HRVATITI

Ovo je zadnji nastavak serijala “HR ČIP”.

Do sada sam u serijalu pisao o birokratima gotovanima, revolucionarima, novim ratnicima, modernim skretničarima i konačnom cilju koji glasi sjesti u pravi vlak nove ekonomije.

Sve su to plus-minus potencijali koji stoje na raspolaganju za budućnost.

Kako nama razumijevanje potencijala bilo kojeg resursa obično kasni cijelo jedno stoljeće u odnosu na druge, tako gotovo nikad ne izumimo učinkoviti vlastiti „stroj“ koji će iskorištavati resurse.

I stalno se događa da drugi prije shvate i primijene nove pretpostavke i tako zauzmu svoja vodeća mjesta u novom „obliku društva i ekonomije“.

A onda je najlakše reći što nas briga.

Mi imamo „naše more“ i „full of life“, to shvaćamo kao najveći potencijal. To nije ni dovoljno ni najznačajnije za našu budućnost.

Jer budućnost nije analogna, ona je digitalna i nema povratka.

Uglavnom, naša ekonomija je analogna, to znači puno nijansi sivog, tj. puno gubitaka. Zato smo u ne-učinkovitosti svjetski prvaci.

U onima koji bi znali i mogli riješiti taj problem ne vidimo istinsku vrijednost. A i kako ćemo vidjeti kad je zgrada vrjednija od znanja a beton od informacije.

To je naše malo “možda društvo” puno vječitih dilema. I strahova.


Isto kao što su se nekad, zbog svog analognog zaključka, ljudi bojali da će strojevi zamijeniti njihove ruke, tako se danas iz istog tog zaključka boje da će strojevi zamijeniti njihov mozak.

Sljepoća je nasljedna. Sljepoća uzrokovana strahom od nepoznatoga je bila osnovno obilježje Ludita.

Mi ne vjerujemo dok ne vidimo. Jesmo li mi onda pravi katolici kako za sebe volimo reći, jer “blago onome tko vjeruje a ne vidi”.

Nprimjer i Amiši su kršćani. Oni sasvim drugačije žive, ne koriste digitalnu tehnologiju ali nemaju ni birokraciju ni politički sustav moći kakvog mi kao društvo imamo.

Možda je izlaz da svi Hrvati odjednom postanu Amiši? Živjeti kao Amiš je sigurno jedna revolucionarna ideja. Namjerno koristim riječ možda.

Vjerojatno bi odgovor na to pitanje najbolje mogla dati naša djeca:

Djeco, hoćete biti cijeli život zdravi i manje ići u školu? HOĆEMO, JUPI.

OK, onda morate puno više naporno raditi a manje imati. Dakle, nema televizora, nema mobitela i nema interneta. NIKAKO NEĆEMO.

E onda se NUŽNO prilagoditi.


Postoje oni koji se više boje, oni koji se manje boje i oni koji se uopće ne boje digitalne budućnosti. To samo govori da nisu svi baš sigurni o čemu se radi.

Ipak, hoćemo li ili ne sudjelovati u digitalnom svijetu to više nije naš izbor i zato treba nadvladati strah.

Strah proizilazi iz “novih izazova“, npr. nove podjele moći oko pristupa podacima i kontrole nad njima, ili kako identificirati istinitost među poplavama informacija.

Ipak najveći strah koji “straši” je što znači biti čovjek kada dijelimo svijet sa umjetnim inteligencijama?

Imamo npr. obiteljsko pitanje: “treba li djetetu kupiti nove tenisice”? Mama kaže DA, tata kaže NE.

Znači možda treba, možda ne, svatko ima svoj argument ali je ishod odlučivanja i dalje “možda“. Trebaju zajednički odlučiti ali ne mogu.

Za pomoć pozovu nekakav licencirani softver koji kaže: „nema frke, ako se ne možete odlučiti, sve vam izračunam, samo recite da hoćete“.

Kliknu na „Yes“ i dobiju informaciju:

na temelju obrađenih podataka, ishod odluke ukazuje na pozitivan odgovor. Stare tenisice imaju toliko dana upotrebe da su se svojstva materijala izgubila i proizvod ne pruža željenu funkcionalnost. Osim toga prema trendu rasta noge u poslijednjih 3 mjeseca vašem djetetu će stare tenisice za 23 dana i 11 minuta biti male. Dakle, ne-ekonomično ih je koristiti i dalje i zato treba kupiti nove.

