Ovaj sadržaj nije za mlađe od 16 godina.

Zovem se Josip, molim vas poslušajte, ispričati ću vam svoju priču.

Imam 1o godina. Zovu me Joža, to je od milja, samo me je tata uvijek zvao Jozo. Moja obitelj živi u malom stanu u Zagrebu, na trećem katu jedne stambene zgrade. Tata inače radi u nekoj firmi, a mama je stalno doma. Imam i stariju sestru.

U zadnje je vrijeme tata radio od doma, bio je stalno prisutan i nije skidao pogled sa televizora, zauzeo nam je kauč. Mama se stalno muvala po stanu u rukavica, s krpom i nekom bočicom u rukama. Moja starija dosadna sestra se stalno, kao i inače dopisivala sa prijateljicama, razmjenjivala je informacije. Ni ja nisam išao u školu pa sam se malo udebljao.

Nismo navikli biti stalno zajedno, mama je dobro rekla, treba to nekako izdržati. Stalno je tinjala neka mala svađa. Tata je jako kašljao, mama mu je stalno govorila da ode doktoru ali on nije htio. Tvrdio je, nije to ništa.

A meni je bilo jako dosadno.

Ovo je priča je o naša zadnja tri zajednička dana u našoj epidemiji, a ona je započela mojim zahtjevom: „tata, mama, ja bih se išao van igrati, dosadno mi je.“

Mama mi je rekla: „ne može sine, ne smiješ se igrati s drugom djecom, pogledaj kroz prozor, nema nikoga, takvo je sada vrijeme“

Znam da sam mislio, što je vama odraslima, dosta mi vas je, vi znate samo reći ne može ovo, ne može ono. I kad god bi pitao zašto, tata je, ko papagaj, uvijek isto ponavljao : „sine, to je dobro za tebe, znaš to dobro, objasnili smo ti, čuješ što govore na televiziji, tvoje zdravlje je najvažnije“

„I meni tvoje tata, odi doktoru kad tako kašlješ“. „Ma, samo sam malo prehlađen, nemoj se brinuti sine nije to tvoj posao, ti si samo dijete.“

Dijete, ok, ali ja nisam bio prehlađen. Slušao sam one maskirane na televiziji, znao sam tata se treba čuvati meni neće ništa biti. Ja bih van.

I zato, htio sam da mi se objasni i gotovo. Hoću znati sve! Pa sam i pitao: „tata, što je taj glupi virus?“

„Sine, nisi mala beba pa znaš što je virus.“

„Ne znam, objasni mi.“ Znao sam ja što je virus, ali ja sam samo malo dosadno dijete kome je bilo jako dosadno. A, baš me zanimalo što će mi tata reći, tako da sam bio toliko dosadan dok mi nije odgovorio: „Pa sine, postoje klice raznih bolesti među nama a jedna od njih je i virus, vidiš to je ova korona o kojoj sada svi govore. I te klice kad uđu u čovjeka on se razboli.“

A velike novosti i objašnjenja: „to znam, nisam bebać, ali što to je?“

„To ti je ono kad te vodim doktoru kad si bolestan i kad doktor kaže viroza, tri dana odmora i sve će biti u redu.“

Volio sam tatu ponekad iznervirati, to mi je baš super. Pa da ga još malo iznerviram rekao sam mu: „super, prošlo je već deset dana i sad je sve u redu, zato, smijem li malo van?“

„Ne može sine, ne dosađuj, ovo je epidemija.“ Hehe, ma nemoj, kao da ne znam, smijem se u sebi i pitam ga: “što je to epidemija?“

„Pa Joza moj, vidiš, to kad virus uđe u nas to znači da smo zaraženi. A onda jedni ljudi zaraze druge i tako se sve više ljudi zarazi, i da se mi ne bismo zarazili od nekoga i netko od nas, sad smo doma. A kako ne postoji cjepivo, to ti je lijek za virus, tako nije dobro da se zarazimo jer se možemo jako razboljeti pa čak i umrijeti.“

Mislio sam ga pustiti da gleda TV, ali baš neću, nije mi odgovorio što je virus, pa da ga još malo iznerviram upitao sam ga: „ali, ako su klice stalno među nama kako si rekao, onda su svi bolesni pa je onda svejedno i sad mogu van?“

„Ne ide to tako sine, vidiš bolesni su samo oni koji su bolesni, oni koji nisu bolesni su samo zaraženi.“ Ali nisam stao: „Tata, jesmo li mi onda sada zaraženi ili nismo, možda si ti zaražen kad kašlješ pa ćeš zaraziti i mamu i sve ostale.“

I tata je prvi put otkad smo bili „ovako zajedno“ odgovorio: „ne znam“.

Nisam ga htio više zapitkivati jer sam vidio da je vrag odnio šalu. Pustio sam ga  na miru i otišao nešto svoje raditi. Ali znao sam, moj tata je najbolji tata na svijetu, neće to tako završiti. Čim sam ga vidio da je upalio svoj laptop, znao sam da to istražuje. Uvijek je tako bilo, neće on stati na tome, on je netko tko voli sve znati.

