#1 – VRAŽJE BOŽJE VRAŽJE DJELO

Život je baš, sam po sebi, lijep i možda ne mora nikad završiti?

Zato čovjek, biće koje za sebe kaže da je najinteligentnije u Svemiru pokušava cijeli Svemir promijeniti. Jer, tko bi drugi to mogao promijeniti ako ne on?

Lijepo biblija kaže: “sjeti se čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti”. Dok živiš dotle ćeš živjeti i na kraju umrijet ćeš.

I dok fizičari tvrde da su sudaranjem fotona u akceleratorima otkrili „Božju česticu“ iz koje je nastao sav svemir i život, većini ljudi je malo poznato da su je neki drugi znanstvenici davno „otkrili“.

Na primjer, dr. Antoine Bechamp (1816 – 1908), francuski liječnik, biokemičar i profesor medicine je provodio razna znanstvena istraživanja i još davno tvrdio da sve  životne forme koje su otkrivene mikroskopom u krvi u našem organizmu nastaju u nama samima.

I da sve te životne forme karakterizira „pleomorfizam“ ili višeobličnost odnosno mnogolikost. Ti se organizmi u zavisnosti od hranjive podloge, uobličavaju i mijenjaju.

Pod mikroskopom nekad izgledaju kao bakterije, nekada kao gljivice, a nekada kao ono što se naziva virusima.

I svima je osnovna životna jedinica sićušna energetska čestica koju je Bechamp nazvao mikrozima ili protit. Danas se koristi i naziv bion.

Njihovo spajanje i oblikovanje je ono što mi vidimo kao „život“ i svi ti oblici imaju svoju svrhu i ulogu u samom životu. Bakterije tako jedu otpatke od hrane koju uzimamo i razgrađuju ih, i da njih nema, ni mi se ne bismo mogli hraniti i živjeti, a kad bakterije uginu njih pojedu oblici zvane gljivice.

I tako je Bechampsov zaključak bio da prisustvo tih mikroorganizama u našem organizmu ne znači bolest već znači sam život.

On je proučavao i rad enzima, odnosno katalizatora ili pokretača supstanci koje pomažu u svim kemijskim procesima i zaključio da je njihovo postojanje neodvojivo od rada bakterija i gljivica.

Danas je poznato da enzimi sudjeluju u „popravljanju” oštećenih gena tako da ih konstruiraju, postaju točka skupljanja „popravka“ proteina koji se onda upletu u „gen“ kao spirala. Isto tako, danas znamo da su virusi napravljeni od jezgara genetskog materijala okruženi proteinskim omotačem i zato je vjerojatnije je da su virusi “zakrpe” proteina ili struktura koja vrši gensku reparaciju, nego nekakvi “oblici” koji izazivaju bolesti.


Dakle, već je tada, po Beschampu, bila definirana Božja čestica, protit ili bion od koga je sav život stvoren, samo u to nitko nije htio vjerovati.

To je čudno, jer kako vjerovati u Darwinovu teoriju evolucije i nastanak života od, na primjer, Amebe, ako ne možemo vjerovati da je prije jednostaničnog organizma postajao nekakav polu-stanični organizam.

Naravno, nešto drugo je bilo u pitanju, a to je to da je čovjek želio vjerovati da je najsuperiornije biće i da su mu, sve ono što ga okružuje, niža bića i prirodni neprijatelji. Što bi drugo bakterije i drugi mikroorganizmi mogli biti nego “ono nešto” što izaziva bolest i narušava njegovo božanstvo?

I tako, u ono ili to vrijeme živio i drugi čovjek po imenu Louis Pasteur (1822 – 1895), on je bio kemičar za proizvodnju piva. On je tako kuhajući pivo otkrio da toksini nekih gljivica uništavaju te proklete bakterije.

Tako je izradio i objavio svoju teoriju pod nazivom “teorija kliconosnih bolesti” u kojoj je osobno zaključio da se organizam razboli onda kada u njega izvana uđu bakterije i druge klice. A onda je „mudro“ zaključio da se sa tim istim toksinima lako mogu ubijati i bakterije kada se nađu u ljudskom organizmu.

Po njemu je postupak ubijanja vegetativnih oblika mikroorganizama u hrani dobio ime pasterizacija, a označava postupak izlaganja namirnica vremenu i smrtonosnoj temperaturi koji su različiti za različite vrste hrane i određene mikroorganizme.

To je bila tako dobra teorija za ideju približavanja čovjeka besmrtnosti. I stvarno, zašto ne bismo onda pasterizirali i sami sebe?

I to se na kraju dogodilo, moćni ljudi su prihvatili Pasteurovu teoriju  i tako se rodila zapadna, naša današnja medicina.

Potkrepljena znanošću po kojoj su bakterije postale najgore vražje čestice na svijetu.

Tako je čovjek odlučio da ubije Vraga, Vraga koji je u njega ušao, a u početku je to bilo vrlo jednostavno.

Jer, bakterije raznih oblika i ćudi, a zato što su sastavni dio živoga tkiva, mogu se pronaći oduvijek i za svagda kad se dio toga tkiva stavi pod mikroskop. Tako je počelo „otkrivanje“ što više tih vražjih čestica koje treba ubiti i božanska toksična gljivica koja to radi.

