U prethodnim objavama bavio sam se sustavom obrazovanja, neuspjelim reformizmom i prevladavajućim fahidiotizmom.

Ovo je prvi članak koji se bavi kretenizmima u obrazovnom sustavu Lijepe Naše.

Naravno, u životu ima svakakvih “kretenizama” jer razni kreteni žive u razna vremena.

Ipak, zbog toga što je promjena stalan i neminovan prirodni proces, postoje kretenizmi koji će ovako ili onako evolucijski odumrijeti. Takve tipične primjerke nazivam ARHETIPOVIMA.

ARHETIP je mitski, obredni, religijski ili simbolički obrazac, uzorak ili struktura, koji se nesvjesno obnavlja u psihičkim očitovanjima.

Naravno čovjek je žilavo biće, pruža otpor, pa to prirodno odumiranje njegovog kretenizama dugo traje. Jedan od najistaknutijih arhetipova našeg doba je kretenski obrazac kojeg nazivam PROSVJETARSTVO.

Arhetip “prosvjetar” je lako prepoznatljiv.

Nekad smo, na cesti, odmah mogli prepoznati policajca i dimnjačara zbog njihove odore. Danas možemo odmah prepoznati uvaženog člana stranke i “Profu“. Naravno, zbog njihovog ponašanja.

Radi se o stavu „ja sam uvijek u pravu“ jer „ja jedini znam“.

Ja sam Profa. I am Profa, Ich bin Profa. Frštuljiš?

Posebno se to odnosi na profu starog kova ili obrazac “zauvijek Profa”. to je”žilavi” povijesni obrazac.

Znate da je nekada odgoj bio važniji od znanja, a za uspjeh prvo partija pa onda sposobnost.

Uspjeh odgojno-obrazovnog sustava se svodio na to može li on odgojiti pravog i poštenog komunistu, poslušnika Takav je bio sustav društvenih vrijednosti.

Odgojni učitelji su imali jake odgojne alate na raspolaganju, triput ravnalom po prstima ili jednom iza ušiju.

Roditelji su isto tako “odgajani” da bi imali vjeru u ispravnost takvih alata, a ako bi netko i postao nevjernik, partija je bila tu u obrani svojih poštenih sljedbenika.

To su bila vremena kad se obrazovanje nazivalo „prosvjeta“, a učitelji i nastavnici „prosvjetari“.

Iako je prošlo dosta vremena i dan danas ima “dosta” učenika-učitelja iz vremena „triput po prstima“. Iz toga vremena se i dan danas „vuče“ jedan takav arhetipski obrazac ponašanja.

Osamostaljenjem, demokratskim uređenjem i ustavnim liberalizmom Republike Hrvatske, društvene vrijednosti su se, barem deklarativno, promijenile.

Liberalno znači manje strogo i više dopušteno, pa su se tako morali promijeniti i odgojni alati

Treba manje odgajati a više obrazovati, a još je teže što treba osposobljavati za neke drugačije životne vrijednosti.

U praksi to znači da treba manje poučavati a više objašnjavati i trenirati, tj. manje tutorstva a više mentorstva. To nije bila laka i željena transformacija, jer lakše je i moćnije bilo biti prosvjetar.

To je stvorilo nepremostiv sukob interesa za arhetipove prosvjetare. Najteža je transformacija u primozgu.

Kako je promjene koje utječu na slabljenje moći teško prihvatiti, tako su prosvjetari odlučili prosvjetirati gdje god se nalazili i svima odreda i tako se sustavno društveno prosvjetarstvo pretvorilo u praktično svakodnevno prosvjetarstvo.

Mjesta djelovanja su različita, jedno je škola, zatim neka udruga ili klub, onda lokalna politika, i na kraju Sabor.

Kretenski obrazac prosvjetara možete uočiti i ako se dodatno bave nekim poslom, na primjer Profa iz tjelesnog je i šef nogometne škole u klubu.

Za primjer, bio sam svjedok na jednom sastanku gdje je Profa, neobrazovanim roditeljima malih nogometaša obrazlagao “svoj” stručni program nogometne škole:

dragi roditelji, sad je došlo novo vrijeme, evo mene, ja sam profesor. Prvo što ću uvesti je odgoj, vaša su djeca nekulturna i prvo ću ih naučiti da kažu „dobar dan“ kad dolaze na trening.

