#4 – STRAH OD ŽIVOTA

Panta rei, i tako danas, glavno je pitanje isto kao i na početku.

Je li evolucija proces koji vuče prema nekakvom krajnjem cilju negdje u budućnosti ili nas slučajne mutacije slučajno guraju naprijed?

Za početak ove objave, ponovo o onome što se provlači kroz cijeli serijal, o našoj dragoj de-oksi-ribo-nukleinskoj kiselini ili popularno DNK, engleski DNA. To je značajno otkriće iz 1869. godine os strane kemičara Johannesa Mieschera.

Početkom 20. stoljeća Biokemičar Phoebus Levene otkrio je redoslijed njenjih kemijskih komponenti, te način na koji one tvore lančaste molekule, a tek 1950. Biokemičar Erwin Chargaff utvrdio je da se njena građa razlikuje od vrste do vrste.

I onda, prije točno 67 godina, tj. 1953. molekularni biolozi James Watson i Francis Crick objavili su otkriće koje je iz temelja promijenilo znanstveno poimanje života i svijeta u kojem živimo. Ta dvostruka spirala koja se nalazi unutar stanične jezgre i sadrži mnoštvo kodiranih informacija.

Tim otkrićem započelo je novo doba u razvoju biologije, a danas se na bio-tehnološkom polju vodi prava borba za prevlast u uređivanju gena kod ljudi.

Prvi su bili Kinezi, oni se uklonili imunološke stanice iz krvi primatelja, u njima „deaktivirali“ gen, uzgojili uređene stanice, povećavajući njihov broj i ubrizgali su ih natrag u pacijenta. Od tada, to se svuda u svijetu radi.

Ali i dalje ljudi normalno i prirodno umiru, pa s druge strane znanost, isto tako traži odgovore na vječno pitanje je li smrt ustvari kraj? I svaki odgovor se uglavnom temeljio na nečijim osobnim stavovima i vjerovanjima, uglavnom po principu: “šta, k’o reko zeko rek’o”

I zato, da ne ostane sve na tome, provedeno je znanstveno istraživanje od strane mikrobiologa Petera Noblea na Sveučilištu Washington koje je konačno pružilo nekakve dokaze o kraju života.

Naime dokazana o neupitnoj i vrlo živoj aktivnosti gena nakon proglašenja smrti nekog živog bića. Kako on kaže, nakon smrti geni postaju aktivniji no ikad!

Nakon smrti aktivnost većine od barem 1000 proučavanih gena će se kod glodavaca povećati tijekom prva 24 sata dok će kod riba ti geni ostati aktivni i 4 dana nakon smrti.

Dakle, postoje “postmortalni” geni, a neki neki od njih su inače cijeloga života uključeni u stimulaciju imunološkog sustava ili regulaciju stresa, dok drugi, oni koji su sastavni dio procesa stvaranja zametka, uglavnom miruju tijekom života.

Noble je izjavio: „posebno nas je iznenadilo saznanje da se razvojni geni uključuju nakon smrti“.

To su oni geni koji sudjeluju u oblikovanju zametka, ali nakon toga postaju suvišni. A zanimljivo je da se uz gene koji potiču život aktiviraju i oni koji stimuliraju rast karcinoma.

Razlog jo uvijek nepoznat, informacija nejasna i nerazumljiva i eto glavne priče ovog članka. Čemu služe informacije u DNA i kako su dospjele onamo?


Informacije se, znamo, mogu pohranjivati i obrađivati na mnoge načine. Računala sve to čine digitalno dok stanice živih organizama pohranjuju i obrađuju informacije kemijskim putem.

DNA je nešto kao zbirka recepata u kojima su detaljno opisani svi koraci pripreme raznih jela, samo što na koncu procesa, može nastati čovjek, svinja ili japanska trešnja.

To ovisi o tome “za što je” namijenjen taj gen.

U stanicama živih organizama svi se biološki procesi odvijaju automatski, to pokazuje da su stanice izvanredno složene i da u njima sve savršeno funkcionira.

Dakle, informacije u DNA služe kako bi se mogle koristiti kada je to potrebno, primjerice da bi se istrošene ili oboljele stanice zamijenile zdravima ili da bi se potomstvu prenijela nasljedna obilježja. Vrlo složen mehanizam.

