SAMI SEBI STRAH

Dragi svi, evo mene opet.

Nakon objave „Vražje Božje Vražje djelo“, o kojem sam pisao o važnosti razumijevanja onoga što si činimo pasterizacijom i imunizacijom, nakon „U sredini dobra i zla“ koja govori o traženju životne harmonije i zlatnih odnosa u prirodi, te nakon „Muto Mutav Muto“ koja govori o evoluciji i mutacijama, ovo je zadnja objava iz serijala „MUTO“.

Ona govori o tome zašto sve to radimo.

Za početak, o onome što se provlači kroz cijeli serijal, o našoj dragoj kiselini DNA.

Ona je značajno otkriće. nju je 1869. godine otkrio kemičar Johannes Friedrich Miescher, a početkom 20. stoljeća Biokemičar Phoebus Levene otkrio je redoslijed njenjih kemijskih komponenti te način na koji one tvore lančaste molekule.

Tek 1950. Biokemičar Erwin Chargaff utvrdio je da se njena građa razlikuje od vrste do vrste, a prije točno 67 godina, tj. 1953. molekularni biolozi James Watson i Francis Crick objavili su otkriće koje je iz temelja promijenilo znanstveno poimanje života i svijeta u kojem živimo.

Ti su znanstvenici otkrili da je DNA građena kao dvostruka spirala koja se nalazi unutar stanične jezgre i sadrži mnoštvo kodiranih informacija, a tim otkrićem započelo je novo doba u razvoju biologije.

Danas se na bio-tehnološkom polju vodi prava borba za „prevlast“ u uređivanju gena kod ljudi. Prvi su bili Kinezi, oni se uklonili imunološke stanice iz krvi primatelja, u njima „deaktivirali“ gen, uzgojili uređene stanice, povećavajući njihov broj i ubrizgali su ih natrag u pacijenta. Od tada, to se svuda u svijetu radi.

S druge strane znanost, isto tako traži odgovore na vječno pitanje je li „smrt“ kraj? Ova i slična pitanja se postavljaju od samog početka čovječanstva, ali odgovori i njihovo prihvaćanje su se uglavnom temeljili na osobnim stavovima i vjerovanjima.

Međutim, znanstveno istraživanje provedeno od strane mikrobiologa Petera Noblea na Sveučilištu Washington pružilo je dokaze o neupitnoj i vrlo živoj aktivnosti gena. Nakon smrti geni postaju aktivniji no ikad!

Aktivnost većine od barem 1000 proučavanih gena će se kod glodavaca povećati tijekom prva 24 sata dok će kod riba oni ostati aktivni i 4 dana.

Neki od tih „postmortalnih“ gena su inače uključeni u stimulaciju imunološkog sustava ili regulaciju stresa dok su drugi oni koji su obično sastavni dio procesa stvaranja zametka te uglavnom miruju tijekom života.

„Posebno nas je iznenadilo saznanje da se razvojni geni uključuju nakon smrti izjavio je Noble.

Riječ je o genima koji sudjeluju u oblikovanju zametka, ali nakon toga postaju suvišni. Zanimljivo je da se uz gene koji potiču život aktiviraju i oni koji stimuliraju rast karcinoma.

Razlog nepoznat, informacija nejasna i nerazumljiva. I eto glavne priče o DNA.

Čemu služe informacije u DNA i kako su dospjele onamo?


Informacije se, znamo, mogu pohranjivati i obrađivati na mnoge načine. Računala sve to čine digitalno dok stanice živih organizama pohranjuju i obrađuju informacije kemijskim putem, a ključnu ulogu u tome ima DNA.

DNA je kao zbirka recepata u kojima su detaljno opisani svi koraci pripreme raznih jela, samo što kod  “genskog recepta” umjesto jela na koncu može nastati čovjek ili rotkvica. Ovisno o tome za što je taj gen.

U stanicama živih organizama svi se biološki procesi odvijaju automatski, to pokazuje da su stanice izvanredno složene i da u njima sve savršeno funkcionira.

Zaključak je da se informacije pohranjuju u DNA kako bi se mogle koristiti kada to bude potrebno, primjerice da bi se istrošene ili oboljele stanice zamijenile zdravima ili da bi se potomstvu prenijela nasljedna obilježja.

