PARTIOKRACIJA

Mi smo narod, demos, svi mi građani Lijepe Naše. Republika Hrvatska je naša jedina domovina i naša najveća imovina.

I kako ne možemo svi odjednom i istovremeno odlučivati kako ćemo koristiti našu zajedničku imovinu, zato smo, na samom početku, mi stvaratelji ove države, odlučili da ćemo birati naše zastupnike koji će umjesto nas odlučivati.

Izabrat ćemo najsposobnije ljude iz našeg naroda, a za njihov rad i sposobnosti, dobro ćemo ih platiti. Mjesto odlučivanja se zove Hrvatski Sabor.

Ako pogriješimo u izboru ili naši zastupnici griješe na našu štetu, onda ćemo uzeti stvar u svoje ruke i izravno o ključnim stvarima sami o njima odlučiti, referendumom.

Sve smo to, na samom početku upisali u ustav. Vremenom, iz tog početka se izrodilo ovo što sada imamo.

Recimo da ee to što sada imamo daleko od onoga na početku zamislili. Od ideje do realizacije izgubili smo se negdje na putu.

Slučajno ili namjerno, nevažno, važno je da Lijepa Naša nije onakva kakvu smo zamislili u tom najvećem povijesnom trenutku, u trenutku kad je ona stvorena.

Moja generacija, generacija stvaratelja naše države to dobro razumije. Htjeli smo, zajedno sa svojom djecom uživati, i mislili da će naša generacija biti upisana u povijest kao stvaratelj prosperitetnog i slobodnog društva hrvatske nacije?

Zato i pišem ovo, zbog razočarenja i neostvarene ideje, zbog toga što smo ispali naivni.

Ustvari, nevažno je što su neki od nas ispali glupi a neki ispali pametni, najgore je što smo svi mi, kao društvo, zbog naše indolencije tamo gdje smo sada, u 2020.

Ova objava je najviše namijenjena mladima jer oni su ti koji, svojim razumijevanjem i djelovanjem, mogu mijenjati i kreirati svoju budućnost, mogu ostati u Lijepoj Našoj, naravno, ako to žele.  

Pitanje je mogu li to doista? Moraju li se zbog toga učlaniti u neku partiju kao što smo mi stariji naučeni? Moraju li činiti iste greške?

Tema je prikaz naše demokracije kao privida svoje definicije, iskrivljeni ustavni liberalizam kroz državni intervencionizam i naravno, uvijek nezaobilazni političari, naši “partijaneri“.  

Pa, hajdemo na „party“.


Za početak osnovna definicija demokracije.

Demokracija označava pluralistički oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana i kada su ti uvjeti ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska  

Dakle, neka vlast se može opisati kao demokratska ali ne mora to i biti jer postojanje izbora i općeg biračkog prava, samo po sebi, nije dovoljan uvjet da bi se neki politički sustav nazvao demokratskim.

To je zato jer se izbori često zlorabe u autoritativnim društvima ili diktaturama da se ostavi lažan dojam demokracije. Na primjer, sve države u kojima je vladala jedna partija postale su diktature.

Sjećam se da sam se osjećao odrastao kad sam s osamnaest godina dobio karanfil pri svom prvom izlasku na izbore, imao sam osjećaj da se od toga trenutka mene nešto pita. Ali to je bio samo privid, jer živio sam u režimu, državi gdje je partija bila sve.

Taj je režim propao zajedno sa državom u kojem je vladao, a promjena koju smo mi, generacija stvaratelja ove države učinili je bila značajna.

Stvorena je nova država i novo društvo, Republika Hrvatska, država sa svim obilježjima jedne samostalne i suverene države, hima, zastava, grb i ustav.

A u ustav, odmah na početku, u prvom čanku upisano je da je Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država.

Upisano je i to da u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu i da taj narod ili demos ostvaruje vlast na dva načina, izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Pošto demokracija ovisi o sudjelovanju njenih građana, demos treba razumjeti politički sustav, a to znači i svoja prava i obveze, stoga je promicanje razumijevanja, protok informacija i edukacija vrlo važan zadatak demokratskih država.