Njemački znanstvenik Bernd-Olaf Küppers kazao je: “Kada bismo sve informacije pohranjene u DNA izrazili ljudskim jezikom, molekularni tekst koji opisuje građu jedne bakterijske stanice bio bi dugačak kao knjiga od 1000 stranica. Koliko su tek opsežne informacije koje su sadržane u ljudskom genomu?“

Isto tako, DNA ima “gramatička pravila” koja strogo određuju kako se sastavljaju i prenose genske upute.

“Lanac DNA skup je informacija, to jest kodiranih poruka u kojima svako slovo označava jednu kemijsku tvar”, napisao je evolucionist Matt Ridley i nadodao: “fascinantno je što su te kodirane poruke napisane tako da ih možemo razumjeti.”

Kad je postalo jasno da molekule DNA sadrže mnoštvo kodiranih informacija, znanstvenici su se počeli pitati kako su te informacije dospjele onamo.

A kako nitko nikada nije vidio kako je nastala prva molekula DNA, ne preostaje im ništa drugo nego pokušati logikom dokučiti kako se to dogodilo. Naravno, ljudi su svjesni toga da svaka smislena informacija, čak i neki jednostavan simbol na nekoj drevnoj ploči potječe iz nekog inteligentnog izvora.

To izgleda sasvim logično, zar ne? Ali ne baš svima.

Jer, kad je riječ o najsloženijem skupu informacija koji je čovjek ikad otkrio i koji sadrži upute za razvoj živih bića mnogi odbacuju tu svijest, pa nastanak DNA pripisuju slučaju ili teoriji evolucije, kako se to zove i što je danas prihvaćeno kao vrhunska znanost.


Ipak, svaka teorija, da bi bila znanstvena teorija, mora zadovoljiti određene kriterije, a prema djelu Encyclopedia of Scientific Principles, Laws, and Theories, to su: da se može potvrditi izravnim opažanjem, da se njeni rezultati mogu ponoviti u kontroliranim pokusima. i da njena predviđanja moraju biti točna.

Naravno, tijek evolucije nije moguće potvrditi izravnim opažanjem, rezultati se ne mogu ponoviti provođenjem eksperimenata, a isto tako ne može dati pouzdana predviđanja o tome što će se u budućnosti događati.

Pa se onda postavlja pitanje može li se ta teorija smatrati barem „znanstvenom hipotezom“ što u odnosu na teoriju znači “manje pouzdanu pretpostavku”?

Ne može čak ni to jer se hipoteza “zasniva na opažanju činjenica” te ne može dovesti do “zaključaka koji se mogu provjeriti pokusima”. Nemoguće. Ne možemo se vratiti u prošlost niti biti u budućnosti.

I tako, kao i uvijek, danas znanstvenici prelaze s jedne na drugu stranu. Od uvjerenih Darwinista na kraju života postanu vjernici o Stvaratelja.

Na primjer, dr. Genea Hwanga priznati znanstvenik koji se bavi matematičkim istraživanjima na području genetike je izjavi: “proučavanje genetike pruža čovjeku uvid u složene mehanizme koji su odgovorni za nastanak i razvoj živih organizama i zbog svega što sam saznao divim se mudrosti Stvoritelja.”

Nekada veliki pobornik teorije evolucije Profesor Yan-Der Hsuuw, voditelj istraživanja embrijskih stanica na tajvanskom državnom znanstveno-tehnološkom je izjavio: “točno određene stanice moraju nastati odgovarajućim redoslijedom i na odgovarajućem mjestu. Najprije grupiranjem stanica nastaju tkiva, a od tih tkiva postupno nastaju organi i udovi. U molekulama DNA nevjerojatno su precizno zapisane upute za razvoj embrija živih bića. Kad razmišljam o tome kako sve to izvanredno funkcionira, uvjeren sam da je živa bića stvorio Bog.”

Uostalom i Pasteur, tvorac antibiotika je na kraju promijenio svoje gledište, kao Einstein više puta, Tesla i svi mi ljudi kako nam vrijeme prolazi.

Znanstvenici postoje zato da pružaju znanstvene dokaze u koje mi vjerujemo jer su „znanstveno dokazani“. To sa „teorijom evolucije“ jednostavno nije moguće.

A rezultat “preobrazbe” je prirodno neminovan, to je zato jer se vremenom naše emocije kao naš doživljaj naše stvarnosti mijenjaju, odnosno mutiraju. Te emocije, to su iste one emocije koje mijenjaju našu DNA, što je opisano u prethodnoj objavi.

