Za uvod u ovaj članak iz serije “HENDIKEP” evo jedne kratke priče.

Pitao sam kćer kad je došla doma kako je bilo u školi.

Super tata, naučila sam prati zube, radilo smo matematiku i ne razumijem baš dobro to glupo množenje.

Vidite, to što je naučila prati zube, a što zna otkad zna za sebe je obrazovni utjecaj prosvjetara odgojitelja, ali to što ne razumije matematiku je obrazovni utjecaj kretena siledžije.

Te dvije slatke riječi “ne razumijem” to definiraju.

SILEDŽIJA je osoba koja problem ne rješava razgovorom i inteligencijom već primjenom sile i zastrašivanjem.

Osobno jako volim matematiku, cijeli život se bavim matematičkom logikom i uvijek mi je “išla” matematika, čak sam išao i na državna prvenstva.

Nisam bio najbolji, ali bio sam OK. Odlučim stoga objasniti kćeri množenje kad već „ne razumije“.

Vidiš kćeri to ide ovako….

“Ali tata, ne smijem tako, moram baš ovako, inače učiteljica ne priznaje“.

Dobro ali to je postupak, rezultat mora biti isti.

“Vidim, ali moram ovako, to što ti meni objašnjavaš to razumijem, ali moram ovako, to ne razumijem”.

Znam kćeri to je shema, ali logično je da je 3*3 = 9, uzmeš broj tri, tri puta, to ti je 3+3+3, vidiš tri puta po tri.

“Ne može to tako tata, tri puta tri je množenje, nije zbrajanje. Zbrajanje smo učili prije. Ne smijem to, učiteljica se onda ljuti.”

---

Poanta je, da na isti način, od drugog do petog razreda, oko 140 sati po godini dijete uči osnovne računske operacije samo se svake godine “povećava” skup prirodnih brojeva u kojem se vježbaju te iste računske operacije.

Kako i zašto onda dobije “dvojku” u petom razredu? Naravno, ne zato što je glupa, već zato što izgubi koncentraciju, želju i volju, svaki dan, isponova, množiti i dijeliti dva broja u skupu prirodnih brojeva.

Dosadilo joj više isto, netko je pravi glupom. Na testu krivo prepiše jednu znamenku i eto ga: „dvojka, vježbaj više“.

Postavlja se pitanje koji je cilj takvog obučavanja. Dijete očigledno razumije što znači množiti. Dijete zna kako množiti, a rezultat ipak bude pogrešan.

Tu se ide na iscrpljivanje učenika, a rezultat se ne mjeri na način koliko je netko “razumio ” nego koliko je netko “izdržljiv“.

To se zove DRIL, to nije obučavanje, svakako nije osposobljavanje.

DRILANJE je tjeranje, natjeravanje, pritiskanje učenika, silovanje.

Ono postoji zato, da, po mišljenju siledžije, rezultira savršenstvom izvedbe. Znanje se ne ocjenjuje testom “razumijevanja” već testom “izdržljivosti“.

Na kraju dril učini svoje, učini da učenik “ne voli” ni to što uči niti onoga tko ga uči, a onda, posljedično, odbacuje znanje koje mu je potrebno.

To je prirodni odgovor na silu, kojeg zovemo “revolt“. To je ipak samo dijete bez velikog iskustva, zar ne?

To se događa zato što je kretenizam “drila” u glavama siledžija nešto sasvim normalno i on predstavlja određeni svjetonazor ili pogled na školovanje i rad. Danas je to jedan od većih kretenizama.

A kad dijete odraste, što onda? Evo za primjer.

Imam prijatelja doktora ekonomskih znanosti. U jednoj praktičnoj situaciji me pitao što je veće jedno cijelo jedna četvrtina ili jedno cijelo i tri osmine?

Rekoh mu, imaš mobitel i kalkulator pa izračunaj. “Ok, a kako, bila je njegova reakcija na moju provokaciju.

Zamislite samo koliko je on do svoga doktorata, “učio” matematiku a ne razumije da je razlomak ustvari dijeljenje dva broja, dakle, osnovna računska operacija.

