Ovu možda i najvažniju temu za budućnost obrađujem kroz niz objava, u serijalu pod zajedničkim imenom “HENDIKEP“.

HENDIKEP je pojam koji označava stanje umanjenih tjelesnih ili psihičkih sposobnosti koje pojedinca dovode u neravnopravni, a često i podređeni položaj u odnosu na druge.

Biti “hedikepiran” u suštini znači biti manje potentan od drugih zbog nekih nedostataka. Radi se o umanjenom potencijalu. Nekakav hendikep utječe na mentalno i fizičko zdravlje čovjeka, odnosno njegovu sposobnost.

Mentalno zdravlje je Svjetska zdravstvena organizacija definirala je kao stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresom, može raditi produktivno te je sposoban pridonositi zajednici.

Ako gledamo zajednicu, društvo kao skup pojedinaca sa svojim potencijalima onda je jasno da društvo koje ima više hendikepiranih ima manje potencijala.

Učenjem i treningom “razvijamo” svoje sposobnosti jer potencijal treba znati i moći koristiti. I tako dolazimo do osnovne teme ovog serijala a što je OBRAZOVANJE u Lijepoj Našoj, ono služi upravo za učenje i trening.

Ovo je prva objava iz tog serijala. Ta je tema gotovo svakodnevno prisutna u medijima.

Čovjek od šume suprotstavljenih informacija jednostavno teško razumije što je činjenica i stvarnost, a što praktični interes ideologije i čista politička propaganda i teško je pronaći pravu strukturu jer anomalija ima previše.

Iako ja više volim metaforičke i slikovne prikaze, ipak ću zbog potrebe za dubljim razumijevanjem početi strukturirano, od početka. Dakle, od glave, od postojećeg “SUSTAVA” obrazovanja.

---

Evo jednostavnih, javno objavljenih činjenica o tome:

Hrvatska bilježi slabljenje osnovnih vještina koje su ispod europskog prosjeka, za što su glavni uzroci kvaliteta kurikuluma i nastave.

Ovo stoji u “Pregledu obrazovanja i osposobljavanja za 2017. godinu”, godišnjem komparativnom izvješću Europske komisije o stanju europskih obrazovnih sustava.

Slabljenje znači pogoršanje, ne u odnosu na nekog drugog, već slabljenje onoga što proizvodi sustav kao takav. To znači da se danas se u sustavu radi lošije nego prije. To zovem nazadak.

Evo tko proizvodi nazadak? Glavno i najodgovornije je Ministarstvo znanosti i obrazovanja a tu su još četiri agencije:

• za odgoj i obrazovanje, strukovno obrazovanje i odrasle,
• za znanost i visoko obrazovanje,
• za mobilnost i programe EU,
• te Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje rezultata.

Znanost prati Agencija za znanost i visoko obrazovanje, ukratko, radi se o 182 institucije, javni i državni instituti, 87 učilišta i 70 „ostalih“ znanstvenih institucija.

Onda još imamo i provedbene agencije i ustanove specijalizirane za obrazovanje, npr. Carnet ili SRCE itd. Na provedbenoj razini imamo razne ustanove od škola pa sve do fakulteta.

I da sad ne nabrajamo sve što postoji, evo analize koja pokazuje pravo stanje” sustava, podaci su sa Interneta, a uglavnom se prenose podaci državnog zavoda za statistiku, vrlo identični podacima Eurostata.

• Od 2000. godine do 2015. godine broj učenika se znatno smanjio a broj učitelja znatno povećao.
• Za osnovnu školu omjer iznosi otprilike 1:9, tj. jedan učitelj na devet učenika. U Francuskoj on je 1:14, Švedskoj 1:13, Velikoj Britaniji čak 1:17. Za usporedbu, u 2000. godini u Hrvatskoj on je iznosio 1:14.
• Za srednje škole trenutačni omjer učitelja i učenika je: 1:6,5.

Vidite, po statistikama Hrvatski učenici bi, po rezultatima, trebali biti u samom vrhu Europskog osnovnog i srednjeg obrazovanja. Ali po izmjerenim rezultatima nisu ni blizu.

Za sveučilišta sličan, javno objavljen podatak, nisam pronašao pa sam pokušao to prikazati na primjeru jednog fakulteta. Za primjer sam uzeo Fakultet elektrotehnike i računalstva kao jedan od cjenjenijih.

Kvota za upis na FER je 650 studenata, završi ga oko 80% što je brojka od 520 inženjera godišnje. To je vrlo visok prosjek završavanja obrazovanja što je za svaku pohvalu.

Evo kako oni sami opisuju sebe, preneseno sa stranica FER.

FER je mjesto na kojem se svakodnevno sreće preko 3000 studenata na sve tri razine sveučilišnog studija – preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj i preko 500 zaposlenih – od čega gotovo 200 docenata i profesora – okupljenih u 12 zavoda i u fakultetske službe.

Broj studenata je dakle oko 3000, a broj profesora preko 500, što je s fakultetskim službama oko 550.

Da bi se jedne godine „izbacilo“ oko 520 inženjera treba oko isto toliko profesora. Inače FER je prije deset godina imao godišnje oko 5000 studenata i dosta manje zaposlenih profesora.

Isto tako u RH se povećao broj znanstvenih institucija, a pao ukupan broj studenata za oko 10%. Dakle, trend u visokom obrazovanju i znanosti je isti kao i u osnovnom i srednjem obrazovanju.