Usput sotver odmah izračuna vaš financijski rejting i predloži:

„imate ovdje vrlo povoljan namjenski kredit za tenisice s niskom kamatom, ako želite odmah kupiti nove tenisice kliknite Yes, a ako ne kliknite No.“

I još nebrojen broj drugih izbora, nijedan nije “možda“, svaki je klik na Yes ili No.

To je najniži stupanj umjetne inteligencije. To je u suštini čista iskazna logika.

Takva logika ne shvaća kauzalnost kao “problem“. Osim toga ona se ne boji ako pogriješi, ona nema emocije, ona ne može biti dobra ili zločesta, ne na način kako čovjek shvaća dobro ili zlo.

Uz to, ona daje ispriku čovjeku koji ako pogriješi može reći: nisam ja kriv, kriva je ona. To je tako dobar izum za čovjekove emocije.

Međutim, najveća čovjekova želja je, kako sam i prije na svom blogu opisao je znati-želja koja proizlazi iz potrebe bitka da na kraju donese vlastiti zaključak.

Kako je umjetna inteligencija strojna isprogramirana inteligencija, tako ona sama po sebi nema ljudsku znati-želju.

Osim toga to je i razumijevanje bez intuicije, bez direktnog uvida u cjelinu, tj. odlučivanje i ponašanje samo na temelju zabilježenog iskustva ili opažaja koji na stroj prenese čovjek.

Dakle, čovjek na stroj ne može prenijeti svoj ukupan bitak, može logiku ali ne i intuiciju ili iskonsko znanje. To znači da ne može prenijeti ljudsko poimanje stvarnosti.

Stroj se može “naučiti učiti“, ali se ne može “naučiti razumijevati” kao čovjek. Ne može isto kao i čovjek razumjeti što napraviti u ne-naučenim situacijama, osim ako ne nauči kako sam evoluirati.

To ga čovjek ne može naučiti jer ni sam ne razumije kako je i zašto uspio evoluirati iz majmuna.

Zato se onaj koji se boji umjetne inteligencije ustvari boji čovjeka koji stvara takvu inteligenciju.

Ili da to kažem malo jasnije, čovjek se boji čovjeka jer je nastao od majmuna. Čast majmunima.

Zato je pravo pitanje svih pitanja, što je jače kod čovjeka, strah ili znati-želja?

Jer, čovjek će zbog svoje znati-želje ipak i unatoč strahu sve više i jače razvijati i iskorištavati umjetnu inteligenciju iz jednog jedinog dobrog razloga, da mu pomogne donositi „bolje odluke”.

To je vrijednost umjetne inteligencije, a to nije malo, jer tako će i čovjek postati “odlučniji” i “ekonomičniji“.

Na taj način će se još više razlikovati od majmuna.

To mu pruža potencijal informacije.


Za kraj ovog serijala mala iskustvena analiza kako mi kao društvo koristimo potencijal informacije.

Je li to što radimo mudro ili glupo procijenite sami. Evo raznih primjera.

