Najstarija poznata knjiga kaže: “sjeti se čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti”. A sve što iz znanosti znamo potvrđuje “to” kao osnovni princip Svemira.
Ipak, tko zna, život je baš sam po sebi lijep i možda ne mora nikad završiti. pomisli čovjek. I tko bi drugi to mogao promijeniti ako ne on?
Samo treba malo više eksperimentirati.
Dok fizičari tvrde da su sudaranjem fotona u akceleratorima otkrili „božju česticu“ iz koje je nastao sav svemir i život, većini ljudi je malo poznato da su je neki drugi znanstvenici davno isto tako „otkrivali“.
Na primjer, dr. Antoine Bechamp (1816 – 1908), francuski liječnik, biokemičar i profesor medicine je provodio razna znanstvena istraživanja.
On je tvrdio da životne forme koje su otkrivene mikroskopom u krvi u našem organizmu, npr. bakterije i gljivice, nastaju u nama samima. I da sve te životne forme karakterizira „pleomorfizam“ ili višeobličnost odnosno mnogolikost. Dakle, ti se organizmi u zavisnosti od hranjive podloge, uobličavaju i mijenjaju. Pod mikroskopom nekad izgledaju kao bakterije, nekada kao gljivice, a nekada kao ono što se danas naziva virusima.
I svima je osnovna životna jedinica sićušna energetska čestica koju je Bechamp nazvao mikrozima ili protit. Danas se koristi i naziv bion.
Tvrdio je da je njihovo spajanje i oblikovanje ono što mi vidimo kao „život“. I zbog toga svi ti oblici imaju svoju svrhu i ulogu u samom životu. Na primjer, bakterije jedu otpatke od hrane koju uzimamo i razgrađuju ih, i da njih nema, ni mi se ne bismo mogli hraniti i živjeti. A kad žive bakterije uginu njih pojedu oblici zvane gljivice.
Tako je Bechampov zaključak bio da prisustvo mikroorganizama u našem organizmu upravo znači ono što zovemo život.
Osim toga, on je proučavao rad enzima, odnosno pokretača koje pomažu u svim kemijskim procesima i zaključio da je njihovo postojanje neodvojivo od rada bakterija i gljivica.
Danas, puno kasnije, poznato je da enzimi sudjeluju u „popravljanju” oštećenih gena tako da postaju točka skupljanja „popravka“ proteina koji se onda upletu u „gen“ kao spirala. Isto tako, danas znamo da su virusi napravljeni od jezgara genetskog materijala okruženi proteinskim omotačem i da je vjerojatnije da su virusi “zakrpe” proteina ili struktura koja vrši gensku reparaciju, nego nekakvi novi mikrooblici koji izazivaju bolesti.
Dakle, već je tada, po Beschampu, bila poznata božja čestica, protit ili bion od koga je život stvoren.
Samo u to nitko tada nije vjerovati jer je ljudima to čudno i nepojmljivo. Jer, što bi drugo bakterije i drugi mikroorganizmi mogli biti nego “ono nešto” što izaziva bolest i narušava njegovo “božanstvo”?
Čak, mnogi, ni dan danas u tako nešto ne mogu vjerovati. To ne može biti tako, jer da je, što će nam onda svi ti lijekovi i tabletice koje naočigled pomažu.
U ono ili to vrijeme je živio jedan drugi čovjek po imenu Louis Pasteur, kemičar i pivar. Kuhajući pivo on je otkrio da toksini nekih gljivica pojedu proklete bakterije.
A bakterije su problem za čovjekovo božanstvo pa je on izradio i objavio svoju teoriju pod nazivom “teorija kliconosnih bolesti”.
On je naravno zaključio da se organizam razboli isključivo onda kada u njega izvana uđu bakterije i druge klice pa je onda i mudro zaključio da se s tim istim toksinima lako mogu ubijati i bakterije kada se nađu u ljudskom organizmu.
To je bila tako dobra teorija za vječnu ideju približavanja čovjeka besmrtnosti na Zemlji.
Kasnije je, po njemu, kemijski postupak ubijanja vegetativnih oblika mikroorganizama u hrani dobio ime pasterizacija.
Tada moćni ljudi su naravno prihvatili tu Pasteurovu teoriju i tako se rodila zapadna medicina potkrepljena znanošću. Bakterije postale najgore Vražje čestice na svijetu pa je čovjek odlučio da ubije Vraga koji je u njega izvana ulazio.
I stvarno, zašto ne bismo onda pasterizirali i sami sebe?
U početku je to bilo vrlo jednostavno.
Bakterije raznih oblika i ćudi, ne zato što ulaze izvana, već zato što su sastavni dio živoga tkiva, mogu se pronaći oduvijek i za svagda kad se dio toga tkiva stavi pod mikroskop. I tako je počelo otkrivanje što višem bezbroj, tih vražjih čestica, ali i otkrivanje njihovih božanskih ubojica koji su nazvani antibioticima.
Prvi antibiotik je bio penicilin koji je proizveden iz prirodnih supstanci, konkretno iz gljivice Kistac koja se uobičajeno nalazi na ostacima hrane, a čiji sastojak istog imena, penicilin, ubija razne bakterije.