“Sve je više zaposlenih a sve manje onih zbog kojih su zaposleni.”

To je grubi opis sustava, sustava koji troši naše novce da bi se hrvatski građani obrazovali.

Međutim, to su i ostvareni rezultati prijašnjih RE-FORMI sustava obrazovanja, a bilo ih je podosta.

Iako je svaka re-forma dosada imala za cilj podizanje kvalitete kurikuluma i nastave mi imamo rezultat proporcionalno obrnut od cilja.

Ne financira se taj i takav sustav samo iz proračuna Ministarstva znanosti i obrazovanja, tu su lokalni proračuni, polu-privatne i privatne donacije, subvencije i dr.

Tu su i nemali dodatni troškovi za dodatne administrativne usluge i sve više izražena komponenta “kupi ovo i kupi ono“. U osnovnim školama je to već postalo žicanje novaca prema učenicima i roditeljima.

Što god tko mislio ili rekao o ovome to se ne može stalno “banalizirati” ili skrivati od javnosti.

---

I onda opet, po stoti puta čujemo poznatu floskulu: “To je zato jer se PREMALO ULAŽE U OBRAZOVANJE!”

Slažem se s tim da se malo „ulaže“ u obrazovanje, ali se jako puno „troši“ na obrazovni sustav koji je neučinkovit i među najlošijim u Europi, to kaže i Europska Unija koja provodi mjerenja i usporedbe.

Slično je u cijeloj državnoj birokraciji i javnom sektoru, znači: „kakvo društvo takvo i obrazovanje“. Najgore od svega je što vrijedi i obrnuto. Htjeli ili ne naš obrazovni sustav zapravo usađuje učenicima birokratsku kulturu i radne navike i isto takav sustav vrijednosti.

Od “malih nogu” to proizvodi rezultat i činjenicu da su hrvatski učenici na kraju svoga puta učenja nekonkurentni drugim učenicima. Ovo je samo kratki zaključak jednog istraživanja:

Istraživanje provedeno među učenicima u dobi od 15 godina u okviru OECD-ova Međunarodnog programa za procjenu znanja i vještina učenika 2015. godine pokazalo je da svaki četvrti hrvatski učenik nema osnovnu razinu kompetencija u prirodoslovlju u usporedbi s prosjekom EU.

Posebno slaba točka hrvatskih učenika su matematičke vještine. Prema rezultatima istraživanja približno svaki treći učenik u dobi od 15 godina ima puno slabije matematičke vještine od prosjeka EU.

A živimo u doba tehnologije, znanja i digitalne revolucije.

---

Isto tako, ne kritizira naš obrazovni sustav samo Europa, to rade i naši stručnjaci. I to svaki put kad se promijeni ministar a s njim se pojave neki novi stručnjaci, naši novi spasitelji.

Dosad najpoznatiji nakon Šuvara je bio Jokić. Možete pročitati što je utvrdila njegova re-forma sa svim „trebalo bi“ i „mora se“ pamfletima u dokumentima.

Izdvajam najvažnije:

• Učenici imaju nekorisno i nesmisleno obrazovanje, neusklađeno njihovoj razvojnoj dobi i interesima, te udaljeno od svakodnevnog života, obrazovanje koje ih ne osposobljava za svakodnevni život, svijet rada i nastavak obrazovanja.
• Roditelji su jako malo uključeni u obrazovanje svoje djece i život škole, ne znaju očekivanja, nemaju povratne informacije o postignućima svoje djece, te objektivnost u vrednovanju i ocjenjivanju.
• Učitelji i nastavnici imaju slabu ulogu i slabu profesionalnost, nisku autonomiju u radu, malo kreativnosti, puno administrativnih obaveza, nemotivirane učenike i visok vanjski pritisak.

Kad pročitate ovu analizu, teško je objasniti kako kontinuirano povećanje troškova sustava kroz prijašnje re-forme može proizvesti tako katastrofalan rezultat.

Ustvari, to je samo jedan od hrvatskih ekonomskih fenomena: „što više novaca to slabiji rezultat“! Tu ću stati i završiti sa ovim prvim dijelom, analizom stanja kroz gole podatke i činjenice.

To je bio lakši dio posla.

---

Treba pronaći “stvarne” uzroke zašto je hrvatski kontinuitet re-formizma obrazovanja kroz dva desetljeća proizvodio kontinuirani nazadak. Ja se, u smislu toga, apsolutno ne slažem sa dosadašnjim hrvatskim re-formistima, sa svima njima koliko god ih bilo do sada.

Oni su samo djelomično pokušavali popraviti posljedice i to prikazati kao uspjeh njihove re-forme. A to tako “ne ide niti će ići” bez obzira na pamflete tipa: škola za sada, škola za vozače budućnosti, umjetnička akademija za preokret ili škola za život.

Propagandne parole “učenici su loši“, “roditelji su krivi“, “ministarstvo je krivo” nisu vrijednosti na kojima se može temeljiti suštinska re-forma.

Vidite, glavni problem je što naši re-formatori ne razumiju svoje hendikepe. Kroz godine duge povijesti naši stručnjaci, upravljači i operativci nisu “razvijali“ svoje sposobnosti.

Pojelo ih vrijeme, navike i njihovo gotovanstvo. Oni su značajno hendikepirani, samo to neće priznati.

A to nije dobro za mlade jer oni o njihovom mentalnom zdravlju odlučuju.

O tome i takvim hendikepima u nastavku serijala.

Vaš Galvanizator

---