  • Državna uprava ima jako inovativan stroj, još iz vremena Austrougarske birokracije. Daj ovo, popuni ono, opet popuni, odnesi pa donesi to kod mene, onda od mene odnesi to njemu. To je gotovanstvo u najjačem obliku ili jednom rječju birokracija.
  • Inovacija je u tome što pola državne uprave i javnog sektora drži te „naše“ informacije, tj. imovinu u Irskim ili Rumunjskimoblacima”. Naša inovacija se svodi na “koristiti i plaćati” tuđe inovacije. Sad ćemo kao pravi gotovani čekati da nam Česi prodaju svoju.
  • Javni sektor troši novce na vizualno očitanje brojila, plina, struje, vode i svega drugoga. Čekat ćemo da na Francuzi prodaju sustav za daljinsko očitanje brojila.
  • Ali postoji inovacija, „ljudi očitavači“ nose sa sobom najnovije tehnološki naprednije led svjetiljke tako da bolje vide one sitne brojeve na brojilu. Iz Kine.
  • Tvrtke svoje poslovanje “vrte” na „serverima u hodnicima“, tu je najsigurnije, tu im nitko ne može „ukrasti podatke“.
  • Serveri se održavaju preko „udaljenog pristupa iz Amerike“. Podaci se štite od sebe samih ali drugi mogu do čega i kako hoće. To se zove inovativna sigurnost.
  • IT tvrtke sebe nazivaju „sitem integratorima“, ali tuđih inovacija. Kupi dijelove, složi i preprodaj te iste dijelove. Što bi se nešto stvarno proizvodilo, kao pravi gotovani čekat ćemo da drugi to naprave.
  • Slično rade i nekad velike a sada male tehnološke tvrtke, samo one su inovirale svoje poslovanje na način da sklapaju nove proizvode od tehnološki zaostalih dijelova iz skladišta u Turskoj i Bugarskoj. Čak ih ni bugari više ne koriste u svojoj ekonomiji. To je nama jeftinije.
  • U škole je došla škola za život i početak tabletomanije, ipak, u tom području, najinovativniji doseg digitalnog sadržaja su nam „skenirani analogni sadržaji“ ili takozvana pdf digitalizacija.
  • Ljudi googlaju, klikaju svaki dan, dijele i daju informacije, instaliraju nove aplikacije za ovo i ono, uglavnom strane. Ima ih lokaliziranih, ali nema puno domaćih, čak ni u promilima.

Eto, tako uglavnom izgleda ekonomičnost našeg, specifičnog hrvatskog „stroja za podatke“.

Ali zato u banku više ne morate ni ići, sve možete od doma. Tu već možete vidjeti što znači učinkovitost digitalne ekonomije na djelu.

Samo je mali problem, nema naših banaka.


Postavlja se pitanje kako to da se danas diktatura tipa Kina ekonomski bolje razvija od demokracije tipa Hrvatska.

Dakle, demokracija je vrlo rastezljiv pojam, u suštini ona označava oblik vlasti, to nikako ne znači to “kako upravljamo ekonomijom“.

I nikako ne znači da je takav oblik vlasti učinkovitiji od drugih oblika.

Ako upravljamo na način da razvijamo birokratsko društvo, badava demokracija.

Npr. mi još uvijek vjerujemo da se „pare“ mogu zaraditi same od sebe, da će pasti odnekud, iz turizma, brodogradnje, eventualno poljoprivrede ili dokazane hrvatske trgovačke pameti.

Uglavnom iz javnog proračuna.

Da popravimo sliku uzmemo kredite, malo je problem rejting ali to se da srediti, ima vrlo povoljnih kredita po svijetu. Tako barem čitamo, tako nas barem uvjeravaju.

To je demokracija i demokratsko pravo vlasti, zar ne? Ali čemu i zašto to radimo, to nije stvar demokarcije, to je stvar sposobnosti.

To je stvar odluke bez obzira u kakvom političkom sustavu živjeli.

Trebamo li biti aktivni sudionik digitalne revolucije? Odgovor podrazumijeva samo jedan ishod, DA zato što moramo. Ne možemo ne biti.

To sve samo treba razumjeti, riješiti se straha i gotovanstva i donijeti odluku.

Ako sami ne napravimo svoj učinkoviti „stroj za podatke netko će nam drugi to ponuditi a mi ćemo morati prihvatiti. Tada će taj drugi, umjesto nas, iskorištavati naše resurse.

To je slično kolonizaciji, samo u ovom slučaju na daljinu, globalno, bez puno muke i truda. Tehnologija za to postoji.

Za sociologe koji puno brinu o strahu od mogućih posljedica nove ekonomije jedna poznata poruka, ona glasi “ki bi dabi”.

Možda je vrijeme da ekonomija opet iznjedri neke Ludite koji će brzo nestali u vremenu ove revolucije.

I možda će se baš zvati Hrvatiti. Jedan potpuno novi brend ili robna marka.

To nikako ne bi bilo dobro.

Zato, dragi naši birokrati gotovani i staromodni skretničari zovite ono malo vlastitih modernih ratnika u pomoć, pod hitno.

Inače smo svi “odjebali karijeru“.

I nemojte samo reći: “Možda je već kasno”

Vidite, ne mora nas se čipirati, mi već imamo ugrađen naš HR ČIP

Čemu to služi?

Vaš galvanizator!


U SERIJALU “HR ČIP”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s