Međutim, to nije bilo dovoljno, pa su kemičari malo okrenuli priču. Počeli su “otkrivati” božanstvene toksine gljivica koji bi “mogli biti” lijek i počeli ih umjetno sintetizirati u laboratorijama, konzervirati i pakirati u kapsule. Pojavilo se na stotine sintetičkih antibiotika koje je “moguće primijeniti” kad zatreba i zato su smislili „protokol“ za primjenu kod ovog ili onog simptoma bolesti.
I čim se neki novi simptom uočio tj. bolest dijagnosticirala, određeni božanski toksin bi se kao novi spasonosni antibiotik “ubacivao” u stomak i u krvotok ljudima širom svijeta. Provodila se “globalna pasterizacija , i to ne samo ljudi već i životinja, biljaka i svega što je živo.
I nije se previše vodilo računa što svakim toplinskim tretmanom dolazi do degradacijskih procesa, kao što je gubitak vitamina, pigmenata i sl. Kako u hrani tako i u ljudima.
A onda je postalo problematično.
Naime, nismo se ni približili besmrtnosti jer bakterije su koliko god ih ubijali, još uvijek “tu u nama”, sastavni dio našeg organizma. Jednostavno, vide se pod mikroskopom.
I postalo je očigledno da ta božanska doktrina ne vodi ka cilju.
Zato su rješavajući problem, u nekom trenutku znanstvenici zaključili da se nakon “prolaska nečega” kroz neki organizam, odnosno „zarazom izvana“ u tijelu “množe” i “djeluju” neke bakterije koje izazivaju teške bolesti.
Tako su kemičari “otkrili” još goreg neprijatelja iz okoline, vraga u obliku toksina koji se pojavljuje tu i tamo svud po svijetu. To nešto je nazvano virus.
Međutim, kako se virus nije mogao ubiti jer nije živo biče, rodila se i nova doktrina koja je dobila stručno ime imunizacija, a provodila se ubrizgavanjem istog tog toksina kako bi se organizam naučio od njega obraniti.
Tako su imunizacija i pasterizacija postali dominantno i najmoćnije oružje suvremene medicine.
Bukvalno, medicinu našeg vremena možemo nazvati “egzorcizmom vražjih malih čestica” koji ulaze u nas i sve živo i neživo u prirodi, u biljke i životinje, pa tako i u našu hrani i piće.
U skladu sa Pasteurovom teorijom, ako se njih nekako riješimo onda ćemo svi biti zdravi i živjeti vječno.
Antibiotik znači upravo “anti-biotik”. A ubijati život, bez obzira kakvog materijalnog oblika on bio, znači ubijati život.
Prirodno, kao i čovjek, nijedan oblik života to sam po svojoj suštini to baš i ne voli.
Bakterija je živa čestica i ona se bori za svoj život baš kao i sva druga živa bića. Pa makar morala ubiti neprijatelja radi svoga opstanka. I ona je dio prirode i kao takva ima svoju svrhu bez obzira nazvali mi nju Božjom ili Vražjom česticom.
To je oblik života i posjeduje inteligenciju kao i čovjek i sve što je živo.
Tako je, na primjer, vražja bakterija MRSA sa prebivalištem u raznim bolnicama je vremenom pronašla način i razvila „otpornost“, najprije na djelovanje penicilina od 1947. godine, a poslije i na djelovanje svih drugih “otkrivenih” antibiotika. Danas najviše “ugrožava” novorođenčad koja ima još do kraja „nerazvijen“ imunološki sustav, isto kao i ljude s “oslabljenom” otpornošću.
Ima još puno „inteligentnih“ bakterija koje su razvile otpornost na toksine antibiotika.
Drugi najznačajniji poznati primjer je vraški inteligentna osvetnička bakterija Clostridium difficile koja je vodeći uzrok proljeva u hospitaliziranih bolesnika. Za nju nema otkrivenog toksina jer je dokazano je da je njeno “djelovanje” baš direktna posljedica uzimanja antibiotika.
Ispada da se bakterije prilagođavaju neprijateljima brže i inteligentnije nego ljudi i zato ih duhoviti znanstvenici još nazivaju pokretom otpora.
Ta borba čovjeka i mikroorganizama se zahuktala i neprestano traje. I nema tu oprosta, inteligentniji je onaj tko će drugoga prije „otrovati“.
Ljudi su vremenom imali sve više nekakvih zdravstvenih simptoma, te su stoga otkrivane razne bolesti i novi otrovi koje su nazvali lijekovi. Na primjer, blokatore protonske pumpe kao lijek za bolesti probavnog sustava odnosno želuca ili na primjer, nestereoidne antireumatske analgetike kao lijek za ublažavanje bolova.
Super, ali danas se zna da blokatori protonske pumpe uzrokuju trajnu nesposobnost apsorpcije po život vrlo važnog vitamina B12 kao što se zna se da analgetici znatno usporavaju imunološki sustav. Znači, baš onaj prirodni mehanizam koji bi se trebao izboriti sa svim tim vražjim česticama koji dolaze izvana.
Dodajmo tome i kortikosteroide i mnoge druge toksine.
A onda se pitamo kako djeluje kombinacija svih tih lijekova na naš živi organizam? Ispada nevažno, ali još uvijek se pitamo tko će tu koga na kraju, čovjek bakterije ili bakterije čovjeka.
A kad znamo tko je prvi počeo ispada da će čovjek čovjeka?
Dokazano je da su bakterije kao bakterije, po svom bitku, prirodni čistači proteinskih ostataka ili mrtvih stanica u živom organizmu, pa se zato normalno nalaze i u ljudskim crijevima. To se naziva crijevna flora a sastavljena je od milijuna raznih bakterija sa svojim ulogama.