Njemački znanstvenik Bernd-Olaf Küppers kazao je: “Kada bismo sve informacije pohranjene u DNA izrazili ljudskim jezikom, molekularni tekst koji opisuje građu jedne bakterijske stanice bio bi dugačak kao knjiga od 1 000 stranica. Koliko su tek opsežne informacije koje su sadržane u ljudskom genomu?“

Isto tako, DNA ima “gramatička pravila” koja strogo određuju kako se sastavljaju i prenose genske upute.

“Lanac DNK skup je informacija, to jest kodiranih poruka u kojima svako slovo označava jednu kemijsku tvar”, napisao je evolucionist Matt Ridley i nadodao: “Fascinantno je što su te kodirane poruke napisane tako da ih možemo razumjeti.”

Kad je postalo jasno da molekule DNA sadrže mnoštvo kodiranih informacija, ljudi se se počeli pitati: “Kako su te informacije dospjele onamo?”

Nitko nikada nije vidio kako je nastala prva molekula DNA, stoga ne preostaje ništa drugo nego da sami pokušamo dokučiti kako se to dogodilo. Ljudi su svjesni toga da svaka smislena informacija, čak i neki jednostavan simbol na nekoj drevnoj ploči potječe iz nekog inteligentnog izvora.

No kad je riječ o najsloženijem skupu informacija koji je čovjek ikad otkrio, kemijskom kodu koji sadrži upute za razvoj živih bića mnogi odbacuju tu logiku, te nastanak DNA, pripisuju „slučaju“, teoriji evolucije, tako se zove.


Svaka teorija da bi bila znanstvena teorija mora zadovoljiti određene kriterije, a prema djelu Encyclopedia of Scientific Principles, Laws, and Theories, to su slijedeći uvjeti:

  • Može se potvrditi izravnim opažanjem.
  • Njeni rezultati mogu se ponoviti u kontroliranim pokusima.
  • Njena predviđanja moraju biti točna.

Tijek evolucije nije moguće potvrditi izravnim opažanjem a rezultati se ne mogu ponoviti provođenjem eksperimenata. Isto tako ne može dati pouzdana predviđanja o tome što će se u budućnosti događati.

Može li se ta teorija smatrati barem „znanstvenom hipotezom“ što u odnosu na teoriju znači “manje pouzdanu pretpostavku”? Ne može čak ni to jer se hipoteza “zasniva na opažanju činjenica” te ne može dovesti do “zaključaka koji se mogu provjeriti pokusima”.

Nemoguće. I tako danas „znanstvenici“ prelaze jedne na drugu stranu u svom vjerovanju.

Na primjer, dr. Genea Hwanga koji se bavi matematičkim istraživanjima na području genetike a koji je vjerovao da je život nastao evolucijom, saznanja do kojih je došao tijekom znanstvenih istraživanja su navela da promijeni gledište.

Izjavio je: “Proučavanje genetike pruža čovjeku uvid u složene mehanizme koji su odgovorni za nastanak i razvoj živih organizama i zbog svega što sam saznao divim se mudrosti Stvoritelja.”

Nekada veliki pobornik teorije evolucije Profesor Yan-Der Hsuuw. voditelj istraživanja embrijskih stanica na tajvanskom Državnom znanstveno-tehnološkom sveučilištu u Pingtungu. je također promijenio mišljenje.

On je izjavio: “Točno određene stanice moraju nastati odgovarajućim redoslijedom i na odgovarajućem mjestu. Najprije grupiranjem stanica nastaju tkiva, a od tih tkiva postupno nastaju organi i udovi. U molekulama DNA nevjerojatno su precizno zapisane upute za razvoj embrija živih bića. Kad razmišljam o tome kako sve to izvanredno funkcionira, uvjeren sam da je živa bića stvorio Bog.”

Dakle, znanstvenici pružaju znanstvene dokaze u koje mi vjerujemo jer su „znanstveno dokazani“.

To sa „teorijom evolucije“ jednostavno nije slučaj.

Uostalom i Pasteur, tvorac antibiotika je na kraju promijenio svoje gledište, kao Einstein više puta, kao i svi mi ljudi kako nam vrijeme prolazi. To je zato jer se vremenom iskustva kao rezultat naših djela i emocije kao naš doživljaj stvarnosti mijenjaju.