Tako su nastali antibiotici, tj. ljekoviti toksini. Prvi antibiotik je bio penicilin koji je proizveden iz prirodnih supstanci, konkretno iz gljivice Kistac koja se uobičajeno nalazi na ostacima hrane, a čiji sastojak istog imena, penicilin, ubija razne bakterije.

To nije bilo dovoljno, pa su onda kemičari malo okrenuli priču, počeli su “otkrivati” božanstvene toksine gljivica ili bakterija koji bi “mogli biti lijek“. Tako su mogući lijek počeli umjetno sintetizirati u laboratorijama, konzervirati i pakirati u kapsule.

I eto na stotine antibiotika koje je moguće primijeniti.

Zbog toga su smislili „protokol“ za primjenu kod ovog ili onog simptoma bolesti. I čim se neki novi simptom uočio tj. bolest dijagnosticirala, određeni toksin bi se kao novi spasonosni antibiotik “ubacivao” u stomak i u krvotok ljudima širom svijeta.

I tako je provedena “globalna pasterizacije“ ljudi na planeti. Ali ne samo ljudi već i životinja, biljaka i svega što je živo.

Ipak besmrtnost nije došla, nismo joj se ni približili. Problem je taj što svakim toplinskim tretmanom pa tako i pasterizacijom dolazi do degradacijskih procesa, kao što je gubitak vitamina, pigmenata i sl.

Kako u hrani tako i u ljudima.

Kad su shvatili da ta doktrina ne vodi ka cilju, u nekom trenutku, znanstvenici zaključili da nakon “prolaska nečega” kroz neki organizam „zarazom izvana“ ostaju bakterije koje izazivaju teške bolesti.

To nešto je nazvano virus i tako su kemičari počeli “otkrivati” još gore neprijatelje iz okoline, uzročnike bolesti koji se pojavljuju tu i tamo po svijetu. I rodila se nova doktrina. Inokulacija toksinima kako bi organizam postao na njih otporan, a koja je dobila stručno ime imunizacija i koja se provodi ubrizgavanjem toksina.

Tako su imunizacija i pasterizacija postali dominantno i najmoćnije oružje suvremene medicine.

Medicinu našeg vremena možemo slobodno nazvati egzorcizmom i ubijanjem vražjih čestica koja ulaze i nalaze se u ljudskom tijelu. Sve u skladu sa Pasteurovom teorijom, ako se njih nekako riješimo onda ćemo biti zdravi i živjeti vječno.

Vidite, čovjek je zaboravio na savršenstvo prirode i samoga života. Ubijati “žive” čestice bez obzira kakvog oblika one bile, znači ubiti jedan život, a svaki oblik života to sam po svojoj suštini to baš i ne voli.

Bez obzira nazvali mi protit i njegove oblike Božjom ili Vražjom česticom ona je oblik života i kao takva „inteligentna“ baš kao i čovjek.

Ta čestica je živa i ona se bori za svoj život baš kao i sva druga živa bića. Pa makar morala ubiti neprijatelja, a kud ćeš većeg neprijatelja od čovjeka. I tako, radi svoga opstanka, ona ubija i ljude.


Na primjer, vražja bakterija MRSA sa prebivalištem u raznim bolnicama je razvila „specifičnu otpornost“, najprije na djelovanje penicilina od 1947. godine, a poslije i na djelovanje svih drugih otkrivenih antibiotika. Najviše “ugrožava” novorođenčad koja ima još do kraja „nerazvijen“ imunološki sustav, kao i ljude s oslabljenim imunitetom.

Ima još puno „inteligentnih“ bakterija koje su svojom pameću razvile „otpornost“ na toksine antibiotika.

Drugi najznačajniji poznati primjer je vraški inteligentna osvetnička bakterija Clostridium  difficile koja je vodeći uzrok proljeva u hospitaliziranih bolesnika. Za nju nema otrova, a dokazano je da je njeno djelovanje je direktna posljedica otrova, „pasterizacije“ ili uzimanja antibiotika.

Ispada da se bakterije prilagođavaju brže i pametnije nego ljudi, i zato ih duhoviti znanstvenici još nazivaju pokretom otpora.

I ta borba traje, tu nema tu oprosta, jer inteligentniji je onaj tko će drugoga prije „otrovati“. Pa su ljudi izmislili nove toksine lijekove, kao na primjer blokatore protonske pumpe koje „unose u organizam izvana“ kod bolesti probavnog sustava odnosno želuca ili nestereoidne antireumatske analgetike protiv bolova i upala kao na primjer brufene.

Zna se da blokatori protonske pumpe uzrokuju trajnu nesposobnost apsorpcije po život vrlo važnog vitamina B12, a da analgetici znatno usporavaju imunološki sustav, onaj koji bi se trebao izboriti sa svim tim vražjim česticama.

Dodajte tome i kortikosteroide i mnoge druge toksine i vidite kako djeluje kombinacija svih ovih toksina na živi organizam?

I još uvijek se pitamo tko će tu koga na kraju, čovjek bakterije, bakterije čovjeka ili čovjek čovjeka?

