Naši saborski zastupnici, oni izabrani od i iz nas, oblikuju praksu demokarcije, donose sve važne odluke u ime naroda i iste upisuju u ustav, zakone i druge akte.
Ali kako su oni puki partiokratski interesni glasački stroj, onda su sve te odluke u suštini usmjerene prema jednom partijskom cilju, obliku društva koji vidim kao što ga i opisujem i nazivam “partiokracija“.
Naravno, stručnjaci, tobože zaštitnici demokracije ili kako ih zovem demobrižnici će tvrditi da su zastupnici isto tako po definiciji demos, ljudi i građani istog tog društva i da nema istinskih demokratskih problema. To je po njima primijenjena hrvatska demokracija.
I zato njihova briga o demokraciji, odnosno partiokraciji uvijek završava tezom o primjerenosti.
Što to znači najprimjerenije i kome najprimjerenije?
Na primjer, zbog iste te primjerenosti su zastupnici vremenom mijenjali oblike demokracije i društvenog uređenja od trenutka stvaranja Lijepe Naše.
Pa je li demokracija sada primjerenija nego je bila prije takvih odluka? Ja ne vidim da je demokracija jača ili veća, ako baš hoćete bolja.
Pozivanje na primjerenost je oblik upravljanja, poštapalica svih naših analitičara, partijanera i političkih piskarala, koja se uvijek koristi s nekakvim ciljem.
Jasno, tako oni ispadaju demobrižni i pametni pred demosom. I zato što im demos vjeruje zato se njega i ne pita što on misli.
Ne pita ga se uopće, pa čak ni o jako važnim stvarima. Iako bi zastupnici mogli i trebali tražiti potporu i odluku demosa, na primjer, raspisati referendum, obzirom na stanje privida demokracije ili partiokraciju, jasno je da zastupnicima to ne pada na pamet.
Pa zar je stvarno nemoguće da demokracija pobijedi barem nekada.
I kad već partiokratima to nije u interesu, kako to da onda barem našim demobrižnicima ne pada na pamet referendum o važnim pitanjima kao demokratsko, ustavom propisano rješenje?
Ne može, je oni se bave primjerenošću određenih interesnih polu-rješenja, a ne demokracijom kao ustavnom kategorijom i oblikom društva. I tako, dosezi demobrižništva su naizgled misaono duboki, a rezultati očekivani.
Kako se to radi?
Na primjer, danas neki demobrižnik ustvrdi da uvođenje preferencijalnog glasa ipak nije najprimjerenije rješenje jer nije polučilo značajnije rezultate.
I onda se javi drugi koji kaže da bi takvo glasovanje bilo primjereno ukinuti. I eto novog i primjerenijeg rješenja, rješenja koje realno ništa ne mijenja u suštini stvari.
Javljaju se i neki sa rješenjem koji misle da bi na svakoj listi trebala biti barem tri preferencijalna kandidata. Što će to promijeniti? Jedan od dvanaest ili tri od dvanaest, vjerujte svejedno, kao da je to važno, kad na izbornu listu dolaze oni već unaprijed odabrani partijaneri.
Vidite, sve takve kozmetičke promjene su sasvim nevažne, jer je kod nas osnova demokracije partijska lista, koja se kroji na način da svakom potencijalnom zastupniku pošalje jasnu poruku, nije tebe demos izabrao, već naša partija i ja predsjednik, Bog baše partije.
Nemoj ti tu sad meni ovo, ono, ustav, mandat, bla bla, bez mene ćeš biti samo jedan mali demosić. Ali šefe, demos to ne zanima, zanima ih što im ja kao njihov budući izabranik donosim. Tišina mali, neće meni birtija određivati što ću ja raditi.
I tako imamo duboku demokratska tišinu i u Saboru i u partiji i u narodu.
To je najvažniji razlog što u Hrvatskoj vlast proizlazi i pripada narodu isključivo samo jedan dan, otprilike svake četiri godine. Na dan slavlja, dan izbora, na dan kad se kandidati izlistaju a demos ih zaokruži i pri tome, u stvarnosti, demos zaokružuje partiju i broj a ne čovjeka imenom i prezimenom.