Emocije, one koje mijenjaju našu DNA kao i koherentno lasersko svjetlo, što je opisano u prethodnoj objavi ovog serijala, su jako važne za sve ljude.

Ljudi se poistovjećuju sa time što je „u njima“ i onda pokušavaju to rješavati kroz svoj život, kroz situacije koje sami svojim djelovanjem privuku.

Ne postoji akcija bez reakcije. Na primjer, to je ono što ljudi kad čitaju objave pa ostavljaju komentare, oni razni emotikoni.

Ipak, emocije nismo mi, one su samo trenutni doživljaj relativne i promjenjive stvarnosti i ne treba se identificirati sa njima. Na primjer, ako čovjek u nekom trenutku osjeća „strah od bolesti“, ne znači da je on kukavica.

U strahu su velike oči, kažu ljudi. U strahu naše se oči otvaraju više nego što je to normalno, riječ je o obrambenom mehanizmu kako bismo bolje detektirali stvari koje nas okružuju, bolje uočili potencijalne opasnosti i pravodobno zaštitili sebe. Također, dolazi i do širenja zjenica kako bi što više svjetla i informacija iz vanjskog svijeta naše oči zapazile.

Međutim, emocije su stvar trenutka, barem trebaju takve biti, a problem je kad se one u ljudima „zablokiraju“ i kreiraju „nepromjenjiva“ uvjerenja.

Zato je „stalan strah“ od nečega opasan. Na primjer, ljudi zbog „straha od mikroba“ gutaju silne antibiotike, skoro cijeli život. U provedenoj anketi koju je pokrenuo časopis Američke medicinske udruge otkriveno da je više od 21% izdanih recepata za antibiotike bilo suvišno.

Liječnici kažu da to čine zato što pacijenti inzistiraju na tome očekujući brzo ozdravljenje pa je liječnicima lakše izdati recept nego pacijentu objasniti zbog čega mu antibiotik nije nužan.

Ali zbog „stalnog straha“ zanemaruju „posljedice toga straha“ koje će se očitovati u nekakvoj promjeni.

Promjena, tj mutacija je stalna i sigurna u budućnosti bez obzira što vi ili ja o tome mislili i kakve emocije ona kao takva uzrokovala. Ali to potvrđuje da će čovjek uvijek djelovati u svom interesu sukladno svom raspoloženju izazvanom svojim emocijama i svom razumijevanju stvarnosti.

Zato mu se sve što misli da je trenutno „bolje“ čini bolje dok ne osjeti „lošu“ posljedicu. To je čovjek po bitku, znatiželjan kockar, istovremeno pun straha „od“ i „za“ sebe.

Kockar je stvorio antibiotike a tako i multirezistentne bakterije što sam opisivao u prethodnim objavama ovog serijala.

I tako kockar koji je rješavao „strah od mikroba“ za posljedicu je dobio „strah od neuništivih mikroba“. Kockao se pa izgubio, jer koji strah je veći, od onoga što zna uništiti ili od onoga što ne može uništiti?

Postoje i drugi problemi, na primjer danas se antibioticima redovite hrane životinje. One se uzgajaju kao hrana za ljude pa se korištenje antibiotika ipak svodi na svakodnevnu upotrebu. Antibiotski krug je zatvoren.

Danas u manjoj ili većoj mjeri kockar odustaje od novih antibiotika koji će zamijeniti stare koji više nisu od koristi. Ipak, neki drugi kockari misle da postoji potreba za „novom klasom antibiotika“.

Tim sa Sveučilišta Notre Dame tako opisuje novu vrstu antibiotika koju naziva oksadiazoli, a koja je otkrivena računalnim probirom i pokazala je, barem za sada, “nekakvu učinkovitost” u borbi protiv MRSA.

Danski su znanstvenici također odlučili stvoriti novu klasu antibiotika koji se sastoje od sićušnih fragmenata proteina zvanih peptidi koji se sastoje od lanaca od 20 različitih aminokiselina koje se nalaze u ljudskom tijelu.

Oni su za sada testirani na životinjama, a znanstvenici još uvijek trebaju odrediti kombinaciju aminokiselina koja neće škoditi i vlastitim stanicama.