Nekako mi se čini da je to razumijevanje otišlo u krivom smjeru.

Društvo je trenutno došlo do toga da najhrabriji ljudi, stvaratelji našeg društva, sve više govore da se za ovakvo društvo i ovakvu demokraciju nisu borili. A nije prošlo puno vremena od te borbe.


U teoriji, demokracija postoji u pravom smislu samo ako su odluke vlasti podržane i demokratskim kriterijima.

Prvo, svatko može glasovati na izborima i sudjelovati i ima samo jedan glas, a kako bi se spriječili pritisci, glasuje se tajnim glasovanjem i mora biti dovoljno vremena za donošenje odluke.

Drugo, svi se imaju pravo kandidirati za bilo kakve kadrovske odluke.

Treće, svi bi kroz slobodan pristup dostupnim informacijama trebali znati i razumjeti o čemu se odlučuje, te političkoj odluci treba prethoditi slobodna razmjena mišljenja i stavova, a pravu odluku se može donijeti samo ako postoji nekoliko alternativa.

Jesu li danas u Lijepoj Našoj ispunjeni ovi demokratski kriteriji možete prosuditi i sami. To je vaše demokratsko pravo, i ne samo to, svatko ima pravo to javno i reći.

To je također vrijednost koju smo na samom početku unijeli u naš ustav.Na primjer, može se postaviti pitanje i je li moguće neko društvo nazvati demokratskim ako zastupnici odgovaraju demosu samo jedan dan, otprilike svake četiri godine, onda kad su izbori?

Naravno da nije, nijedan, prema sebi odgovoran, vlasnik ne bi to dopustio, tu se radi o njegovoj imovini, njegovom trudu i radu i na kraju njegovom životu i životu njegove obitelji.

To bi bilo isto kao da skupština tvrtke ima odgovornost prema vlasniku samo jedan dan svake četiri godine.

Tvrtka je društvo, isto kao i država, samo trgovačko a ne političko, tamo postoji red, zna se tko što radi i tko za što odgovara.

Zato tvrtka ima upravu ili direktora. Direktor se postaje izborom vlasnika, tako što mu vlasnik ponudi ugovor s uvjetima u kojem su definirani njegovi glavni ciljevi, a koje on kao direktor mora ostvariti.

Ali i uvjeti na koji način direktor odgovara za to kako i što radi, te kako ga vlasnik nadzire da ne proda njegov interes ili imovinu za sebe ili nekog drugog.

Vlasnici nadzor obavljaju osobno ili imaju svoje predstavnike u nadzornom odboru ili skupštini tvrtke.

To je suština bilo kakvog upravljanja imovinom, raspodjela ovlasti i odgovornosti, i u konačnici, radi se o sprječavanju sukoba interesa.

Kako se kaže, čist račun duga ljubav, a račun se uvijek podmiruje isključivo iz imovine vlasnika.

I naravno, ako skupština utvrdi da interesi vlasnika nisu u dogovorenoj mjeri ispunjeni, direktor će biti zamijenjen bez obzira na to koliko je mandata tom direktoru još ostalo.

I vlasnik neće izabrati direktora samo zato da ima direktora, njemu je u interesu izabrati sposobnog direktora kojeg neće morati svako malo mijenjati.

Poanta je da je i država organizirana društvena zajednica građana i tu također mora postojati red i znati se tko što radi i tko za što odgovara.

Vlasnik imovine je po ustavu narod ili demos. Uprava ili direktor je Vlada, ona izvršava zadatke kako bi ostvarila interese vlasnika ili demosa. Uloga zastupnika je jasna, obavljati nadzor Vlade i štititi interes i imovinu demosa.

Dakle postoje svi elementi za upravljanje.

Ako Vladu treba zamijeniti jer ne štiti interese demosa to će učiniti Sabor kao zastupničko tijelo. I tu dolazimo do strukturnih problema naše specifične demokracije.

Tu dolazimo do svega onoga zašto smo mi stvaratelji mijenjali stvari i stvorili našu državu. Iako već duže vrijeme imamo svoju državu meni izgleda kao da smo se vratili u stanje prije stvaranja.


