„Nisam rek’o, samo kažem“ je omiljena izreka mojega oca koju pamtim iz vremena dok sam još bio mali. Obično bi ju izrekao kad bi nam govorio o tome što on misli o nečemu, ali i s jasnom porukom da mi moramo o tome imati svoje mišljenje i donijeti svoju odluku.

To je meni bilo simpatičan način učenja, valjda se zbog toga te izreke i sjećam tako dobro. Ona za mene predstavlja svojevrsni slogan, nešto što se lako pamti i ne zaboravlja brzo.

Ipak, to je prava “politička” izjava. Istu izreku bi moj otac koristio i u slučaju kad bi s druge strane bio neistomišljenik s kojim nije htio ulaziti u danju raspravu o nečemu iz bilo kojeg razloga.

To je sasvim drugačiji slučaj primjene, “politički korektno“, zar ne? On je svoje rekao a neka se drugi misli.

Danas, to je politički korektan slogan političke elite, nije li tako?

Samo taj slogan nema isto značenje, jer, za razliku od moga oca koji je bio radnik, VKV majstor u tvornici koji je odlučivao o sudbini svoje obitelji, ovi spomenuti ljudi su doktori, magistri i drugi visokoobrazovani ljudi koji odlučuju o sudbinama jednog naroda.

Taj slogan se koristi reaktivno, u slučajevima opravdavanja svojih riječi i odluka. Na primjer, “nisam znao” popuniti imovinsku karticu. Vidite, pupunjavanje kartica je za političare jako složen posao, jer čak i kad to rade, popunjavaju obični obrazac sa podacima, oni i to moraju napraviti “politički korektno“.

Kombiniraju što je za njih dobro i na koji način popuniti, na način, da većina birača misli da je to “dobro“.

Na kraju se prekombiniraju što je logično jer nije za sve ljude nešto jednako dobro. To rade na isti način kad se kandidiraju i popunjavaju svoje tzv. programe na način da se svide glasačima.

S druge strane, postoje novinari, kreatori istine ali i oni su isti kao i političari koji ne znaju popuniti obrazac podacima. A kad se oni prekombiniraju gdje ćeš bolju ideju za slogan od „nisam rek’o, sam kažem“.  Vrlo jednostavno, objavi se “demanti“.

Zaraze čovjeka, ali paze da na kraju ne oboli. I tako postoji društvena simbioza pod istim sloganom “nisam rek’o samo kažem”, samo, u toj simbiozi, političari tvrde da je to “izvučeno je iz konteksta“.

Kao što je i meni kao djetetu nekad bio simpatičan, taj slogan može biti simpatičan i danas svima “ne-odraslima“. Jasno, djeci je štošta simpatično, recimo imati loše ocjene u školi ili biti faca kad nekoga slabijeg namlate.

Ima puno drugih primjera koji odrastanjem postaju manje simpatični. Osim toga, iako taj slogan iz usta radnika i običnog građana može biti simpatičan i mudar, taj slogan iz usta političara je opasno jadan, a iz usta novinara više nego licemjeran.

---

Pogledajte izjave čelnika u tijeku ove epidemije, ekipa jako dobro pazi da ne bude na kraju “izvučena iz konteksta“.

• Ja mislim, ali to je samo moje mišljenje, nije službeni stav…
• To nitko ne zna, ali ako vidite…
• Nismo željeli, ali eto dogodilo se, nije problem ali …

Poanta svega je da je najjači slogan koji rješava sve probleme: “budite solidarni, sve ovisi o vama, ali solidarni onako kako mi to kažemo”.

Drugim riječima, ako nešto ne ispadne dobro svi ste krivi, a ako ispadne mi smo najzaslužniji. To je “politički korektno“.

Međutim, iako političari misle da će se na taj način “najmanje prekombinirati“, stvar je jednostavna, što god da naprave moraju se prekombinirati.

Jer, princip vlasti je raspodjela “zajedničke solidarnosti” po mjerilima vlasti prema “različito zaslužnim skupinama“.