Sve je to utjecalo na novu paradigmu „što manje antibiotika to bolje“.

Tako smo kao posljedicu „straha od biotika“ dobili „strah od antibiotika“, jer se u posljednjih nekoliko godina pojavilo obilje „znanstvenih informacija“ o tome koliko je mikroflora važna za DNA, imunološki sustav, tjelesnu težinu, mentalno zdravlje, pamćenje te u kolikoj mjeri utječe i na rizik pojave mnogih bolesti, od dijabetesa do karcinoma.

Mikroorganizmi čine oko 70% našeg imunološkog sustava zbog čega je znanstveni zaključak da je važno da to budu prijateljski nastrojeni organizmi, pa bi bilo dobro da im to prijateljstvo i uzvratimo.

I eto nam čudesnih probiotika.

U prijevodu s grčkog jezika, riječ „probiotik“ znači „za život“ u odnosu na antibiotik čije je značenje „protiv života“, što najbolje opisuje njihovu željenu funkciju i djelovanje jer tvrde: „Osim što pomažu pri probavi hrane, oni utječu na aktivnost stotine gena u tijelu, utječu na imunološki sustav i sniženje krvnog tlaka“.

Međutim, nedavno je istraživanje pokazalo da oni neće jednako djelovati na svakog te da se mogu i okrenuti protiv domaćina. U istraživanju Sveučilišta Washington u St. Louisu proučavan je soj bakterije Escherichia coli (E. coli) koji se u Europi prodaje kao probiotik protiv proljeva.

Utvrđeno je da se DNA bakterije promijenila kada je nekoliko tjedana boravila u mišjim crijevima i okrenula se protiv domaćina jer je stekla sposobnost izjedanja zaštitnog sloja na crijevima.

To je povezano sa sindromom iritabilnog crijeva. I eto nam novog „straha od probiotika“.

Zato, Gautam Dantas, profesor patologije i imunologije, molekularne mikrobiologije i biomedicinskog inženjerstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Washington u St. Louisu kaže: “Ako ćemo koristiti živa bića kao lijekove, moramo znati da će se prilagoditi, a to znači da ono što stavljate u svoje tijelo nije nužno ono što će biti tamo već par sati kasnije, tj. nema mikroba koji je imun na evoluciju i trebamo biti sigurni da razumijemo kako se mijenjaju i pod kojim uvjetima.”

Kroz jedno drugo istraživanje, doduše na miševima, otkriveno je da su ishrana i sastav bakterija u crijevima utjecali na način evoluiranja bakterije.

Dakle, ishrana je važna, pa i to čime se hrane životinje. Pasterizirana hrana kao i antibiotici dokazano nanose štetu svakom živom organizmu, a probiotici, barem zasad, samo „mogu“ nanijeti štetu organizmu.


Ono što je manje poznato ljudima je da je broj bakterija sto puta veći od broja stanica u našem tijelu, kompleksnom ekosustavu sa više od 100 milijardi raznih mikroba koje treba ispravno „održavati“ ukoliko želimo ostati zdravi.

Ovaj sustav sastavljen od bakterija, gljivica, virusa i protoza koje žive na koži, u ustima, nosu, grlu, plućima, crijevima i urogenitalnom traktu, naziva se „MIKROBIOMOM”, a koji ujedno pomaže u kontroli izražavanja gena.

I još nešto, ova vojska mikroorganizama izravno komunicira i sa T-stanicama našeg imuniteta, kako bi one mogle razlikovati prijateljski i neprijateljski raspoložene napadače.

Kad naš mikrobiom postane neuravnotežen, onda nastaje bolest. Tako mi, održavanjem prirodne flore, u stvari, kontroliramo naše gene. Tako ispada da svaki znanstvenik i svaki čovjek u stvari ima „dva mozga“ koje kontrolira njegov MIKROBIOM.

Onaj u crijevima nazvan je enterički živčani sustav ili ENS, sadrži 500 milijuna neurona i on radi „neovisno o“ i u „suradnji s“ onim mozgom u glavi kojeg koristimo za razumsko odlučivanje.