A jasno je i dokazano, bakterije kao bakterije, po svom bitku su prirodni čistači proteinskih ostataka ili mrtvih stanica u živom organizmu, pa se normalno nalaze i u ljudskim crijevima. To se naziva crijevna flora a sastavljena je od milijuna raznih bakterija sa svojim ulogama.

Bakterije “preživljavaju” tako što jedu proteinske ostatke, pa tako jedu i proteinske ostatke pasterizacijom ubijenih bakterija.

Sve što je živo treba hranu.

Dr. Peter Collignon, australijski specijalista za infektivne bolesti u svom članku iz 2007. nazvanom Žaoka u igli kaže: „Ukoliko uzmete antibiotike, to je kao da sipate napalm u grlo ili stomak”.

To je analogija, znate da baciti napalm na neko područje znači spržiti i floru i faunu, pobiti sav život i nakon njega ostane „mrtvo tlo“.


Na primjer, već spomenuta, vraški inteligentna Clostridium difficile je pitoma bakterija koja živi u ljudskim crijevima kao “pasivni promatrač” sve dok u određenim okolnostima, kada se nagomilaju proteinski ostaci toksinima i antibioticima pobijenih bakterija, ne „dobije“ zadatak da sve to počisti odnosno pojede.

Tada ona počinje aktivno raditi svoj posao, a kad radi dugo i jako i sama proizvodi toksine koji izazovu tešku upalu crijeva. Baš kao što to čini „rad“ mnogih drugih bakterija kada su aktivne u velikom broju. Neke izazivaju čak i teške upale krvi ili na primjer “citokinsku oluju”.

Kako liječnici liječe „upalu“?

Naravno, propišu toksični „napalm koktel“ na kojem stoji opis „pobij sve živo u sebi“ i najbolje da bude “širokog spektra“.

I tako malo vanjskog otrova u obliku antibiotika pa malo unutarnjeg otrova proizvedenog radom vražjih bakterija, nakon čega organizmu treba jako mnogo vremena i životne energije da se ponovo oporavi.

Vrag nikada ne spava.

A posebna priča su ti mali neživi vražićci virusi, koji se otkrivaju mikroskopom kao monomorfne i nepravilne forme ili razne mrljice u krvi. Tako su, na primjer, jednom otkrili mrljicu nepravilnog oblika koju su nazvali Rota, koja se karakteristično nalazi u krvi djece koja imaju simptome proljeva i tako zaključili da je ona glavni uzročnik proljeva kod djece.

Ipak, prije nekoliko godina njemački profesor molekularne i stanične biologije dr. Peter Duesberg je „demistificirao“ Rota mrlju kao uzročnika proljeva kod djece. Dokazao je da je uzročnik proljeva samo mlijeko a ne nekakva mrljica u krvi vidljiva mikroskopom. Mrljica je samo posljedica organizma koji ima proljev.

I još davno su znanstvenici utvrdili da su te mrljice nazvane virusi ustvari čestice beživotnog degradiranog proteina. Rezultati metabolizma nekog živog stvorenja.

I dok ugledni istraživači virusa još i danas neuvjerljivo tvrde da je virus „neživa vražja čestica“ koja može mimikom odnosno gestom „podražavati“ ljudsko tkivo, drugi znanstvenici tvrde da ne postoje virusi kao uzročnici bolesti već su te mrljice u krvi prirodni dijelovi živoga tkiva, produkti odvijanja života kao takvoga.

I tako ispada da se ljudi protiv virusa bore bez razloga jer se, u konačnici bore protiv sebe. I tako kad dođu kod liječnika koji zaključi da je u pitanju viroza, odu doma i sami se izbore sa “napadom iz prirode“.

Ali, jasno je, pasterizirani ljudi se teže bore, sjetite se svaka pasterizacija je ustvari degradacija. Pa zato znanost pomaže takvom tijelu, imunizacijom cjepivima.

Cjepiva, neka više a neka manje, sadrže zagađene i patogene ili vražje proteinske forme u sebi kao i komadiće DNK koji su potpuno različiti od DNK ljudskog tkiva ili bakterije.

I sve bi bil super, da nije dokazano da to ubrizgano DNK smeće može aktivirati određenu proteinsku formu ne bi li smeće počistila, baš kao što to rade enzimi ili što radi inteligentna bakterija Clostridium difficile.

A rad svih tih proteinskih formi će sigurno proizvoditi i u organizam izbaciti toksine. I onda, uslijed „nečim i ničim izazvane“ promjene DNK postupak zamjene starih stanica novima krene krivim putem.

I onda „dobijemo“, na primjer rak.

I što sad? Od spasonosnih antibiotika ili „pasterizacije“ i spasonosnih cjepiva ili „imunizacije“ došli smo do pojma „neizlječivih bolesti“.

Ako zaboravimo Pasteura barem na trenutak, i pogledamo oko sebe, jasno je da čovjek ima zadatak i može se sam izboriti sa vražjom česticom u sebi bez obzira gdje je nastala. Ako je zdrav, prirodan i nije pasteriziran.

Zato su današnji medicinari zaključili da antibiotike od sada treba što manje koristiti a imunizaciju pojačati.