Ljudi se poistovjećuju sa time što je „u njima“ i onda pokušavaju to rješavati kroz svoj život, kroz situacije koje sami svojim djelovanjem privuku. To je kad lajkate moju objavu, pa ostavite tzv. emotikon.

Ipak, taj emotikon to niste Vi to je samo vaš trenutni doživljaj stvarnosti. I zato je pogrešno identificirati se sa njima. Na primjer, ako čovjek u nekom trenutku osjeća „strah od virusa“, ne znači da je on kukavica.

Ali, u strahu su velike oči, kažu ljudi, ne bez veze.

Riječ je o obrambenom mehanizmu kako bismo bolje detektirali stvari koje nas okružuju, bolje uočili potencijalne opasnosti i pravodobno se zaštitili. Također, dolazi i do širenja zjenica kako bi što više svjetla i informacija iz vanjskog svijeta naše oči zapazile.

To kako reagiramo na opažaj u nekom trenutku su kodirane informacije zapisane u našoj DNA, ali ono što mi jesmo nije stvar trenutka, opažaja ili reakcije.

I zato ako se identificiramo s emocijama, one nas „zablokiraju“ i tako kreiraju nepromjenjiva uvjerenja. Sve baš tako kako baš ja mislim da je jer ja to tako osjećam.

Ali priroda kaže, ne, ne, nije tako, to Vi gospodine to samo tako doživljavate.


Dakle, svi psiholozi i drugi znanstvenici tvrde da je najgori i po čovjeka najopasniji upravo spomenuti zablokirani e-motikon straha.

Na primjer, ljudi antibiotike na silu gutaju zbog zablokiranoga osjećaja „straha od mikroba“, te zbog istoga zanemaruju i upozorenja i posljedice toga straha koje će se po zakonima prirode sigurno očitovati u nekakvoj promjeni stanja ili mutaciji.

U jednoj provedenoj anketi koju je pokrenuo časopis Američke medicinske udruge otkriveno da je više od 21% izdanih recepata za antibiotike bilo suvišno.

Liječnici se opravdavaju da to čine zato što pacijenti inzistiraju na tome očekujući brzo ozdravljenje pa je liječnicima lakše izdati recept nego pacijentu objasniti zbog čega mu antibiotik nije nužan, odnosno, evo popij ga kad se toliko bojiš.

I sve je čovjeku dobro jer se čini da je „bolje“ dok ne osjeti da mu je „lošije“.

Jednostavno, kocka se, nikad mu dosta, dok ne izgubi. Nema boljeg opisa onoga što čovjek po svom bitku je, odnosno opisa kako je zapisana informacija u našoj DNA.

A to znači da, kad svaki čovjek za sebe, kao biće, ne bi vidio drugačiju stvarnost i osjećao se drugačije od drugoga, čovjeka kao čovjeka ne bi ni bilo.

U najmanju ruku postojala bi jedna obična de-oksi-ribo-nukeinska kiselina puna beskorisnih informacija, jer što će kiselini informacija.

Zato je svaki čovjek jedinstveno “biće“, i to čini ono što zovemo život, život se odnosi na biće, dakle živi čovjek a ne DNA, a da bi tako bilo DNA nije tamo nekakav nepromjenjiv i slučajno, evolucijom, zapisan program.

To bi se po meni moglo nazvati spoznajom, a zamislite samo koliki strah od odgovornosti proizvede jedna takva spoznaja. Spoznaja o tome: “ja sam kockar koji na kraju sve moram izgubiti”.

Ja čovjek, koji sam se rješavao „strah od uništivih mikroba“ za posljedicu sam dobio „strah od neuništivih multi-rezistentnih mikroba“.

Pa sam još antibioticima redovito hranio životinje koje se uzgajaju kao hrana za ljude pa sam tako korištenje antibiotika na kraju sveo na svakodnevnu upotrebu.

Kockao sam pa izgubio, što dalje imam za ulog? Odgovor je život, pa tako sigurno mora postojati potreba za „novom klasom antibiotika“, oksadiazolima, peptidima, ili kako se već zvali.

Svejedno kako se zovu, važna je kocka, jer kocka je kocka uvijek s gubitkom. Kako kažu fizičari, svaki prirodni proces je nepovratan i s gubicima. I zato nema povratka, što je učinjeno učinjeno je.