Sve što je živo treba hranu. Bakterije “preživljavaju” tako što jedu proteinske ostatke u našem organizmu, pa tako jedu i proteinske ostatke pasterizacijom ubijenih bakterija.
Već spomenuta, vraški inteligentna Clostridium difficile je “pitoma” bakterija koja živi u ljudskim crijevima kao “pasivni promatrač” sve dok u određenim okolnostima, kada se nagomilaju proteinski ostaci toksinima i antibioticima pobijenih bakterija, ne „dobije“ imunološki zadatak da sve to počisti odnosno pojede.
Tada ona počinje aktivno raditi svoj posao, a kad radi dugo i jako i sama proizvodi toksine koji izazovu tešku upalu crijeva. Baš kao što to čini „rad“ mnogih drugih bakterija kada su aktivne u velikom broju.
Neke izazivaju čak i teške upale krvi ili na primjer “citokinsku oluju”.
A kako liječnici saniraju upalu? Naravno, propišu lijek na kojem stoji opis „pobij sve živo u sebi“ i najbolje da bude “širokog spektra”.
Dr. Peter Collignon, australijski specijalista za infektivne bolesti u svom članku iz 2007. nazvanom “Žaoka u igli” kaže: „Ukoliko uzmete antibiotike, to je kao da sipate napalm u grlo ili stomak”. To je analogija, znate da baciti napalm na neko područje znači spržiti i floru i faunu, pobiti sav život i nakon njega ostane „mrtvo tlo“.
Malo vanjskog otrova u obliku antibiotika pa malo unutarnjeg otrova proizvedenog radom vražjih bakterija, pa opet malo izvana i tako u krug, nakon čega organizmu treba jako mnogo vremena i energije da se ponovo oporavi. Jer, tko će te toksine pojesti?
Vidite, vrag nikada ne spava.
Posebna priča su ti mali neživi vražićci virusi, “otkrivaju” se mikroskopom kao monomorfne i nepravilne forme, nekakve razne mrljice u krvi.
Jednom su tako “otkrili” mrljicu nepravilnog oblika koju su nazvali Rota, Ona se karakteristično nalazi u krvi djece koja imaju simptome proljeva i tako zaključili da je ona glavni uzročnik proljeva kod djece.
Dugo se tako mislilo, sve dok, prije nekoliko godina njemački profesor molekularne i stanične biologije dr. Peter Duesberg nije „demistificirao“ Rota mrlju kao uzročnika proljeva kod djece.
On je dokazao da je “uzročnik” proljeva samo to mlijeko a ne nekakva mrljica u krvi vidljiva mikroskopom. Mrljica je samo “posljedica” organizma koji ima proljev.
On je na Rota primjeru dokazao tvrdnje mnogih znanstvenika da su te mrljice nazvane virusi ustvari čestice beživotnog degradiranog proteina koje se pojavljuju kao rezultat metabolizma nekog živog stvorenja.
I dok ugledni istraživači virusa i dan danas neuvjerljivo tvrde da je virus „poluživa vražja čestica“ koja može mimikom odnosno gestom „podražavati“ ljudsko tkivo, drugi tvrde da ne postoje virusi kao uzročnici bolesti već su te mrljice u krvi prirodni dijelovi živoga tkiva i produkti odvijanja života kao takvoga.
Tako ispada da se ljudi protiv virusa bore bez razloga jer se, u konačnici bore protiv sebe. I zato kad ljudi dođu kod liječnika koji zaključi da je u pitanju “viroza”, liječnik ih obično pošalje doma bez lijeka i s porukom da odu doma i sami se izbore sa takvim “napadom” iz prirode.
Međutim, jasno je, pasterizirani ljudi se teže bore.
Sjetite se, svaka pasterizacija je ustvari degradacija procesa, odnosno narušava se prirodna otpornost organizma.
I što ako ga napadne vražji virus? To može biti budući problem pa znanost pomaže takvom organizmu “imunizacijom”. Najčešće cjepivima.
Ali, ta cjepiva, neka više a neka manje, sadrže zagađene patogene, vražje proteinske forme u sebi kao i komadiće DNK. Ti komadići su različiti od DNK ljudskog tkiva ili bakterije. I sve bi to bilo “super” da nije dokazano da to ubrizgano DNK smeće može “aktivirati” određenu proteinsku formu ne bi li smeće počistila.
Baš ono što rade enzimi ili što radi inteligentna bakterija Clostridium difficile. Jasno, aktivnost svih tih proteinskih formi će sigurno proizvoditi i u organizam izbaciti toksine.
I onda, uslijed „nečim ili ne zna se čime izazvane“ promjene DNK postupak zamjene starih stanica novima krene krivim putem. I onda „dobijemo“, na primjer rak.
I što sad? Od spasonosnih antibiotika ili „pasterizacije“ i spasonosnih cjepiva ili „imunizacije“ došli smo do pojma „neizlječivih bolesti“.
Ako zaboravimo Pasteura barem na trenutak, jasno je da čovjek i svako biće ima zadatak i genetski je programiran da se može sam izboriti sa vražjom česticom u sebi bez obzira gdje je nastala. Dok je zdrav.
To je puno teže ako je organizam degradiran pasterizacijom.
I nakon toliko godina medicinari su zaključili da antibiotike od sada treba što manje koristiti. Dapače, dolaze nam „probiotici“, nove spasonosne Božje čestice koje unosimo u organizam da nam pomognu.