Sutradan ujutro, vidio sam da je jedva dočekao da se probudim, poznam ga, znam kad mi hoće nešto važno objasniti. Tu je već za propovijed spremna bila i moja super sestra. Mama je, kao i obično nešto radila, ali onako blizu da i ona čuje predavanje i da u slučaju potrebe, zaštitnički uleti sa strane.

Počeo je onako kako uvijek počinje, svojim pametnim uvodom. Nisam sve nepotrebne detalje zapamtio ali jesam to da je ozbiljno stanje, da ima dosta bolesnih ljudi i da su neki umrli. I da je najveći problem što je virus ljudima nov i nepoznat i da za njega trenutno nema cjepiva.

Onda je počeo pričati kako je to oduvijek bilo tako, spominjući kugu, tifus, boginje i što sve ne. I na kraju završio da imamo sreće što imamo cjepiva inače bi ljudi još više umirali. Pa nam je objasnio koliko smo se mi puta i protiv čega sve cijepili dok smo bili mali.

I kako je cijepljenje iskorjenilo mnoge bolesti.

Sve u svemu solidno se pripremio. A onda sam ja počeo: „tata je li kuga isto virus?“ „A kad je ta epidemija bila?“ „A kako su se djeca onda cijepila protiv toga“. “Kako su preživjeli?“

„Nisu su onda cijepila, nije to bilo kao danas, nisu svi preživjeli jako puno ih je umrlo.“ Nastavio sam pitati: “A kako je kuga iskorijenjena kako si rekao?“

„Pa nije onda, kuga je valjda iskorjenjena kasnije, ne znam kad i kako, ali je”. E moj tata, slabo si se ti pripremio, nemaš ti pojma: „A što je bio tifus, je li i to bio virus?“ “ „Je li bio jači od korone?“

Tada se donekle izvukao, rekao je „to još ne znamo kad je korona tek počela“. Ali vidio sam mu u očima sto upitnika. Znao sam da je shvatio da nema odgovore na moja glupa dječja pitanja.

I već dva dana mi nije govorio, znaš ovo, znaš ono, nemoj ovo, nemoj ono. Shvatio sam da se jako zabrinuo. I da će sutra sigurno biti novo predavanje, i naravno, skoro da je tako i bilo.

Jer i ja znam čitati pa sam i ja čitao o kugi i tifusu, o tome da su to bolesti koje su dolazile zbog prljavštine i načina kako su ljudi živjeli. I znam da nijedna bolest nije iskorjenjena već postoji i javlja se tu i tamo gdje prljavština još uvijek postoji. I bilo mi je jasno što su to klice i da ih ima koliko hoćeš različitih. Tako sam ja znao više od njega.

I zato sam odlučio kako on voli reći, prijeći na višu razinu. I prije nego je počeo objasnio sam mu sve, a on je samo slušao. Nije me pokušao ispravljati i govoriti poznate riječi: “slušaj sad ‘vamo ili mali nemaš pojma”.

A onda sam ga ponovno pitao jer to nisam nigdje pročitao: „tata, jesmo li mi zaraženi koronom ili nismo?“ On je izbjegavao odgovor, pričao je o Kini i šišmišima, spominjao brojke zaraženih po nekim državama i kako je tamo. Govorio je o, kako on to zove „mjerama zaštite“ i slično.

Ali odgovora na moje pitanje nije bilo.

Mislio sam kako je to strašno. Uz sva ta njegova istraživanja i znanja ja još uvijek mi nije bilo jasno zašto ne mogu na igralište. I nisam mogao koliko god čitao shvatiti što je korona i jesam li i ja zaražen ili ne.

I nije mi bilo jasno kako on sad nema, kao inače, jednostavane odgovore. Čak i na pitanje na koje je prije uvijek znao odgovor: “a kad će to biti gotovo“ nije mi znao odgovoriti.

A nije mi bilo svejedno, tata je i dalje kašljao, sve više i više. Zato sam počeo razmišljati o tome. Pitao sam se, ako on kašlje i zaražen je, je li zaražen zato što klice uvijek kruže među nama. Slušao sam na TV da su djeca najmanje bolesna ali da mogu zaraziti druge, pa sam možda ja kriv za to, možda je i mama bolesna a neće reći, tako to ona obično radi? Je li i sestra bolesna?

Svašta mi se motalo po glavi, nisam čak mogao spavati. Ali bio sam hrabar, nisam htio da znaju da je tako pa sam se pravio sretan i veseo. I nisu ništa primijetili zbog tog buljenja u TV i muvanja s krpom oko stolova i vrata, u hodniku i kupaonici po cijeli dan.

A vidio sam da se i oni jako brinu, i da se boje, samo sve rade da ja to ne primijetim. Čak se i moja sestra počela ponašati drugačije, nekako odraslije nego inače.

Zato sam odlučio stvar dovesti do kraja. Razmišljao sam kako. Zaključio sam da bi najbolje bi bilo da se polako iskradem i pobjegnem van.

Znao sam da će me tražiti, pronaći i kazniti. Kako će me kazniti, da ne mogu gledati TV, da ne smijem na komp? To ne bi bila nikakva kazna, ali znam da bi mi onda morali objasniti stvari.