Nije dobro pasterizirati se. I tako odjednom, ali sada u pomoć, dolaze „probiotici“ ili nove spasonosne božje čestica koje unosimo u organizam da nam pomognu.

Tako smo shvatili da postoje božje i vražje bakterije. One koje su unutra i one koje dolaze izvana kao klice. Ali i to da je mala razlika između dobra i zla, jer je jasno da dobra Božja čestica zbog nečega postaje patogena kao sam Vrag.

Pa je ideja o besmrtnosti uglavnom postala kukanje zbog prirode samog života. Ako već ne možemo postati besmrtni, zašto bar ne bismo mogli biti zdravi dok živimo?

To je tako nepravedno. Bog je odjednom nepravedan, priroda je tako nepravedna, Svemir je nepravedan prema ljudima.


Puno se znanstvenika bavi pitanjem, što je to što božju česticu tjera da se bavi vražjim poslom?

Jedan od najpoznatijih je George Merkl kojeg uspoređuju sa Teslom jer je iza sebe ostavio preko stotinu originalnih patenata.

On kaže da je to sve jedan te isti proces i jedan te isti posao, evo kako: „Svemir je plazma, beskonačno velik prostor napunjen energijom beskonačno velikog potencijala. To je slobodna energija i ona je beskonačno velika. I sve je u stalnom nastajanju i stalno se stvara novi prostor, novo vreme, nova materija, nova energija, novi život. Sve se stalno pokreće i sve je živo, i ništa ne umire, sve se stalno preobraća u nove i drugačije oblike.“

Vrlo slično fizikalnom zakonu o očuvanju energije.

On je jako puno istraživao protite i Bechampovu teoriju, jer je i sam Bechamp rekao sličnu stvar: “Ništa nije izgubljeno, ništa stvoreno… sve je transformirano. Ništa nije plijen smrti. Sve je plijen života.

Mikroskop je čudo, pomoću njega svatko može jasno vidjeti mikroorganizme, pa čak i protite, pod uvjetom da je podloga tamna. To su oblici proteina puno manji od stanice, pa su stoga najmanji oblici života a ne naše stanice kako učimo u školama.

Bukvalno svaki čovjek može vidjeti kako izgleda Bog u njemu.

I još bolje, ako se premaz žive krvi ostavi na laboratorijskoj ploči dan ili dva, bukvalno se vidi kako mikroorganizmi izlaze iz eritrocita, te se vremenom mijenjaju i razgrađuju u „patološke“ vražje forme kako se proces truljenja odvija.

Bukvalno svaki čovjek može vidjeti kako izgleda Vrag u njemu.

Ali, može se vidjeti i to, kada je truljenje ili razgradnja završena i kada ne postoji ništa više što bi te vražje čestice mogle pojesti, kako se one ponovo razlože te vrate u početni „živi oblik” protita.

Svaka od Boga “odmetnuta” vražja čestica na kraju poprimi svoj izvorni živi božji oblik, a kako su i dalje „živi“ slijedi da su oni kraj i početak života svih stanica, a onda i organa, tkiva, i bića.

I tako je zaključak da sve žive forme nastaju od protita njihovim uobličavanjem. Dakle, protiti pojedu sebe i ponovo se rode, baš kao ouroboros, drevni simbol vječnog života, zmija koja jede svoj rep.

Dakle, prostim okom je vidljivo da su mikroorganizmi pleomorfni, i samo promjena vječna jest, a iz kuta medicine, jasno se vidi da naša krv nije sterilna već se u njoj odvija veoma složen proces metamorfoze mikroorganizama.

To je sasvim obrnuta paradigma od one Pasteurove.

A kako je protite moguće pronaći u svakoj materiji, vodi i zraku jasno je da su oni sastavni dio svega što postoji. I uvijek su „živi“ čak i kad organizam koga čine umre oni ostaju živi.

Prava Božja čestica, čestica života. Zašto onda protiti znaju biti tako zločesti, je li Bog namjerno ili slučajno zločest? Čovjek nema odgovora. Ali, život je takav kakav je, naravno da nije Bog zločest, mi ljudi smo zločesti i prema drugima i prema sebi.

Sami sebe uništavamo. I sve oko nas, ne treba biti veliki znanstvenik da bi se to zaključilo.


Na primjer, danas je dokazano da „kiselost“ odnosno vrijednost pH ljudskog tijela direktno ovisi o stupnju vibracije ili frekvenciji.

Prosječna frekvencija ljudskog tijela je između 60 i 70 Hz, a kada frekvencija opada onda imunološki sustav “slabi“. Izmjereno je da se, kada frekvencija tijela padne ispod 58 Hz, pojavljuju simptomi prehlade, na 55 Hz candida, na 42 Hz karcinom.

Tako ispada da se svaka bolest javlja ovisno o frekvenciji tijela na kojoj će doći do razvoja određenog oblika vražjih čestica. Vrag ima različite frekvencije i pojavljuje se u različitim oblicima.

Kada toksinima, npr. antibiotikom „zakiselimo“ organizam, frekvencija tijela pada, a iz Božje čestice protita se stvaraju različiti oblici, najprije mali vražići ili patogene bakterije, a kasnije, u još kiselijoj sredini dolazi do pojave većeg vraga „transformacije vražićaka u gljivice“.