To prilično dugačko vrijeme daje partijama komociju, osjećaj nadmoći i velike mogućnosti vladanja bez uplitanja demosa.
A kako je za iskoristiti tolike mogućnosti potrebna velika moć, za svaku partiju je važno da ima što veće članstvo, jer pitanje je tko će popuniti te silne demokratske institucije?
Najbolje je da to bude “netko naš“, netko poslušan i vjeran partiji.
Na taj način, isto kao i zastupnici, zaposleni u institucijama jesu u službi partiokracije, oni su provedbeni organi partije.
Ipak, što veća masa to veća partijska inercija i entropija, pa kao balans partiokraciji imamo ubrzani porast pojavljivanja novisnih kandidata.
Jer, biti nisko u partijskim hijerarhijama nije dobro, bolje je ići sam, bez obzira što je to puno teže.
Ipak, za takve nema javnih novaca iz proračuna, nema logistike, nema medija, treba početi od nule. I zato praksa da se javni novac dijeli samo parlamentarnim partijama ne podržava demokratski kriterij jednakosti.
Da se to ne bi propitkivalo, eto opet demobrižnika sa svojim pitanjima primjerenosti, tipa je li to za demos dobro ili loše ili što ti jadnici mogu bez partijske baze?
Kojom bojom ih sada “obojati“, pa oni su samo pojeli glasove ozbiljnima? Na kraju postoji i zaključak da se zbog njih teško donose potrebne odluke, i zato je bolje bez njih, jer potrebna nam je politička stabilnost.
Tako i na taj način demobrižnici promoviraju tvrdnju da je politika samo za partijanere, profesionalne političare. Zato bi po njima zastupnici kao stup demokracije ustvari trebali ići u partijsku školu.
Ili barem na obuku u neku od postojećih velikih demokratskih partija. Najbolje unaprijed i prije nego se kandidiraju, da ih se obuči kako se to radi.
I prije nego smo mi stvaratelji, stvorili ovu Lijepu Našu, postajale su takve škole i trening centri, na primjer u našem lijepom Zagorju. Doduše bilo je to vrijeme jedne partije i ideologije, ali koja je razlika danas ako imamo dvije partije i jednu ideologiju.
To u stvarnosti i teoriji nije ideja demokracije. Jer, kako je davno rekao Aristotel svaki čovjek je zoon politicon.
On to po prirodi mora biti jer o tome ovisi njegov interes i život. I zato ne postoji demokracija koja znači to da narod ostvaruje svoju vlast jedino tako da se slaže ili ne slaže sa odlukama neke interesne udruge koja se zove partija.
Sve to ukazuje da se u partiokraciji, narod kao i njegove zastupnike partija koristi i vrednuje kao jednu podignutu ruku i jedan utišan glas.
Čovječe ti si samo podignuta ruka i utišan glas.
A kako narod partiokraciju sve više osjeća na svojoj koži, tako u praksi sve više traži nova rješenja, sve češće zaokružuje neovisne ili uopće ne sudjeluje u tom demo-igrokazu.
Inače, narod ima iskustvo i razumije što će dogoditi ako svi na sebe navuku samo jednu ili dvije boje. Onda su se badava stvaratelji borili za drugačiju državu, za Lijepu Našu.
Zato su danas naši demobrižnici u kontra ofenzivi i sve jače i jače zazivaju veliku koaliciju, žele da se dogodi povratak u budućnost.
To je jedna njihova vizija Hrvatske budućnosti. Na primjer, demobrižnici tvrde da je najgora stvar ta naša polarizacija društva, i po njima baš bi velika partiokratska koalicija mogla riješiti sve nagomilane probleme.
Zar stvarno? Baš je to rješenje?
Ima i druga vizija, kakvu smo mi stvaratelji željeli i za što smo se borili.
Iako oni tvrde da se ta “polarizacija” očituje prema smjerovima “lijevo” i “desno“, mi znamo da je to politički interesni spin.
Realno, u Hrvatskoj se polarizacija očituje u shvaćanju načina upravljanja zajedničkom imovinom. Ona se danas očituje u tome otići ili ostati u Hrvatskoj.
To je sve rezultat vječne iste ekipe i demobrižničke brige.
