Partiokracija opisana u prethodnoj objavi je davno u svijetu prepoznata, to nije samo naš specifični problem, vidimo da se svugdje u svijetu i mediji i birtija bave tim pitanjima.
Ipak demos, zbog egzistencijalnih problema ne stigne, a neki niti ne žele, vidjeti što se stvarno u pozadini uistinu događa.
Demos tako, usput, skrola po portalima, društvenim mrežama, traže smisao svega i onda naiđu na jedan svijetao primjer.
Tako su ljudi mogli pročitati da u slučaju grmljavinskog nevremena obavezno isključe sve kabele iz utičnica, jer, tako će zaštiti svoje elektroničke uređaje od udara groma.
Tu zanimljivu i ljudima nepoznata metoda samozaštite je objasnio HAKOM ili Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti. Vijest se vrtjela kao sponzoriran oglas na facebooku i instagramu, a objavljena je i na niz medijskih portala.
Je li to HAKOM počeo brinuti za demos?
Glupo pitanje, on stalno radi, nešto regulira, zato i postoji i sad se još dodatno počeo baviti i savjetima o gromovima i utičnicama.
I sad se demos može pitati kakve to ima veze s partiokracijom?
Ima i to jako, jako velike.
U partiokraciji, bilo koja partija može bez neke velike pameti i znanja vrlo jednostavno interesno vladati i donositi odluke kriterijem manjine. Zato se i kaže partija na Vlasti, a Vlasta je bogata i Vlasta te časti.
To je vrlo jednostavno iz više razloga, a jedna od najlakših metoda je dobro uvježbana praksa skretanja pozornosti na drvo umjesto na šumu. To je jedna značajna vrsta spina ili propagande.
Jedan od klasičnih načina korištenja spina je ono što ja zovem plagiranje demokracije.
To je ono kad se pod svaku cijenu želi sprovesti partijski naum pa se kaže da je tako u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji ili tako je u SAD.
Tipičan noviji primjer plagiranja demokracije su takozvani neovisni regulatori.
To je Američki izum iz vremena velike ekonomske krize i uspostavljanja politike državnog intervencionizma. Ideja je bila posebnim zakonima osnivati tijela nadležna za provedbu i odgovorna samo parlamentu.
Spin parola je bila “stručnost neovisnost” od interesnih intervencija politike i vlasti.
I demos Amerike progutao spin, pa se onda navukao i na kraju postao ovisan, te se već desetljećima bore s tim i takvim neovisnim regulatorima, koji su, kako Ameri kažu, vremenom postali instrumenti promicanja i zaštite privatnih korporativnih interesa na račun javnog novca.
Sad, jesu li postali instrumenti ili su osnovani da budu instrument, to je veliko pitanje. To su nazvali “capture theory“.
Tamo, preko bare, a i svugdje u svijetu se takvi neovisni regulatori uobičajeno nazivaju agencijama.
Vidite, unatoč postojećim analizama i dokazano lošim rezultatima po vladavinu naroda, cijelo stoljeće kasnije, Hrvatska preuzima takvu regulatorsku praksu.
Pravi procvat Hrvatskih neovisnih regulatora događa se nakon 2005. godine, osniva se više od više desetaka neovisnih agencija.
Riječ “neovisni” je riječ u istoj onoj kategoriji kao i pravedno ili vjerodostojno.
Spin je naravno jednostavan, ako je nešto neovisno o interesima Vlade, to je puno pravednije nego ovisno o interesima Vlade, zar ne?
Inače svi koji žele više razumjeti što se dogodilo ispod površine rekonstrukcija i konstrukcija neovisne regulacije mogu pročitati osvrt profesora Branka Smerdela, pisca hrvatskih ustava.
Rad je objavljen pod imenom “nezavisni regulatori i vladavina prava, Hrvatska praksa u svjetlu Američkog iskustva”.
On je ustvrdio da su hrvatske regulatorne agencije stvarane u žurbi i neusklađeno, slijedeći savjete stranih stručnjaka.
Tvrdi i to da to mnoštvo agencija funkcionira u sivoj zoni i da imamo neregulirane regulatore jer zakon koji bi regulirao takve neovisne agencije nije nikada donesen.
Mnogi su takav zakon najavljivali, iz godine u godinu, najviše onda kad god se dogodi promjena partije na vlasti u Hrvatskoj.
Novi i neiskusni ministri uprave odmah i prvo postave pitanje, što i kako rade i koliko koštaju te naše silne agencije?
Iako to “neovisno” u imenu znači da to nije posao ministarstva već Sabora, jer Sabor se treba o tome pitati kao tijelo koje ih osniva u svrhu neovisnosti od Vlade.