I tako, što više antibiotika unesemo, tijelo će više tjelesne energije koncentrirati na čišćenje, a manje na probavljanje hrane koja će „truliti“ u želucu što će dodatno opteretiti organizam i imunitet. Malo „pasterizacije“ je dovoljno da se božja čestica počne baviti vražjim poslom.

Bukvalno, kad frekvencija tijela padne na 58 Hz mi se počinjemo razbolijevati što ustvari znači “čistiti se“, kašljanjem, šmrcanjem, i drugim načinima. A kad dobijemo visoku temperaturu mi se znojimo, to znači da imunitet radi svoj posao, da se frekvencija tijela povećala jer se tako tijelo bori i čisti od otrova.

Tijelo pokušava „samoozdraviti“ i onda liječnik, da nam pomogne, propiše “napalm koktel” i tako ubijemo sav život i energiju potrebnu za čišćenje. I imunitet kaže: “čemu ja služim?” pa se prestane brinuti o tome i temperatura padne.

I mi mislimo da smo „ozdravili“ ali smeće u organizmu ostane što dovodi do težih poremećaja uslijed „dezintegracije“ velike količine božjih čestica u nama.

I ako otrove ne izbacimo počnu se skupljati unutar organizma kao čvrste tvorbe, unutarnje košare za smeće s ovojnicom koja služi kao izolacijski materijal. Na primjer, polipi, čirevi, tumori i karcinomi.

I „ne daj Bože“ da izolacija popusti.

A kako i izolacija treba energiju za svoj život, a koju uslijed nekog drugog toksičnog napada neće dobiti, u nekom trenutku vremena sigurno će popustiti.

Kad mu se tako nešto u životu dogodi čovjek shvati da nije bilo baš dobro Boga se igrati i Vraga izazivati jer ne treba puno vražjim česticama da pojedu njega samog.

Tijelo ima jako nisku frekvenciju i posljedično vrlo malu otpornost, a ispod 40 Hz nema pravog otpora.

Bog je putio Vraga da odradi svoje.


Znanstvenici tvrde da postoje četiri načina da se tijelo „liječi“ od karcinoma, ubijanjem kanceroznih stanica jakim otrovom, ubijanjem vražje čestice unutar stanice; jačanjem imuniteta ili podizanjem frekvencije tako da tijelo samo ubije kanceroznu stanicu i na kraju, preobraćanjem preobraćenog protita natrag u protit ili “vratiti dite materi“.

Najčešće se karcinom pokušava liječiti kemoterapijom i radijacijom kao metodom ubijanja stanica raka ili vražje čestice unutar stanice pri čemu dolazi do oštećenja velikog broja stanica i drastičnog pada imunološkog sustava.

I po pravilu, tako ubijemo i Boga i Vraga u sebi i u prah se pretvorimo. I od nas, u tom prahu, ostane samo „živa božja čestica“. Ona znači začetak nekog novog oblika života, jer da bi se promjena događala potrebno je da nešto umre da bi se nešto rodilo.

Energija je očuvana, nije nestala.

Ali, zadnje opisani način borbe protiv karcinoma je posebno zanimljiv. To je pitanje: “je li moguće izazvati obrnut proces?”, reći Bogu da nas pomiluje zbog naših grijeha i da se ne bavi vražjim poslom?

Tako danas nastaju novi „inteligentni“ lijekovi kojima se upravo to misli postići. I nije jasno što će iz toga ispasti, ali može se pretpostaviti da će božja čestica naći način kako da, usprkos našoj inteligenciji, do kraja obavi svoj vražji posao ako je to naumila.

I jasno je da ti patogeni poluživi mali vražićci virusi, koji se ne mogu razvijati van živog organizma, zbog svoje božje energije, postoje i kad se ne razvijaju u druge forme. A kad je tako, onda je sigurno da će se uvijek prenositi , npr. s jednog čovjeka ili živog bića na drugo, bez obzira o kojem se biću radi.

I tu nastaje problem za živa bića, jer ako tijelo u koje “uđe” vibrira na niskoj frekvenciji oni će moći nastaviti svoj vražji posao i nastaviti se dijeliti, ali ako tijelo vibrira na prirodnoj frekvenciji oni će se kad uđu prirodnim procesom razgraditi i od njih će ostati samo protiti.

Tako svaki život funkcionira. Ušao Vražić i postao Božić.


Ne treba negirati stvarnost samo zato da bi se bilo super-inteligentan.

Naime, postoje i drugi teži poremećaji koji se dogode radi vražjeg posla kojeg obavlja Božja čestica.

Na primjer, takozvane autoimune bolesti ili bolesti poremećaja otpornosti. To je ono kad naš imunitet krivo zaključuje što je neprijatelj a što prijatelj našeg živog organizma pa zaključi da je organizam sam sebi neprijatelj.

I stvarno je teško vjerovati da je uzrok drastičnom povećanju takvih poremećaja prirodna evolucija. Prije bi bilo da je to isti problem kojeg sam opisao u dijelu ove objave o antibioticima.

Evo što neki znanstvenici kažu o tome, zašto se to događa i zašto toga ima sve više i više?

