VRAŽJE BOŽJE VRAŽJE DJELO

Sjeti se čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti“. Ili, oživio si, živjet ćeš i umrijet ćeš.

I čovjek, biće koje za sebe kaže da je najinteligentnije u Svemiru pokušava to promijeniti, jer život je baš, sam po sebi, lijep i „možda“ ne mora nikad završiti. Tko bi drugi to mogao ako ne on?

Ali to se još nije nikada dogodilo. Na primjer sad se „odjednom odnekud” pojavio neki Corona virus zbog koga ljudi umiru. Uvijek se pojavi nešto.


I dok fizičari tvrde da su sudaranjem fotona u akceleratorima otkrili „Božju česticu“ iz koje je nastao sav svemir i život, većini ljudi je malo poznato da su je neki drugi znanstvenici davno „otkrili“.

Na primjer, dr. Antoine Bechamp (1816 – 1908), francuski liječnik, biokemičar i profesor medicine.

On je provodio razna znanstvena istraživanja i tvrdio da sve  životne forme koje su otkrivene mikroskopom u krvi u našem organizmu nastaju u nama samima i da ih karakterizira „pleomorfizam“ ili višeobličnost odnosno mnogolikost.

Ti se organizmi u zavisnosti od hranjive podloge, uobličavaju i mijenjaju. Pod mikroskopom nekad izgledaju kao „bakterije“, nekada kao „gljivice“, a nekada kao ono što se naziva „virusima“.

I svima je osnovna životna jedinica sićušna energetska čestica koju je Bechamp nazvao mikrozima ili protit. Danas se koristi i naziv bion.

Njihovo „spajanje“ i „oblikovanje“ je ono što mi vidimo kao „život“ i svi ti “oblici” imaju svoju svrhu i ulogu u samom životu.

Oblici „bakterije“ tako jedu otpatke od hrane koju uzimamo i razgrađuju ih, i da njih nema, ni mi se ne bismo mogli hraniti i živjeti. Kad bakterije uginu njih pojedu oblici zvane gljivice.

I tako je njegov zaključak bio da prisustvo tih mikroorganizama u našem organizmu ne znači bolest već znači sam život.

On je proučavao i rad enzima, odnosno katalizatora ili pokretača supstanci koje pomažu u svim kemijskim procesima i zaključio da je njihovo postojanje neodvojivo od rada bakterija i gljivica.

A pošto su enzimi “oblici” proteina, po Bechampu je moguće da oni stvaraju, ili se sami pretvaraju u mikroorganizme.

Danas je poznato da enzimi sudjeluju u „popravljanju” oštećenih gena tako da ih konstruiraju, postaju točka skupljanja „popravke“ proteina koji se onda u energetskom vorteksu upletu u „gen“ kao spirala.

Isto tako, danas znamo da su virusi napravljeni od jezgara genetskog materijala okruženi proteinskim omotačem i zato je vjerojatnije je da su virusi “zakrpe” proteina ili struktura koja vrši gensku reparaciju, nego nekakvi “oblici koji izazivaju bolesti“.


Vidite, već je tada postaja definirana Božja čestica, protit ili bion od koga je sav život stvoren.

Samo u to nitko nije htio vjerovati. Želio je vjerovati da je nadnaravno biće i da su mu, sve ono što ga okružuje, niža biča i zato prirodni neprijatelji. Što bi bakterije i drugi mikroorganizmi mogli biti nego “ono nešto” što „izaziva“ bolest i narušava njegovo božanstvo?

I tako, u ono ili to vrijeme živio i drugi čovjek po imenu Louis Pasteur (1822 – 1895), on je bio kemičar za proizvodnju piva.

On je tako kuhajući pivo otkrio da toksini nekih gljivica uništavaju te proklete bakterije.

Tako je izradio i objavio svoju teoriju pod nazivom “Teorija kliconosnih bolesti” u kojoj je zaključio da se organizam razboli kada u njega izvana uđu bakterije i druge klice. A onda je „mudro“ zaključio da se sa tim istim toksinima lako mogu ubijati i bakterije kada se „nađu“ u ljudskom organizmu.

Po njemu je ime dobio postupak ubijanja vegetativnih oblika mikroorganizama u hrani. Dobio je ime Pasterizacija, a označava postupak izlaganja namirnica vremenu i smrtonosnoj temperaturi koji su različiti za različite vrste hrane i određene mikroorganizme.

I eto ideje i rješenja za približavanje besmrtnosti, zašto ne bismo „pasterizirali“ i sami sebe?

I to se na kraju dogodilo, ljudi su prihvatili Pasteurovu teoriju  i tako se „rodila“ zapadna, naša današnja medicina. Znanost za koju su bakterije postale najgore “vražje čestice” na svijetu.