Pravo pitanje svake demokracije je to kako zastupnici znaju i na koji način mjere kako se štite interesi demosa, tj. vlasnika. I drugo, kako i na koji način demos razumije koliko dobro Sabor nadzire i koliko dobro Vlada provodi njegove vlasničke interese.

Za ispravan rad takvog mehanizma najvažnije je da nema sukoba interesa, odnosno da Vlada i Sabor nikako nisu jedno tijelo ili jedna duša. I zato je jako dobro pitanje zašto svaki predsjednik partije koja pobijedi na izborima želi biti predsjednik Vlade a ne predsjednik Sabora?

Odgovor je jednostavan, direktor je u našem društvu moćniji od skupštine. To je katastrofalna verzija privida demokracije.

Sabor je postao nešto nevažno jer zastupnici dižu ruke kako direktor svira, a to znači da direktor vlada skupštinom. A onda i institucije postaju i jesu moćnije od vlasnika.

To nazivam zakonom partije, a društvo u kojem vlada takav zakon partiokracijom.

Takvo društveno uređenje onda nije stvarna demokracija, to stvaratelji nisu na početku nikako tako zamislili.

Oni su se na kraju krajeva i borili protiv zakona partije, protiv načina upravljanja kojeg nazivam partijanje.

Negdje se usput nešto izgubilo, i ja sam siguran da se ne radi o grešci. A to je postalo jako, jako pogrešno i pogubno za demos.


Dakle, po našem ustavu demokracija se temelji na dva stupa, na izborima za zastupnike i dužnosnike, te izravnom odlučivanju ili referendumu.

Iako u zadnje vrijeme političari i ljudi oko njih naše društveno ređenje nazivaju čistom predstavničkom demokracijom, društvom u kojem odluke donose isključivo zastupnici, to nije sasvim točno, postoji i dio demokracije upisan u ustav koji se naziva izravna demokracija i isto tako direktno birani dužnosnici.

Na početku nije tako bilo, sjetite se, imali smo jakog predsjednika i dva parlamentarna doma. Referendum je od početka bio upisan u ustav. To smo popularno nazivali polupredsjedničkom sustavom.

Vremenom su sve to naši zastupnici sami mijenjali, mijenjajući ustav 1997., 2000., 2001., i 2010.  godine. I uvijek su imali nekakve “dobre” društvene ciljeve.

Na primjer, kao cilj ustavnih promjena iz 2000. godine bila je navedena uspostava odgovorne, ali istodobno i djelotvorne izvršne vlasti. U stvari se radilo o smanjenju ovlasti predsjednika republike.

Iako, demos i dalje misli da je stvarni razlog tih samostalnih zastupničkih izmjena bio problem predsjednika i, citiram, 200 bogatih tajkunskih obitelji, pitanje je je li to bio glavni cilj?

A 2001. godine, kao razlog za ukidanje Županijskog doma je rečeno da se takvo rješenje nastavlja na raniju hrvatsku parlamentarnu tradiciju koja, do Božićnog ustava, nije poznavala bikameralnost. Božićni ustav je naziv za prvi ustav Lijepe Naše.

Nije bilo važno što nitko ne razumije što je i kakva je bila ta tradicija svih dotadašnjih Hrvatskih republika.

To je bio jedan lijepo sročen razlog za promjenu ustava, a demos je nakon ukidanja županijskog doma izgubio dio svoje vlasti, svoje susjede zastupnike za koje mogu glasovati, susjede koji razumiju njegove probleme i želje.

Samo tada to još nije bilo sasvim jasno, iako je bilo poznato da je jedan od glavnih prijepora ovakve predstavničke demokracije između ostaloga i pitanje hoće li demos imati svog zastupnika, nekoga tko izravno zastupa interese u njegovom malom području.

Tada, 10 godina nakon stvaranja države, u kojoj su se ostvarili naši ciljevi, kad je napokon došao pravi mir i kad su te vrijednosti stvaranja napokon upisane u ustav 1997. godine, zastupnici iz velike koalicije šest partija su promijenili i politički sustav i snage uloga u obnašanju vlasti.

