Dragi ljudi, prođe ova godina. Previše brzo.

Pa jesmo li nešto “pametno” naučili, odnosno jesmo li nešto novo shvatili?

Za uvod poslužit ću se jednom poznatom izrekom J. W. Goethea koja kaže da “svatko čuje samo ono što razumije!”

Ili drugim riječima, ljudi ne “čuju” ono što ne razumiju. Danas još i više jer šumovi iz okoline su jako veliki.

Teško je danas donijeti ispravan zaključak za sebe i ostati otvorenog uma.

Ipak život ima lijek za to, u nekom trenutku svakom čovjeku se dogodi nešto važno u njegovom shvaćanju i to odjednom odnekuda, skoro pa samo po sebi.

Kako se kaže “sine mu“, a sine mu kad svjesno ili nesvjesno opazi nešto i shvati ono što mu je nedostajalo da složi mozaik.

Odjednom čovjek shvati da godinama bolje razumije stvari. To je vrlo važno, to se ne događa na silu.

Neki to zovu prosvjetljenje, neki osvješćivanje, neki Duh Sveti, ja to nazivam KLIK.

Da bi se nešto tako važno dogodilo potrebno je vrijeme, potrebno je shvatiti da nije važno samo “slušati“, već je važno uistinu “čuti“. To je preduvjet za “naučiti“.

KLIK je ono što donosi „novo shvaćanje“, promjenu uvjerenja, razbijanje isključivosti i na kraju novi svjetonazor koji podrazumijeva stvaranje i zauzimanje stavova prema ukupnoj stvarnosti.

Novo shvaćanje u životu je neizbježno, ono je rezultat traženja uzroka pogrešaka i nužnosti ispravljanja tih istih pogrešaka zbog težnje za izbjegavanjem neželjenih posljedica .

Svatko „vidi” kad i gdje griješi bez obzira priznao on to sebi ili ne.

Zato se kaže da savršenstvo ne postoji. To je težnja ka idealu ili onome što čovjek smatra idealom.

Ideal je opis savršenstva, najvišeg standarda ili potpunosti, najpoželjnije stanje, kojem se teži, ali koje se nikada u potpunosti ne može dostići.

---

Na primjer, ja još nisam upoznao čovjeka koji se ne slaže s poznatim Isusovim riječima u priči o Mariji Magdaleni “tko je bez grijeha nek’ baci kamen prvi”.

To znači da su ljudi svjesni sebe i svojih pogrešaka, svjesni da uvijek mogu biti bolji, idealniji i savršeniji. Ta svijest je u stvari ono što čovjek je i zato se kaže da čovjek kao biće teži idealu.

Griješiti znači nešto pogrešno činiti, a biti svjestan da se nešto pogrešno čini je prvi preduvjet da se to više ne čini.

Osvješćivanje je ciklički proces, pogreška kao rezultat ima neželjenu posljedicu, koja opet pojačava našu svjesnost o pogreškama koje činimo.

To je KAUZALNOST ili uzročno posljedična stvarnost naših činidbi.

Pogreška je rezultat točno toga čina, pa je ona osobna stvar i odgovornost točno tog činitelja koji ju čini.

Zato čovjek, kao biće koje teži idealu, ne želi da mu se tuđe pogreške stavljaju na teret jer one nisu njegova zasluga.

Takav čin se naziva licemjerjem.

Svjetonazor, uvjerenje i osobni čin su isključivo osobni problem svakog pojedinca.

I jasno je da ne treba suditi o drugima jer će isto tako drugi suditi o vama. Zbog prirodnog zakona svaka akcija proizvodi reakciju.

Vrednovanje “što je pogreška a što nije” je također osobna stvar pojedinca, u konačnici ona predstavlja osobni sud o tome što je “dobro” a što “loše“. A to se razlikuje od čovjeka do čovjeka.

Vidite, prirodne zakone ljudi dobro razumiju, zato se i slažu s Isusovim riječima i zato nitko nije bacio kamen prvi, zato da sutra ne bi i on dobio kamen u glavu.

I točno to Isus poručuje.

Očigledno su okupljeni oko Magdalene “čuli” Isusovu poruku, a za neke je to bio KLIK, neki su stvarno shvatili suštinu poruke.

Ja, Isus nisam tu zbog onoga što vi mislite, ja kao čovjek ne mogu “otkupiti“ sve vaše grijehe jer „iskupljenje“ je isključivo osobna stvar svakog od vas.

Put da sami manje griješite je jednostavan, ne sudite tuđe grijehe nego svoje. Ne budite licemjeri.