Čovjek je odlučio da ubije Vraga u sebi, Vraga koji je u njega ušao. I krenuo je sa tim naumom.

U početku je to bilo vrlo jednostavno. Bakterije raznih oblika i ćudi, a zato što su sastavni dio živoga tkiva, mogu se pronaći „uvijek“ kad se dio toga tkiva stavi pod mikroskop.

I počelo je „otkrivanje“ što više tih vražjih čestica koje treba ubiti i božanska toksična gljivica. Tako su nastali antibiotici, tj. ljekoviti toksini.

Prvi antibiotik je bio penicilin koji je proizveden iz prirodnih supstanci, konkretno iz gljivice Kistac koja se uobičajeno nalazi na ostacima hrane, a čiji sastojak istog imena, penicilin, ubija razne bakterije.

Ali to nije bilo dovoljno, pa su kemičari malo okrenuli priču, počeli su “otkrivati” božanstvene toksine gljivica ili bakterija koji bi “mogli biti lijek“, i onda ga počeli umjetno sintetizirati u laboratorijama, konzervirati i pakirati u kapsule.

I eto na stotine antibiotika koje je moguće primijeniti.

Zbog toga su smislili „protokol“ za primjenu kod ovog ili onog simptoma bolesti. I čim se neki novi simptom uočio tj. bolest dijagnosticirala, određeni toksin bi se kao “novi” spasonosni antibiotik “ubacivao” u stomak i u krvotok ljudima širom svijeta.

I eto “globalne pasterizacije“ ljudi na djelu.

Problem je bio taj što svakim toplinskim tretmanom pa tako i pasterizacijom dolazi do degradacijskih procesa, kao što je gubitak vitamina, pigmenata i sl. Kako u hrani tako i u ljudima.

Onda su zaključili da nakon “prolaska nečega” kroz neki organizam „zarazom izvana“ ostaju bakterije koje izazivaju teške bolesti. Sve u skladu sa Pasteurovom teorijom.

Nazvani su virusima i tako su kemičari počeli “otkrivati” još gore neprijatelje iz okoline, razne viruse, uzročnike bolesti koji se pojavljuju tu i tamo po svijetu.

I rodila se nova doktrina.

Inokulacija toksinima kako bi organizam postao na njih otporan, a koja je dobila stručno ime imunizacija i koja se provodi ubrizgavanjem toksina ili cijepljenjem.

Tako su imunizacija i pasterizacija postali dominantno i najmoćnije oružje suvremene medicine. Medicinu našeg vremena možemo slobodno nazvati egzorcizmom i ubijanjem vražjih čestica koja ulaze i nalaze se u ljudskom tijelu.

Ako se njih riješimo onda ćemo biti zdravi i živjeti vječno.


Ali ubiti “žive” čestice bez obzira kakvog oblika one bile, znači ubiti jedan život. A svaki oblik života to baš i ne voli.

Bez obzira nazvali mi protit i njegove oblike Božjom ili Vražjom česticom ona je oblik života i kao takva „inteligentna“ baš kao i čovjek.

Ta čestica je živa i ona se bori za „svoj život“ baš kao i sva druga živa bića. Pa makar morala ubiti neprijatelja.

I tako danas ubija ljude.

Na primjer, vražja bakterija MRSA u raznim bolnicama koja je razvila „specifičnu otpornost“, najprije na djelovanje penicilina od 1947. godine, a poslije i na djelovanje svih drugih otkrivenih antibiotika. Najviše ugrožava novorođenčad koja ima još do kraja „nerazvijen“ imunološki sustav i ljude s oslabljenim imunitetom.

Ima još puno „inteligentnih“ bakterija koje su svojom pameću razvile „otpornost“ na toksine antibiotika. Primjer inteligencije bakterije je vraški inteligentna bakterija Clostridium  difficile koja je vodeći uzrok proljeva u hospitaliziranih bolesnika.

Za nju nema otrova, dokazano, njeno djelovanje je direktna posljedica otrova, „pasterizacije“ ili uzimanja antibiotika.

I još ne znamo što s njima, danas ispada da se bakterije prilagođavaju brže i pametnije nego ljudi, i zato ih duhoviti znanstvenici još nazivaju pokretom otpora. I borba traje, tu nema tu oprosta, inteligentniji je onaj tko će drugoga prije „otrovati“.

Tako su ljudi izmislili nove toksine lijekove, kao na primjer blokatore protonske pumpe koje „unose u organizam izvana“ kod bolesti probavnog sustava odnosno želuca ili nestereoidne antireumatske analgetike protiv bolova i „upala“ kao na primjer brufene.