Virusi su ustvari neživi proteinski dijelovi RNK i DNK koji nastaju „raspadanjem“ stanica i mikroorganizama.

I može ih se pronaći uvijek kad se taj proces događa. Što je „kiseliji“ organizam događa se više raspadanja i proizvede se više ostataka ili proteinskih djelića, u takvom organizmu može se pronaći više virusa.

Kako su „neživi“ ne razmnožavaju se, već se ponašaju kao „paraziti“ i opstaju na račun stanica na koje se prikače. Jasno je da Vrag oduvijek čuči u svakom čovjeku i postavlja se pitanje kako se i zašto liječiti od nečega takvoga kad to predstavlja ono što čovjek je.

Naravno, zato kad imamo prehladu ili neku drugu „virozu“ jedini način izlječenje je da ona „prođe sama od sebe“ pa je najbolje podići vibraciju tijela i stvoriti veću imunost ili otpornost. Treba se “očistiti“, iskašljati se, išmrcati se, iznojiti se ili povratiti.

To je neminovna i nužna posljedica reakcije na trovanje. I tako trovanje kao prirodni proces pokušavamo eliminirati kroz imunizaciju, na umjetan način, najčešće kad smo mladi jer je tada se imunitet organizma stvara i modificira i još nije narušena prirodna vibracija tijela.

Teoretski, kako znanstvenici kažu, izlaganjem tijela „neopasnoj“ Vražjoj čestici jer smo joj oduzeli vražja svojstva koja uzrokuju bolest, mi pripremamo naš imunološki sustav na svaki kasniji doticaj s takvom vražjom česticom, nadajući se da će naš imunitet tako znati pravu frekvenciju kako se od Vraga obraniti.

I tako, cjepivo treba natjerati naš imunitet da zapamti i prepozna vražji oblik i frekvenciju, a on će onda natjerati tijelo da se protiv njega bori stvarajući “antitijela” koji će uništiti taj oblik.

Ali to ne radi onako kako mi želimo jer to ne ide baš tako, jer nije cjepivo koje glumi virus isto što i virus. Cjepiva obično uz vražju česticu koja je kao uzročnik neke bolesti sadrže i druge toksine ili dijelove proteina omotača takvih čestica.

Tako postoje „živa a oslabljena“ i „neživa“ cjepiva. I jedna i druga se ustvari „pasteriziraju“ po čestice smrtonosnom temperaturom ili/i se genetski umjetno modificiraju.

Promijeni im se “vibracija” i naš imunitet pripremimo da prepozna tu vibraciju. I onda kad to ubacimo u tijelo, bez obzira što to nije isti DNK ili ista vibracija originala i bez obzira što se frekvencije mijenjaju.

I onda očekujemo rezultat te buduće „demo igre“ s našim božjim česticama i imunitetom. Tako na kraju molimo Boga u nama da nam se smiluje pa da sve bude OK. Ako ne, to bilježimo kao manje, veće, srednje ili teže otrovne „nuspojave“.

Kao da se promjena dogodila samo u tom trenutku i to je to.

Ali, promjena vječna jest. Uzrok postoji i biti će posljedica.

Tako igranje sa pogađanjem točne vibracije može izazvati takozvane „autoimune bolesti”.

To su bolesti koje izaziva pokvaren program imuniteta uslijed pretjerane reakcije imunološkog sustava protiv tvari, organizama i tkiva normalno prisutnih u tijelu. I zato su danas uzroci nastanka autoimunih bolesti „kao nepoznati“.

Teško je priznati pogrešku, tu ima puno ljudske sujete i želje za moći, baš kao što je stotinama godina bio slučaj sa antibioticima. Ipak, stručnjaci stidljivo napominju da je većina takvih bolesti uzrokovane odmicanjem čovjeka od prirode.

Pa naravno, niti umjetna pasterizacija a niti umjetna imunizacija nije prirodni proces svojstven ljudskom organizmu.

Na primjer, zbog toga znamo da se cjepiva ne smiju davati ako postoji „preosjetljivost“ organizma na komponente cjepiva i ne smiju se davati trudnicama i osobama s oslabljenim imunitetom, akutnim „kiselim“ bolesnicima i osobama sa visokom temperaturom, odnosno onima koji su u procesu prirodnog čišćenja na putu ozdravljenja.

Pa se ipak, zbog više ideje i bez prave kontrole to čini.

Ali, mnogi s razlogom postavljaju i druga moralna pitanja, naprimjer, zašto ih onda davati i onima koji „izgledaju“ zdravi?

Jer, što će kratkoročno a što dugoročno učiniti božja čestica pitanje je tad? Hoće li reći, eto izazivaš Vraga, pa nek’ te Vrag i odnese, ili će reći, ma sve je u redu, namjeravaš ubiti Boga u sebi ali nema veze, ja ti sve to opraštam.

Zar nije to pravi opis Boga? I opis istočnog grijeha? I opis Božjeg milosrđa?

Ne zna se što će točno i zašto Bog učiniti? Amen.

Čak i sama procjena Božje odluke danas izgleda drugačije nego prije.

Sad se jasno vidi da cjepivo možda pruža a možda ne pruža imunitet, ovisi sve o milosrđu Božje čestice.


