Za uvod u ovaj članak citirat ću Alberta Einteina koji je rekao slijedeće: “Intuitivni um je sveti dar a racionalni um je vjerni sluga. Kreirali smo društvo koje veliča slugu i koje je zaboravilo na božanstveni dar.”

Racio je, po Albertu, postao previše moćan i značajan. A koliko je dobar i kvalitetan ovisi o tome koliko ga i kako hranimo informacijama.

Danas, više no ikada, najdostupniji su nam svakojaki razni sadržaji u raznim medijima koje svakodnevno koristimo.

Kako se se mi to danas “informiramo”?

• Najčešće, prvo otvorimo nekakav portal, vidimo što kroz taj portal sve prolazi, a onda, ako nas nešto zanima, a što skužimo iz naslova ili još bolje iz naslovne fotografije, mi krenemo čitati, odnosno hraniti naš racionalni um informacijama.
• Uglavnom, dok čitamo, pročitamo prvi red teksta, zatim dvanaesti red, pa naiđemo na nešto što potvrđuje naše mišljenje, to pročitamo, pa 23. red i na kraju pročitamo zaključak ako ga članak uopće ima.
• Na kraju se često pitamo što je “pjesnik htio reći”.

To što nam “ostane” oslikava kvalitetu hrane našeg racionalnog uma.

Zaista, ljudi se uglavnom jedino zadube u nešto što se “sviđa” njegovom racionalnom umu. Tako je i nastao “osjećajni Like” kojeg prati i “racionalni Comment” na društvenim mrežama. Neki su zbog samovažnosti svoga racija toliko uporni da ne odustaju od komentiranja i kad nemaju što za reći.

Ta želja za moći vlastitog racija je često jača od njih samih. Zato smo vremenom razvili društvo koje još više “veliča racio” i zaboravlja na božanski dar, odnosno intuiciju nego u Albertovo vrijeme.

---

Razlog zašto se to događa je zaista prozaičan. Naime, čovjek je po svom bitku “stvoren znatiželjan”, on uvijek želi znati. Znati-želja je skovana riječ a između svih ljudskih želja, znati-želja je postala najjača želja.

On toliko “mora znati” da bi bolja riječ bila “znatimora”. To znači da je “želja za znati” postala osnovna životna potreba.

Međutim to je isprazno, u pozadini te želje nije znanje već nešto puno kompleksnije, u pozadini je “spoznaja” ili “razumijevanje” onoga što čovjeka okružuje i na kraju spoznaja samog sebe.

Spoznaja je po definiciji najviša misaona djelatnost, poimanje stvarnosti koje se zasniva na iskustvu i mišljenju, a može biti intuitivna odnosno mogućnost da bez razmišljanja uvidimo cjelinu i njezine dijelove ili racionalna kao rezultat razboritog ili logičko mišljenje.

O tome odnosu govori Einstein kad kaže da je “sluga racio” predvladao nad “božanskom intuicijom“.

Upravo taj odnos je dobro oslikan u gornjoj definiciji. Božansku sposobnost da spoznamo stvari bez razmišljanja smo podredili isključivo racionalnom spoznavanju. Bez dubljeg razmišljanja smo objeručke prihvatili Descartesovu izjavu: “mislim dakle postojim”. I mislimo da smo ljudi samo dok mislimo.

Ali tu ima kvaka 22. Naime, mišljenje je po definiciji proces shvaćanja uzročno-posljedičnih veza između različitih pojmova.

Svaka pojedinačna misao stvara određeni osobni sud koji sam po sebi posjeduje istinosnu vrijednost, odnosno može biti istinit ili neistinit. A sud nije isto što i činjenica ili ono što stvarno je, jer činjenica je po definiciji samo ono što se može neupitno i nepobitno ustanoviti. Ako.

Dakle, suđenje se događa kroz vrijeme, odnosno ljudi u nekom trenutku vjeruju da je nešto činjenica jer to u tom trenutku odgovara njihovom racionalnom umu. Tako radi naš um.

S druge strane, po definiciji vjerovanje je rezultat mišljenja kojim se prihvaća sud, tvrdnja ili mišljenje istinitim iako za to nema neposredne osnove u vlastitom iskustvu niti ga se može opravdati pravilnim logičkim zaključivanjem. To znači da je vjerovanje osobno tumačenje percepcije, vlastitog mišljenja ili komunikacije.

Ali je isto tako i tvrdnja što znači da su naše tvrdnje i stavovi naša vjerovanja da je nešto istinito. Zato je čovjek “biće vjerovanja“, vjerovanja da je nešto tako kako on misli da je kakvo god ono bilo i bez obzira na njegov racionalan um.