Kad ministri to vremenom, nakon što se zavale u partiokratske fotelje shvate oni zaborave na to što i kako rade i koliko koštaju te naše silne agencije.
Capture theory bi doslovno značilo teorija hvatanja. Obzirom da naše neovisne regulatorne agencije izlaze iz jednog organizma radi se o jednoj novoj teoriji prikladnijeg imena koju zovem teorija krakova.
Kraci su hvataljke kojima se hvata plijen. Svi znamo za izreku tko jamio, jamio, neovisne agencije nam govore o tome kako će još jamiti, tko će jamiti.
Sjećam se plišane igračke u obliku hobotnice kojom je jedan oporbeni zastupnik mahao u Saboru.
Na kraju kad je došao na vlast, njega su uhvatili ti isti kraci i za nagradu je “dobio” neatraktivno ministarstvo koje u nadležnosti nema niti jednu neovisnu regulatornu agenciju.
Tu treba primijetiti zanimljivu jezično logičku konstrukciju, ona glasi “neovisna agencija u nadležnosti ministarstva“.
Dakle, neovisna stručna agencija, osnovana od strane Sabora radi toga da ne bude dio Vlade je u nadležnosti nekog ministarstva u sklopu vlade.
Ta duboko ovisna neovisnost je jako dobro objašnjena u spomenutom radu. Naše agencije su isto toliko neovisne koliko je nevina baba koja ima 25 unučadi.
To pokazuje svu moć partiokracije i našeg sustava u kojem je Vlada moćnija od Parlamenta i tako partija jača od demosa. Dakle, apsolutna moć odlučivanja je u izvršnoj partijskoj vlasti.
I opet, realno, radi se o nemoći demosa u vladavini demosa.
I to ide sve dalje i dalje u istom smjeru, sve više partijske, a sve manje narodne moći, kraci su sve dulji i veći.
To je sportski spin, teniskim rječnikom rečeno “kakva top spin bekend slajz paralela“.
Teorija kakova je vrlo jednostavna teorija po kojoj neovisni regulatori postoje da pruže mogućnost partiji da za svaki neuspjeh ponudi narodu neovisnog stručnog krivca.
I to s vrlo malim žrtvama, jer što su jedan ili dva kraka u mnoštvu krakova takvog organizma?
To nije nimalo smiješno, te neovisne agencije propisuju pravila igre u ekonomiji, tu se radi o struji, plinu, gorivu, bankama, fondovima, ulaganjima, trgovanju zemljištima, prometu, svemu što je važno za život i standard građana.
Tako nije Vlada kriva što energenti poskupljuju, to je stvar tržišta i neovisne regulacije HERE. Nije Vlada kriva što je loše stanje interneta, tu je neovisni regulator HAKOM. Za ovrhe kriva je FINA, za kriva i promašena ulaganja HANFA, za izbore APIS, itd.
To su sve neovisne agencije koje osniva i koje direktno odgovaraju Saboru, međutim odnosno naši zastupnici su prepustili te neovisne agencije u nadležnost partiji kroz malo modificirane zakone, jer Hrvatska je malo specifičnija država.
Specifičnost se vidi, na primjer, kod koaliranja partijanera. Tada se funkcije dijele između raznih partijanera, a tko će biti na čelu koje neovisne agencije je jedno od glavnih prijepora svake koalicijske partijske vlasti.
Hrvatska specifičnost ta da partija i glavno Božanstvo “predlažu” Saboru šefove agencija, redom najveće stručnjake iz vlastitih redova, a iste “potvrđuju” naši zastupnici koji dižu svoje ručice kako im partija nalaže.
Na kraju se, po zakonu, odgovornost neovisnih agencija svodi na obvezu periodičnog izvješćivanja Sabora, koji uglavnom “usvaja” takva izvješća terorom broja ruku kako im partija nalaže.
A kobajagi, agencije su osnovane zato da budu neovisne o interesima Vlade.
Zato profesor i tvrdi da se u Hrvatskoj takve agencije smatraju formalno autonomnim, neovisnim i neprofitnim dok zbiljski djeluju kao specifičan dio državnog aparata.
Još kaže da Hrvatske vlade raznih političkih usmjerenja ne oklijevaju agencijama davati naloge niti smjenjivati njihove čelnike, dok istodobno, demos podvrgnut rezultatima rada tih agencij praktično ne uživa nikakvu pravnu zaštitu.
Zaključak je da svi igraju igrokaz u svrhu partijskog interesa, a zbog toga hrvatski demos ne može ostvariti svoje interese. Slažem se profesore. zato se demos može žaliti jedino “upravi vodovoda“.