Cijelo to uprizorenje je počelo sa Pasteurom, pivarom, a koji je sam, na samrti rekao da nije bio u pravu kada je vjerovao da “patogene klice” uzrokuju bolesti kod ljudi, već su one samo posljedica života.

Ali on je već bio “odradio” svoju povijesnu rolu, on je kuhajući pivo pružio rješenje za čovjekovu želju za besmrtnosti.

I dao za pravo svima onima ljudima koji su tvrdili da je za sve vražje stvari kriv netko drugi a ne oni sami.

Iako, danas, za razliku od tada, iz dokaza teorije kvantne fizike znamo da je ono što vidimo onakvo kakvo nam se čini da u stvari je.

Pa onda možemo i vjerovati da božje čestice možemo vidjeti kao oblik bakterije, gljivice ili viruse, a isto tako možemo ih vidjeti kao „zdrave“ ili „vraški patogene“. I nitko nikada nije dokazao da su ili jedni ili drugi u pravu.

Jer to se ne može dokazati kad svaki čovjek stvarnost može opaziti samo svojim očima i ušima. Tako stvarnost svakome od nas različito izgleda. Tu bilo kakve dogme, znanstvene, vjerske ili ateističke ne vrijede.

Stvar je onakva kako je mi kao bića, svaki za sebe vidimo.


I da se vratim na početak.

Oni koji vjeruju da je sve što postoji Bog stvorio, pa i prah i koji vjeruju da će sve dogoditi baš onako kako on odluči, korištenje antibiotika i imunizacija postavlja pitanje njihove stvarne vjere.

Jar, ako je Bog stvorio čovjeka i sve živo i neživo onda je to stvorio sa svrhom i to savršeno Božje djelo nije “pametno” mijenjati. Ako je Bog život, onda svuda i u svemu, pa i u toj maloj sićušnoj mikro vražjoj čestici.

Oni koji vjeruju u „veliki energetski prasak odjednom sam po sebi“ vjeruju da je početni prah od koga je nastao život, evolucijom, sadržavao barem jednu česticu života i da je sve dalje stvar evolucije vrsta i oblika života.

Ipak, evolucija se nije mogla događati ako se radi o svijetu monomorfnih, tj. nepromjenjivih oblika. Pa i sama „teorija velikog praska“ kaže da se prasak dogodio i sve se promijenilo, jedni oblici u druge.

A i jedni i drugi bi mogli razumjeti da po zakonima Svemira svaki uzrok sigurno ima posljedicu samo ona zbog vječnosti promjene nije nikad ista.

Dakle, i jednima i drugima je valjda jasno da ne postoji niti će postojati univerzalni “lijek za besmrtnost”.

Zato je znanstvenicima, kemičarima i biolozima dovoljno postaviti nekoliko “znanstvenih” pitanja.

Recimo, što sa teorijom relativnosti koja kaže da su promjene posljedica kontinuiteta odnosa brzine i mase u prostoru, odnosno da je sve i stalno relativno i voljom bića ne-determinirano“.

Doslovno, stalna promjena svakom životu pruža bezbroj mogućih izbora i bezbroj puta bezbroj mogućih ishoda. To je bezbroj puta bezbroj puta bezbroj mogućih istina, to je “trodimenzionalno“, naše ograničenje i karakteristika prostora kojeg opažamo.

Pa kako je onda moguće da je nešto sigurno baš tako kad se pod znanost nudi jednodimenzionalna, linearna i pravocrtna stvarnost koja rezultira istom takvom istinom?

Jedan mogući izbor s jednim mogućim ishodom.

Ili, što sa kvantnom teorijom koja dokazuje da je „istina u očima promatrača“. Ili da svatko vidi mikroorganizme na svoj jedinstven način, netko kao bakteriju, netko kao gljivicu a netko kao virus, netko kao vražju a netko kao božju stvar.

I na kraju, kako baš oni “znaju” da će isti uzrok kod različitih ljudi prouzročiti isti rezultat, pa će, na primjer, neki antibiotik ili cjepivo riješiti taj problem jednako?

Kao ni vi, a niti ja, oni ne znaju i ne mogu znati, nadaju se i mole božju česticu da su u pravu samo to neće priznati.

Možda će, na kraju, kao i Pasteur, kad shvate da je Vrag odnio njihovu šalu priznati pogreške, ali tada će već biti kasno. A mnogi će zaključiti, život je kratak, što me briga što će biti kad me ne bude bilo. I bez obzira tko u što ili čemu vjeruje, problem je što ni to nitko nikada nije niti može dokazati.


A to otvara niz drugih pitanja. Jedno je očigledno, ljudi se drugačije ponašaju kad se radi o istim ili sličnim problemima.

Zašto „privatni“ liječnik koji propisuje inhibitore protonske pumpe kao otrove za liječenje probavnih bolesti ili brufene ili nesteroidne antireumatike kao otrove protiv bolova i temperature istovremeno propisuje uzimanje „probiotika“ kao novog spasonosnog rješenja, dok“ državni“ liječnik to ne propisuje?

Zna li privatni liječnik nešto više od državnog?

Nevažno, to nije pravi uzrok njihovog odlučivanja i ponašanja. Znaju oni zašto.