---

Kad ljudi prijateljski razgovaraju i iznose svoje stavove, najčešće upotrebljavaju izraz: „ja mislim da je zato“ ili “vjerujem da nije ili je zato”.

Dakle, razgovor je način razmjene svoga vjerovanja. I samo radi poštovanja i prijateljstva ljudi jako rijetko koriste izraz: “to je tako i nikako drugačije”. A osim toga, ljudi shvaćaju da je prihvaćanje nekog suda kao činjenice samo pitanje racionalnog ega.

Čovjek je zbilja čudna biljka. Kaže za sebe: “mislim dakle postojim”, ali kad to što misli ne odgovora njegovom racionalnom egu onda “ne želi o tome ni misliti.” Iako, u stvarnosti, misliti da razumijemo stvari nije isto što i razumjeti stvari, zar ne? I zato je njegov najveći dar njegova božanska intuicija kako Albert kaže.

Jer, Intuicija mu govori da nije racionalno misliti da je trenutni sud “dovoljno” racionalan.

I zato čovjeku informacija nikad dosta, intuicija mu govori da u njegovom racionalnom vjerovanju nešto nedostaje, tjera ga da neprestano uzima u obzir nove pretpostavke koja će mu pomoći donijeti neki novi racionalan zaključak. Ipak moraš bolje razumjeti stvari da bi sam sebi mogao reći “ja sad shvaćam”.

---

I sad, to novinari dobro razumiju. A čitanje novina ili gledanje televizije je također jedan od načina ljudske komunikacije ili razmjene vjerovanja samo što je uglavnom jednosmjeran.

Zato novinari u svojim člancima uglavnom iznose isključive sudove ili: “to je tako i nikako drugačije”. To, na kraju krajeva, zvuči uvjerljivije od: “ja vjerujem da je tako”.

Osim toga, naš racionalni um zaključuje kako nepoznati novinar nema direktnog interesa prema njemu, pa su njegove tvrdnje zato vjerojatno objektivno istinite.

Naravno, kako kad čitamo, čitamo samo ono što nas zanima i što potvrđuje naše vjerovanje, novinari često pišu ono što ljudi žele čuti bez obzira ima li uopće istine u tome ili ne.

Još na kraju, ljudi će zato prihvatiti novinarski sud kao činjenicu dok će valjanost suda svoga prijatelja, supružnika, djece uvijek preispitivati. A samo to uistinu medijima donosi veliku moć. Jer, kad ljudi povjeruju u ono što čuju ili pročitaju iz medija, tako taj sud uzimaju kao pretpostavku za svoje buduće zaključke i tako oblikuju svoj svjetonazor i djelovanje.

Tako se kreira sve veći začarani krug racionalnoga uma.

---

Problem je što naš racio zaključuje da čitajući novine zaista može razaznati što je od napisanoga istina?

Ali to je nemoguće, jer u relativnoj stvarnosti u kojoj živimo isti uzrok ne mora uvijek imati istu posljedicu. Naravno, to znači da je sve relativno, pa i ono napisano, pa je onda i istina kao pojam relativna. Dakle, sve napisano u nekom članku ili rečeno na nekoj televiziji je samo jedan novinarski sud, relativna informacija i to nikako nije istina ili neistina.

Ali ako bolje razumijemo stvari, odnosno smisao ili namjeru, tada će naše vjerovanje da je nešto istinito biti barem malo bliže stvarnoj istini. Jer, smisao je bit mišljenoga, ono po čemu je nešto razumljivo, tj. svrha.

Dakle, racionalno zaključivanje je samo jedan od temelja spoznaje, ali za pravu spoznaja potrebna je intuicija ili po definiciji neposredni uvid u cjelinu. A to se ne može nigdje pročitati. I ne treba ni tražiti ni očekivati da ćemo to pronaći negdje, to “čuči” u čovjeku samome.

Zato se kaže da je to bogomdana sposobnost, važna da se spozna smisao.

Zaista nema smisla vjerovati da to što mislimo da znamo znači da to i stvarno razumijemo. Ali kad čitamo neki “to je tako” članak kod nas prevladava znatiželja i racionalan um. Tada se zapale naše vijuge, iskoči ego i potisne intuicija i u tom je trenutku nevažno “je li tako ili ne”.

Razmišljamo o tome “kako je baš tako” i nikako drugačije.

I tako ispada da uopće nije važno o kome ili čemu se radi. Osim, ako se ne radi i o našem interesu ili nama samima. A onda “kako je to tako” postaje jako važno.

Dakle, neposredno sudimo o drugima vjerujući u to što nam drugi kažu, bez obzira što nam svjetonazor i odgoj kažu da je to pogrešno, a intuicija da to nema nikakvog smisla. Naš racionalni um u to želi vjerovati jer tako se hrani naš racionalni ego.