Metaforički rečeno, ljudi neće u raj jer je Isus dogovorio amnestiju, već ako sami manje griješe. I prema drugima i prema sebi, i mišlju i riječju i djelom i propustom.

To je jedna od temeljnih poruka kršćanstva.

Isus je primjer, on se nije ponašao kao Bog već kao svaki drugi čovjek sukladno svojim uvjerenjima i svom svjetonazoru.

On je zamolio Boga da “im oprosti im ne znaju što rade“, nije rekao Rimljanima „opraštam vam jer ne znate što radite“. Poručuje da nije on taj koji je pozvan da sudi o drugima, on je čovjek isti kao i svaki drugi.

Samo nije licemjeran.

---

No što je još važno “čuti“?

Na primjer, u našem prijevodu „očenaša“ Isus od Boga traži da nam „otpusti” duge naše, kako i mi “otpuštamo” dužnicima našim“, dakle, ne traži se oprost već se traži otpust.

To je nešto što može navesti na razmišljanje. Evo što kažu što znači oprostiti.

Oprostiti nekome znači ne biti više ogorčen na njega i ni na koji način, mišlju, riječju, djelom ili propustom ne pokušavati ga navesti da plati za doživljenu bol ili gubitak.

Na izvornom grčkom jeziku riječ “oprostiti” doslovno znači “pustiti, zaboraviti, osloboditi”.

Često čujemo, a znamo i sami reći „oprostiti ali ne zaboraviti“ a što bi značilo JA TEBI sad opraštam to ali nisam zaboravio što si učinio, pazi se. To onda nije isto što i pustiti, zaboraviti, osloboditi.

Naše shvaćanje pojma oprostiti nije jednako isto izvornom pojmu „oprostiti“.

Mi smo značenje tog pojma malo prilagodili. Oprost je postao jedna vrsta psihičkog samoliječenja koja u sebi sadržava značajnu dozu egoizma.

Ego predstavlja dio osobnosti koji predstavlja uvjerenja koja imamo o samome sebi i nije sam po sebi nešto negativno.

On je dio ljudskog bića i jednostavno znači “moje viđenje mene” ili svjesnost o samom sebi i svojoj vrijednosti kakvo god da ono je.

Međutim, negativno za čovjeka je kad egoizam postane prevladavajuće viđenje stvarnosti, kad čovjek na stvarnost gleda kroz „JA“. To je ključna pogreška, jer tom se slučaju ne može sagledati stvarna stvarnost.

Na primjer, nekome u razgovoru reći da je egoističan zapravo znači reći mu da nam uzima više nego što nam daje. Međutim, ta je izjava je također sama po sebi egoistična jer također govori da zaslužujemo da nam daje više.

To je gledanje stvarnosti kroz „JA“. To je negativno u našem egu.

Tako je i sa razumjevanjem oprosta.

Ja tebi opraštam, sad smo OK, ali zato jer ti “ja opraštam“. Tako ljudi oprost smatraju svojom velikodušnošću, to je „nema veze ali ima veze“

Na taj način oprostiti daje osjećaj veće vlastite vrijednosti nego ne oprostiti uopće, zar ne?

A to zbilja nije pravi smisao oprosta.

Otpustiti pak znači da za čovjeka toga jednostavno nema više, odnosno ne postoji, onda nema ni potrebe za oprostom.

Drugim riječima svatko griješi i to je njegov problem.

To nazivam svijetom slobode i on je uistinu jako različit od svijeta ega.

Dok čovjek živi u svijetu ega on ima, kao i svatko drugi, sukobe koje opraštanje ne može riješiti. Oprosti jednom, pa drugi put pa treći put i onda je dosta, zbog ega čovjek nije u stanju više opraštati.

Jer, čovjek se tada osjeća glupim. To je psihološko stanje ili psiha u tom trenutku, psiha je jedan od temelja svijesti uz doživljaj stvarnosti, a odražava se u osjećajima, u onome što je čovjeku najvažnije.

Mene uvijek pogodi taj osjećaj da me netko pravi glupim i zato mi je otkriće svijeta slobode promijenilo život na bolje.

To shvaćanje slobode bukvalno znači “otpusti to čovječe“, tako je za tebe bolje. Nije lako ali se može nakon što se shvati da je to “najbolje za tebe“, a onda, da je to najbolje i za onog drugog. I taj drugi ima osjećaje i ego?

To je zato jer se u svijetu ega zadržava postojeći odnos, a u svijetu slobode definira novi, drugačiji odnos.