Isto tako, te neovisne agencije imaju svoje zasebne proračunske razreze što znači da demos sve to plaća. Cijene usluga koje te agencije reguliraju vremenom rastu dok kvaliteta usluga opada.
To nije teorija, to je praktična primjena partiokracije.
I zato profesor tvrdi da akcije Vlade u pojedinim slučajevima neposlušnih čelnika neovisnih regulatora pokazuju kako cijeli sustav funkcionira prema tradicijskim obrascima europske uprave.
Dakle, ministri smatraju agencije podređenim dijelovima državne uprave, a voditelji agencija to uglavnom prihvaćaju bez protesta jer ne uživaju nikakvu zaštitu svog “neovisnog” i “samostalnog” položaja.
Istovremeno koriste sve prednosti neprofitnog nadzora nad svojim financiranjem i razdiobom sredstava.
Na kraju profesor zaključuje da je nepreglednost sustava državne, kvazi nedržavne i lokalne uprave eksponencijalno povećana. I zato partijski kraci sežu sve dublje i dublje u zajedničku kasu, ali i u hrvatske resurse i javno dobro.
I sve će to demos pozlatiti i na kraju platiti.
Ono što u Saboru znači digni ruku i ne pitaj zašto, u neovisnim agencijama znači potpiši i ne pitaj zašto.
Nema tu neovisnosti, ili si partijaner ili nisi.
Na kraju svog rada profesor zaključuje da je Hrvatska znanost utvrdila specifični tranzicijski obrazac osvajanja neovisnih agencija, a to je politički klijentelizam i nepotizam.
A onda je, po njemu, rezultat odsustva nadzora i odgovornosti rasipanje proračunskih sredstava, nepotrebna regulativa, birokratski nered i korupcija.
I na kraju izvodi ključni zaključak da je zakonski model po kojem neovisni regulatori odgovaraju Saboru a ne Vladi, čista formalnost koja nikoga ne može prevariti jer Vlada nadzire sve zastupničke odluke.
Eto, najuvaženiji profesor i ustavni stručnjak u Hrvatskoj koji je školovao generacije i generacije naših partiokrata potvrđuje sve što sam i ja napisao o partiokraciji.
Pa i to da su neovisne regulatorne agencije ustvari partiokratski kraci, hvataljke.
A samo ću opet podsjetiti, tu se radi o struji, plinu, gorivu, bankama, fondovima, ulaganjima, trgovanju zemljištima, prometu, svemu što je važno za život i standard građana.
To više nije „trodioba vlasti“ već hrvatski specifičan model „četverodiobe vlasti“, a koji ustvari kroz partijski sustav vlasti predstavlja “jednodiobu” ili partiokarciju.
Otprilike, Sabor kao narodni pokvareni telefon, Vlada kao interesna ispostava, Sudstvo kao čuvar partiiokracije i na kraju Neovisne regulatorne agencije kao interesna partijska tijela.
Što mislite zašto nadležan ministar dopušta podređenom šefu agencije da ima dvostruko veću plaću i vozi tri puta skuplji automobil od njega samog? Zbog toga što je ovaj stručniji pa stoga i vrjedniji?
Ili zbog toga što mu “neovisni stručnjak” može regulirati regularan partijski interes.
Vidio sam svojim očima, u jednom modernom i velikom uredu šefa jedne takve neovisne agencije nasuprot radnog stola, stoji njegova slika u sredini, između slike Pape i trenutnog hrvatskog premijera. Na njegovoj slici je najviše prašine, ne samo zato što je površinom bila najveća, nego i zato što je najdugovječnija. To znači da je taj stručnjak jedan jako izvrstan krak.
Dakle, neovisni regulatori nisu samo sluge interesa korporacija već prva crta obrane za nadležne partijanere. Te agencije su jaka karika u povezivanju globalnih interesa i lokalne politike.
Sve se to može lijepo i jednostavno regulirati kroz spin o neovisnosti.
I jedan od najvećih spinova je da je Hrvatska drugima neinteresantna. Vjerujte nije, ona je ogledni primjer kako sva imovina demosa može završiti u rukama nekolicine.
Regularno.
I jasno je kako će jamiti onaj tko će jamiti.
Odgovor je, vrlo jednostavno, u skladu s regulativom.
A tu se radi o prirodnim resursima društva, nečemu što zovemo i je Lijepa Naša, nečemu što je vlasništvo svih nas stvaratelja ove države, hrvatskog demosa.
Ne radi se tu o nekakvoj teoriji zavjere, radi se o uhodanoj i provjerenoj praksi.