Pri tome referendum kao sredstvo izravne demokracije nisu smatrali važnim niti u jednom tom činu. Isprike su bile da je bilo gotovo nemoguće provesti referendum jer je ustav za provođenje tražio izlazak više od polovice ukupnih birača.

Ali, kad je, na primjer, trebalo pristupiti Europskoj Uniji, zastupnici su na brzinu, 2010. godine promijenili ustav, tako da je nakon toga bila dovoljna obična većina birača koji pristupe referendumu.

I to je jednini “pravi” referendum koji je bio proveden otkad postoji Lijepa Naša. Jedini koji je proveden jer ga je inicirala vlast a ne demos.

Naravno, promjene su rađene zbog riječi „mora“ u ustavu definirane za takav tip odluke, odluke o udruživanju u nekakve državne zajednice. Bez te riječi “mora” upisane u ustav, ni u tom slučaju se demos ne bi ništa pitao.

Jednostavno je zaključiti da su sve ustavne promjene donosile bez izravne odluke demosa, osim onda kad se to “moralo“. To je loše i nije demokratski, jer po definiciji, svaki ustav nije samo opći državni pravni akt, već i temeljni politički, pa i svjetonazorski dokument koji izražava povijesno iskustvo naroda.

Isto tako on je i budući povijesni interes naroda i države.

Kad sve to zbrojimo i vidimo naše društvo, naravno da se onda mi stvaratelji i većina demosa pitaju što mi to danas imamo?


Danas je jasno je da su promjene ustava pratile promjene partije na vlasti i značile promjenu isključivo zbog promjene ideologije na vlasti. Nema to baš direktne veze sa interesima demosa i vladavinom demosa.

Iako, mi stvaratelji nismo tako zamislili našu državu na početku, ipak, tridesetak godina kasnije dobili smo to što smo zaslužili jer se nismo našom kreacijom bavili.

Bavili su se neki drugi ljudi, najviše oni koji su umjesto države stvarali sami sebe. I zato neki iz demosa ovo danas zovu povratkom u socijalizam, neki to zovu slučajnom državom, neki banana državom, a neki uopće ne zovu suverenom državom.

Danas se jasno prepoznaje da nema više lijevog i desnog svjetonazora, da su nestale povijesne društvene ideologije, da je sve to postao jedan te isti svjetonazor, svjetonazor partijskih interesa.

Čak i da zaboravimo nas stvaratelje, pa zar bi neki prema sebi odgovoran vlasnik tako nešto želio i dopustio, jer radi se o njegovoj imovini, njegovom trudu i radu i na kraju njegovom životu.

Naravno da je normalno da direktor ne može više biti direktor ako se utvrdi da ne podržava interese vlasnika, bez obzira koliko mandata mu još preostalo. Zamjena direktora koji ne provodi interes vlasnika ne bi bilo rušenje vlasti, to bi bilo zaštita vlasti.

A to je posao i svrha zastupnika izabranih iz demosa, zato oni po ustavu imaju imunitet, imaju ga jer njihova uloga jedna od najznačajnijih uloga u demokraciji.

Međutim, specifična partiokratska struktura dovodi do toga da su oni u sukobu interesa, neslobodni ljudi, redni brojevi na partijskim listama? Oni su i osnovni razlog zašto demos vidi demokraciju kao privid svoje definicije

I upravo zato i zbog toga postoje drugi ustavni instituti, jedan od najznačajnijih je izravna demokracija ili referendum.

Izravna, jer za nju demosu za donošenje odluka ne trebaju zastupnici i jer ta sama riječ demokracija znači vladavina demosa.

I zato je referendum kao institut ostvarenja vlasti upisan u ustav još od vremena kad su ustav pisali stvaratelji države.

Na kraju krajeva stvaranje Hrvatske upravo je započelo referendumom. Čak i tada, u bivšoj autokratskoj državi referendum se mogao provesti. Potrebno je bilo da ga zastupnici u skupštini raspišu, da poslušaju volju svoga naroda. I to su i učinili.