Tako novinari koriste moć racionalnog ega i zbog toga mogu planski i namjerno kreirati i oblikovati naš svjetonazor i naše mišljenje. I zato ih se i naziva “silom” ili “sedmom silom“, aludirajući na to da svijetom vlada 6 najmoćnijih država i mediji.

Na primjer, u Engleskoj 19. stoljeća su postojala tri staleža, svećenstvo, plemstvo i obični puk koji su bili zastupljeni u Engleskom parlamentu. Kako sve su to s galerije nadzirali novinari pa su ih u to vrijeme prozvali “četvrtim staležom“. Oscar Wilde je tako rekao da Lordovi ne govore ništa, svećenici također, puk nema što za reći pa društvom vladaju novinari.

Taj naziv “četvrti stalež” su u 19. stoljeću preuzeli Amerikanci kao svojevrsni dodatak na “trodiobu vlasti”. Dakle, izvršna, zakonodavna, sudska i medijska vlast.

---

Ali nekad je ta “sila” bila drugačija sila nego što je danas.

Naime u vrijeme kada su novine tek počele osvajati svijet, na kraju neprovjerenih vijesti pisala se kratica “NT“, skraćeno od latinskog “non testatum” što znači neprovjereno ili nepotvrđeno. Drugim riječima čitatelj je znao da to možda i nije tako kako piše.

Međutim, jednom prilikom, kada je jedan njemački novinar diktirao jednu neprovjerenu informaciju, tajnica je umjesto NT napisala “Ente“, tj. onako kako je i čula. A to na njemačkom jeziku znači “patka“.

Objavljena vijest nije bila točna, te se od tada termin “novinarska patka” koristi za netočne vijesti, odnosno lažne informacije.

Dakako, u to vrijeme novinarska patka nije bila smisao novinarstva, dok se danas taj pojam najčešće koristi za lažnu vijest koja se plasira s određenom namjerom. I to najčešće da se nekoga diskreditira ili uvrijedi, jer učinak istoga se posebno pojačava kad čitatelji u to povjeruju.

Tako su mediji vremenom “pojeli” ostale staleže, ne zbog istine ili Pulitzera, već zbog mogućnosti da utječu na racionalni ego i indirektno upravljaju postupcima ljudi. I zbog toga cilja već dugo “non testatum” u novinarstvu više ne postoji.

Ipak se i dalje, doduše potiho, koriste neki moderni izrazi koji označavaju “novinarsku patku”, kao na primjer „iz pouzdanih izvora“ ili „iz anonimnih izvora“. Današnje “racionalno novinarstvo” je vrijeme modernih novinarskih patki, vrijeme povezanosti s vlastima i interesima bez skrupula i bez početne novinarske etike. A kad sam pročitao novinarski etički kodeks nije bilo teško spoznati da je sve što u njemu piše usmjereno na naš racionalni ego.

To je i razlog zašto komentari i rasprave o boljitku društva počnu oko paškog sira, a završe s ustašama i partizanima.

---

Društva se zaista postala, kako kažem u naslovu, društva pataka i sitnih riba.

Slikovito rečeno: “mediji su jezero koje vrvi patkama koje se hrane dobrovoljcima, sitnim ribama, koje svoj ego hrane “mamcima” iz kljuna tih istih pataka.” Naravno, te patke osim njih na kraju pojedu i žabe, punoglavce, rakove i puno veće životinje.

Sve u domeni racionalnoga uma oslobođenog intuicije i zaista si u ovom vremenu možemo postaviti neka ključna pitanja opstanka:

• Zar stvarno naš ljudski racionalni ego može dovesti do toga da dostojanstvo čovjeka, život jedne obitelji i opstanak jednog naroda bukvalno ovisi o “jednom potezu pera” ili “jednoj riječi izrečenoj pred mikrofonom“?
• Je li moguće da nam je naslađivanje tuđim problemima važnije od rješavanja naših?
• Je li moguće da je važnije da istina bude onakva kakvu naš racionalni ego priželjkuje od onakve kakva uistinu je.

Što vam intuicija govori, gdje ćemo i kako završiti?

Zato moj savjet: “ljudi, vjerujte u sebe i sebi, vjerujte svojim najdražima i svojim prijateljima, pa zar vam intuicija ne kaže da su njihove namjere prema vama dobre.”

I pustite što kažu novinari jer ne znate zašto to kažu, a ako ste uvjereni da znate, razmislite zbog čega tako mislite.

Možda zbog onog “JA mislim”.

Ente.

Vaš Galvanizator.

---