Znanstvenici smatraju da bakterije otpuštaju kemijske signale koji se do mozga prenose živčanim sustavom i koji utječu na naše raspoloženje i apetit, koriste svojevrsni mamac tako da se, primjerice, mi „osjećamo loše“ sve dok ne konzumiramo šećer, njihovu omiljenu hranu.

Athena Aktipis, jedna od istraživačica s američkog Centra za evoluciju i karcinom u San Franciscu kaže: “Mikrobi posjeduju sposobnost manipuliranja ponašanjem i raspoloženjem kroz mijenjanje neuronskih signala u vagus nervu. Oni mijenjaju okusne receptore stvarajući toksine zbog kojih se osjećamo loše, a kasnije otpuštaju kemijsku nagradu kako bismo se osjećali dobro,”

Otud različite senzacije u crijevima prate snažne emocije kao što su strah, uzbuđenje i stres ili osjećaj “leptirića” u trbuhu je, što je u stvari posljedica preusmjeravanja krvi iz crijeva u mišiće kao dio reakcije “bježi ili se brani”.

Vojske bakterija koje žive u našim crijevima mogu upravljati našim mozgom kako bi dobile „ono što one žele“. Ovakve se reakcije događaju nevezano uz svjesnost jer su dio autonomnog živčanog sustava, baš poput kucanja srca.

Poznato je da ova komunikacija između dva mozga djeluje u oba smjera i put je kojim hrana utječe na raspoloženje.  

Mikrobi utječu, ne samo na naše fizičko nego i na mentalno zdravlje, na opće funkcioniranje mozga, od osnovnih promjena raspoloženja do razvoja ozbiljnih bolesti kao što su autizam, Alzheimerova bolest i šizofrenija.

I tako, logično, sad imamo već pomalo „šizofreni strah od jela i pića“ pa čak i „šizofreni strah od disanja“, na primjer „strah od udisanja zraka“ zbog „strah od udisanja virusa“.


Želim reći i da sam i ja imao usađen „strah od virusa“ i ponašao se sukladno uvjerenjimao dobrobiti imunizacije sve dok nisam doživio jako loše „posljedično iskustvo“ u obliku težih nuspojava kod svoga djeteta. Više puta i tako mi se uvjerenje zbog novog „straha od nuspojava“ promijenilo.

I to se događa „ne samo meni“. Sve više i više. Nešto tu ne štima.

Nakon tužbe jedne obitelij protiv proizvođača cjepiva „Sanofi Pasteur“ najviši sud Europske unije u lipnju 2017. godine je zato presudio da nacionalni sudovi mogu razmatrati je li cijepljenje dovelo do razvoja bolesti čak i kada za to „nema znanstvenih dokaza“ ako postoje “konkretni i dosljedni dokazi”.

Oni uključuju vrijeme između primjene cjepiva i razvoja bolesti, prethodnog zdravstvenog stanja pojedinca, nedostatka bilo kakve obiteljske povijesti bolesti i značajnog broja prijavljenih nuspojava nakon cijepljenja.

Na kraju, svojoj „službenoj izjavi“, sud je objavio da bi takvi čimbenici mogli dovesti do zaključka da je “primjena cjepiva najvjerojatnije objašnjenje” za razvoj neke bolesti i da “cjepivo stoga ne nudi sigurnost koju osoba ima pravo očekivati”.

Vidite, ja sam sve ovo saznao informirajući se o tome jer sam imao negativna iskustva baš sa svime što sud navodi kao objašnjenje.

Zato u svijetu postoji sve veći broj roditelja koji ne žele cijepiti svoju djecu, a posljedica „straha od udisanja virusa“ je dovela do „straha od nuspojava“ što za posljedicu ima „strah od imunizacije“.

I zbog toga je sve veći „strah za svoje dijete“. Statistike o porastu oboljenja ili nuspojava cjepljenja to „znanstveno“ potvrđuju.

Isto tako, zna se da su na cjepiva osobito osjetljive osobe sa specifičnim mutacijama mitohondrija. Na primjer trudnicama i osobama slabog imuniteta se ne smiju davati cjepiva.

Jer, na primjer, Timerosal, konzervans iz cjepiva protiv gripe sadrži živu, doduše „male“ količine. Znanstvenici upozoravaju: “zdrav razum nalaže da nije baš mudro ubrizgati jednu od najotrovnijih supstancija u tijelo trudnice”.