Sada imamo Božje i Vražje čestice u “istom obliku”, imamo dobre i loše bakterije, neke “pro” a neke “anti”.
Sve je to tako “cool”, a jedino što mi uistinu vidimo je to da je mala razlika između dobra i zla, jer jasno je da dobra Božja čestica zbog nečega “autoimonog” postaje patogena kao sam Vrag.
Tako je danas je ideja o besmrtnosti uglavnom postala kukanje zbog prirode samog života.
A to je tako nepravedno, Bog je nepravedan, priroda je tako nepravedna. Svemir je nepravedan prema ljudima.
Zašto barem, ako već ne možemo postati besmrtni, ne bismo mogli biti zdravi dok živimo?
Zato se dana, puno znanstvenika bavi pitanjem, što je to što Božju česticu tjera da se bavi Vražjim poslom?
Jedan od najpoznatijih je George Merkl kojeg uspoređuju sa Teslom jer je iza sebe ostavio preko stotinu originalnih patenata.
On kaže da je sve jedan te isti proces i jedan te isti posao. Evo kako radi: „Svemir je plazma, beskonačno velik prostor napunjen energijom beskonačno velikog potencijala. To je slobodna energija i ona je beskonačno velika. I sve je u stalnom nastajanju i stalno se stvara novi prostor, novo vrijeme, nova materija, nova energija, novi život. Sve se stalno pokreće i sve je živo, i ništa ne umire, sve se stalno preobraća u nove i drugačije oblike.“
Jednom riječju, ne postoji nešto monomorfno, nešto što mi vidimo kao stabilan i nepromjenjiv oblik energije. Osim toga ono što tvrdi je vrlo slično fizikalnom zakonu o očuvanju energije.
On je, isto tako, jako puno istraživao protite i staru Bechampovu teoriju, Zato jer je i sam Bechamp rekao sličnu stvar: “Ništa nije izgubljeno, ništa stvoreno… sve je transformirano. Ništa nije plijen smrti. Sve je plijen života.“
A imao je samo mikroskop.
Vidite, Mikroskop je čudo. Pomoću njega svatko može jasno vidjeti sve forme i mikroorganizme u živoj krvi pod uvjetom da je podloga tamna. A to su oblici proteina puno manji od stanice, pa su stoga i manji oblici života.
Zaista, najmanji oblici života nisu naše stanice kako učimo u školama jer očigledno vidimo da nisu. Bukvalno svaki čovjek može vidjeti kako izgledaju Božje čestice u njemu.
I još bolje, ako se premaz žive krvi ostavi na laboratorijskoj ploči dan ili dva, bukvalno se vidi kako mikroorganizmi izlaze iz eritrocita, te se vremenom mijenjaju i razgrađuju u „patološke“ vražje forme kako se proces truljenja odvija. Bukvalno svaki čovjek može vidjeti što je to Vražje u njemu.
Ali, može se vidjeti i to, kada je truljenje ili razgradnja završena i kada ne postoji ništa više što bi te vražje čestice mogle pojesti, kako se one ponovo “razlože” te vrate u početni „živi oblik“. Svaka od Boga “odmetnuta”, odnosno vražja čestica na kraju poprimi svoj izvorni “živi” božji oblik.
Ono što je Bechamp nazvao protitom, kraje i početkom života svih stanica, a onda i organa, tkiva, i bića. U susštini, na kraju protiti pojedu sve od sebe stvoreno, i ponovo se rodi. Baš kao ouroboros, drevni simbol vječnog života, odnosno “zmija koja jede svoj rep”.
To je sasvim obrnuta paradigma od Pasteurovih monomorfnih vražjih bakterija.
Prostim okom je vidljivo da su mikroorganizmi pleomorfni, čak i stvarnost nam govori da samo promjena vječna jest. A iz kuta medicine, jasno se vidi da naša krv nije sterilna već se u njoj odvija veoma složen proces metamorfoze mikroorganizama.
I kako je protite moguće pronaći u svakoj materiji, vodi i zraku jasno je da su oni sastavni dio svega što postoji. I uvijek su „živi“ čak i kad organizam koga čine “umre” oni ostaju živi.
Prava Božja čestica, čestica života.
Pa zašto onda protiti znaju biti nekad tako Vraški zločesti prema nama? I je li Bog “namjerno” ili “slučajno” zločest kako to Darwin tvrdi?
Na primjer, danas je dokazano da „kiselost“ odnosno vrijednost pH ljudskog tijela direktno ovisi o stupnju vibracije ili frekvenciji. Prosječna frekvencija ljudskog tijela je između 60 i 70 Hz, a kada frekvencija opada onda imunološki sustav “slabi“.
Izmjereno je da se, kada frekvencija tijela padne ispod 58 Hz, pojavljuju simptomi prehlade, na 55 Hz gljivica candida, na 42 Hz karcinom. Tako ispada da se svaka bolest javlja ovisno o frekvenciji tijela na kojoj će doći do razvoja određenog oblika vražjih čestica. Vrag ima različite frekvencije i pojavljuje se u različitim oblicima.
Kada toksinima, npr. antibiotikom „zakiselimo“ organizam, frekvencija tijela pada, a iz Božje čestice protita se stvaraju najprije mali Vražići ili patogene bakterije, a kasnije, u još kiselijoj sredini dolazi do pojave većeg vraga „transformacije vražićaka u gljivice“.