Ali, kako su gubici sve veći i veći tako je početni Pasteuerov “strah od biotika” zamijenio novi mutirani strah, strah “strah od antibiotika“.

Jer se nekako “znanstveno” dokazalo da su baš ti biotici ili mikroorganizmi najvažniji za imunološki sustav, tjelesnu težinu, mentalno zdravlje, pamćenje, te kako utječu i na rizik pojave mnogih bolesti, od dijabetesa do karcinoma.

Mikroorganizmi, dakle biotici čine oko 70% našeg imunološkog sustava zbog čega je znanstveni zaključak da je važno da to budu prijateljski nastrojeni organizmi, pa bi bilo dobro da im to prijateljstvo i uzvratimo.

I eto nam čudesnih probiotika, u prijevodu s grčkog jezika, „za život“ u odnosu na antibiotik čije je značenje „protiv života. Jupi!

I tako se kockar počeo kladiti na probiotike, i nije puno prošlo a istaživanja su pokazala da se DNA nekog probiotika može mutirati kada nekoliko tjedana boravi u crijevima i okrenuti se protiv domaćina.

Na primjer, e.coli koja stekne sposobnost izjedanja zaštitnog sloja na crijevima. I kockar se upita, pa zar opet moram na kraju izgubiti, jer eto nama sindroma iritabilnog crijeva.


Ali eto i svima nama novog straha, „straha zbog naših crijeva mutiranih probiotika“.

Kroz jedno drugo istraživanje, doduše na miševima, otkriveno je da su ishrana i sastav drugih biotika-bakterija u crijevima utjecali na način mutiranja bakterije pro-biotika .

Zato Gautam Dantas, profesor patologije i imunologije, molekularne mikrobiologije i biomedicinskog inženjerstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Washington u St. Louisu kaže: “Ako ćemo koristiti živa bića kao lijekove, moramo znati da će se ta bića prilagoditi, a to znači da ono što stavljate u svoje tijelo nije nužno ono što će biti tamo već par sati kasnije, tj. nema mikroba koji je imun na evoluciju i trebamo biti sigurni da razumijemo kako se mijenjaju i pod kojim uvjetima.”

Tako znanost polako ali sigurno odustaje od tvrdokornog Darwinovog stava da je evolucija slučajan proces. I to je logično, jer čemu stalno biti luzer, makar se tješili da je to rezultat čiste slučajnosti?

Trebalo je samo da čovjek sam sebi prizna odavno poznatu činjenicu: “da broj bakterija ili biotika koji je sto puta veći od broja naših vlastitih stanica u našem tijelu, tih više od 100 milijardi raznih mikroba treba dobro održavati”.

Naravno da bi “ostao” što dulje zdrav a ne da bi se liječio, dakle ne ih tamaniti, niti druge naseljavati, već ih tetošiti i maziti.

A to priznanje ustvari znači: gle pa to smo mi jer bez toga ne postojimo mi.

Tako je nastao novi pojam, ovaj sustav bakterija, gljivica i virusa koje žive na koži, u ustima, nosu, grlu, plućima, crijevima i urogenitalnom traktu, nazvan je „MIKROBIOM”. On je proglašen vrlo važnim sustavom koji pomaže u kontroli izražavanja naših gena, odnosno onoga što mi jesmo.

I ne bi to čovjek nikad priznao da ga nisu ti njegovi mikroorganizmi na to natjerali.

Samo su ga suočili sa posljedicama svojih postupaka. Bolešću!


Kad naš mikrobiom postane neuravnotežen, onda nastaje bolest pa je jasno da mi, održavanjem prirodne flore, u stvari, kontroliramo naše gene.

Tako ispada da svaki znanstvenik i svaki čovjek u stvari ima „dva mozga“ koje kontrolira njegov mikrobiom.

Onaj “sustav” u crijevima nazvan je enterički živčani sustav ili ENS, sadrži 500 milijuna neurona i on radi „neovisno o“ i u „suradnji s“ onim drugim, mozgom u glavi kojeg koristimo za razumsko odlučivanje.

Athena Aktipis, jedna od istraživačica s američkog Centra za evoluciju i karcinom u San Franciscu kaže: “mikrobi posjeduju sposobnost manipuliranja ponašanjem i raspoloženjem kroz mijenjanje neuronskih signala u vagus nervu. Oni mijenjaju okusne receptore stvarajući toksine zbog kojih se osjećamo loše, a kasnije otpuštaju kemijsku nagradu kako bismo se osjećali dobro,”

Na primjer, bakterije natjeraju čovjeka da konzumira šećer i osjeća se bolje, ali u stvari bakterije tako dobiju svoju “omiljenu hranu”. Vojske bakterija koje žive u našim crijevima mogu upravljati našim mozgom kako bi dobile „ono što im treba i što žele“.