Jednostavno, njihov organizam nije u stanju detoksicirati i eliminirati otrove poput onih u cjepivima, pa u njihovu tijelu nakon cijepljenja ostaju višestruka oštećenja organskih sustava.

Ili, na primjer, cjepivo protiv hripavca sadrži vrlo opasan sastojak bakterije pertusis koji može izazvati upalu u cijelom tijelu, a na kraju i encefalitis te trajno oštećenje mozga.

Ili još gore, ne znam što to točno znači ali ovo što slijedi izgleda još zastrašujuće.

Naime, studija SCPI instituta objavljena u rujnu 2014., otkriva značajnu korelaciju između pojave bolesti živčanog sustava i korištenja MMR, varicella te hepatitis-A cjepiva zbog njihovog sadržavanja ljudskih fetalnih stanica i retroviralnih kontaminanata.

Desetljećima su poznate opasnosti inducirane mutageneze pomoću staničnih linija ljudskih fetusa, a ipak umjesto provođenja sigurnosnih studija regulirana je maksimalna količina ljudske DNK u cjepivu.

Prema regulativi FDA, taj iznos ne smije biti veći od 10 ng, a tim dr. Deisher sa SCPI je otkrio da su razine fetalne DNA od 142ng do 2000ng po dozi cjepiva, što je daleko iznad takozvane sigurnosne razine.

Ona izjavljuje: “Postoji veliki broj publikacija o prisutnosti HERV-a, ljudskog endogenog retrovirusa i njegove povezanosti s limfomom u djetinjstvu. Cjepivo MMR, cjepivo protiv vodenih kozica i doista sva cjepiva koja su proklamirana ili proizvedena pomoću fetalnih staničnih linija WI-38 su kontaminirana s ovim retrovirusom. I roditelji i liječnici imaju pravo znati ovo!

Ima toga „straha od zastrašujućeg“ na tone, ali to nije tema ovog članka. Tema je da neki danas rade korak dalje, pa tako osim za trudnice planiraju se i cjepiva za nerođenu djecu!

Ta bi cjepiva buduća majka primala dok je u visokom stupnju trudnoće. Hoće li to izazvati „strah od trudnoće“? Još jedan novi strah.

Danas, na primjer posljedica „straha od virusa“ je „strah od corone“ koji polako izaziva „strah od recesije“ a čije posljedice su „strah od ratova“ i na kraju „strah od nuklearne energije“.

I šizofrenija je sve veća.


Ako pak „strah od virusa“ nekako prevladate znanjem i vlastitim odlukama, a i dalje imate „strah od jela i pića“ onda imate razna druga znanstvena rješenja.

Na primjer, čarobni antioksidansi pomažu u održavanju zdravlja stanica i to je razlog zbog kojeg ih milijuni ljudi koriste kao dodatke ishrani, osim ako nisu u karanteni zbog „straha od corone“.

Ipak, veliko istraživanje, provedeno 1996., pokazalo je da povećane doze beta-karotena i retinola, oblika vitamina A, povećavaju rizik od stvaranja karcinoma pluća kod pušača za oko 28%. Nadalje, u istraživanju iz 2011., provedenim nad više od 35.500 muškaraca pokazalo se da visoke doze vitamina E povećavaju rizik od nastanka raka prostate za 17%.

Ovi su rezultati zbunili medicinsku zajednicu jer se do tada smatralo da antioksidanti smanjuju rizik od nastanka raka tako što neutraliziraju oštećivanje stanica. Dakle, bobičasto voće, orasi, kava, artičoke, češnjak, zeleni čaj i mnoge druge namirnice poznate po svojim antioksidativnim svojstvima djeluju kao stanična zaštita.

I onda, nedavno, znanstvenici sa Sveučilišta u Teksasu otkrivaju da antioksidanti mogu na isti taj način štititi stanice raka i pružiti im toliko potrebne uvjete za metastaziranje.

Kako je da je metastaziranje kancerogenih stanica inače vrlo neučinkovit proces tijekom kojeg takve stanice odumiru zbog tako zvanog oksidativnog stresa, dodatne studije pokazuju da antioksidanti mogu vratiti u život kancerogene stanice koje se nalaze na rubu umiranja.