A onda sam shvatio i drugu stvar, on nikad ne bi pitao što je veće 1,25 ili 1,375, jer tu se odmah “vidi što je veće”. To se može uvježbati. Dril je čisto prekomjerno vježbanje, a ne stvaranje razumijevanja.

A, matematiku treba shvatiti, nije ju dovoljno naučiti. To vrijedi i za ostale predmete, posebno predmete prirodoslovlja, fiziku, kemiju, biologiju i dr..

U takvim se predmetima ne smije ocjenjivati “vježbanje” već “razumijevanje“, treba ocijeniti proces razmišljanja a ne učenja.

Mora se razumjeti što se radi, tu dril ne pomaže, jer ne može se nešto razumjeti silom.

Posebno kad se radi o djeci i dječjem revoltu, što u suštini znači i „odbojnost“ i odbacivanje vrijednosti takvog „osnovnog znanja“ u ovom slučaju logike.

---

Što s takvim kretenima koji se nalaze u sustavu i provode plan i program obrazovanja?

Ništa drastično ne treba napraviti, treba ih samo malo re-formirati . Oni razumiju potrebu, a promjena njihovog svjetonazora je pitanje njihovog htijenja.

Treba im samo malo pomoći, primijeniti isti takav dril na njih.

Jedan od načina je da se umjesto radnih listova za učenike uvedu radni listovi za siledžije i obavezan obrazovni postupak po kojem oni iste te listove osobno rješavaju pred učenicima.

Po redu i kako je zamišljeno, svaki zadatak jedan po jedan, a učenici ga, po tom obrazovnom postupku, slobodno i bez prisile pitaju zašto, što i kako on to radi. I tako dok najveća moguća većina učenika ne kaže sada razumijem.

Nagrada je velika za našu djecu, zamislite vaše dijete dođe doma veselo i kaže: “tata, mama, baš razumijem ovo množenje, to je super stvar”

Tada će siledžije “sami” tražiti od sustava da se količina zadataka u radnim listovima reducira i da se od 4. ili 5. razreda smiju koristiti kalkulatori u školi. Možda nekima bude draži i neki tablični kalkulator, danas je najpoznatiji Excel, ima i drugih jednako dobrih.

Isto tako pomoglo bi kad bi u “planu i programu” i uputama za učitelje, umjesto da piše: “djeca su glupa pa trebaju 5 godina učiti istu stvar” pisalo „učitelji ne silujte djecu radi propisane forme”.

To bi promijenilo i pretpostavke i način rada. Dakle i formu i sadržaj.

Siledžije, za razliku od prosvjetara, posjeduju potrebna znanja i ako ih ne prenose na svrsishodan način onda su veći kreteni nego što se misli, bez obzira što u planu i programu pisalo .

---

Ima raznih tipova siledžija i oblika kretenizama, ali postoji jedna ubitačna kombinacija, „podtip“ siledžije kojeg nazivam kreten štreber. Kreten i štreber, dvije riječi različitog a tako istog značenja.

Njih ima puno i na svim razinama. Oni djeluju po paroli “baš sve se mora naučiti”, jer, nikad se ne zna kad će baš to “naučeno” pomoći u životu.

Na primjer, kad učenik bude imao 19 godina, “možda” će morati otputovati u Tokio. Zato bi bilo dobro da “zna” koliko on ima stanovnika.

I kreten štreber zaključi da bi baš bilo prikladno tu brojku naučiti, tj. zapamtiti u 6. razredu osnovne škole kad se iz geografije “uči” Azija. Nek se nađe i taj podatak, zlu ne trebalo.

Učenik “naštreba” Aziju, zapamti tu brojku i na testu točno odgovori. Bravo, “petica iz Azije“. Ipak ta brojka je već i u tom trenutku netočna, različita barem za 10%.

Koliko će Tokio imati stanovnika kad i ako bude putovao, dakle za 7 godina i čemu njemu uopće treba podatak koliko Tokio sada ima stanovnika?