Pa tako, po istim tim mjerilima, uvijek ima i uvijek mora biti “nezaslužnih” koji ne zaslužuju solidarnost.

Solidarnost se mora zaslužiti, i to ne prema bilo kome nego prema vlasti. Zato kolektivna ili društvena solidarnost jednaka prema svima ne postoji. Stvarno solidaran može biti samo čovjek prema čovjeku.

Ostalo se svodi na ideologiju i umijeće vladanja po kojem ne postoji odgovornost i pogreška ni mišlju, rječju, djelom i propustom i naravno u pozadini je interes pojedinaca i skupina.

Kad promatram što se događa oko “solidarnosti” u vrijeme ove epidemije jasno vidim licemjerje “interesno nametnute” solidarnosti. Ne kažem, možda griješim ali logično je da je teško biti solidaran prema onome tko prema tebi nije.

U stvari vidim interesne sukobe različitih interesnih skupina koje se sve promoviraju pod pojmom solidarnosti. Ništa čudno, pa u prošlosti smo birali, čak i imali predsjednika “nove pravednosti“, zar ne?

I kad razmislim, možda je bolje ne odrasti brzo i ostati doma što duže. Jer teško je biti stvarno solidaran u takvom solidarnom okruženju.

Dati ću primjer. Dakle po našem stožeru ste solidarni tako što držite razmak da ne zarazite druge oko sebe ako ste možda zaraženi a isto tako je možda zaražen onaj drugi pa čuvate sebe.

To je korektno, svi smo možda zaraženi pa zato “trebamo” biti solidarni. Ja se slažem, koji se čovjek ne bi s tim složio.

Drugo je represija ili ako to ne poštujete bit ćete kažnjeni i društveno stigmatizirani zakonima vlasti. To se nikako ne slažem i objasnit ću zašto.

Na primjer, ispred Konzuma starija gospođa čekajući u redu padne u nesvijest. Čovjek pomogne gospođi ne misleći na sebe i hoće li se zaraziti. To je za mene OK, sam je odlučio biti solidaran ili kako bismo rekli “biti čovjek”

Ali, ako je on zaražen i gospođa se od njega zarazi i umre “od Corone” i njena obitelj pokrene tužbu, obzirom na nametnute mjere stožera pod sloganom solidarnosti, sud ga može optužiti za “nehotično” izazivanje smrti.

Još će na internetu biti stigmatiziran kao “budala“. U oba slučaja on, zbog toga što je čovjek i pomogne drugome, jednom rječju, “nagrabusi“.

Mogao je reći “što je ona meni“, baš me briga, jer da je pustio gospođu da umre nikome ništa.

Sad, neki će reći, šteta, jedan dobar čovjek manje, ali takav je zakon.

Ipak sam siguran da će većina vas reći da je to “katastrofa” pojedinačni slučaj. A ja ću reći da je to “katastrofa licemjerno društvo” koje smo stvorili.

Takvi smo ljudi, to je naš odraz u ogledalu a zakon je naša ispirika sebi samima.

I sad će reći, nije točno, to je naša vlast, takvi ljudi nas vode, ja nisam i slično, “ja bih sigurno pomogao gospođi u nevolji.” A ja mu neću vjerovati.

Jer, na primjer, isti je slučaj sa roditeljima čija djeca imaju “probleme” s cijepljenjem. Oni se samo žele pomoći svome djetetu bez obzira na propisani “razmak“. Baš kao i onaj koji pomogne gospođi u redu.

Oni nisu protiv razmaka ili cijepljenja kao čina solidarnosti. Zato ih je razumijem.

A i podržavam jer cijepljenje se u Hrvatskoj provodi kao mjera “nametnute” licemjerne solidarnosti. Svrha “imunizacije” je biti imun i tako ne dobiti bolest.

Ali to je isto tako “nisam rek’o samo kažem“ licemjerje, jer da imunizacija rješava problem “bolesti” onda ne bi bilo straha od “bolesti”. Zato u zemljama koji nemaju takav “nisam rek’o samo kažem” slogan nije potrebno “obavezno cijepljenje” da bi razina procijepljenosti bila jednaka kao i kod nas.