Ovakve se reakcije događaju nevezano uz svjesnost jer su dio autonomnog živčanog sustava, baš poput kucanja srca.

Poznato je da ova komunikacija između dva mozga djeluje u oba smjera i put je kojim hrana utječe na raspoloženje.  Ali mikrobi ne utječu samo na naše fizičko, nego i na mentalno zdravlje, na opće funkcioniranje mozga, osnovne promjene raspoloženja, pa sve do razvoja ozbiljnih bolesti kao što su autizam, Alzheimerova bolest i šizofrenija.

I tako, logično, sad imamo već pomalo „šizofreni strah od jela i pića“ pa čak i „šizofreni strah od disanja“, na primjer „strah od udisanja zraka“ zbog „strah od udisanja virusa“.

I za kraj, ova vojska mikroorganizama izravno komunicira i sa T-stanicama našeg imuniteta, kako bi one mogle razlikovati prijateljski i neprijateljski raspoložene napadače.

Pa sad baš ako treba, uzmite što više antibiotika i “kill them all” ili probiotika pa napravite neprirodnu ravnotežu , što u stvari znači prirodnu neravnotežu.

Ustvari čak i ne morate, samo se dobro najedite piletine ili svinjetine iz Konzuma, Lidla ili Kauflanda. I to je to, nema frke, rezultat je samo mali poremećaj imuniteta.

A onda dođe virusić i “eto tigana kod lopte“, liječnici i drugi kažu kako ne znaju zašto dolazi do zatajenja ili do pretjerane reakcije imuniteta ili citokinske biotičke oluje poludjelih bakterija.

Na kraju svi prizivaju cjepivo, a “baš korisnog” virusnog cjepiva nema niti će ga biti. I da, to je istina.

Nakon nekoga vremena kad istražimo svoje kockarske postupke, sigurno je da će „strah od virusa“ biti nadvladan “strahom od antivirusa” baš kao što je i “strah od biotika” nadvladan “strahom od antibiotika“.

Jer i tu nešto ne štima.


Nakon tužbe jedne obitelji protiv proizvođača cjepiva „Sanofi Pasteur“ najviši sud Europske unije u lipnju 2017. godine je zato presudio da nacionalni sudovi mogu razmatrati je li cijepljenje dovelo do razvoja bolesti čak i kada za to nema znanstvenih dokaza ali ako postoje “konkretni i dosljedni dokazi”.

U svojoj službenoj izjavi, sud je objavio da bi takvi dokazi mogli dovesti do zaključka da je primjena cjepiva najvjerojatnije objašnjenje za razvoj neke bolesti.

A to znači da cjepivo ne nudi sigurnost koju osoba ima pravo očekivati. Zbog toga u svijetu postoji sve veći broj roditelja koji ne žele cijepiti svoju djecu jer opravdano raste “strah od antivirusa“, a posljedično sve veći “strah od imunizacije” zbog sve većeg „straha za svoje dijete“.

Statistike o porastu oboljenja ili nuspojava cijepljenja to već dulje vrijeme potvrđuju.

Ali ne samo statistike već i sama praksa jer zna se da su na bilo kakva cjepiva osobito osjetljive osobe sa specifičnim mutacijama mitohondrija. Zato se, na primjer, trudnicama i drugim osobama slabog imuniteta se ne smiju davati cjepiva, to piše u deklaracijama samih cjepiva.

Organizam trudnice nije u stanju detoksicirati i eliminirati i manje količine otrova poput onih u cjepivima pa nakon cijepljenja ostaju višestruka oštećenja organskih sustava. Zato mnogi znanstvenici kažu: “zdrav razum nalaže da nije baš mudro ubrizgati neke od najotrovnijih supstancija u tijelo trudnice, bez obzira koliko mala bila količina tog otrova”, naravno misle na konzervanse koji sadrže živu.

Ili na primjer, cjepivo protiv hripavca sadrži vrlo opasan sastojak bakterije pertusis a dokazano je da to može izazvati upalu u cijelom tijelu, a na kraju i encefalitis te trajno oštećenje mozga kod osoba oslabljenog imuniteta.