Sad će demobrižnici tvrditi da ovakva ili slična objava nije primjerena da izađe baš u ovo predizborno vrijeme.
Zašto ne bi bila? Pa zato smo u ustav i upisali da se jamči sloboda mišljenja i izražavanja, zar ne?
Onda se demobrižnik “kao” složi s tim, ali …….. Nema ali, to je nužno da bi se društvo barem zvalo demokracija.
Što reći za izjave partijanera, tipa neće meni birtija određivati što ću raditi? Naravno, birtija je metafora za neuki i glupi demos.
Je li primjereno od strane partiokrata? Onda se demobrižnik složi da to nije primjereno, ali…. Nema ali, ljudi su takvi kakvi jesu, imaju svoja vlasnička prava.
Naravno, demobrižnici se s time ne slažu i promoviraju tezu da je glupo uopće neuki demos i pitati nešto. Što će nam taj problematični referendum, dovoljan je čisti predstavnički sustav.
Ipak, u ustavu piše da demos ostvaruje svoju vlast i izravno na referendumu.
Onda se demobrižnik složi da je to točno, ali…. Nema ali, to je nužno da se ne razvije partiokracija do kraja, do golog otoka.
Na kraju, demobrižnici izvlače rak ranu, uobičajeni as iz rukava, idu dotle u svojoj tezi primjerenosti da se pozivaju na nepotrebne visoke troškove referenduma.
Narode, referndum je vrlo jednostavna anketa i može koštati manje od zbroja ručkova naših zastupnika u mjesec dana. Mnoge druge države to rade na internetu, time se ponose, čak to nazivaju “novom demokracijom”.
Čak i samo to što postoji institut izravnog odlučivanja, znači da za demokraciju nije i ne može biti dovoljan isključivo predstavnički model vladanja.
Svjedoci smo da je izravna demokracija u Lijepoj Našoj samo mrtvo slovo na papiru kojeg zovemo Ustav.
Ne koristi se gotovo pa nikad, pa čak i onda kad demos to traži, partija kaže da ne može.
Jasno je i zašto.
Prvo, jer je u glavama partiokrata i demobrižnika ne može birtija određivati partiji što raditi. A drugo još važnije je to što je je partiokracija iznjedrila vrlo snažne partiokratske institucije.
Zato partijaneri, kad nemaju odgovore na demos pitanja kažu “neka institucije rade svoj posao”.
Ne može narod ništa bez institucija, iako u ustavu Lijepe Naše nigdje nije navedeno da se radi o institucionalnom partijskom uređenju. I nigdje ne piše da se radi o isključivo predstavničkoj demokraciji kako nas demobrižnici uvjeravaju, piše da je predstavništvo samo jedan od oblika kojim demos ostvaruje svoju vlast.
A drugi je izravno odlučivanje putem referenduma.
Dakle, tu se radi o zastupničkoj odgovornosti, pravu i obvezi zastupnika koja između ostalog znači i da osiguraju izravnu demokraciju ako to demos zahtijeva.
U ustavu piše kako se to čini. Piše “da će se” državni referendum raspisati ako to zatraži više od 10% ukupnih birača i da se referendum “mora” raspisati u slučaju udruživanja RH s drugim državama.
Vidite, jako je komplicirana ta igra oko pojmova “zatražiti” i “raspisati će se“.
Da ne objašnjavam što je to organizacijski odbor za referendum i koliko je i kakvih institucionalnih prepreka u istom tom zakonu.
Uglavnom, zakon o referendumu je napisan i donesen od strane naših zastupnika tako da demosu poruči da to nije “samo tako” i da ga” odvrati od primisli” da se promjene mogu postići izravnim oblikom demokracije.
I naravno, kad se “pisao” i “donosio” takav zakon, nitko nije ni mislio pitati demos što on misli o tome. Taj su zakon donijeli naši izabranici po svojoj partijskoj odgovornosti bez obzira kome pripadali i kojoj partiji odgovarali.
Kroz taj zakon narodu se jednostavno poručuje da se ne petlja u vladanje i neka ide u birtiju gdje mu je i mjesto. A mi, profesionalci iz partije ćemo živjeti našu partiokraciju na Markovom Trgu.