U praksi vidimo da je to danas gotovo pa nemoguće. I zato je pravo pitanje, ima li demos stvarnu moć napraviti potrebne promjene radi bolje zaštite svojih interesa?

Po ustavu ima jer moć i vlast u društvu pripada njemu. Zašto ju onda ne koristi? Zato jer ne želi kako neki tvrde ili zato jer ne može kako drugi tvrde?

Ja bih rekao da ne zna kako, jer ne razumije uzrok toga zašto ne može, pa zato i izgleda da ga se to ne tiče. Ali ono što sigurno razumije je to da ne može promijeniti niti ustav niti jedan zakon, niti jednu političku stvar ako zastupnici to ne učine i ako institucije to ne provedu.

Dakle, definitivno su zastupnici ti koji oblikuju praksu demokarcije, donose sve važne odluke u ime naroda i iste upisuju u ustav, zakone i druge akte.

Institucije bi stvari morale provesti kad bi zastupnici to htjeli napraviti. Nisu ni institucije bivše države htjele dopustiti referendum, zar ne?

Međutim, ako su zastupnici puki partiokratski interesni glasački stroj, onda će sve te odluke i biti usmjerene prema zajedničkom partijskom cilju, obliku društva koje ja danas vidim kao što ga i opisujem i nazivam.

Partiokracija.

Naravno, stručnjaci, tobože zaštitnici demokracije ili kako ih zovem “demobrižnici“, će tvrditi da su zastupnici isto tako po definiciji demos, ljudi i građani istog tog društva i da nema istinskih demokratskih problema.

Po njima, na ovaj način, demos ostvaruje potpunu vlast, pa stoga nije nemoćan i neupućen.

Pa i u slučajevima kad demos hoće i želi izravno odlučivati, oni svojim demobrižništvom uvjeravaju demos da to za njega nije dobro, da nije dobro da sam odlučuje o važnim stvarima i svojoj imovini.

Demobrižnici neizravno poručuju da za stvarnu demokraciju nije važno što su zastupnici takvi kakvi jesu i to su što jesu, pri tome nije ni važno što ih je demos mogao birati tek nakon što ih je partija unaprijed odabrala.

A ljudi se vole šaliti pa znaju sarkastično reći, aha, netko ih je “izlistao” odnekud.

Na kraju se svi u našem društvu, iako im je sve jasno, čude i pitaju, kako to da zastupnici kad već obećaju, moraju i mogu, ne učine ono što demos od njih kao vlasnik zahtjeva?

U svakoj demokraciji, posebno ovakvom sustavu, jasno je da zastupnik ne može znati što svi birači žele, sto ljudi sto ćudi. Zato je pravo pitanje zna li on barem što njegovi birači žele?

Odgovori na ta pitanja nisu jednostavni pa je stoga i osnova demokracije donošenje odluka većinom glasova demosa.

Na primjer, obzirom na praksu, logično je postaviti pitanje koje si postavljaju stvaratelji ove države, je li većina naroda htjela ono što su oni stvarali i stvorili?

Odgovor je samo jedan, naravno da su htjeli, tu su svoju opredijeljenost pokazali na referendumu, većinom glasova. To je jako važno, zastupnici su tražili od demosa odluku, demos je tako odlučio i dao im legitimitet da stvore novu državu,

Lijepu Našu Republiku Hrvatsku. To se “čudo” dogodilo jednom, to čudo zvano vladavina naroda.

I to u jednopartijskom režimu.


U čistim predstavničkim demokracijama uvijek se javlja problem legitimiteta, ili problem prava za donošenje odluka u ime i za račun demosa.

Prvo, odluke koje se donose putem izbora ne donose svi građani nego samo oni koji žele i praktično sudjeluju, glasovanjem. Kako su izbori ili glasovanje važan i vrlo jak institut predstavničkih demokracija, neke su demokratske države iz tog razloga uvele obavezno glasovanje.