I što više antibiotika unesemo, tijelo će više tjelesne energije koncentrirati na čišćenje, a manje na probavljanje hrane koja će „truliti“ u želucu što će dodatno opteretiti organizam.
Malo „pasterizacije“ je dovoljno da se Božja čestica počne baviti Vražjim poslom. Bukvalno, kad frekvencija tijela padne na 58 Hz mi se počinjemo “razbolijevati” što ustvari znači “čistiti se od otrova”, kašljanjem, šmrcanjem, i drugim načinima.
Kad dobijemo visoku temperaturu mi se znojimo, to znači da organizam radi svoj prirodan posao i da se frekvencija tijela povećava. Tako se tijelo bori i čisti od otrova, pokušava „samoozdraviti“.
Jasno, što smo otrovaniji to je teže. I još nam usput liječnik, da nam pomogne, propiše “napalm koktel”, pobije sve živo što daje energiju i tako dodatno smanji frekvenciju logično je da je još teže samoozdraviti.
Frekvencija padne, temperatura padne, manje se znojima i mi mislimo da smo odmah „ozdravili“, ali, smeće u našem organizmu “ostane” u obliku čvrstih tvorbi.
Nešto kao unutarnje košare za smeće s ovojnicom koja služi kao izolacijski materijal. Na primjer, polipi, čirevi, tumori i karcinomi.
I „ne daj Bože“ da izolacija popusti.
Ne da Bog, ali kako i izolacija treba energiju za svoj život, a koju uslijed nekog drugog toksičnog napada neće dobiti, u nekom trenutku vremena sigurno će popustiti.
Ispod 40 Hz nema pravog otpora. I tek kad mu se tako nešto u životu dogodi čovjek shvati da nije bilo baš dobro Boga se igrati i Vraga izazivati.
Bog je putio Vraga da odradi svoje.
I tu nije kraj. Znanstvenici tvrde da postoje načini da se tijelo „izliječi“ od Vražjeg karcinoma.
ubijanjem kanceroznih stanica jakim otrovom, ubijanjem vražje čestice unutar stanice; jačanjem imuniteta ili podizanjem frekvencije tako da tijelo samo ubije kanceroznu stanicu i na kraju, preobraćanjem preobraćenog protita natrag u protit ili “vratiti dite materi“.
Najčešće se karcinom pokušava liječiti kemoterapijom i radijacijom kao metodama ubijanja stanica raka ili uzročnika raka, odnosno same vražje čestice unutar stanice. Ali tako dolazi do oštećenja velikog broja zdravih stanica i drastičnog pada imunološkog sustava, na kraju, po pravilu, tako ubijemo i Boga i Vraga u sebi i u konačnici se opet u prah pretvorimo.
Da se to odgodi neki liječe na način da specijalnim toksinima pokušacaju jačanjem imuniteta ili podizanjem frekvencije tako da tijelo samo ubije kanceroznu stanicu
I od nas, u tom prahu, ostane samo „živa božja čestica“. Ona znači začetak nekog novog oblika života, jer da bi se promjena događala potrebno je da nešto umre da bi se nešto rodilo. Energija je očuvana, nije nestala.
Ali, zadnje opisani način borbe protiv karcinoma je posebno zanimljiv. To je pitanje: “je li moguće izazvati obrnut proces?”, reći Bogu da nas pomiluje zbog naših grijeha i da se ne bavi vražjim poslom?
Tako danas nastaju novi „inteligentni“ lijekovi kojima se upravo to misli postići. I nije jasno što će iz toga ispasti, ali može se pretpostaviti da će božja čestica naći način kako da, usprkos našoj inteligenciji, do kraja obavi svoj vražji posao ako je to naumila.
I jasno je da ti patogeni poluživi mali vražićci virusi, koji se ne mogu razvijati van živog organizma, zbog svoje božje energije, postoje i kad se ne razvijaju u druge forme. A kad je tako, onda je sigurno da će se uvijek prenositi, npr. s jednog čovjeka ili živog bića na drugo, bez obzira o kojem se biću radi.
I tu nastaje problem za živa bića, jer ako tijelo u koje “uđe” vibrira na niskoj frekvenciji oni će moći nastaviti svoj vražji posao i nastaviti se dijeliti, ali ako tijelo vibrira na prirodnoj frekvenciji oni će se kad uđu prirodnim procesom razgraditi i od njih će ostati samo protiti.
Tako svaki život funkcionira. Ušao Vražić i postao Božić.
Ne treba negirati stvarnost samo zato da bi se bilo super-inteligentan. Naime, postoje i drugi teži poremećaji koji se dogode radi vražjeg posla kojeg obavlja Božja čestica.
Na primjer, takozvane autoimune bolesti ili bolesti poremećaja otpornosti. To je ono kad naš organizam krivo zaključuje što je neprijatelj a što prijatelj pa zaključi da je organizam sam sebi neprijatelj.
I stvarno je teško vjerovati da je uzrok drastičnom povećanju takvih poremećaja prirodna evolucija. Prije bi bilo da je to isti problem kojeg sam opisao u dijelu ove objave o antibioticima.
Evo što neki znanstvenici kažu o tome, zašto se to događa i zašto toga ima sve više i više?
Virusi su ustvari neživi proteinski dijelovi RNK i DNK koji nastaju „raspadanjem“ stanica i mikroorganizama.