Prvo, takvi kretenizmi su koliko štetni toliko beskorisni, jer je svako takvo znanje beskorisno u tom trenutku, a svaku beskorisnu informaciju svaki će čovjek vremenom isključiti iz svoga pamćenja jer mu „ne treba“.  

I drugo, takve informacije se danas mogu pronaći uvijek, namjenski i u trenutku kad zatrebaju, rekli bi u “realnom vremenu“.

Zato su najkorisnije one informacije koje pomažu u razumijevanju, snalaženju u trenutku života. One koje “kreiraju potrebno znanje“, njih treba „imati za sebe“ i njih je dobro naučiti i onda “koristiti” da ih se ne zaboravi.

One služe svrsi jer daju “znanje kako saznati” nešto što nam u tom trenutku treba i zato se takve stvari “ne zaboravljaju“.

Ovo je najčešći zahtjev na svaku novu re-formu. Smanjiti kretenski štreberluk jer on ima sve manje smisla.

Umjesto njega uvesti snalaženje u vremenu i prostoru informacija, to je danas potreba i treba djecu naučiti kako se to pravilno radi.

Ako idemo s pretpostavkom da to djeca ionako bolje znaju sama, onda je logična posljedica da im i nije potreban ni učitelj ni taj sadržaj.

Škola nije zbog učitelja i profesora, ona postoji zbog učenika.

---

Ima još jedan vrlo „opasan“ tip. On je više moderan tip. Evo malo i o njemu, ja ga zovem kreten bez duše.

To je zloćko tip. To je onaj koji u sustavu uništava dobrotu i empatiju, koji ubija sve dobre osobine i ljepotu školovanja.

Na primjer blaži oblik bi bio učitelj “glazbenog” koji učeniku da trojku jer “ne zna pjevati“. akav kreten je i onaj koji je rekao da “pjevanje“treba ocijeniti.

Zbog čega bi učenik uopće trebao “znati” pjevati i “kako” se to uči pjevati u osnovnoj školi?

Ili onaj koji učeniku zapapri jedinicu zato što ne može pročitati njegov “škrabopis” kako on naziva njegov rukopis. Pisanje je vještina a ne znanje, a vještina se ne uči nego razvija i zato je ne treba ocjenjivati kao znanje.

Ako baš treba, neka “nauči” čitati i taj škrabopis jer ga je on i „učio“ pisati na taj način, tako bi razvio svoju vještinu čitanja.

Jednako je isti takav kreten i onaj koji je “propisao” da učenik na “tehničkom” mora imati H, B i HB olovku tako da se mogu na papiru crtati tanje i deblje crte.

Ima i puno “grubljih” kretena bez duše, takvi će radije “uložiti” tuđi novac za 15 različitih udžbenika iz istog predmeta nego u ormariće za učenike.

Pa neka djece “tegle” te torbe od 30 kg svaki dan. On to čini sa osmijehom “trljajući ruke” i porukom neka “zdravstvo” liječi skolioze, to nije njegov posao.

Takvih kretenizama, pojavnih oblika bez duše ima u „odgojno obrazovnom sustavu“ više nego svih kretena ukupno. Kretenizmi se inače vrlo brzo razmnožavaju u sustavu, jer lakše je kretenski se ponašati nego “razumjeti potrebu i mijenjati sustav”

---

I zato, dok god se ne izbace svi kretenizmi ne može uspjeti nikakva „škola za život“. Sam naziv je naziv “kretenski“, mislim da ne treba objašnjavati zašto.

Nismo mi Englezi, samo se takvima pravimo.

Arhetipovi prosvjetari su arhetipovi, oni su odradili svoju povijesnu zadaću. Njihova znanja i vještine su nepotrebni, pregazilo ih vrijeme i treba ih ukloniti odgojnom mjerom ili “dekretom” jer to dobro razumiju.

Što se tiče ovih drugih jedno rješenje je „kretenizmom protiv kretenizma“ ili „silom na silu“, to je prirodni zakon akcije i reakcije.

To bi bila re-forma i re-sadržaj. O tome u slijedećem članku.

Vaš Galvanizator.

---