Učinio sam to, brzo su me pronašli, vratili u stan i nisu me uopće kaznili. Osim predavanjem: „Znaš li ti što si ti sada napravio, doveo si u opasnost i sebe i druge.“ Pravio sam se malo glup pa pitao kao i inače u tim situacijama: „kako?“

„Pa objasnio sam ti počeo je tata ljutito, možda si i ti zaražen pa ćeš zaraziti druge, a možda su i drugi zaraženi pa će zaraziti tebe, pa ćeš ti onda zaraziti i mene i mamu i sestru, pa ću ja kad odem u trgovinu zaraziti druge pa će oni zaraziti svoje itd.“

Bio je jako glasan, ja sam bio tužan ali i ljut i na tatu i na mamu. Kao da sam ja glup, a nije ni tata manje glup kad po cijeli dan sluša nekog stričeka koji tu istu priču priča svaki dan. Čak i mama koja sedam puta briše, kako kaže, dezinficira isto mjesto svaki dan, i ona je glupa.

A nitko da mi kaže jesam li ja zaražen.

Glupi virus je za sve kriv, zašto nema toga cjepiva da ga ubije. Uvijek ga ima za mene, svake godine cijepljene za ovo, za ono 3u1, 6u1, 8u1, a sad ga nema. I sinula mi je ideja, ako sam zaražen i virus je u meni možda ga sam mogu ubiti.

Otišao sam na Internet, zanimalo me kako se ubijaju virusi? Naravno nisam našao ništa, samo nekakve kratice i nekakve nerazumljive stvari. Tatu nisam mogao pitati kad on čak i ne zna što je virus.

I pomislio sam, možda mama zna, ionako ona zna sve k’o i tata. Ona uvijek nešto po stanu ubija tim svojim posebnim sredstvima, bakterije, gljivice, spore i svašta nešto. Možda se tako ubijaju i virusi?

Pa kad sam ju vidio da opet briše, upitao sam je što radi? I odgovorila mi je: „Što pitaš kad vidiš, brišem kvake, stolove i tatinu tipkovnicu i vidiš da sve miriše kao u bolnici, to je zato da ubijem koronu ako je slučajno ima u našem stanu.“

Pogledao sam u tu bočicu u rukama. A ona će: “da, sine, to je zadnja bočica, vidi svog tatu cijeli dan bulji u TV umjesto da ode kupiti još koju bočicu ovoga.”

Mislio sam predložiti da sjednem na bicikl i da odem ja kupiti ali sam se sjetio da ne smijem i ne mogu.

Čekao sam da me nitko ne primjeti, nije bilo teško, kad su buljili u TV i slušali istog onog maskiranog stričeka koji opet isto priča, ja sam popio cijelu zadnju bočicu.

I odmah sam se osjećao bolje, čak sam i sam otišao spavati prije nego inače. Zaspao sam sretan s mislima kako se od mene nitko neće zaraziti. Bio je to najljepši osjećaj još od kad sam sestri pomogao da se iskrade van a da roditelji ne saznaju.

Ovo pišem danas, probudio sam se na jednom drugačijem mjestu. Na mjestu gdje ne moram ništa znati a sve razumijem. Opisat ću vam kratko kako sam tu dospio.

Sjećam se da je bila prava frka, kako je mama zvala doktore dok joj se nije ispraznila baterija na telefonu, kako me tata smireniji nego ikada nosio niz stepenice jer je lift bio zabranjen zbog socijalne distance, kako me brže nego ikada vozio u susjedovom automobilu jer taksi nije imao dozvolu, a naš automobil nije vozio, jer ga nije imao tko popraviti, kako nas je zaustavila policija i kako se tata pravdao jer nije imao propusnicu koju nije mogao dobiti od doktorice jer je bila u samoizolaciji, pa i toga kako je moja sestra držeći me cijelo vrijeme za ruku plakala k’o gladna godina.

Na kraju, nisu uspjeli ni oni ni ja.

A sve zato jer nisam znao jesam li zaražen ili nisam.

Mogu vam reći, nije me bilo briga za sebe, bojao sam se za najboljeg tatu na svijetu i za najbolju mamu na svijetu i za najbolju sestru na svijetu.

Želim vam samo poručiti da se odavde sve vidi. Pa ću vam i reći:

„Odrasli nemaju pojma o životu. Kad odrastu onda samo glume da nešto znaju. Svi nešto glumataju.

Glumataju oni na TV i oni ispred TV, glumataju i oni koji objavljuju na društvenim mrežama i oni koji ih čitaju. Glumataju i oni koji dijele novce i oni koji ih daju.

Najviše glumataju oni koji se prave najpravednijima.

Kad bi oni vidjeli koliko su prozirni ne bi nikad takvi bili.

Ali ne vide, šteta i za njih i za moje prijatelje!“

Pusa svima, bok!

Vaš Josip!

P.S: Ovdje je lijepo, ali, tata, mama, sestrice moja, djedovi i bake i svi moji prijatelji, jako mi nedostajete. Čak mi nedostaje i moja učiteljica, čak i moj zubar.