Nijemci i drugi tako jačaju moć svoga ukupnog gospodarstva koje onda može stvarati veći prihod uz manji trošak, a to znači da im ostaje više ukupne vrijednosti.
I dok se ovom direktivom indirektno potiče inoviranje i skreće fokus sa klasične analogne na novu digitalnu ekonomiju, naši se zagrebački birokrati licemjerno pitaju zašto sada najvrjedniji ekonomski resurs mora biti besplatan za sve građane i pojedince?
To je licemjerno jer javni podatak nije besplatan pošto je njegovo stvaranje kao takvog već jednom plaćeno novcem tih istih građana. I to jako skupo jer se to radilo neučinkovito i po starim paradigmama.
Čemu služi birokratska praksa da se isti podatak kao takav ponovno stvara ako već postoji, ili čemu multipliciranje kad se na to troši energija i novac? Zato u Hrvatskoj većinu toga građani još uvijek moraju nekoliko puta platiti.
To je ekonomski gledano vrlo glupo i apsolutno neučinkovito, kako je rekao jedan moj prijatelj, trebalo bi za Hrvatsku digitalnu ekonomiju snimiti “novu” filmsku seriju: “U registraturi”.
I sve izgleda kao da za sve naše birokrate vrijedi rečenica iz vica: “sine za tebe je školovanje džabe ali badava”.
Još jedna ključna pretpostavka nove ekonomije je tzv. ekonomija dijeljenja. Bez dijeljenja resursa model inoviraj stalno ne radi, dakle: “stvori jednom, podijeli, koristi puno puta i tako stvori novo, podijeli, koristi opet”.
Naprimjer, Facebook vam omogućuje „Like“ i „Share“, to je dijeljenje informacija, a “Comment“ stvara nove informacije koje opet možete „Like“ ili „Share“. Slično radi i google i sve druge tzv, socijalne mreže.
A ta jednostavna ideja i realizacija dijeljenja podataka je dovela do toga da te tvrtke danas imaju najveću tržišnu vrijednost na svijetu. Više vrijede od McDonaldsa koji dnevno proizvede i proda milijune svojih sendviča ili Ikee koja proizvede i dnevno proda milijune svojih artikala diljem svijeta.
Dakle, u čemu je kvaka? Jednostavno je, podatak i informacija nije zarada, to je resurs ili sredstvo zarade, omogućuje stvaranje usluga koje onda donose zaradu. To je razlog zašto EU kroz svoju direktivu propisuje da nisu javni podaci vlasništvo nekog ministarstva ili lokalne zajednice, već javno dobro ili resurs, isto kao i pomorsko dobro ili šumsko dobro.
A “pravo korištenja usluge“, tj. licenca, ona je sredstvo kolonizacije drugih svojim uslugama.
Razumijete li što znači da možete stvarati javno dobro, za razliku kad ga samo možete trošiti i koristiti?
To je neprocjenjivo, za sve ostalo tu je birokracija.
Hrvatska je prihvatila i implementirala tu EU direktivu u svoj pravni sustav, ali na svoj birokratsko specifičan način, deklarativno. Da ne duljim previše, to je način malo bi a malo ne bi, a to nije u skladu sa suštinom nove ekonomije.
I tako, jasno je zašto mi nemamo svoje licence vezane uz digitalne inovacije, npr. aplikacije na „appstoru“, „googlestoru“ ili naprimjer “crostoru“. Naravno, nemamo i nismo nikad imali takav pristup našim vlastitim resursima kao što drugi narodi imaju svojima.
Ne možete napraviti super modernu i super ekonomičnu hidrocentralu ako ne možete koristiti rijeku kao resurs. Ne možete izumiti softver koji će olakšati ulaganje u kupnju nekretnina ako ne možete koristiti podatke o nekretninama.
A sve zbog birokratskog čipa u našem mozgu. A zbog toga, do sada, nismo niti stvorili svoj “pametni stroj” koji bi resurse osigurao na učinkovit način. I zato, naši skretničari kažu: “radite onako kako ste uvijek radili“, tj. analogno ili sa puno nijansi sive boje.
Ipak, moderni kolonizatori su pametni igrači, oni znaju pronaći i koristiti resurse, i na kraju će oni prije doći do našeg vrijednog resursa nego mi sami. A mi nećemo doći do tuđih resursa jer nas to ne zanima.
Logično, ako nas ne zanimaju naši resursi što bi nas onda zanimali tuđi. A to je zato jer u Hrvatskoj birokraciji oduvijek moralo biti “na pravom mjestu u pravom trenutku“, znate i sami što to znači.
A onda je najbolje da sve bude “zamrznuto” ako treba 100 godina.