„Ne postoje uvjerljivi dokazi da bi tim osobama antioksidanti mogli koristiti dok postoje brojni dokazi da bi oni mogli djelovati štetno,“ kažu znanstvenici najavljujući daljnja istraživanja kojima će pokušati iskoristiti ova saznanja pri stvaranju novih lijekova koji će ciljano djelovati na određene stanice raka i sprječavati stvaranje antioksidanata u malignim stanicama.

I tek što smo zbog slobodnih radikala i „straha od kisika“ uveli antioksidanse eto nam posljedice „straha od antikisika“. I što sad?

Neki misle da sve to nije ni važno, tvrde da su uobičajene bolesti poput raka, dijabetesa i onih srčanih, u stvari samo metabolički poremećaji. Ovisi o međusobnom „prijateljstvu“ s mikroorganizama. Rak je u svojoj osnovi neuspjeh tijela da regulira svoj metabolizam i očisti se od nezdravih, mutiranih stanica.

Kad osoba boluje od raka to ukazuje da osoba ima prehrambene nedostatke što uzrokuje povećanu toksičnost i genetske promjene. Promjene našeg „bio kompjutera“ kao što je opisano u prethodnoj objavi.

I kažu, ne postoji jedan odgovorni mikrob, jer kad je imunitet neke osobe dovoljno jak, kancerogene stanice će biti uništene, a njihovo daljnja razmnožavanje spriječeno kao i stvaranje tumora. Imunološki sustav zna kako se boriti protiv raka. Kancerogene se stanice pojavljuju od 6 do više od 10 puta u čovjekovom životu.

I na kraju zaključak, „prirodno čišćenje tijela od otrova“ i „unos prirodnih hranjivih tvari“ su dvije stvari na koje se sve u osnovi svodi. Osnovna stvar je kisik, jer stanice raka ne mogu napredovati u okolišu koji je ispunjen kisikom.


Zato se kaže da treba „živjeti punim plućima“. Što manje „straha od života“ to ljudima bolje, zar ne?

Po svojem osnovnom emocionalnom tonu strah je neugodna emocija, praćena različitim intenzitetima napetosti, od “običnog” opreza, tjeskobe pa sve do panike i užasa. Zar nije užas koliko sve novih strahova imamo?

Razmislite, kad se rodi, dijete nema „strah od života“ ni sve druge ovdje nabrojane strahove. Jedini strah koje dijete ima, kažu stručnjaci je „strah od gubitka podloge“, tj. „strah od gubitka oslonca“.

Naš životni oslonac je naše znanje i razumijevanje i treba se zapitati što je s tim? Gubimo li taj oslonac samo kao pojedinci ili kao najinteligentnija vrsta na planeti zemlji? Kako je strah je reakcija živog organizma na opasnost ili ugroženost treba se zapitati što nas to stvarno ugrožava.

Detektirati pravi uzrok bilo bi inteligentno, zar ne? Jesu li to oksidansi ili antioksidansi, jesu li to antibiotici ili probiotici, jesu li to mikrobi izvana ili mikrobi u nama, je li to samo slučajna evolucija ili naše uplitanje u sve živo i neživo?

Naše uplitanje je počelo sa „strahom od smrti“. Sa “prahom“, opisanim u prvoj objavi ovog serijala. Mislili smo da smo stvarno nainteligentniji.

Ipak, ne postoji „perpetum mobile“, pa za sada ne znamo i nikad nećemo znati kako to sve radi. Tako kaže znanost.

Niti bakterije niti virusi, niti u nama niti u nekome drugome ne „mutiraju slučajno“ kao ni mi ljudi. Elektroni u atomima stalno „kolabiraju“. Bez ikakvog straha očigledno, to im je samo posao.

I još samo nešto, znanost kaže, svi prirodni procesi su nepovratni i rezultiraju „gubitkom energije“.

Drugim rječima što je učinjeno, učinjeno je, što je izgubljeno, izgubljeno je, nema povratka.Kao što je oduvijek bilo i možda će zauvijek biti.

Zdravi i živi bili, pazite na sebe

Vaš Galvanizator


U SERIJALU “MUTO”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s