Ili zašto se antibiotici i cjepiva mogu dobiti samo „na recept“ dok probiotike možete kupiti bez ikakvog ograničenja. Ili, zašto smo “mi stariji” trovani samo sa dva tri cjepiva dok se “mladi” truju sa njih 40.

A pitanje za sve nas ljude koji za sebe kažemo da smo najinteligentnija bića na Zemljijer naša mudrost jača vremenom kroz iskustvo pokušaja i promašaja tj. pogrešaka je:

“je li moguće da je to što mislimo da znamo baš tako?”

Ne može biti, pa ta mala sićušna Božja čestica je najstarija, najiskusnija i prema tome najmudrija. Ustvari, kako je onda prije svega evolutivnog života ona oduvijek i zauvijek sve zna i razumije. I po meni, zato ju je nemoguće „nad pametovati“. Bez obzira što vjerovali, to je čestica po kojoj je sve stvoreno i po kojoj se sve stvara.

Ona je dokazano nešto najinteligentnije što postoji, sama po sebi. Ta mala sveznajuća sićušna čestica je ono što mi zovemo život i dio je svega pa i nas ljudi, bez obzira sišla ona među nas po duhu svetom ili se raspršila u prostoru eksplozijom i velikim praskom, bez obzira nazvali mi nju protit ili kvant, informacija ili svjetlost, božjom ili vražjom i na kraju dobrom ili lošom bakterijom.


A mi, ljudi, mi za sebe kažemo da posjedujemo zdravu prirodnu logiku, tj. inteligenciju, pa je onda logično postaviti sami sebi pitanje, kakva nam je to logika koja zaključuje da je moguće liječiti se ubijajući se?

Ili još bolje, zar je moguće izliječiti prirodu u kojoj živimo i mi i drugi nakon nas “manje je ubijajući“.

Dakle, mi ljudi koji sad živimo ćemo umrijeti, barem mi kao mi, prije ili kasnije i uvijek zbog nečega.

Možemo za to okriviti klice u prirodi, na primjer gljive ludare, bakterije, viruse ili koronu. Ali to je samo izgovor.

Vidite da neće svi “doživjeti” tu vražju Coronu jednako pogubno, najviše će je pogubno doživjeti oni koji su na neki način “prokisli“, što zbog prirodnog vremenskog principa starenja, a bome i božanske pomoći „pasterizacije“ i „imunizacije“.

Vjerujem da se ne treba se igrati Vragom, ni prije 100 godina, ni danas ni za 100 godina.

On samo mijenja svoj oblik i pojavnost, jer čak i ljudi i otkriju nekakav „lijek“ za Coronu, neće riješiti probleme jer je sigurno da će se opet pojaviti neka nova inteligentna vražja čestica.

To je princip života. Zakon akcije i reakcije.

Da pitate Pasteura kako bi je nazvao, on bi ju, kao profesionalno deformiran pivar, nazvao Corona, Heineken, Bavaria ili možda Žuja? U stvari, svejedno je kako ju nazovemo, takva vražja čestica već postoji i čuči u nekome od nas, ima svoje ime i prezime samo to još nije otkriveno.

Zato se kaže Žuja je zakon!


Dragi moji, ovaj tekst nije napisan zbog straha od vražje nežive Corone. Čak nije napisan niti zato što medicina ne zna zašto i kako ali tvrdi da sam zdravstveno poremećen jer kod mene postoje određeni poremećaji metabolizma?

Napisan je iz razloga što sam osobno, svojim očima pod mikroskopom na tamnoj podlozi vidio kako i što Božja čestica radi.

To sam želio vidjeti i to sam učinio, i vjerujte mi, kad usporedim sliku žive krvi moga djeteta i sliku moje žive krvi vidi se velika razlika.

Mikroorganizmi se u njegovoj bistroj krvi vide kao lijepi i pravilni oblici, a u mojoj gotovo da se i ne vide od gustih i neprovidnih mrlja svakakvih oblika. Njegova krv nije ni iz blizu toliko zatrovana.

Ja znam da to u ovom trenutku znači da Vrag još nije došao, ali polako dolazi po svoje, što zbog božje volje i prirode života, što zbog čovjeka i naših otrovnih božanskih lijekova i naših drugih vražićaka, na primjer iz duhanskog dima ili „pasterizirane“ hrane i pića.

Ali eto, imam sreće jer još uvijek vibriram dobro i pH krvi je na vrlo dobroj vrijednosti kako kaže „pravi“ medicinski nalaz. Naravno, do jednom.

I vjerujem da još uvijek dobro vibriram zato što ne koristim lijekove već dulje vrijeme, a vjerojatno i zato što se u mladosti nisam cijepio 40 puta i što nisam trčao kod liječnika kad bih počeo kašljati ili bih dobio proljev i malo povišenu temperaturu.

A i zbog toga što sam barem nešto malo naučio, a još važnije shvatio i najvažnije prihvatio.

Barem tako vjerujem, život je malo božji dar, malo vražje djelo, ili u sredini dobra i zla, a zato i zbog toga život jednog bića ne može trajati zauvijek.

O tome u slijedećem članku.

Živi i zdravi bili,

vaš Galvanizator.

U SERIJALU “MUTO”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

1 Comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s