Dat ću jedan primjer. Znate li “kako rade” u jednoj maloj ali velikoj Estoniji, sličnoj nama po veličini i broju stanovnika?
Tamo možete biti “bilo gdje u bilo kojem trenutku“. I nema problema, samo se spoji i koristi podatke, imaš i upute i način kako, oni su dostupni svim građanima, naravno bez naknade jer su već plaćeni javnim novcem.
Podaci su tu, čemu višestruki trošak. Dakle, poduzetnici i građani ne trebaju trošiti svoj kapital na održavanje tih podataka, imaju sučelje za pristup. A to onda znači da im ne trebaju ni strojevi koji o njima brinu, i to je već prije kupljeno zajedničkim javnim novcem, pa mora biti dostupno za sve.
Njihov skretničar zna svoj posao, a građanima i poduzetnicima pruža velike mogućnosti i poručuje: “biznis, tržište i inovacija to je vaša briga”.
Samo trebaju shvatiti kome ti podaci trebaju pa mogu izumiti „svoj stroj“ koji će ih uobličiti u potreban i svrsishodan oblik.
A taj novi stroj, to je inovacija, licenca, to se može globalno dobro prodati ili još bolje “iznajmiti” drugima koji trebaju isto. A trebat će im sigurno ako žele biti konkurentni u novoj ekonomiji.
Drugim riječima, Estonci mogu biti moderni kolonizatori. Mogu razmisliti gdje će početi. idealno im je u Hrvatskoj, i eto puno Estonaca koji prodaju svoje znanje i inovacije po Hrvatskoj.
Ne samo Estonaca već i drugih, od svih oni koji shvaćaju da je to puno bolje od toga da budu moderno kolonizirani.
I još nešto, radi toga u Estoniji, državi sa samo malo manje stanovnika od Lijepe Naše imaju samo par stotina ljudi zaposlenih u državnoj administraciji.
Treba li još nešto reći?
Da, za kraj želim reći da je u konačnici je direktiva EU vrlo logična jer ideja i razlog postojanja javnog sektora je u cijelom svijetu ista: “učinkovita javna usluga s najnižom cijenom za građane.”
Vidite, javno nije tržišno, tu cilj nije direktna marža ili zarada, svaka javna usluga je usluga društva građanima, zato se javni sektor i zove uslužni sektor.
U bilo kojem vremenu i bilo kojoj ekonomiji. I istina je, i u novoj ekonomiji, skretničari uz revolucionare i nove ratnike jesu vrlo važan kotačić. Oni definiraju “kako se danas radi.”
Kad bi naši skretničari to razumjeli i radili onda bismo ih mogli i zvati “uvaženi skretničari“, ovako nikako. Poruka je jasna, draga naša javna administracijo, trebate raditi svoj posao bolje, skretati vlakove na pravi put, to je vaš glavni zadatak, a ne to da vas bude sve više i više.
Mi smo tako, kao društvo, zbog toga stalno u krivom vlaku, i to čak ne u vlaku na krivom putu, mi smo u vlaku koji čak i ne vozi. Naš vlak ostaje je i bez goriva i bez vozača, nešto kao “Ćiro” koji je izložen u Slavonskom Brodu.
Muzejski primjerak, pogodan samo za “razgledavanje“. A i to nije zauvijek.
O tome u zadnjem nastavku ovog serijala.
Vaš Galvanizator!
U SERIJALU “HR ČIP”
- #1 BIROKRATI
Svjedoci smo uvijek nedovoljno popunjene državne blagajne. I zato, uvijek nam netko “pomaže” jer nismo mi za to krivi. Nekad […] - #2 REVOLUCIONARI
Što je to što “odmrzava” zamrznuta birokratska društva? Kako to da su neka društva uvijek ispred a neka na začelju […] - #3 GOTOVANI
I dok smo mi Hrvati zamrznuti u sivoj zoni analognog spektra neki drugi trče i tako se zagrijavaju i odmrzavaju. […] - #4 RATNICI BUDUĆNOSTI
Što bi bilo kad bi svi mi Hrvati bili gotovani? Nitko ništa ne bi radio i svi bi čekali da […] - #5 UVAŽENI SKRETNIČARI
Zamislimo društvo u kojem ljudi ništa ne stvaraju. Zamislimo potpuni i čisti “lock down”. Naravno, to jednostavno nije moguće zamisliti, […] - #6 HRVATITI
Birokrati, gotovani, revolucionari, ratnici, skretničari. Sve su to plus-minus potencijali koji nam stoje na raspolaganju za budućnost. Da napokon sjednemo […]
POČETNA STRANICA 
Komentiraj