DRUŠTVO PATAKA I SITNIH RIBA

Za uvod u ovaj članak citirat ću Alberta Einteina koji je rekao slijedeće: “Intuitivni um je sveti dar a racionalni um je vjerni sluga. Kreirali smo društvo koje veliča slugu i koje je zaboravilo na božanstveni dar.”

Racio je, po Albertu, postao previše moćan i značajan.

Koliko je dobar i kvalitetan ovisi o tome koliko ga i kako hranimo informacijama.

Danas, više no ikada, najdostupniji su nam razni informativni mediji koje svakodnevno koristimo.

Kako se informiramo, kako se hranimo?

  • Najčešće, prvo otvorimo nekakav portal, vidimo što kroz taj portal sve prolazi, a onda, ako nas nešto zanima, a što skužimo iz naslova ili još bolje iz naslovne fotografije, krenemo čitati, hraniti naš racionalni um.
  • Uglavnom, dok čitamo, pročitamo prvi red teksta, zatim dvanaesti red, pa naiđemo na nešto što potvrđuje naše mišljenje, to pročitamo, pa 23. red i na kraju pročitamo zaključak ako ga članak uopće ima.
  • Na kraju se često pitamo što je “pjesnik htio reći”.

To što nam ostane oslikava kvalitetu hrane našeg racionalnog uma.

Nadalje, ljudi se uglavnom jedino zadube u nešto što se “sviđa” njegovom racionalnom umu. Tako je nastao i osjećajni Like kojeg prati i racionalni Comment na društvenim mrežama.

Tu neki ljudi čak zbog samovažnosti svoga racija ne odustaju od komentiranja i kad nemaju što za reći.

Ta želja za moći racija je često jača od njih samih. I eto, tako smo vremenom razvili društvo koje još više veliča racio i zaboravlja na božanski dar intuiciju nego u Albertovo vrijeme.


Razlog zašto se to događa je prozaičan.

Čovjek je po svom bitku “stvoren znatiželjan”, želi znati, znati-želja je skovana riječ. I između svih ljudskih želja, znati-želja je postala najjača želja. On toliko “mora znati” da bi bolja riječ bila “znatimora”.

To znači da je “želja za znati” postala osnovna životna potreba.

Ipak, u pozadini te želje nije znanje već nešto puno kompleksnije. U pozadini je “spoznaja” ili “razumijevanje” onoga što čovjeka okružuje i spoznaja samog sebe.

Spoznaja je po definiciji najviša misaona djelatnost, poimanje stvarnosti koje se zasniva na iskustvu i mišljenju, a može biti intuitivna odnosno mogućnost da bez razmišljanja uvidimo cjelinu i njezine dijelove ili racionalna kao rezultat razboritog ili logičko mišljenje.

O tome odnosu govori Einstein kad kaže da je “sluga racio” predvladao nad “božanskom intuicijom“, upravo taj odnos je dobro oslikan u gornjoj definiciji.

Božansku sposobnost da spoznamo stvari bez razmišljanja smo podredili isključivo racionalnom spoznavanju.

Filozofi kažu da je to zato što čovjek za sebe “misli da je čovjek samo dok misli”. To je poznata Descartesova izjava: mislim dakle postojim.


Ali tu ima jedna kvaka.

Mišljenje je po definiciji proces shvaćanja uzročno-posljedičnih veza između različitih pojmova. Svaka pojedinačna misao stvara određeni osobni sud koji sam po sebi posjeduje istinosnu vrijednost, odnosno može biti istinit ili neistinit.

A sud nije isto što i činjenica ili ono što stvarno je, jer činjenica je po definiciji samo ono što se može neupitno i nepobitno ustanoviti.

Dakle, suđenje se događa kroz vrijeme, odnosno ljudi u nekom trenutku vjeruju da je nešto činjenica jer to u tom trenutku odgovara njihovom racionalnom umu. Tako radi ljudski um.

Po definiciji vjerovanje je rezultat mišljenja kojim se prihvaća sud, tvrdnja ili mišljenje istinitim iako za to nema neposredne osnove u vlastitom iskustvu niti ga se može opravdati pravilnim logičkim zaključivanjem.

To znači da je vjerovanje tumačenje percepcije, vlastitog mišljenja ili komunikacije, ali je isto tako i tvrdnja.