To je najvažnije, zatim tajac, pa pitanje :“ima li tko što za pitati?“, muk i to je to.

Kad ga je netko ipak “uspio” upitati što je sa najavljenim programom nogometne škole on ga samo tupo-ljutito pogledao sa skrivenim pitanjem u očima: “što sad ti hoćeš?” i hladnokrvno nastavio o tome koje su službene boje kluba.

Tako otprilike izgleda i na roditeljskim sastancima u školi.

Naravno, moje dijete ne igra više u tom klubu, jer kakva je to nogometna škola?

Tipični prosvjetari bi oni stalno “odgajali“, i to roditelje, djecu, cijelo društvo u kojem žive. Cilj je naravno ostvarenje interesa kroz manipulaciju, a alat je skrivena rečenica i praktično uvjerenje: „svi su neodgojeni i nepismeni , ja valjda znam, ja sam Profa”.

Ima i drugačijih primjera što znači da generalizacija ne postoji i nije primjenjiva na svakog učitelja.

Prije je “prosvjetarenje” bilo model djelovanja, danas je “ako prođe, prođe“.

Opasno je to, što kad ne prođe kod roditelja u nekom klubu, proći će kod njihove djece na satu tjelesnog i slabijoj ocjeni na kraju godine.

Posljedice takvog kretenizma su teške jer nastradaju najslabiji i najnemoćniji, nastradaju “Profini” učenici.

---

I sad, što s takvim kretenima?

Da bi takvi postali korisni sustavu i djeci njih je potrebno preodgojiti, a to je nemoguće, oni dobro poznaju silu odgoja i na to neće nikad pristati.

Tko je taj koji se usudi “odgajati” vrhunskog “odgajatelja“, nema tu konstruktivnog rješenja, osim da se takav kretenizam sustavno ukloni iz sustava.

Vidite, odgoj sam po sebi predstavlja oblik nekakvoga društvenog liječenja. Pritom ne postoji mjera koliko je to nečega i način kako mjeriti odgojenost?

Taj njihov moto, dobro poznati društveni odgoj je specifičnost, ostatak jednopartijskog sustava i njegovih vrijednosti, on je nekad predstavljao ideološki odgoj partije.

Što je svrha društvenog odgoja danas, i što on može predstavljati kao vrijednost?

Možda ulicu, susjedstvo, HDZ, SDP, HNS, SDS?

Ja nikada nisam čuo, da u nekom “zapadnom” obrazovnom sustavu postoji kovanica „upbringing and education“ tj. “odgoj i obrazovanje“.

Na primjer, Hrvati kažu „zdravstveni odgoj“ a Englezi „health education“, to nema isto značenje, zar ne?  Dakle, škola je “education” ili obrazovanje, a to uključuje i socijalizaciju i odgovornost ponašanja i slično.

U školi ne trebamo odgajatelja za svoju djecu, želimo i trebamo učitelja. Djeca ne idu u nekakvo ODGAJALIŠTE, ona idu u ŠKOLU?

Prošlo je vrijeme “društvenog odgajanja“, to jednostavno nema svrhu. Nije više kako je nekad bilo, to smo sami odlučili.

I zato nikako ne smije postojati i treba ukinuti pojam „odgojno obrazovni sustav“, jer potreban nam je i sasvim dovoljan pravi, profesionalno ustrojen “obrazovni sustav”.

Nije to igra riječi, to je suština razumijevanja problema.

Jasno je da ima svakakvih ljudi i djece, kako mi volimo reći više ili manje odgojenih ili “problematičnih“, ali to nije ideološko pitanje. Zato, jer se radi o djeci, postoji pedagog, zar ne?

Svakako je nužno da “zaposleni” i djeca poštuju postavljena pravila u školi u kojoj su skoro svakodnevno zajedno. Ipak to nije taj “prosvjetarski odgoj” o kojem govorim.

Za mene je stvar jednostavna, ne želim da sustav “odagaja“, odnosno “usađuje društvena ideološka uvjerenja” mojoj djeci, posebno ne uvjerenja po kojima svi moraju imati isto mišljenje.

Želim da moja djeca “misle svojom glavom“, tako neće biti hendikepirana i tako neće biti “lagan” predmet društvene manipulacije.

Neka, kad odrastu, sama za sebe odlučuju kao i svi odrasli ljudi na svijetu. Razumljivo, zar ne?

Vaš Galvanizator!

---