I tako, profesor Smerdel kaže da iz takvog položaja regulatornih agencija u zbiljskom sustavu moći, proizlazi niz negativnih posljedica.
Prvo, agencije zaštićuju svoje gospodare time što, povećavajući troškove, znatno otežavaju ulazak na tržište novim tvrtkama i time onemogućavaju pravilno funkcioniranje tržišta i tržišne utakmice.
Drugo, inicijativa za regulaciju prepuštena je uglavnom samim kompanijama dok se agencije, tijekom svojih pretežno judicijalnih procedura, bave perifernim problemima.
I treće, vrlo često su agencije nesposobne da prate izvršavanje propisa u cjelini, kao i da utječu na njihovo provođenje.
Dođosmo, vidjesmo i doživjesmo, evo jednog vrlo poznatog primjera.
Godinama i desetljećima je trećina mobitelizirane Hrvatske u roamingu, a bakar je s druge strane najtraženiji i najskupocjeniji metal.
Mislim na tu staru bakrenu paricu još iz doba druga Tita, još i danas ništa bez nje kaže HAKOM. Imate li fiksnu bakrenu liniju? Nemate, e onda ne možete imati ni druge modernije usluge.
Jasno je da HAKOM štiti TEKOM, jasno je i to da je TEKOM osnovao HAKOM, riješili smo pola problema iz gornjih navoda, ipak ostaju oni navodi o perifernosti i o posobnosti.
S tim sam i počeo ovo poglavlje. Pa evo da objsnim zašto.
Iz ureda nebodera, točno ispod reklame boje magente, HAKOM poručuje demosu da u slučaju grmljavinskog nevremena obavezno isključi sve kabele iz utičnica, tako će zaštiti svoje elektroničke uređaje od udara groma.
Iako, Internet danas treba biti dostupan i kad sunce sja i kad grmi i sijeva. Da bi internet radio i bio dostupan treba nekakav uređaj, neki ga zovu ruter, neki modem, svejedno.
Takvi uređaji rade samo kad su “uključeni kabelom u utičnicu“. Ali, ipak, isključite kabel iz te utičnice. Što će vam Internet kad grmi?
Inače, ako uređaj ne radi onda ga se mora doći popraviti ili zamijeniti u reguliranom roku, to je obaveza onoga koji nam prodaje Internet koji radi i kad grmi i kad sijeva. Znate ono, najbolja mreža, najsigurnija mreža, potvrdio HAKOM.
Pa zašto da operater brine o tome kad grmi, pomozite mu, isključite kabel iz utičnice, a za nagradu, neće vam se umanjiti račun, jer tko vam je kriv što ste sami odustali od Interneta dok grmi.
Vidite, profesor kad kaže da se neovisni regulator bavi perifernim problemima, on griješi, radi se o zaštiti nečijeg interesa. U ovom slučaju nije riječ o zaštiti interesa korisnika, odnosno demosa.
Kako je tek onda kad se radi o puno većim stvarima od običnog para bakrenih žica?
Na primjer, može se, možda, samo zamisliti kolika će biti regulirana cijena električne energije u Hrvatskoj u budućnosti, ili cijena reguliranog optičkog priključka za “nerazvijene” krajeve Lijepe Naše?
Ima tu dosta parametara za igranje partiokracije, a to nije nimalo teško u “jednodiobi” vlasti.
Igranjem partiokracije se bave i mnogi naši dušebrižnici ili kako ih ja zovem demobrižnici, o tome u slijedećoj objavi
Galvanizator
U SERIJALU “PARTYLAND“
- #1 PARTIOKRACIJA
Mi smo narod, demos, svi mi građani Lijepe Naše. Republika Hrvatska je naša jedina domovina i naša najveća imovina. I […] - #2 PARTIO-KRACI
Partiokracija opisana u prethodnoj objavi je davno u svijetu prepoznata, to nije samo naš specifični problem, vidimo da se svugdje […] - #3 DEMOBRIŽJE
Naši saborski zastupnici, oni izabrani od i iz nas, oblikuju praksu demokarcije, donose sve važne odluke u ime naroda i […] - #4 BOGOMDANA SAMOUVAŽENOST
Kakav smo mi napredan demos, imamo partiokraciju, a slavimo demokraciju. To “slavljenje” je kolokvijalni naziv za Hrvatske izbore. Svaki put […] - #5 DEMO ŠOU
Za kraj ovog serijala, jeste li se ikad zapitali kakav smo mi to demos? Kako se i zašto igramo sudbinama […]
POČETNA STRANICA 
Komentiraj