Čovjekove tvrdnje i stavovi su njegovo vjerovanje da je nešto istinito. Zato je čovjek biće vjerovanja, vjerovanja da je nešto tako kako on misli da je kakvo god ono bilo i bez obzira na njegov racionalan um.

Kad ljudi prijateljski razgovaraju i iznose svoje stavove, najčešće upotrebljavaju izraz „ja mislim da je zato“ ili “vjerujem da nije ili je zato“.

Dakle, razgovor je način “razmjene vjerovanja“. Radi poštovanja i prijateljstva ljudi jako rijetko koriste izraz “to je tako i nikako drugačije“.

Ljudi razumiju da je prihvaćanje nekog suda kao činjenice pitanje racionalnog ega.

Čovjek je zbilja čudna biljka, želi za sebe reći “mislim dakle postojim“, ali kad to što misli ne odgovora njegovom racionalnom egu onda “ne želi o tome ni misliti.”

I zato je njegov najveći dar njegova božanska intuiciju. U stvarnosti, misliti da razumijemo stvari nije isto što i razumjeti stvari, zar ne?

Intuicija mu govori da nije racionalno misliti da je trenutni sud dovoljno racionalan. I zato čovjeku “informacija nikad dosta”.

Intuicija mu govori da u njegovom racionalnom vjerovanju nešto nedostaje, tjera ga da neprestano uzima u obzir nove pretpostavke koja će mu pomoći donijeti neki novi zaključak.

Ona mu govori da će tako bolje razumjeti stvari da bi sam sebi mogao reći “ja sad shvaćam”.


I sad, to novinari dobro razumiju. Čitanje novina ili gledanje televizije je također jedan od načina ljudske komunikacije ili razmjene vjerovanja samo što je uglavnom jednosmjeran.

Novinari u svojim člancima uglavnom iznose isključive sudove ili “to je tako i nikako dugačije“. To, na kraju krajeva, zvuči uvjerljivije od “ja vjerujem da je tako“.

Osim toga, naš racionalni um zaključuje kako nepoznati novinar nema direktnog interesa prema njemu, pa su njegove tvrdnje zato objektivne.

A kako, kad čitamo čitamo samo ono što nas zanima i zato što naš racionalni ego voli pročitati ono što potvrđuje naše vjerovanje, novinari često pišu ono što ljudi žele čuti bez obzira ima li istine u tome ili ne.

I na kraju, ljudi će zato prihvatiti novinarski sud kao činjenicu dok će sud svoga prijatelja preispitivati.

A to medijima donosi veliku moć. Kad ljudi povjeruju u ono što čuju ili pročitaju iz medija, tako taj sud uzimaju kao pretpostavku za svoje buduće zaključke i tako oblikuju svoj svjetonazor i djelovanje.

Tako se kreira začarani krug racionalnoga uma.

Kako čitajući novine možemo razaznati što je od napisanoga istina?

Nikako, jer u relativnoj stvarnosti u kojoj živimo isti uzrok ne mora uvijek imati istu posljedicu. To znači da je sve relativno, pa i ono napisano, pa onda i istina kao pojam.

Važno je zbog nas samih da razumijemo da je sve napisano u nekom članku ili rečeno na nekoj televiziji samo jedan novinarski sud, relativna informacija i da to nikako nije istina ili neistina.

Važno je da razumijemo stvari, to je smisao, tada će naše vjerovanje da je nešto istinito biti bliže stvarnoj istini.

SMISAO je bit mišljenoga, ono po čemu je nešto razumljivo, tj. svrha.

Racionalno zaključivanje je samo jedan od temelja spoznaje, ali za pravu spoznaja potrebna je intuicija ili po definiciji neposredni uvid u cjelinu.

To se ne može nigdje pročitati.

Ne treba ni tražiti ni očekivati da ćemo to pronaći negdje, to “čuči” u čovjeku samome.

Intuicija je važna da se spozna smisao, nema smisla vjerovati da to što mislimo da znamo znači da to i razumijemo.

Jer, kad čitamo neki “to je tako” članak kod nas prevladava znatiželja i racionalan um, tada se zapale naše vijuge i potisne intuicija. U tom je trenutku nevažno “je li tako ili ne“, razmišljamo o onome “što je tako” i nikako drugačije.

I tako ispada da uopće nije važno o kome ili čemu se radi, osim ako se ne radi i o našem interesu ili nama samima. Onda “to je tako” postaje jako važno.