U Hrvatskoj glasovanje nije obavezno, a ono što se javlja kod takvog tipa glasovanja je mogućnost “važećih” izbora ako glasuje manje od 50% biračkog tijela i može dovesti do vlasti s manje od 25% legitimiteta.

Kako vlast s svega 25% legitimiteta ne može biti shvaćena kao demokratska, a u Hrvatskoj se takvi scenariji događaju u praksi, tako je hrvatska vlast ustvari već dulje vrijeme jedno polulegitimno predstavništvo.

Zato je točna tvrdnja da u demokraciji demos mora preuzeti odgovornost za svoj život i izlaziti na izbore, pa kakav god rezultat bio i koliko god puta bude trebalo. Jedino to može dati legitimitet ili pravo zastupnicima da odlučuju u ime demosa.

Zato je, za pravu demokraciju, izlazak na biračka mjesta jako, jako važan.

To je za budućnost važnije od potrošenih novaca ili političke stabilnosti koju zagovaraju naši partiokrate.


Zastupnici mogu bez stvarnog legitimiteta promijeniti ustav kad god hoće, mogu i donijeti odluke na još veću štetu po demos.

I vjerujte mi, nikome se ništa ne može pravno dogoditi.

I drugo, osim legitimiteta, postoji već opisan problem, hoće li demos imati “svog” izravnog lokalnog zastupnika u parlamentu?

U svijetu postoje razni izborni sustavi kako se ti problemi rješavaju.

U načelu i praksi, razmjerni izborni sustavi nastoje osigurati da sve ideološke političke skupine budu zastupljene u skladu s udjelom ukupnih glasova, za razliku od većinskog izbornog sustava, tj. zastupljenosti najvećim brojem glasova po izbornim jedinicama ili područjima

I tako su, kao najbolje rješenje za zaštitu interesa svoga demosa, naši zastupnici samostalno odabrali, u svijetu nepostojeću, i specifičnu kombinaciju ta dva modela.

A onda imamo i vječno pitanje o kojem raspravljaju demobrižnici, a to je kakav model je najprimjereniji za Hrvatsku?

A što bi oni drugo radili nego o primjerenosti razgovarali. Raspravljaju i o “moralu” onih koji su takav model stvorili, o moralu onih koji su u glavama stvaratelja Hrvatske zamišljeni kao najsposobniji i najpošteniji ljudi hrvatskog naroda, o moralu naših zastupnika.

A kako su takvi kakvi jesu, o njima raspravama nikad kraja. Ta je tema kontinuirano prisutna u vremenu i prostoru, inicira bezbroj mišljenja na društvenim mrežama i veliku količinu komentara koji okupiraju medijski prostor.

I svi koriste svoje demokratsko pravo slobode mišljenja i izražavanja zagarantirano ustavom u članku 38. To smo na samom početku, mi stvaratelji definirali kao vrijednost našeg budućeg društva.

Ipak, poanta svega je da je većina demosa nezadovoljna svojim zastupnicima i načinima na koji ih biramo, načinom na koji oni gledaju na demos i načinom kako se ponašaju.

Za ponašanje zastupnika često se upotrebljavaju opisni atributi kao idolopoklonstvo ili dodvorništvo partiji i partijskim vođama, koje pak nazivaju partijskim Božanstvima.

Sabor nazivaju svakakvim metaforama, od kokošinjca do prazne šupe. U načelu se govori o lošim vrijednostima u politici i našem društvu.

To su nesvrsishodne i pogrešno usmjerene rasprave. Jer, kad je Sabor u pitanju tada treba raspraviti zastupničku odgovornost, onu koja je također opisana ustavom.

Općenito, u demokraciji izabrani predstavnici, tj. zastupnici mogu imati ili ne imati obvezujući mandat.

Ako nemaju obvezujući mandat nisu obavezni za odluke, u čijem donošenju sudjeluju, tražiti mišljenje svoje izborne baze i glasovati onako kako im oni odrede. Izborna baza, to je pojam za demos koji njima na izborima daje svoj glas.

Ako predstavnici imaju obvezujući mandat, obično se nazivaju delegatima.