Kod oprosta grijeh ostaje i taloži se u pamćenju. Kod otpuštanja ga nema više, ostaje tamo gdje se dogodio i gdje treba biti, ostaje izvan čovjeka.

Ne postoji i zato kad se otpusti nečiji grijeh pojavi se osjećaj slobode, osjećaj da smo napravili ispravnu stvar, maknuli talog i teret svog uvjerenja.

Otpuštanje nečijih grijeha često podrazumijeva i otpuštanje činitelja, to je u većini slučajeva potrebno, posebno kad činitelj stalno griješi i ne želi drugačiji, novi odnos.

Jednostavno “tako ne ide“, pogledi na svijet su drugačiji, ne više ili manje vrijedni, oni su jednostavno drugačiji i ne idu zajedno.

To je i prirodno, jer se zbog kauzalnosti, mehanizma uzroka i posljedice, mijenja razumijevanje stvarnosti a time i vrednovanje dobrog i lošeg.

Ono što je jučer bilo loše, danas može biti dobro ili, kako se kaže, svako zlo za neko dobro.

To je odluka koju nije lako, ali treba donijeti. To učini KLIK , on pomaže čovjeku da donese odluku. Zato je važno stalno slušati i gledati da bi mogli stvarno čuti i vidjeti.

Zbog toga da se dogodi KLIK da se može shvatiti.

---

Evo jednog primjera kako se meni dogodio KLIK..

Imam prilično mudrog poznanika koji je preživio osobnu i obiteljsku dramu, bio je teško bolestan, drugi su mu rekli da mu nema spasa ali se spasio.

Jednom sam u razgovoru rekao da mi nije jasno zašto ljudi čine stvari koji im štete iako znaju da im štete, drugim riječima, upitao sam zašto ljudi svjesno griješe na svoju štetu.

On mi je odgovorio ovako:

„e moj prijatelju, znaš ja sam se zbog tog pitanja i razbolio, to me strašno mučilo. Ali, kako sam želio ozdraviti, tada sam se okrenuo svojim a ne tuđim problemima, tako se promijenilo i „društvo“ s kojim razgovaram, a onda sam mogao čuti i njih što imaju za reći. Morao sam, sve što sam mislio da znam i razumijem otpustiti i početi iznova. I vidiš da sam ozdravio. Ne uspiju to svi ali eto ja sam dobio taj Božji dar. Nažalost, bilo bi bolje da sam se s njim rodio“

Eto, to sam morao čuti da bih shvatio da čovjek ili biće, po prirodi života, nikada ne ide svjesno i namjerno protiv samog sebe i da je život život sam po sebi.

Ljudi samo različito vide stvari, a to “kako vide” to je Božji dar.

Vidjeti stvarnost “boljom” ili “lošijom” je individualan pogled, a “dobro” ili “loše” je osobna mjera za ono što postoji u stvarnosti.

I tako svjetonazor ili pogled na stvarnost definira što pogreška je a što pogreška nije.

I zato čovjek mora sam znati otpustiti ono što mu šteti jer to neće učiniti nitko drugi za njega.

Ono što mu šteti uzrokuje bolest i propast, ali to je izbor njegovog čina, nikako izbor drugih ljudi ili života samog po sebi.

---

Goethe je prije 200 godina rekao da svatko čuje samo ono što razumije, ja kažem da svatko može razumjeti ono što čuje ako samo ako to može”čuti“.

Ipak je prošlo 200 godina od Goetheove izjave, a to nije malo vremena u razvoju ljudske svijesti.

Ako vjerujete da vam netko samo uzima a ne daje ništa zauzvrat, da vam šteti i da vas iscrpljuje, otpustite i njega i njegove grijehe jer taj odnos nije vrijedan vašeg zdravlja i života.

Odmaknite se negdje, prostora ima svuda oko vas. Razmislite što vam govori priroda, međudjelovanje je djelovanje u oba smjera.

Ako ne želite da se na vas djeluje silom odmaknite se što dalje od te sile, ona udaljenošću slabi.

Jednostavno je, nema akcije, nema reakcije.

Meni je to shvaćanje, taj KLIK pomogao puno puta u životu. Jer, iako otpuštanje zbog ega nije lako, ipak je ono u većini slučajeva najsvrsishodnije.

Biti zdrav i živ, to je sloboda, tada možete što poželite, zato Vam želim što manje pogrešnih izbora i neželjenih posljedica. I odmaka od onoga što Vam šteti.

---

U Novoj Godini želim Vama isto što i sebi, da budemo što zdraviji i što življi.

---

Vaš Galvanizator!

---