HRVATITI

Do sada sam u ovom serijalu pisao o birokratima gotovanima, revolucionarima, novim ratnicima, uvaženim skretničarima i konačnom cilju, sjesti u pravi vlak. Sve su to plus-minus potencijali koji nam stoje na raspolaganju za budućnost.

Ali, kako nama razumijevanje stvarnosti obično kasni cijelo jedno stoljeće u odnosu na druge, tako nikako da izumimo učinkoviti “vlastiti stroj“ koji će iskorištavati potencijale naših resursa.

Zato uvijek drugi prije shvate i primijene nove pretpostavke i tako zauzmu svoja vodeća mjesta u novom „obliku društva i ekonomije“. A onda je najlakše reći “pa što“, imamo naše more i full of life kao naš najveći potencijal.

Pa imamo to još od stoljeća sedmog.

Uglavnom, naša ekonomija je analogna, to znači puno nijansi sivog, tj. puno gubitaka. A to nije ni blizu dovoljno i nije najznačajnije za našu budućnost, budućnost nije analogna, ona je digitalna i nema povratka.

Zato smo u ne-učinkovitosti svjetski prvaci gotovani. A u onima među nama koji bi znali i mogli riješiti taj problem ne vidimo istinsku vrijednost. A i kako ćemo vidjeti kad je zgrada vrijednija od znanja a beton od informacije.

To je naše malo “možda društvo” puno vječitih dilema. Malo bi kakili malo piškili.

I strahova.


Isto kao što su se nekad, zbog svog analognog zaključka, ljudi bojali da će strojevi zamijeniti njihove ruke, tako se danas iz istog tog zaključka boje da će strojevi zamijeniti njihov mozak. I tako će strojevi učiniti ljude suvišnima na ovoj planeti.

I to, nevjerojatno ali istinito, znači da se ljudi boje strojeva. Boje li se ljudi uistinu automobila, tkalačkog stroja, tramvaja ili računala ili jednostavno ne vide jasno određene stvari?

Da, ta sljepoća je nasljedna, sljepoća uzrokovana strahom od nepoznatoga. Ona je bila osnovno obilježje Ludita.

Isto kao i oni tada i mi sada ne vjerujemo dok ne vidimo. Jesmo li mi pravi krašćani kako se volimo dičiti po medijima, što je sa onom poznatom: “blago onome tko vjeruje a ne vidi”.

Na primjer i Amiši su kršćani ali oni sasvim drugačije žive, oni definitivno ne koriste digitalnu tehnologiju, ali isto tako nemaju ni politički sustav moći kakvog mi kao društvo imamo.

Dakle nemaju Vladu, Sabor, administraciju, birokraciju, skretničare, gotovane, javni sektor, javno školstvo, javno zdravstvo, policiju i vojsku.

I možda je izlaz da svi Hrvati odjednom postanu Amiši, živjeti kao Amiš je sigurno jedna revolucionarna ideja. Namjerno koristim tu isključivo analognu riječ možda.

Vjerojatno bi odgovor na to pitanje najbolje mogla dati naša djeca: “djeco, hoćete biti cijeli život zdravi i manje ići u školu?” HOĆEMO, JUPI. “OK, onda morate puno više naporno raditi a manje imati, nema televizora, nema mobitela i nema interneta.” E, TO NIKAKO!

E, onda se nužno prilagoditi stvarnosti koju živimo. A to podrazumijeva i to da moramo znati što ćemo i kako se nositi sa našim strahom od budućnosti.


Danas postoje oni koji se više boje, oni koji se manje boje i oni koji se uopće ne boje digitalne budućnosti što samo govori da nisu svi baš sigurni o čemu se radi. Ipak hoćemo li ili ne sudjelovati u budućem digitalnom svijetu više nije naš izbor i zato treba nadvladati strah.

Jer u strahu je teško živjeti. Strah proizlazi iz novih budućih izazova, npr. nove podjele moći oko pristupa podacima i kontrole nad njima, ili iz potrebe da znamo identificirati istinitost među poplavama informacija.

Ipak, najveći strah koji “straši” je što znači biti čovjek kada dijelimo naš svijet sa budućim umjetnim inteligencijama?

Evo jedan banalan primjer. Imamo npr. obiteljsko pitanje: “treba li djetetu kupiti nove tenisice”?

Mama kaže DA, tata kaže NE. Znači možda treba, možda ne, svatko ima svoj argument ali je ishod odlučivanja i dalje “možda“. Trebaju zajednički odlučiti ali ne mogu i tako u pomoć pozovu nekakav inteligentan licencirani softver koji kaže: „nema frke, ako se ne možete odlučiti, sve vam izračunam, samo recite da hoćete“.

Kliknu na „Yes“ i dobiju informaciju: „na temelju obrađenih podataka, ishod odluke ukazuje na pozitivan odgovor. Stare tenisice imaju toliko dana upotrebe da su se svojstva materijala izgubila i proizvod ne pruža željenu funkcionalnost. Osim toga prema trendu rasta noge u poslijednjih 3 mjeseca vašem djetetu će stare tenisice za 23 dana i 11 minuta biti male. Dakle, ne-ekonomično ih je koristiti i dalje i zato treba kupiti nove.