Ljudi vjeruju u to što sustav radi, dobrovoljno se cijepe, a to samo znači da su oni kao ljudi puno solidarniji od nas kojima se “mora nametnuti” solidarnost.

Mora, jer smo mi Hrvati glupi ljudi pa nam se mora narediti isto. No to je samo jedan zaostali “partijski razlog“.

Solidarnim društvima i ljudima je jasno da su nuspojave veliki “problem” za jedno dijete i obitelj i zato ih, barem dijelom, u slučaju pojave nuspojave obeštećuju kao što to čine i prema drugim skupinama oštećenih odlukama “kolektivne solidarnosti“.

Jednom sam napisao da u Americi to iznosi 2 bilijuna dolara svake godine. Pa me jedan čitatelj ispravio da je od osamdesetih godina to ukupno iznosi 4,5 bilijuna dolara. Pa je podijelio to i ispalo je 150 milijuna dolara godišnje.

Pa je onda to preračunao u broj slučaja i rekao da za tu količinu Hrvatske djece nije ništa da bi to bilo samo nekih 60 slučajeva kroz 30 godina. Zaključivši riječima: “što je to toliko značajno”?

U redu, nije suština u brojkama i Hrvatska nema 4 milijuna djece, važno je da je to isti zaključak: “pa što nek u ovoj pandemiji od nastrada 60 staraca od 4 milijuna staraca koliko imamo”, što nas briga.

I kad je to već “toliko malo”, budimo i mi solidarni pa obeštetimo tu djecu koja su nastradala zbog naše “kolektivne solidarnosti“. Zašto ne? E vidite, tu se očitava glavno načelo naše velike solidarnosti, to nije baš malo, jesi li ti Galvanizator normalan, “tko će to platiti”?

Jedan kaže:” ja sigurno neću imam i ja svoju djecu”. Drugi iz istog razloga samo malo drugačije kaže: “nisam ja kriv za to, nek plati onaj tko je kriv”, a treći najsolidarniji baš poput onoga što gleda kako gospođa umire kaže :“što je to dijete meni, baš me briga ima on svoje roditelje, neka oni paze na njega.”

A usput, zakon je super, skoro svima baš odgovara. Kao i kod one gospođe, bolje se ne petljati, ako dijete umre nikome ništa. Takav je zakon.

Ali, ako se kojim slučajem “udarnik-solidarnik” zajedno sa svojim djetetom nađe u jednoj takvoj situaciji, onda uoči i svoju “političku korektnost” i “političku korektnost” herojskog zdravstvenog sustava na djelu.

Jer za razliku od njega glupana, liječnici su visokoobrazovani ljudi kojih ne zanima njegovo dijete već njihova guzica. On je samo jedan “neistomišljenik” s kojim ne želi ulaziti u danju raspravu.

I zato, će od svih njih, barem sto puta čuti brižni slogan “nisam rek’o samo kažem”, i ekipa će jako dobro paziti da nešto ne bude na kraju “izvučeno iz konteksta“, otprilike

• Ja mislim, ali to je samo moje mišljenje, nije službeni stav…
• To nitko ne zna, ali ako vidite…
• Nismo željeli, ali eto dogodilo se, nije problem ali …

Ustalom, što ja tu mogu, takav je Zakon.

I neće mu i dalje biti jasno “koji nečovjek je pisao i podržava takav zakon”. A jesmo solidarni u tri Paketića Maramica (slovima tri PM).

Dakle, proći će i ova epidemija u kojoj od svih silnih solidarnosti još nisam razumio što će nam to stvarno donijeti na kraju. Jedino je sigurno da će neki ljudi stvarno pomoći nekim drugim ljudima, ne zato što moraju već zato što su ljudi.

Da budem politički korektan prema svima, reći ću samo jedno: “Nisam rek’o, samo kažem”.

A, što kažete? I molim pljesak za sve naše heroje. Ima ih k’o u priči ali nijedan nije seljak koji je pomogao gospođi ispred konzuma. On je …….

Galvanizator!

---