Dakle, neposredno sudimo o drugima vjerujući u to što nam drugi kažu, bez obzira što nam svjetonazor i odgoj kažu da je to pogrešno, a intuicija da to nema nikakvog smisla.

Naš racionalni um u to želi vjerovati jer tako se hrani naš racionalni ego.


Novinari koriste svoje poznavanje racionalnog ega i zbog toga danas mogu planski i namjerno kreirati naš svjetonazor i naše mišljenje.

Zato ih se i naziva “silom” ili “sedmom silom” aludirajući na to da svijetom vlada 6 najmoćnijih država i mediji.

U Enleskoj 19. stoljeća su postojala tri staleža, svećenstvo, plemstvo i obični puk koji su bili zastupljeni u Engleskom parlamentu.

Međutim sve su to s galerije nadzirali novinari pa su ih u to vrijeme prozvali “četvrtim staležom“. Oscar Wilde je rekao da Lordovi ne govore ništa, svećenici također, puk nema što za reći pa društvom vladaju novinari.

Taj naziv “četvrti stalež” su u 19. stoljeću preuzeli Amerikanci kao svojevrsni dodatak na “trodiobu vlasti”. Dakle, izvršna, zakonodavna, sudska i medijska vlast.

Ipak nekad je ta “sila” bila drugačija nego danas.

Kada su novine tek počele osvajati svijet, na kraju neprovjerenih vijesti pisala se kratica “NT“, skraćeno od latinskog “non testatum” što znači neprovjereno ili nepotvrđeno.

Jednom prilikom, kada je jedan novinar diktirao jednu neprovjerene informaciju, tajnica je umjesto NT napisala “Ente“, tj. onako kako je i čula. A to na njemačkom jeziku znači “patka“.

Objavljena vijest nije bila točna, te se od tada termin “novinarska patka” koristi za netočne vijesti, odnosno lažne informacije.

Ipak, u to vrijeme novinarska patka nije bila smisao novinarstva.

Danas se pojam “novinarska patka” najčešće koristi za lažnu vijest koja se plasira s određenom namjerom. Najčešće da se nekoga diskreditira ili uvrijedi, jer učinak istoga se posebno pojačava kad čitatelji u to povjeruju.

I tako su mediji vremenom pojeli ostale staleže, ne zbog istine ili Pulitzera, već zbog mogućnosti da utječu na racionalni ego i indirektno upravljaju postupcima ljudi.

I zbog toga cilja već dugo “non testatum” u novinarstvu više ne postoji.

Zato se koriste moderni izrazi koji označavaju “novinarsku patku”, na primjer „iz pouzdanih izvora“ ili „iz anonimnih izvora“. Tako je današnje “racionalno novinarstvo” vrijeme modernih novinarskih patki, vrijeme povezanosti s vlastima i interesima bez skrupula i bez početne novinarske etike.

Kad sam pročitao novinarski etički kodeks nije bilo teško spoznati da je sve što u njemu piše usmjereno na naš racionalni ego.

To je razlog zašto komentari i rasprave o boljitku društva počnu oko paškog sira, a završe s ustašama i partizanima.


Mi smo stvarno postali, kako kažem u naslovu, društvo pataka i sitnih riba.

Slikovito rečeno: “mediji su jezero koje vrvi patkama koje se hrane dobrovoljcima, sitnim ribama, koje svoj ego hrane “mamcima” iz kljuna tih istih pataka.

Naravno, te patke osim njih na kraju pojedu i žabe, punoglavce, rakove i puno veće životinje.

Sve u domeni racionalnoga uma oslobođenog intuicije.

U ovom vremenu možemo si postaviti ključna pitanja:

  • Zar stvarno naš ljudski racionalni ego može dovesti do toga da dostojanstvo čovjeka, život jedne obitelji i opstanak jednog naroda bukvalno ovisi o “jednom potezu pera” ili “jednoj riječi izrečenoj pred mikrofonom“?
  • Je li moguće da je važnije da istina bude onakva kakvu naš racionalni ego priželjkuje od onakve kakva uistinu je.
  • Je li moguće da nam je naslađivanje tuđim problemima važnije od rješavanja naših?

Što nam intuicija govori, gdje ćemo i kako završiti?

Ljudi, vjerujte u sebe i sebi. Pustite što kažu novinari i zašto.

Ente.

Vaš Galvanizator.

U SERIJALU “RAZGLABANCIJA”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s