Usput sotver im odmah izračuna financijski rejting i predloži: „imate ovdje vrlo povoljan namjenski kredit za tenisice s niskom kamatom, ako želite odmah kupiti nove tenisice kliknite Yes, a ako ne kliknite No.“

I još nebrojen broj drugih izbora, svaki je jedan običan klik mišem na Yes ili No, ali nijedan nije “možda“.

To je najniži stupanj umjetne inteligencije, u suštini čista iskazna logika.

Ta prirodna logika ne shvaća kauzalnost kao problem, osim toga ona se ne boji ako pogriješi, ona nema emocije, ona ne može biti dobra ili zločesta, ne na način kako čovjek shvaća dobro ili zlo. Uz to, ona daje ispriku čovjeku koji ako pogriješi može reći: “nisam ja kriv, kriva je ona“.

To je tako dobar izum za čovjekove emocije, a još se, k tome, pokazuje jako, jako pametna i bezgrešna.

I kako se toga čovjek ne bi bojao?


Ali postoji jedna istina o životu i čovjeku. Vidite da svi ljudi hoće biti najpametniji ili da tako kažem, iako to ne mogu, ipak žele sve znati.

Kako sam i prije na svom blogu opisao, najveća čovjekova želja je znati-želja, ona proizlazi iz potrebe čovjeka da na kraju donese vlastiti zaključak. Tako čovjek dokazuje sebi i drugima da ima svrhu i da je važan faktor na ovoj planeti.

A kako je umjetna inteligencija ipak neživa, strojna isprogramirana inteligencija, tako ona sama po sebi nema svoju vlastitu znati-želju.

Dakle, čovjek na stroj ne može prenijeti svoj ukupan bitak, može logiku ali ne i intuiciju ili iskonsko znanje. To znači da ne može prenijeti ljudsko poimanje stvarnosti, život sam po sebi. Zato je strojno razumijevanje, razumijevanje bez intuicije, bez direktnog uvida u cjelinu života.

Odlučivanje stroja je ipak na temelju zabilježenog iskustva ili opažaja koji na stroj prenese čovjek. Znamo da se stroj može “naučiti učiti“, ali se ne može “naučiti razumijevati” kao čovjek.

Stroj je na početku “tabula raza” a dokazano kroz genetiku života to čovjek ipak nije. Ne može stroj isto kao i čovjek razumjeti što napraviti u ne-naučenim situacijama.

I to je najveći strah čovjeka od inteligentnog stroja, odnosno, koji je odgovor na pitanje: “je li moguće da čovjek nauči stroj kako da sam po sebi evoluira”.

Ali, kako da ga čovjek to nauči kad ni sam ne razumije kako je i zašto on uspio evoluirati iz majmuna u čovjeka?

I tako, točno je da se čovjek ne boji tramvaja ili računala jer to su nežive stvari. On se ne boji umjetne inteligencije već se boji čovjeka koji stvara takvu inteligenciju.

Vidite i danas, čovjek se ustvari ne boji neživoga virusa već se boji drugog čovjeka sa virusom, ili da to kažem malo jasnije, čovjek se boji čovjeka jer je nastao od majmuna, čast majmunima.

Pa je istinsko pravo pitanje svih pitanja, što je jače kod čovjeka, strah ili znati-želja?

A odgovor znate, čovjek će zbog svoje znati-želje ipak i unatoč strahu sve više i jače razvijati i iskorištavati umjetnu inteligenciju.

Iz jednog jedinog dobrog razloga, da mu pomogne donositi bolje odluke. To je vrijednost umjetne inteligencije, a to nije malo, jer tako će i čovjek postati “odlučniji” i “ekonomičniji“.

Na taj način će se još više razlikovati od majmuna. A to mu pruža potencijal koji ima podatak ili informacija.

To je temelj bilo kakve inteligencije ili života.


Za kraj ovog serijala mala iskustvena analiza kako mi kao društvo koristimo potencijal informacije. Je li to što radimo mudro ili glupo procijenite sami.

Evo raznih primjera.