Zna se da blokatori protonske pumpe uzrokuju trajnu nesposobnost apsorpcije po život vrlo važnog vitamina B12, a da analgetici znatno usporavaju imunološki sustav, onaj koji bi se trebao izboriti sa svim tim vražjim česticama. Dodajte i kortikosteroide i mnoge druge toksine.

Kako djeluje kombinacija svih ovih toksina na živi organizam? I još uvijek se pitamo tko će tu koga na kraju?

Bakterije kao bakterije, po svom bitku su prirodni čistači proteinskih ostataka ili mrtvih stanica u ljudskom organizmu, pa se normalno nalaze i u ljudskim crijevima. To se naziva crijevna flora a sastavljena je od milijuna raznih bakterija sa svojim ulogama.

Bakterije “preživljavaju” tako što jedu proteinske ostatke, pa tako jedu i proteinske ostatke „pasterizacijom“ ubijenih bakterija.

Dr. Peter Collignon, australijski specijalista za infektivne bolesti u svom članku iz 2007. nazvanom Žaoka u igli kaže: „Ukoliko uzmete antibiotike, to je kao da sipate napalm u grlo ili stomak”.

To je analogija, znate dobro da baciti napalm na neko područje znači spržiti i floru i faunu, pobiti sav život i nakon njega ostane „mrtvo tlo“.

Tako mislimo mi ljudi.


Već spomenuta, vraški inteligentna Clostridium difficile je pitoma bakterija koja živi u ljudskim crijevima kao “pasivni promatrač” sve dok u određenim okolnostima, kada se nagomilaju proteinski ostaci toksinima i antibioticima pobijenih bakterija, ne „dobije“ zadatak da sve to počisti odnosno pojede.

Tada ona počinje aktivno raditi svoj posao, a kad radi dugo i jako i sama proizvodi toksine koji izazovu tešku upalu crijeva. Baš kao što to čini „rad“ mnogih drugih bakterija kada su aktivne u velikom broju. Neke izazivaju čak i teške upale krvi.

Kako liječnici liječe „upalu“? Naravno, propišu toksični „napalm koktel“ na kojem stoji opis „pobij sve živo u sebi“ i najbolje da bude “širokog spektra“.

I tako malo vanjskog otrova u obliku antibiotika pa malo unutarnjeg otrova proizvedenog radom vražjih bakterija, nakon čega organizmu treba jako mnogo vremena i životne energije da se ponovo oporavi.

Vrag nikada ne spava.

Posebna priča su ti mali neživi vražićci virusi, koji se otkrivaju mikroskopom kao monomorfne i nepravilne forme ili razne mrljice u krvi.

Virolozi uzimaju živu krv i reorganiziraju je mrljajući uzorak krvi, a onda to “snime statično” i interpretiraju kao „cjelovitu priču“.

Poznato je da postoje ozbiljna ograničenja korištenja elektronskog mikroskopa jer elektronski snop na predmetu istraživanja može izazvati oštećenja i degradaciju tkiva.

Tako su, na primjer, jednom otkrili mrljicu nepravilnog oblika koju su nazvali Rota, koja se karakteristično nalazi u krvi djece koja imaju simptome proljeva i tako zaključili da je ona glavni uzročnik proljeva kod djece.

Ipak, prije nekoliko godina njemački profesor molekularne i stanične biologije dr. Peter Duesberg je „demistificirao“ Rota mrlju kao uzročnika proljeva kod djece.

Dokazao je da je uzročnik proljeva samo mlijeko a ne nekakva mrljica u krvi vidljiva mikroskopom.

Mrljica je samo posljedica organizma koji ima proljev.

Još davno su znanstvenici utvrdili da su te mrljice nazvane virusi ustvari čestice beživotnog degradiranog proteina.

I dok ugledni istraživači virusa još i danas neuvjerljivo tvrde da je virus „neživa vražja čestica“ koja može mimikom odnosno gestom „podražavati“ humano tkivo, drugi znanstvenici tvrde da ne postoje virusi kao uzročnici bolesti već su te mrljice u krvi prirodni dijelovi ljudskog tkiva, produkti odvijanja života kao takvoga.

I tako ispada da se ljudi protiv virusa bore bez razloga jer se nemaju protiv čega boriti.

Medicina se ipak bori, cijepljenjem i cjepivima koja sadrže zagađene i patogene ili vražje proteinske forme u sebi kao i komadiće DNK koji su potpuno različiti od DNK ljudskog tkiva ili bakterije.

Ali to znači i to, da to ubrizgano DNK „smeće“ može aktivirati određenu proteinsku formu ne bi li smeće počistila, baš kao što to rade enzimi ili ono što radi inteligentna bakterija Clostridium difficile.

A rad svih tih proteinskih formi će sigurno proizvoditi i u organizam izbaciti toksine. Na kraju, uslijed „nečim i ničim izazvane“ promjene DNK postupak zamjene starih stanica novima krene krivim putem. I onda „dobijemo“ rak.