Tako se naša demokracija svela na birtiokraciju i partiokraciju kao dva potpuno odvojena pola. To je ta poznata “polarizacija društva” a to je između ostalog i konkretan rezultat velikog demobrižja.
Sjetite se ljudi, tako nije bilo na samom početku, stvaranje države je upravo bilo moguće zbog referenduma.
Ima i nešto dobro u tom prividu demokracije i u tom demobrižju, barem Božanstva ne mogu sama i kako se sjete mijenjati ustav i zakone.
Božanstva bi vrlo brzo, da mogu sama, riješila puno svojih internih problema, na primjer ta nemoralna trgovanja mandatima.
Sjednu za “svoj” stol, uzmu “postojeći” ustav, i nakon rečenice zastupnici u Hrvatskom Saboru nemaju obvezujući mandat, stave zarez, i dodaju osim prema svojoj partiji.
To bi puno toga i po našim demobrižnicima riješilo.
Recimo, riješilo bi veliki problem Sabora kao kokošinjca ili prazne šupe. I sve bi onda bilo super, partiokratski zakoni bi se donosili kao na traci, ne 100, nego 500 novih zakona godišnje.
Partija kaže tako mora biti i svi zastupnici dignu ruku i odluče da je baš tako i to u ime i za račun naroda. Bez neke nepotrebne rasprave ili propitkivanja.
Imali bi u tili čas razne nove zakone, zakon kako se vežu žniralci na tenisicama, zakon kako prati donje rublje, zakon kako se ponašati u birtiji, zakon što se smije reći u nekim prilikama, a možda čak i zakon o sistemskoj partiji na vlasti, s dodatkom, bez obzira o kojoj se stranci radi.
Demobrižnici isto tako misle da je najprimjerenije da se rad zastupnika mjeri na način da se mjeri to koliko su zakona donijeli jedne godine, ili, koliko su puta dizali i spuštali svoje vrijedne ručice.
To imamo danas, ispada da zastupnici jako puno rade, a narod ih naziva kokošima, kakva neukost i sramota!
Ipak, u kokošinjcu se ne donose državni zakoni, tamo zakone donosi pijetao. On odlučuje koliko je to dovoljno jaja koje koka snese u jednom danu. Ako nije dosta, onda pijetao sav sretan kaže, evo ti ga na još malo koko moja i tako ispada da demobrižnici tvrde da je broj jaja jako važan, jer to znači produktivnost.
Samo ne mjere koliko je tih jaja u stvari mućak jer znaju oni da je partija interesna udruga i da je bolje interese uskladiti nego ih suprotstaviti. Na kraju možda dobiju i koje jaje, pa bolje da je jaje jaje nego mućak jaje.
Da ovakvo demobrižje mogu vidjeti poginuli stvaratelji, oni bi se, metaforički rečeno, okrenuli u grobu i uzduž i popreko.
Zamislite da smo mi, stvaratelji Lijepe Naše, interese usklađivali a ne ih suprotstavili, što bi onda bilo?
Kakva bi to Hrvatska bila, Lijepa Naša?
I tako, kakvi demobrižnici takvo i demobrižje, a kako se brinemo o našoj kreaciji, tako ona danas i izgleda.
Galvanizator
U SERIJALU “PARTYLAND“
- #1 PARTIOKRACIJA
Mi smo narod, demos, svi mi građani Lijepe Naše. Republika Hrvatska je naša jedina domovina i naša najveća imovina. I […] - #2 PARTIO-KRACI
Partiokracija opisana u prethodnoj objavi je davno u svijetu prepoznata, to nije samo naš specifični problem, vidimo da se svugdje […] - #3 DEMOBRIŽJE
Naši saborski zastupnici, oni izabrani od i iz nas, oblikuju praksu demokarcije, donose sve važne odluke u ime naroda i […] - #4 BOGOMDANA SAMOUVAŽENOST
Kakav smo mi napredan demos, imamo partiokraciju, a slavimo demokraciju. To “slavljenje” je kolokvijalni naziv za Hrvatske izbore. Svaki put […] - #5 DEMO ŠOU
Za kraj ovog serijala, jeste li se ikad zapitali kakav smo mi to demos? Kako se i zašto igramo sudbinama […]
POČETNA STRANICA 
Komentiraj