I može ih se pronaći uvijek kad se taj proces događa. Što je „kiseliji“ organizam događa se više raspadanja i proizvede se više ostataka ili proteinskih djelića, u takvom organizmu može se pronaći više virusa.
Kako su „neživi“ ne razmnožavaju se, već se ponašaju kao „paraziti“ i opstaju na račun stanica na koje se prikače. Jasno je da Vrag oduvijek čuči u svakom čovjeku i postavlja se pitanje kako se i zašto liječiti od nečega takvoga kad to predstavlja ono što čovjek je.
Naravno, zato kad imamo prehladu ili neku drugu „virozu“ jedini način izlječenje je da ona „prođe sama od sebe“ pa je najbolje podići vibraciju tijela i stvoriti veću imunost ili otpornost. Treba se “očistiti“, iskašljati se, išmrcati se, iznojiti se ili povratiti.
To je neminovna i nužna posljedica reakcije na trovanje. I tako trovanje kao prirodni proces pokušavamo eliminirati kroz imunizaciju, na umjetan način, najčešće kad smo mladi jer je tada se imunitet organizma stvara i modificira i još nije narušena prirodna vibracija tijela.
Teoretski, kako znanstvenici kažu, izlaganjem tijela „neopasnoj“ Vražjoj čestici jer smo joj oduzeli vražja svojstva koja uzrokuju bolest, mi pripremamo naš imunološki sustav na svaki kasniji doticaj s takvom vražjom česticom, nadajući se da će naš imunitet tako znati pravu frekvenciju kako se od Vraga obraniti.
I tako, cjepivo treba natjerati naš imunitet da zapamti i prepozna vražji oblik i frekvenciju, a on će onda natjerati tijelo da se protiv njega bori stvarajući “antitijela” koji će uništiti taj oblik.
Ali to ne radi onako kako mi želimo jer to ne ide baš tako, jer nije cjepivo koje glumi virus isto što i virus. Cjepiva obično uz vražju česticu koja je kao uzročnik neke bolesti sadrže i druge toksine ili dijelove proteina omotača takvih čestica.
Tako postoje „živa a oslabljena“ i „neživa“ cjepiva. I jedna i druga se ustvari „pasteriziraju“ po čestice smrtonosnom temperaturom ili/i se genetski umjetno modificiraju.
Promijeni im se “vibracija” i naš imunitet pripremimo da prepozna tu vibraciju. I onda kad to ubacimo u tijelo, bez obzira što to nije isti DNK ili ista vibracija originala i bez obzira što se frekvencije mijenjaju.
I onda očekujemo rezultat te buduće „demo igre“ s našim božjim česticama i imunitetom. Tako na kraju molimo Boga u nama da nam se smiluje pa da sve bude OK. Ako ne, to bilježimo kao manje, veće, srednje ili teže otrovne „nuspojave“.
Kao da se promjena dogodila samo u tom trenutku i to je to.
Ali, promjena vječna jest. Uzrok postoji i biti će posljedica.
Tako igranje sa pogađanjem točne vibracije može izazvati takozvane „autoimune bolesti”.
To su bolesti koje izaziva pokvaren program imuniteta uslijed pretjerane reakcije imunološkog sustava protiv tvari, organizama i tkiva normalno prisutnih u tijelu. I zato su danas uzroci nastanka autoimunih bolesti „kao nepoznati“.
Teško je priznati pogrešku, tu ima puno ljudske sujete i želje za moći, baš kao što je stotinama godina bio slučaj sa antibioticima. Ipak, stručnjaci stidljivo napominju da je većina takvih bolesti uzrokovane odmicanjem čovjeka od prirode.
Pa naravno, niti umjetna pasterizacija a niti umjetna imunizacija nije prirodni proces svojstven ljudskom organizmu.
Na primjer, zbog toga znamo da se cjepiva ne smiju davati ako postoji „preosjetljivost“ organizma na komponente cjepiva i ne smiju se davati trudnicama i osobama s oslabljenim imunitetom, akutnim „kiselim“ bolesnicima i osobama sa visokom temperaturom, odnosno onima koji su u procesu prirodnog čišćenja na putu ozdravljenja.
Pa se ipak, zbog više ideje i bez prave kontrole to čini.
Ali, mnogi s razlogom postavljaju i druga moralna pitanja, naprimjer, zašto ih onda davati i onima koji „izgledaju“ zdravi?
Jer, što će kratkoročno a što dugoročno učiniti božja čestica pitanje je tad? Hoće li reći, eto izazivaš Vraga, pa nek’ te Vrag i odnese, ili će reći, ma sve je u redu, namjeravaš ubiti Boga u sebi ali nema veze, ja ti sve to opraštam.
Zar nije to pravi opis Boga? I opis istočnog grijeha? I opis Božjeg milosrđa?
Ne zna se što će točno i zašto Bog učiniti? Amen.
Čak i sama procjena Božje odluke danas izgleda drugačije nego prije.
Sad se jasno vidi da cjepivo možda pruža a možda ne pruža imunitet, ovisi sve o milosrđu Božje čestice.
Cijelo to uprizorenje je počelo sa Pasteurom, pivarom, a koji je sam, na samrti rekao da nije bio u pravu kada je vjerovao da “patogene klice” uzrokuju bolesti kod ljudi, već su one samo posljedica života.
Ali on je već bio “odradio” svoju povijesnu rolu, on je kuhajući pivo pružio rješenje za čovjekovu želju za besmrtnosti.