  • Državna uprava ima jako inovativan stroj, sadržaja i forme iz vremena Austrougarske monarhije. Daj ovo, popuni ono, opet popuni, odnesi pa donesi to kod mene, onda od mene odnesi to njemu. To je gotovanstvo u najjačem obliku ili jednom riječju birokracija.
  • Inovacija je u tome što pola državne uprave i javnog sektora drži te „naše“ informacije, tj. imovinu u Irskim ili Rumunjskim “oblacima”. Naša inovacija se svodi na “koristiti i plaćati” tuđe inovacije. Sad ćemo kao pravi gotovani čekati da nam i Bugari prodaju svoju.
  • Javni sektor troši novce na vizualno očitanje brojila, plina, struje, vode i svega drugoga. Čekat ćemo da nam Francuzi prodaju sustav za daljinsko očitanje brojila. Ali, postoji inovacija, „ljudi očitavači“ nose sa sobom najnovije tehnološki naprednije led svjetiljke tako da bolje vide one sitne brojeve na brojilu. Iz Kine.
  • Tvrtke svoje poslovanje “vrte” na „serverima u hodnicima“, tu je najsigurnije, tu im nitko ne može „ukrasti podatke“. Serveri se održavaju preko „udaljenog pristupa iz Amerike“. Podaci se štite od sebe samih ali drugi mogu do čega i kako hoće i to se zove inovativna sigurnost.
  • IT tvrtke sebe nazivaju „sistem integratorima“, ali tuđih inovacija. Kupi dijelove, složi i preprodaj te iste dijelove, što bi se nešto stvarno proizvodilo, kao pravi gotovani čekat ćemo da drugi to naprave.
  • Slično rade i nekad velike a sada male tehnološke tvrtke, samo one su inovirale svoje poslovanje na način da sklapaju nove proizvode od tehnološki zaostalih dijelova iz skladišta u Turskoj i Bugarskoj. Čak ih ni bugari više ne koriste u svojoj ekonomiji, ali što da radimo, tako je najjeftinije.
  • U škole je došla škola za život i početak tabletomanije, ipak, u tom području, najinovativniji doseg digitalnog sadržaja su nam skenirani analogni sadržaji ili takozvana pdf digitalizacija. Kao, to je jedno te isto.
  • Ljudi googlaju, klikaju svaki dan, dijele i daju informacije, instaliraju nove aplikacije za ovo i ono, uglavnom strane. Ima ih lokaliziranih, ali nema puno domaćih, čak ni u promilima.

Eto, tako uglavnom izgleda ekonomičnost našeg, specifičnog hrvatskog stroja za podatke. Ali zato u banku više ne morate ni ići, sve možete od doma.

Tu već možete vidjeti što znači učinkovitost digitalne ekonomije na djelu, samo je jedan problem, nema više naših malih papalina, “naših” banaka.

I ne samo to, nema gotovo ničega našega što je ekonomski gledano učinkovito.


I tako se danas postavlja pitanje kako to da diktatura tipa Kina ekonomski bolje i brže razvija od demokracije tipa Hrvatska.

Demokracija je vrlo rastezljiv političko društveni pojam, u suštini ona označava oblik vlasti, to nikako ne znači to kako živimo. I nikako ne znači da je takav oblik vlasti učinkovitiji od drugih oblika.

Naravno, ako upravljamo na način da razvijamo gotovansko birokratsko društvo, badava nam naša demokracija. Demokracija kao privid svoje definicije.

Npr. mi još uvijek očekujemo da se „pare“ zarade same od sebe, da će pasti odnekud, iz turizma, brodogradnje, eventualno poljoprivrede ili dokazane hrvatske trgovačke pameti.

Uglavnom iz javnog proračuna, a da malo popravimo sliku uzmemo kredite, malo je problem rejting ali to se da srediti, ima vrlo povoljnih kredita po svijetu. Tako barem čitamo, tako nas barem naša demokratska vlast uvjerava.

To je demokratsko pravo vlasti, zar ne?

Ali čemu i zašto to radimo, to nije stvar demokracije, to je stvar sposobnosti. To je stvar odluke bez obzira u kakvom političkom sustavu živjeli.

I onda, glavno je pitanje koje se vrti, trebamo li biti aktivni sudionik digitalne revolucije, trebamo li uopće takve reforme u raljama birokracije?

Svatko ima svoje mišljenje, ali odgovor podrazumijeva samo jedan ishod, nije stvar u “trebamo li” već je stvar u “moramo”. Ne možemo ne sudjelovati.

I zato se moramo riješiti straha kao izgovora za gotovanstvo i donijeti odluku. U danas stvarnosti, “možda” nije ispravan odgovor.


Za kraj ovog serijala.

Povijest pokazuje, ako sami ne napravimo svoj učinkoviti „stroj za podatke netko će nam drugi to ponuditi a mi ćemo morati prihvatiti. Tada će taj drugi, umjesto nas, iskorištavati naše resurse.

To je kolonizacija, samo u ovom slučaju na daljinu, globalno, bez puno muke i truda. Tehnologija za to postoji i ona se za to i koristi.

Zato, dragi naši birokrati gotovani i staromodni skretničari zovite ono malo vlastitih novih modernih ratnika u pomoć, pod hitno, inače smo svi “odjebali karijeru“.

I nemojte samo reći: “možda je već kasno čekat ćemo da nas netko ponovno čipira”. Pa, ne mora nas se čipirati, nije mu potrebno, već su nam davno ugradili naš HR ČIP.

Mi jednostavno moramo sami sebe već jednom “re-čipirati“.

Jer, za buduće mnogobrojne povjesničare s instituta za povijest možda bude zanimljivo istraživanje kako je ekonomija opet iznjedrila neke Ludite koji su brzo nestali u vremenu revolucije.

Zvali su se Hrvatiti, jedan dobri stari europski brend ili robna marka.

A za stare i ofucale sociologe koji puno brinu omogućim posljedicama nove ekonomije jedna poznata poruka, ona glasi: ki bi dabi?”.

Vaš Galvanizator!


U SERIJALU “HR ČIP”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s