I što sad? Od spasonosnih antibiotika ili „pasterizacije“ i spasonosnih cjepiva ili „imunizacije“ došli smo do pojma „neizlječivih bolesti“.

Zato su današnji „medicinari“ zaključili da antibiotike od sada treba što manje koristiti a imunizaciju pojačati.

Zaboravimo Pasteura barem na trenutak, čovjek se može sam izboriti sa vražjom česticom u sebi bez obzira gdje je nastala.

Ali ipak uz malu pomoć Pasteura, injektiranjem „pasterizirane“ vražje čestice i uz pomoć „probiotika“ ili novih spasonosnih božjih čestica koje unosimo u organizam da nam pomognu, ako se baš trujemo antibioticima i drugim toksinima-lijekovima.

Tako smo shvatili da postoje božje i vražje bakterije. Ali i to da je mala razlika između dobra i zla, jer je jasno da dobra Božja čestica zbog nečega postaje patogena kao sam Vrag.

I tko zna kakvih još Božje Vražjih oblika i djela možemo sutra pronaći u našoj krvi?


Što je to što božju česticu tjera da se bavi vražjim poslom? Puno se znanstvenika bavi tim pitanjima.

Jedan od najpoznatijih je George Merkl kojeg uspoređuju sa Teslom jer je iza sebe ostavio preko stotinu originalnih patenata. On kaže da je to sve jedan te isti proces i jedan te isti posao, evo kako:

„Svemir je plazma, beskonačno velik prostor napunjen energijom beskonačno velikog potencijala. To je slobodna energija i ona je beskonačno velika. I sve je u stalnom nastajanju i stalno se stvara novi prostor, novo vreme, nova materija, nova energija, novi život. Sve se stalno pokreće i sve je živo, i ništa ne umire, sve se stalno preobraća u nove i drugačije oblike.“

Vrlo slično zakonu o očuvanju energije.

On je jako puno istraživao protite i Bechampovu teoriju, jer je i sam Bechamp rekao sličnu stvar: “Ništa nije izgubljeno, ništa stvoreno… sve je transformirano. Ništa nije plijen smrti. Sve je plijen života.

Protite može svatko, pomoću mikroskopa, jasno vidjeti pod uvjetom da je podloga tamna. Oni su oblici proteina puno manji od stanice, pa su stoga „najmanji oblici života“ a ne stanice kako učimo u školama.

Bukvalno svaki čovjek može vidjeti kako izgleda Bog u njemu, protit u njegovoj krvi.

A ako se premaz žive krvi ostavi na laboratorijskoj ploči dan ili dva, bukvalno se vidi kako mikroorganizmi izlaze iz eritrocita, te se vremenom mijenjaju i razgrađuju u „patološke“ vražje forme kako se proces truljenja odvija.

Bukvalno svaki čovjek može vidjeti kako izgleda Vrag u njemu.

Ali, može vidjeti i to, kada je truljenje ili razgradnja završena i kada ne postoji ništa više što bi te vražje čestice mogle pojesti, kako se one ponovo razlože te vrate u početni „živi“ oblik protita.

Svaka od Boga “odmetnuta” vražja čestica kraju poprimi svoj izvorni živi božji oblik.

Kako su protiti i dalje „živi“ slijedi da su oni kraj i početak života svih stanica, a onda i organa, tkiva, i bića. I tako je zaključak da sve žive forme nastaju od protita njihovim uobličavanjem.

Protiti pojedu sebe i ponovo se rode. Kao ouroboros, drevni simbol vječnog života, zmija koja jede svoj rep.

Prostim okom je vidljivo da su mikroorganizmi pleomorfni, i samo promjena vječna jest, a iz kuta medicine, jasno se vidi da naša krv nije sterilna već se u njoj odvija veoma složen proces metamorfoze mikroorganizama.

To je sasvim obrnuta paradigma od one Pasteurove.

A kako je protite moguće pronaći u svakoj materiji, vodi i zraku jasno je da su oni sastavni dio svega što postoji.

I uvijek su „živi“ čak i kad organizam koga čine umre oni ostaju živi.

Prava Božja čestica, čestica života.

Zašto onda protiti znaju biti tako zločesti, je li Bog namjerno ili slučajno zločest?

Naravno da nije Bog zločest, mi ljudi smo zločesti i prema drugima i prema sebi, naravno kad smo tako zločesti prema Božjoj čestici.


Danas je dokazano da „kiselost“ odnosno vrijednost pH ljudskog tijela direktno ovisi o stupnju vibracije ili frekvenciji. Prosječna frekvencija ljudskog tijela je između 60 i 70 Hz, a kada frekvencija opada onda imunološki sustav “slabi“.