Sve su to dokazi da je primjena cjepiva najvjerojatnije objašnjenje za razvoj takve bolesti.

Te “nuspojave” postoje od samog početka “antivursne borbe”, samo ta tvorba riječi može ali i ne mora izazvati ima ključnu ulogu. Obzirom na to da oslabljeni imunitet znači i poremećen imunitet kojeg ima sve više ljudi na planeti to samo znači da se povećava “može” a smanjuje “ne mora”.

Dakle sve više “će izazivati“, a svi već znaju posljedicu, bit će sve više ljudi sa poremećajem imuniteta. Ostaje samo možda neće baš mene.

Zbog svega toga se počelo kockati baš sa svime a to znači da su gubici sve veći i postaju sve vidljiviji. Na primjer, desetljećima su poznate opasnosti inducirane mutageneze pomoću staničnih linija ljudskih fetusa.

Studija SCPI instituta objavljena u rujnu 2014., otkriva značajnu korelaciju između pojave bolesti živčanog sustava i korištenja MMR (varicella te hepatitis-A) cjepiva zbog njihovog sadržavanja ljudskih fetalnih stanica i retroviralnih kontaminanata.

To je vrlo skupo cjepivo, pa je zbog “profita” umjesto skupog provođenja sigurnosnih studija od strane FDA regulirana maksimalna količina ljudske DNK u cjepivu koja ne smije biti veća od 10 ng,

Dr. Deisher sa SCPI je otkrila da se razine fetalne DNA po dozi cjepiva krežu od 142 ng do 2000 ng , što je daleko iznad takozvane sigurnosne razine i izjavljuje: “Postoji veliki broj publikacija o prisutnosti ljudskog endogenog retrovirusa i njegove povezanosti s limfomom u djetinjstvu. MMR, cjepivo protiv vodenih kozica i sva cjepiva koja su proklamirana ili proizvedena pomoću fetalnih staničnih linija WI-38 su kontaminirana s ovim retrovirusom.

Na kraju kaže: “I roditelji i liječnici imaju pravo znati ovo!

I tako sve više “strah od imunizacije” prelazi u najstrašniji strah koji postoji “strah od samih sebe“. Ima toga najstrašnijeg straha na tone, na primjer hoće li Trump možda stisnuti crveni gumb.

Ali to nije tema ovog članka, tema je dokle seže ta naša kockarska strast, je na primjer, neki danas osim za trudnice planiraju i cjepiva za nerođenu djecu koje bi buduća majka primala dok je u visokom stupnju trudnoće.

??? Hoće li “strah od samih sebe” na kraju prerasti u “strah od stvaranja novog života“. Po svemu što vidimo i znamo, ako se ovako nastavi, to se mora dogoditi.


Lanac straha se samo širi. Danas, na primjer posljedica „straha od virusa“ je „strah od corone“ koji polako izaziva „strah od recesije“ a čije posljedice su „strah od ratova“ i tako dalje.

Ali uistinu, ljudi se ne boje svega nabrojanoga, ljudi se boje sami sebe tako ih je danas strah jesti, piti, spavati, raditi, hodati, voziti. Vidite da se danas ljudi boje obilaziti najbliže, sahranjivati voljene, slaviti datume, ići na misu.

To je najstrašniji strah koji danas postoji, taj “STRAH OD ŽIVOTA” takvog kakav je.

I zbog toga straha kockanje neće prestati samo tako i mat ćemorazna druga znanstvena rješenja.

Na primjer, dok se jedni bore za više kisika, od bočica pa sve do respiratora dotle nepregledna masa drugih rade obrnuto, koriste čarobne antioksidanse koji kao pomažu u održavanju zdravlja stanica.

Dakle, bobičasto voće, orasi, kava, artičoke, češnjak, zeleni čaj i mnoge druge namirnice poznate po su svojim antioksidativnim svojstvima pa djeluju kao stanična zaštita.

I tako smanjuju rizik od raka, tko to ne bi htio?

Iapk, nakon nekog vremena, kroz veliko istraživanje iz 1996., ispalo je da povećane doze beta-karotena i retinola, povećavaju rizik od stvaranja karcinoma pluća za dvoznamenkasti postotak, a istraživanje 2011. nad više od 35.500 muškaraca je pokazalo da visoke doze vitamina E povećavaju rizik od nastanka raka prostate za čak više od 17%.