Iz našeg ustava je razvidno da hrvatski zastupnici nemaju obvezujući mandat, a to znači da mogu slobodno donositi odluke po svojoj savjesti.

Bez obzira što mi, demos, takozvano biračko tijelo mislili i htjeli. Oni imaju takvo ustavno pravo, mogu sve i svašta obećati ali nisu dužni to i ispuniti.

Mogu promijeniti svoje mišljenje kad god se sjete i zato nije čudno da se događa popularno trgovanje mandatima. I tako, iako je odgovornost zastupnika isključivo ustavno pitanje, naši demobrižnici se uglavnom bave pitanjem morala.

To se radi na način da se postavljaju dva pitanja. Ako zastupnici koriste svoje pravo i mijenjaju dres jesu li birači prevareni, te čemu služe hijerarhijske partijske liste i koja je poanta rednog broja mjesta na toj listi?

Vidite, to su pitanja političkog naslijeđa, pitanja partijske lojalnosti, nekadašnje društvene moralne vrijednosti koju smo mi stvaratelji misli da smo promijenili.

To su sasvim kriva pitanja jer demokracija podrazumijeva lojalnost zastupnika svom demosu, svojim danim obećanjima, ustavu i društvu, a ne svojoj partiji i Božanstvu.

U ideji i u praksi u “pravoj” demokraciji, kad bira svoje predstavnike, demos bira pojedince između sebe, a ne pojedince iz tamo neke partije. Partija nije demos, to je interesna udruga.

Što mislite što bi se dogodilo sa Hrvatskom da su njeni stvaratelji ratovali sa parolom partijske interesne lojalnosti? Bi li se ikada stvorila ova Lijepa Naša država?

Stvaratelji su bili lojalni svom demosu, zato su i imali snagu i stvorili državu.

Nije državu stvorila jedna osoba, niti jedna partija, to je učinio demos, odlukom većine demosa na referendumu i hrabri stvaratelji svojom borbom za ostvarenje takve odluke svoga naroda.


U duhu ustava, nemoralno trgovanje mandatima je neka vrsta prijevare, ali prvenstveno prijevare svoje partije, to ne znači da je to istovremeno i prijevara birača.

Pa jesu li onda naši zastupnici stvarno naši zastupnici u duhu ustava ili su oni samo paravan demokracije i oružje partiokracije?

U postojećem sustavu je moguće biti lojalan partiji a istovremeno ne i demosu, lakše se sakriti iza nikad dokazive kolektivne odgovornosti nego snositi zastupničku ili osobnu odgovornost.

Iako naš politički odabranik, u duhu ustava, može s punim pravom i samoj partiji reći, kad me demos izabere odluke donosim ja zastupnik, ja nemam obvezujući mandat ni prema partiji, on to neće učiniti.

Nedostaje tu prave ljudske hrabrosti.

To je zato jer zastupnik nije izabran od demosa zato što je to on, sposobna i poštena osoba sa imenom i prezimenom, već zato što ga je izlistao on, kako ga zovu Bog partije, on odlučuje tko je sposobna i poštena osoba. Zato, kakva partija takav i zastupnik i obrnuto.

Zastupnik očigledno nije slobodan u svom mandatu već ovisi o odlukama partije kojoj pripada, on prije svega ima partijsku obavezu. I badava mu ustavno pravo samostalnog odlučivanja kad mu je “posao” dizanje ruke za odluke partije.

Na taj način imamo vladavinu partije a ne demosa i takav sustav onda ne možemo zvati demokracijom. Partiokracija je dakle vladavina partije nad demosom.

To sa sobom nosi značajne posljedice na demos, možete samo zamisliti što sve takvi ljudi s takvom hrabrošću mogu stvoriti i rastvoriti ako je za partiju primjereno.

Nismo mi stvaratelji to na početku tako zamislili. Za nas je primjerenost značila privrženost svom narodu i svojoj novoj državi.

Trebalo bi to vratiti na početak, a to je moguće samo ako većina to želi i to učini na izborima.

Galvanizator


U SERIJALU “PARTYLAND


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s