Izmjereno je da se, kada frekvencija tijela padne ispod 58 Hz, pojavljuju simptomi prehlade, na 55 Hz candida, na 42 Hz karcinom. Tako ispada da se svaka bolest javlja ovisno o frekvenciji tijela na kojoj će doći do razvoja određenog oblika vražjih čestica,

Vrag ima različite frekvencije i pojavljuje se u različitim oblicima.

Kada toksinima, npr. antibiotikom „zakiselimo“ organizam, frekvencija tijela pada, a iz Božje čestice protita se stvaraju različiti oblici, najprije mali vražići ili patogene bakterije, a kasnije, u još kiselijoj sredini dolazi do pojave većeg vraga „transformacije vražićaka u gljivice“.

I tako, što više antibiotika unesemo, tijelo će više tjelesne energije koncentrirati na čišćenje, a manje na probavljanje hrane koja će „truliti“ u želucu što će dodatno opteretiti organizam i imunitet. Malo „pasterizacije“ je dovoljno da se božja čestica počne baviti vražjim poslom.

Bukvalno, kad frekvencija tijela padne na 58 Hz mi se počinjemo razbolijevati što ustvari znači “čistiti se“, kašljanjem, šmrcanjem, i drugim načinima. A kad dobijemo visoku temperaturu mi se znojimo, to znači da imunitet radi svoj posao, da se frekvencija tijela povećala jer se tako tijelo bori i čisti od otrova.

Tijelo pokušava „samoozdraviti“ i onda liječnik propiše “napalm koktel” i mi ga popijemo i tako ubijemo sav život i energiju potrebnu za čišćenje. I imunitet kaže: “čemu ja služim?” pa se prestane brinuti o tome i temperatura padne.

I mi mislimo da smo „ozdravili“ ali smeće u organizmu ostane što dovodi do „težih“ poremećaja uslijed „dezintegracije“ velike količine božjih čestica u nama.

Ako otrove ne izbacimopočnu se skupljati unutar organizma kao čvrste tvorbe, unutarnje košare za smeće s ovojnicom koja služi kao izolacijski materijal. Na primjer, polipi, čirevi, tumori i karcinomi.I „ne daj Bože“ da izolacija popusti.

A kako i ona treba energiju za svoj život, a koju uslijed nekog drugog toksičnog napada neće dobiti, u nekom trenutku vremena sigurno će popustiti.

Kad mu se tako nešto u životu dogodi čovjek shvati da nije bilo baš dobro Boga se igrati i Vraga izazivati jer ne treba puno vražjim česticama da pojedu njega samog, tijelo ima jako nisku frekvenciju i posljedično vrlo malu otpornost. Ispod 40 Hz nema pravog otpora.

Bog je putio Vraga da odradi svoje.


Znanstvenici tvrde da postoje četiri načina da se tijelo „liječi“ od karcinoma, ubijanjem kanceroznih stanica jakim otrovom, ubijanjem vražje čestice unutar stanice; jačanjem imuniteta ili podizanjem frekvencije tako da tijelo samo ubije kanceroznu stanicu i na kraju, preobraćanjem preobraćenog protita natrag u protit ili “vratiti dite materi”.

Najčešće se karcinom pokušava liječiti kemoterapijom i radijacijom kao metodom ubijanja stanica raka ili vražje čestice unutar stanice pri čemu dolazi do oštećenja velikog broja stanica i drastičnog pada imunološkog sustava.

I po pravilu, tako ubijemo i Boga i Vraga u sebi i u prah se pretvorimo.

I od nas, u tom prahu, ostane samo „živa božja čestica”. Ona znači začetak nekog novog oblika života, jer da bi se promjena događala potrebno je da nešto umre da bi se nešto rodilo.

Zadnje opisani način borbe protiv karcinoma je posebno zanimljiv. To je pitanje: “je li moguće izazvati obrnut proces?”, reći Bogu da nas pomiluje zbog naših grijeha i da se ne bavi vražjim poslom?

Tako danas nastaju novi „inteligentni“ lijekovi kojima se upravo to misli postići. I nije jasno što će iz toga ispasti. Ali može se pretpostaviti da će božja čestica naći način kako da, usprkos našoj inteligenciji, do kraja obavi svoj vražji posao ako je to naumila.

Patogeni mali vražićci se ne mogu razvijati van živog organizma ali mogu zbog svoje božje energije preživjeti neko kraće vrijeme. Dakle, moguće je da neki mikroorganizam prijeđe s jednog čovjeka ili živog bića na drugo.

Ako tijelo u koje uđe vibrira na niskoj frekvenciji oni će moći nastaviti svoj vražji posao i nastaviti se razmnožavati, a ako tijelo vibrira na prirodnoj frekvenciji oni će se kad uđu raspasti i od njih će ostati samo protiti.