Ovi su rezultati zbunili medicinsku zajednicu pa su htjeli dokazati da to nije tako, ali su onda, nedavno, znanstvenici sa Sveučilišta u Teksasu otkrili da antioksidanti mogu na isti taj način štititi stanice raka i pružiti im potrebne uvjete za metastaziranje.

Metastaziranje kancerogenih stanica je inače vrlo neučinkovit proces tijekom kojeg takve stanice odumiru zbog tako zvanog “oksidativnog stresa” ili kisika, pa zato “antioksidanti” – ubojice kisika uskrate taj kisik i tako “vrate u život” kancerogene stanice koje se nalaze na rubu umiranja.

Jasno k’o dan.

Tek što smo zbog slobodnih radikala i „straha od kisika“ uveli čuodtvorne antioksidanse eto nam posljedice „straha od antikisika“. Kocka nije uspjela jer „ne postoje uvjerljivi dokazi da bi tim osobama antioksidanti mogli koristiti dok postoje brojni dokazi da bi oni mogli djelovati štetno“ kako danas tvrde znanstvenici.

Neki misle da sve to nije ni važno, tvrde da su uobičajene bolesti poput raka, dijabetesa i onih srčanih, u stvari samo metabolički poremećaji koji ovise o međusobnom „prijateljstvu“ s mikroorganizama.

Činjenica je da je rak u svojoj osnovi neuspjeh tijela da regulira svoj metabolizam i očisti se od nezdravih mutiranih stanica.

To prvo ukazuje da osoba ima prehrambene nedostatke što uzrokuje povećanu toksičnost i genetske promjene našeg „bio kompjutera“ kao što je opisano u prethodnoj objavi.

Imunološki sustav čovjeka oduvijek zna kako se boriti protiv raka, pa dokazano je da se kancerogene stanice pojavljuju od 6 do više od 10 puta u čovjekovom životu. Ili ako baš hoćete, ne postoji jedan odgovorni mikrob, jer kad je imunitet neke osobe dovoljno jak, kancerogene stanice će biti uništene, a njihovo daljnja razmnožavanje spriječeno kao i stvaranje tumora.

Osnovna stvar je kisik, jer stanice raka ne mogu napredovati u okolišu koji je ispunjen kisikom. Zato se kaže da treba „živjeti punim plućima“.

Što manje „straha od života“ to ljudima bolje, zar ne? Lockdown.


Za kraj.

Po svojem osnovnom emocionalnom tonu strah je neugodna emocija, praćena različitim intenzitetima napetosti, od “običnog” opreza, tjeskobe pa sve do panike i užasa. Zar nije užas koliko sve novih strahova imamo?

Kako je strah reakcija živog organizma na opasnost ili ugroženost treba se zapitati što nas to stvarno ugrožava. Detektirati pravi uzrok bilo bi inteligentno, zar ne?

Kad se rodi, dijete nema „strah od života“ ni sve druge ovdje nabrojane strahove, jedini strah koje dijete ima, kažu stručnjaci je „strah od gubitka podloge“, tj. „strah od ne postojanja oslonca“.

Naš životni oslonac je naše razumijevanje stvarnosti i treba se zapitati što se događa, jer očigledno je da gubimo taj naš životni oslonac.

Ubili smo se u svojoj inteligenciji, inteligenciji koja kaže “liječiti se možemo ubijajući se“.

Ne postoji „perpetum mobile“, i vjerojatno nikad nećemo znati kako to sve radi ali sigurno znamo da zbog toga ništa ne može biti slučajno. Niti bakterije niti virusi, niti u nama niti u nekome drugome ne mutiraju slučajno kao ni mi ljudi.

Pa elektroni u atomima stalno „kolabiraju“ i to bez ikakvog straha očigledno, to im je samo posao i zato što je bilo bilo je i što je učinjeno, učinjeno je, što je izgubljeno, izgubljeno je, nema povratka.

Kao što je oduvijek bilo, a možda će zauvijek biti, to ne znamo.

Ja sam samo malo pokušao sažeti sve to kroz ovaj serijal: Malo Boga malo Vraga, tako tražimo svoju zlatnu sredinu, ali sve smo mutaviji i mutaviji i zato se sve više strašimo života, zar ne?

Zdravi i živi bili, pazite na sebe jer nitko drugi “neće jer ne može“.

Vaš Galvanizator!


U SERIJALU “MUTO”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s