I dao za pravo svima onima ljudima koji su tvrdili da je za sve vražje stvari kriv netko drugi a ne oni sami.
Iako, danas, za razliku od tada, iz dokaza teorije kvantne fizike znamo da je ono što vidimo onakvo kakvo nam se čini da u stvari je.
Pa onda možemo i vjerovati da božje čestice možemo vidjeti kao oblik bakterije, gljivice ili viruse, a isto tako možemo ih vidjeti kao „zdrave“ ili „vraški patogene“. I nitko nikada nije dokazao da su ili jedni ili drugi u pravu.
Jer to se ne može dokazati kad svaki čovjek stvarnost može opaziti samo svojim očima i ušima. Tako stvarnost svakome od nas različito izgleda. Tu bilo kakve dogme, znanstvene, vjerske ili ateističke ne vrijede.
Stvar je onakva kako je mi kao bića, svaki za sebe vidimo.
I da se vratim na početak.
Oni koji vjeruju da je sve što postoji Bog stvorio, pa i prah i koji vjeruju da će sve dogoditi baš onako kako on odluči, korištenje antibiotika i imunizacija postavlja pitanje njihove stvarne vjere.
Jar, ako je Bog stvorio čovjeka i sve živo i neživo onda je to stvorio sa svrhom i to savršeno Božje djelo nije “pametno” mijenjati. Ako je Bog život, onda svuda i u svemu, pa i u toj maloj sićušnoj mikro vražjoj čestici.
Oni koji vjeruju u „veliki energetski prasak odjednom sam po sebi“ vjeruju da je početni prah od koga je nastao život, evolucijom, sadržavao barem jednu česticu života i da je sve dalje stvar evolucije vrsta i oblika života.
Ipak, evolucija se nije mogla događati ako se radi o svijetu monomorfnih, tj. nepromjenjivih oblika. Pa i sama „teorija velikog praska“ kaže da se prasak dogodio i sve se promijenilo, jedni oblici u druge.
A i jedni i drugi bi mogli razumjeti da po zakonima Svemira svaki uzrok sigurno ima posljedicu samo ona zbog vječnosti promjene nije nikad ista.
Dakle, i jednima i drugima je valjda jasno da ne postoji niti će postojati univerzalni “lijek za besmrtnost”.
Zato je znanstvenicima, kemičarima i biolozima dovoljno postaviti nekoliko “znanstvenih” pitanja.
Recimo, što sa teorijom relativnosti koja kaže da su promjene posljedica kontinuiteta odnosa brzine i mase u prostoru, odnosno da je sve i stalno relativno i voljom bića “ne-determinirano“.
Doslovno, stalna promjena svakom životu pruža bezbroj mogućih izbora i bezbroj puta bezbroj mogućih ishoda. To je bezbroj puta bezbroj puta bezbroj mogućih istina, to je “trodimenzionalno“, naše ograničenje i karakteristika prostora kojeg opažamo.
Pa kako je onda moguće da je nešto sigurno baš tako kad se pod znanost nudi jednodimenzionalna, linearna i pravocrtna stvarnost koja rezultira istom takvom istinom?
Jedan mogući izbor s jednim mogućim ishodom.
Ili, što sa kvantnom teorijom koja dokazuje da je „istina u očima promatrača“. Ili da svatko vidi mikroorganizme na svoj jedinstven način, netko kao bakteriju, netko kao gljivicu a netko kao virus, netko kao vražju a netko kao božju stvar.
I na kraju, kako baš oni “znaju” da će isti uzrok kod različitih ljudi prouzročiti isti rezultat, pa će, na primjer, neki antibiotik ili cjepivo riješiti taj problem jednako?
Kao ni vi, a niti ja, oni ne znaju i ne mogu znati, nadaju se i mole božju česticu da su u pravu samo to neće priznati.
Možda će, na kraju, kao i Pasteur, kad shvate da je Vrag odnio njihovu šalu priznati pogreške, ali tada će već biti kasno. A mnogi će zaključiti, život je kratak, što me briga što će biti kad me ne bude bilo. I bez obzira tko u što ili čemu vjeruje, problem je što ni to nitko nikada nije niti može dokazati.
A to otvara niz drugih pitanja. Jedno je očigledno, ljudi se drugačije ponašaju kad se radi o istim ili sličnim problemima.
Zašto „privatni“ liječnik koji propisuje inhibitore protonske pumpe kao otrove za liječenje probavnih bolesti ili brufene ili nesteroidne antireumatike kao otrove protiv bolova i temperature istovremeno propisuje uzimanje „probiotika“ kao novog spasonosnog rješenja, dok“ državni“ liječnik to ne propisuje?
Zna li privatni liječnik nešto više od državnog?
Nevažno, to nije pravi uzrok njihovog odlučivanja i ponašanja. Znaju oni zašto.
Ili zašto se antibiotici i cjepiva mogu dobiti samo „na recept“ dok probiotike možete kupiti bez ikakvog ograničenja. Ili, zašto smo “mi stariji” trovani samo sa dva tri cjepiva dok se “mladi” truju sa njih 40.
A pitanje za sve nas ljude koji za sebe kažemo da smo najinteligentnija bića na Zemljijer naša mudrost jača vremenom kroz iskustvo pokušaja i promašaja tj. pogrešaka je:
“je li moguće da je to što mislimo da znamo baš tako?”