Tako život funkcionira. Ušao Vražić i postao Božić.


Postoje i drugi teži poremećaji koji se dogode radi vražjeg posla kojeg obavlja Božja čestica. Na primjer, tako zvane autoimune bolesti ili bolesti poremećaja otpornosti. To je ono kad naš imunitet krivo zaključuje što je neprijatelj a što prijatelj našeg živog organizma pa zaključi da je sam organizam sebi neprijatelj.

Zašto se to događa i zašto toga ima sve više i više?

Virusi su ustvari neživi proteinski dijelovi RNK i DNK koji nastaju „raspadanjem“ stanica i mikroorganizama. I može ih se pronaći uvijek kad se taj proces događa.

Što „kiseliji“ organizam događa se više raspadanja i proizvede se više ostataka ili proteinskih djelića, tj. može se pronaći više virusa. Kako su „neživi“ ne razmnožavaju se, već se ponašaju kao „paraziti“ i opstaju na račun stanica na koje se prikače.

Jasno je da Vrag oduvijek čuči u svakom čovjeku i postavlja se pitanje čemu se liječiti od nečega takvoga kad to predstavlja ono što čovjek je.

Zato kad imamo prehladu ili neku drugu „virozu“ jedini način izlječenje je da ona „prođe sama od sebe“ pa je najbolje podići vibraciju tijela i stvoriti veću imunost ili otpornost.

Treba se “očistiti“, iskašljati se, išmrcati se, iznojiti se ili povratiti. To je neminovna i nužna posljedica otrovanja a virusi su slika stanja.

Trovanje kao prirodni proces pokušavamo eliminirati kroz imunizaciju, na umjetan način, najčešće kad smo mladi jer je tada se imunitet organizma stvara i modificira i još nije narušena prirodna vibracija tijela.

Teoretski, izlaganjem tijela „neopasnoj“ Vražjoj čestici jer smo joj oduzeli vražja svojstva koja uzrokuju bolest, mi pripremamo naš imunološki sustav na svaki kasniji doticaj s takvom vražjom česticom, nadajući se da će naš imunitet tako znati pravu frekvenciju kako se od Vraga obraniti.

Cjepivo treba natjerati naš imunitet da zapamti i prepozna vražji oblik i frekvenciju i tako natjerati tijelo da se protiv njega bori stvarajući “antitijela” koji će uništiti taj oblik.

Ali to ne radi onako kako mi želimo.

Cjepiva obično uz vražju česticu koja je kao uzročnik neke bolesti sadrže i druge toksine ili dijelove proteina omotača takvih čestica i tako postoje „živa a oslabljena“ i „neživa“ cjepiva.

I jedna i druga se ustvari „pasteriziraju“ po čestice smrtonosnom temperaturom ili/i se genetski umjetno modificiraju.

Promijeni im se “prirodna vibracija” i naš imunitet pripremimo da prepozna tu vibraciju. I onda kad to ubacimo u tijelo, bez obzira što to nije isti DNK ili ista vibracija originala i bez obzira što se frekvencije mijenjaju.

I onda očekujemo rezultat te buduće „demo igre“ s našim božjim česticama i imunitetom. Molimo Boga u nama da nam se smiluje pa da sve bude OK.

Ako ne, to bilježimo kao manje, veće, srednje ili teže otrovne „nuspojave“. Kao da se promjena dogodila samo u tom trenutku i to je to.

Ali, promjena vječna jest. Uzrok postoji i biti će posljedica.

Tako igranje sa pogađanjem točne vibracije može izazvati takozvane „autoimune bolesti”.

To su bolesti koje izaziva pokvaren program imuniteta uslijed pretjerane reakcije imunološkog sustava protiv tvari, organizama i tkiva normalno prisutnih u tijelu.

Danas su uzroci nastanka autoimunih bolesti „kao nepoznati“. Ipak, stručnjaci stidljivo napominju da je većina takvih bolesti uzrokovane odmicanjem čovjeka od prirode.

Naravno, niti umjetna pasterizacija a niti umjetna imunizacija nije prirodni proces svojstven ljudskom organizmu. Pa tako znamo da se cjepiva ne smiju davati ako postoji „preosjetljivost“ organizma na komponente cjepiva i ne smiju se davati trudnicama i osobama s oslabljenim imunitetom, akutnim „kiselim“ bolesnicima i osobama sa visokom temperaturom, odnosno onima koji se prirodno čiste.


Postavlja se pitanje zašto ih onda davati i onima koji „izgledaju“ zdravi? Što će kratkoročno a što dugoročno učiniti božja čestica pitanje je tad?

Hoće li reći, eto izazivaš Vraga, pa nek’ te Vrag i odnese? Ili će reći, ma sve je u redu, namjeravaš ubiti Boga u sebi ali nema veze, ja ti sve to opraštam.

Zar nije to pravi opis Boga? I opis istočnog grijeha? I opis Božjeg milosrđa?

Ne zna se što će točno i zašto Bog učiniti? Amen.

A i sama procjena Božje odluke danas izgleda drugačije nego prije. Sad svi jasno vide da cjepivo možda pruža a možda ne pruža imunitet, ovisi sve o milosrđu Božje čestice.

Cijelo to uprizorenje je počelo sa Pasteurom, pivarom, a koji je sam “na samrti” rekao da nije bio u pravu kada je vjerovao da “patogene klice” uzrokuju bolesti kod ljudi već su one samo posljedica života.

Ali on je već bio “odradio” svoju povijesnu rolu, on je kuhajući pivo pružio rješenje za čovjekovu želju za besmrtnosti. I dao za pravo svima onima koji su tvrdili da je za sve vražje stvari kriv netko drugi a ne oni sami.

Danas, za razliku od tada, iz dokaza teorije kvantne fizike znamo da je ono što vidimo onakvo kakvo nam se čini da u stvari je.

Pa onda možemo i vjerovati da božje čestice možemo vidjeti kao oblik bakterije, gljivice ili viruse, a isto tako možemo ih vidjeti kao „zdrave“ ili „vraški patogene“.


I da se vratim na početak. “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti”.

Vjernici, oni koji vjeruju da je sve što postoji Bog stvorio, pa i prah i koji vjeruju da će sve dogoditi baš onako kako on odluči, korištenje antibiotika i imunizacija postavlja pitanje njihove stvarne vjere.

Jar, ako je Bog stvorio čovjeka i sve živo i neživo onda je to stvorio sa svrhom i to savršeno Božje djelo nije “pametno” mijenjati. Bog je život, a onda svuda i u svemu, zar ne? Pa i u toj maloj sićušnoj mikro vražjoj čestici.

Oni koji vjeruju u „veliki energetski prasak odjednom sam po sebi“ vjeruju da je početni prah od koga je nastao život, evolucijom, sadržavao barem jednu božju česticu.

Ipak, evolucija se nije mogla događati ako se radi o svijetu monomorfnih, tj. nepromjenjivih oblika. Pa i sama „teorija velikog praska“ kaže da se prasak dogodio i sve se promijenilo, jedni oblici u druge.

A i jedni i drugi bi morali razumjeti da svaki uzrok sigurno ima posljedicu samo je ona svaki puta različita. Zato je kemičarima i biolozima dovoljno postaviti “znanstveno” pitanje, zašto kod odlučivanja ne poštuju prirodu i čine li to namjerno ili slučajno?

Recimo, što sa teorijom relativnosti koja kaže da su promjene posljedica kontinuiteta odnosa brzine i mase u prostoru, odnosno da je sve i stalno relativno i voljom bića ne-determinirano“.

Doslovno, stalna promjena svakom životu pruža bezbroj mogućih izbora i bezbroj puta bezbroj mogućih ishoda. To je bezbroj puta bezbroj puta bezbroj mogućih istina, to je “trodimenzionalno“, karakteristika prostora kojeg opažamo.

A oni nam pod znanost nude jednodimenzionalnu, linearnu i pravocrtnu stvarnost koja rezultira istom takvom istinom? Jedan mogući izbor s jednim mogućim ishodom.

Ili, što sa kvantnom teorijom koja dokazuje da je „istina u očima promatrača“ i da svatko vidi mikroorganizme na svoj jedinstven način, netko kao bakteriju, netko kao gljivicu a netko kao virus, netko kao vražju a netko kao božju stvar.

Kako baš oni “znaju” da će isti uzrok kod različitih ljudi prouzročiti isti rezultat, na primjer antibiotik ili cjepivo?

Ne znaju i ne mogu znati, nadaju se i mole božju česticu da su u pravu samo to neće priznati. Možda hoće, na kraju, kao i Pasteur, kad shvate da je Vrag odnio njihovu šalu, ali tada je već kasno.

Što je sa autoritetima, našim liječnicima?

Zašto „privatni“ liječnik koji propisuje inhibitore protonske pumpe kao otrove za liječenje probavnih bolesti ili brufene ili nesteroidne antireumatike kao otrove protiv bolova i temperature istovremeno propisuje uzimanje „probiotika“ kao novog spasonosnog rješenja, dok“ državni“ liječnik to ne propisuje?

Zna li privatni liječnik nešto više od državnog? Nevažno, to nije pravi uzrok njihovog odlučivanja i ponašanja. Znaju oni zašto.