Ne može biti, pa ta mala sićušna Božja čestica je najstarija, najiskusnija i prema tome najmudrija. Ustvari, kako je onda prije svega evolutivnog života ona oduvijek i zauvijek sve zna i razumije. I po meni, zato ju je nemoguće „nad pametovati“. Bez obzira što vjerovali, to je čestica po kojoj je sve stvoreno i po kojoj se sve stvara.
Ona je dokazano nešto najinteligentnije što postoji, sama po sebi. Ta mala sveznajuća sićušna čestica je ono što mi zovemo život i dio je svega pa i nas ljudi, bez obzira sišla ona među nas po duhu svetom ili se raspršila u prostoru eksplozijom i velikim praskom, bez obzira nazvali mi nju protit ili kvant, informacija ili svjetlost, božjom ili vražjom i na kraju dobrom ili lošom bakterijom.
A mi, ljudi, mi za sebe kažemo da posjedujemo zdravu prirodnu logiku, tj. inteligenciju, pa je onda logično postaviti sami sebi pitanje, kakva nam je to logika koja zaključuje da je moguće liječiti se ubijajući se?
Ili još bolje, zar je moguće izliječiti prirodu u kojoj živimo i mi i drugi nakon nas “manje je ubijajući“.
Dakle, mi ljudi koji sad živimo ćemo umrijeti, barem mi kao mi, prije ili kasnije i uvijek zbog nečega.
Možemo za to okriviti klice u prirodi, na primjer gljive ludare, bakterije, viruse ili koronu. Ali to je samo izgovor.
Vidite da neće svi “doživjeti” tu vražju Coronu jednako pogubno, najviše će je pogubno doživjeti oni koji su na neki način “prokisli“, što zbog prirodnog vremenskog principa starenja, a bome i božanske pomoći „pasterizacije“ i „imunizacije“.
Vjerujem da se ne treba se igrati Vragom, ni prije 100 godina, ni danas ni za 100 godina.
On samo mijenja svoj oblik i pojavnost, jer čak i ljudi i otkriju nekakav „lijek“ za Coronu, neće riješiti probleme jer je sigurno da će se opet pojaviti neka nova inteligentna vražja čestica.
To je princip života. Zakon akcije i reakcije.
Da pitate Pasteura kako bi je nazvao, on bi ju, kao profesionalno deformiran pivar, nazvao Corona, Heineken, Bavaria ili možda Žuja? U stvari, svejedno je kako ju nazovemo, takva vražja čestica već postoji i čuči u nekome od nas, ima svoje ime i prezime samo to još nije otkriveno.
Zato se kaže Žuja je zakon!
Dragi moji, ovaj tekst nije napisan zbog straha od vražje nežive Corone. Čak nije napisan niti zato što medicina ne zna zašto i kako ali tvrdi da sam zdravstveno poremećen jer kod mene postoje određeni poremećaji metabolizma?
Napisan je iz razloga što sam osobno, svojim očima pod mikroskopom na tamnoj podlozi vidio kako i što Božja čestica radi.
To sam želio vidjeti i to sam učinio, i vjerujte mi, kad usporedim sliku žive krvi moga djeteta i sliku moje žive krvi vidi se velika razlika.
Mikroorganizmi se u njegovoj bistroj krvi vide kao lijepi i pravilni oblici, a u mojoj gotovo da se i ne vide od gustih i neprovidnih mrlja svakakvih oblika. Njegova krv nije ni iz blizu toliko zatrovana.
Ja znam da to u ovom trenutku znači da Vrag još nije došao, ali polako dolazi po svoje, što zbog božje volje i prirode života, što zbog čovjeka i naših otrovnih božanskih lijekova i naših drugih vražićaka, na primjer iz duhanskog dima ili „pasterizirane“ hrane i pića.
Ali eto, imam sreće jer još uvijek vibriram dobro i pH krvi je na vrlo dobroj vrijednosti kako kaže „pravi“ medicinski nalaz. Naravno, do jednom.
I vjerujem da još uvijek dobro vibriram zato što ne koristim lijekove već dulje vrijeme, a vjerojatno i zato što se u mladosti nisam cijepio 40 puta i što nisam trčao kod liječnika kad bih počeo kašljati ili bih dobio proljev i malo povišenu temperaturu.
A i zbog toga što sam barem nešto malo naučio, a još važnije shvatio i najvažnije prihvatio.
Barem tako vjerujem, život je malo božji dar, malo vražje djelo, ili u sredini dobra i zla, a zato i zbog toga život jednog bića ne može trajati zauvijek.
O tome u slijedećem članku.
Živi i zdravi bili,
vaš Galvanizator.
U SERIJALU “MUTO”
- #1 – VRAŽJE BOŽJE VRAŽJE DJELO
Najstarija poznata knjiga kaže: “sjeti se čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti”. A sve što […] - #2 – U SREDINI DOBRA I ZLA
Do sada nitko još nikada nije dokazao, čak niti pokušao dokazati da je vrednovanje „dobroga“ i „lošega“ jednako za sve […] - #3 – MUTO, MUTAV MUTO
Starogrčki filozof Heraklit je davno rekao „penta rei“ ili „sve teče“, a što je Preradović parafrazirao u „samo mjena stalna […] - #4 – STRAH OD ŽIVOTA
Panta rei. I tako danas, glavno je pitanje isto kao i na početku. Je li evolucija proces koji vuče prema […]
POČETNA STRANICA 
Komentiraj