Ili zašto se antibiotici i cjepiva mogu dobiti samo „na recept“ dok probiotike možete kupiti bez ikakvog ograničenja. Ili, zašto smo “mi stariji” trovani samo sa dva tri cjepiva dok se “mladi” truju sa njih 40.

A pitanje za sve nas ljude koji za sebe kažemo da smo najinteligentnija bića na Zemlji i da naša mudrost jača vremenom, kroz iskustvo pokušaja i promašaja tj. pogrešaka je: “Je li moguće da je tako?”

Naravno da nije, pa ta mala sićušna Božja čestica je najstarija, najiskusnija i prema tome najmudrija. Ustvari, ona oduvijek i zauvijek sve zna i razumije.

Zato ju je nemoguće „nad pametovati“, to je Božja čestica po kojoj je sve stvoreno i po kojoj se sve stvara. Ona je dokazano nešto najinteligentnije što postoji, uostalom, kakva je to inteligencija koja zaključuje da je moguće liječiti se ubijajući se?

Ta mala sveznajuća sićušna čestica je ono što mi zovemo život i dio je svega pa i nas ljudi, bez obzira sišla ona među nas po duhu svetom ili se raspršila u prostoru eksplozijom i velikim praskom, bez obzira nazvali mi nju protit ili kvant, informacija ili svjetlost, božjom ili vražjom i na kraju dobrom ili lošom bakterijom.


A čovjek?

Kako se ono kaže „iz praha je nastao i u prah će se pretvoriti“, prije ili kasnije i uvijek zbog nečega. Pa makar mi mislili da je to zbog Corone, najnovije otkrivenog prijetećeg virusa.

Ali neće svi doživjeti tu vražju Coronu jednako pogubno, najviše će je tako doživjeti oni koji su na neki način “prokisli“, što zbog prirodnog vremenskog principa starenja, a bome i božanske pomoći „pasterizacije“ i „imunizacije“.

Za utjehu, sigurno je da će iza njih ostati barem jedna mala Božja čestica i da će se od njih neki novi život roditi.

I sigurno je da, čak i ljudi i otkriju nekakav „lijek“ za Coronu, neće riješiti probleme jer je sigurno da će se opet pojaviti neka nova inteligentna vražja čestica.

Da pitate Pasteura kako bi je nazvao, on bi ju, kao profesionalno deformiran pivar, nazvao Corona, Heineken, Bavaria ili možda Žuja?

U stvari, svejedno je kako ju nazovemo, takva vražja čestica već postoji i čuči u nekome od nas, ima svoje ime i prezime samo to još nije otkriveno.

Zato se kaže Žuja je zakon!


Dragi moji, ovaj tekst nije napisan zbog straha od vražje nežive Corone, nije napisan ni zbog toga što imam nekoliko medicinskih dijagnoza.

Čak nije napisan niti zato što medicina ne zna zašto i kako ali tvrdi da sam poremećen jer kod mene postoje određeni poremećaji?

Napisan je iz razloga što sam osobno, svojim očima pod mikroskopom na tamnoj podlozi vidio svoju božju česticu i kako i što ona radi.

To sam želio vidjeti i to sam učinio.

I vjerujte mi, kad usporedim sliku žive krvi moga djeteta i sliku moje žive krvi vidi bi velika razliku, njegova krv nije ni iz blizu toliko zatrovana.

Protiti se u njegovoj bistroj krvi vide kao lijepi i pravilni oblici, a u mojoj gotovo da se i ne vide od gustih i neprovidnih mrlja svakakvih oblika. A kad pitam liječnika što su ti oblici on samo slijegne ramenima.

Ja znam da to znači da Vrag još nije došao, ali polako dolazi po svoje, što zbog božje volje i prirode života, što zbog otrovnih božanskih lijekova, što zbog drugih vražićaka, na primjer iz duhanskog dima ili „pasterizirane“ hrane i pića.

Ali eto, imam sreće jer još uvijek vibriram dobro jer pH krvi je na vrlo dobroj vrijednosti kako kaže „pravi“ medicinski nalaz.

Jedan od razloga je i taj što ne koristim nikakve lijekove već dulje vrijeme, a vjerojatno i taj što se u mladosti nisam cijepio 40 puta i što nisam trčao kod liječnika kad bih počeo kašljati ili bih „dobio“ proljev i malo povišenu temperaturu.

A i zbog toga što sam barem nešto malo naučio, shvatio i prihvatio.

Da, život je malo božji dar, malo vražje djelo. Inteligencija i nepobjediva kombinacija.

Shvaćam zašto i zbog čega će tako će biti zauvijek.

Živi i zdravi bili,

vaš Galvanizator.

U SERIJALU “MUTO”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

1 Comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s