Bez obzira što su neki danas više nego ikad zabrinuti za budućnost, ne vjeruju da su drugi ljudi jednako zabrinuti kao i oni. Naravno, oduvijek i zauvijek, svatko različito vidi rješenja i procjenjuje posljedice, svatko različito vrednuje stvarnost. Rekli bi svatko ima svoj jedinstven k0d ili program za opažaj stvarnosti a koji se prilagođava obzirom na iskustvo i posljedice.
Dragi svi, pročitao sam razne komentare na prethodnu objavu. Velika hvala, evo citata jednog od njih: „silovanje majčice zemlje sto godina od strane milijarde monstruma raznih profila, 😢 u koji kOd to spada?“
Povijesni religijski pogled na priču izgona iz Rajskog vrta može objasniti puno toga. Opis Raja, te Adama i Eve kao muškarca i žene je način prikaza različito kodiranih bića. Priča o izgonu opisuje prirodni eksperiment testiranja tih k0dova.
Poanta te priče je da su ljudi protjerani iz rajskog vrta jer im je vrjednija bila jedna jabuka od vječnog života iako im je upozorenje o posljedicama unaprijed dano.
To je novi početak. U trenutku kad su ljudi raseljeni na Zemlji neki su dobili više jabuka a neki manje jabuka za svoj daljnji život. Tako su mogli počeli vrednovati dobro i loše.
Izgon iz raja neki smatraju ljudskim prokletstvom jer su ljudi na taj način prokleti različitim mogućnostima za život. Jasno, stvarnost u raju i stvarnost na zemlji nisu jednake stvarnosti.
U raju nije postojala sloboda izbora jer nije bilo potrebe za izborom, nije bilo ni ljubomore ni zavisti ni svih drugih osjećaja i vrednovanja koje danas poznajemo. Na Zemlji, za razliku od Raja, ljudi moraju o stvarnosti razmišljati.
A kad su počeli razmišljati tad su počeli i smišljati. Morali su se upitati da bi mogli odgovoriti.
Dakle, zašto i zato. Kauzalnost uzroka i posljedica.
Čovjek je nadograđen novim k0dom za kojim u rajskom vrtu nije bilo potrebe.
Ja ga zovem Kalimero k0d. Naravno, to je alegorija na ono malo crno pile sa ljuskom jajeta na glavi koje čim se izlegne i otvori oči kaže „to je prava pravcata nepravda“.
Halo, pa zašto i gdje sam ja to došao?
I tako, u jednom trenutku čovjek je odlučio to “saznati” i od tada je počeo izmišljati razne “teorije o zašto i zato”.
Pa su se pojavili “oni koji baš znaju“. Jedan “koji baš zna” imena Darwin je ustvrdio da je ponašanje ljudi na Zemlji u skladu s onim što evolucija sama po sebi donosi.
Odnosno, obzirom da su ljudi dio prirode tako je sve što rade po definiciji prirodno, normalno i nimalo problematično.
I kako se ta teorija kao i druge slične ljudima čine pravednijima nego da su zbog svoje pogrešne odluke kažnjeni, ta teorijska postavka postala zvijezda vodilja koja generacijama oblikuje uvjerenje da nijedan čovjek ne može biti ni za što kriv jer je prirodno da je takav kakav je.
Ipak, sudbina sviju je ista, konačnost života na Zemlji. A to je za čovjeka jedna prava pravcata nepravda.
Kulturni zapisi i istraživanja pokazuju da je većini davnih plemena priroda bila svetinja.
Bili su uvjereni da je sve za jesti i živjeti je dano u prirodi, samo treba poštovati jednostavno pravilo hranidbenog lanca.
Ali Kalimero k0d nastao izgonom se replicirao i ažurirao generacijama.
Tako su oni koji su izgonom na Zemlju dobili manje pa imaju manje smatrali da je to nepravedno pa su poželjeli imati više a oni koji su dobili pa imali više su smatrali da je to pravedno a da je nepravedno da oni koji imaju manje žele više.
Počeli su se boriti i prisvajati to što su zatekli na Zemlji i tako je čista prirodna potreba opstanka kod ljudi prerasla u želju za posjedovanjem. Kao rezultat pojavila se trgovina ili ja tebi moje a ti meni svoje.
Da bi trgovina imala pravu svrhu smanjivale su se vremensko-prostorne udaljenosti između plemena, a zbog toga je kasnije izumljen kotač, poslije kočije, poslije automobil, tenkovi i borbena vozila.
U jednom trenutku je tako i zbog toga izumljen i novac koji je vremenom postao najveći potencijal za moći živjeti na Zemlji, a Evolucija iz sve je svačije u to je moje pa onda i može biti i svačije je na kraju rezultirala pojavom ekonomije u smislu kako je danas shvaćamo.
A onda, trebao je netko tko će reći kome svačije, odnosno kako svačije postaje nečije i tako su vremenom nastala plemena, pa onda države ili uređenja, I tako, izgonom pružena mogućnost da svačije bude i nečije više za ljude nije ostala jednaka.
Ljudi su dobili “vlast” a vremenom su nastale i njene mnogobrojne “mast trast” institucije.
Jedna od njih je i obavezno školovanje.
Na taj način je krenulo novo doba u učenju o evoluciji čovjeka po principu da svaka nova generacija uči isto od prethodne.
I tako, iako je čovjek uvjeren da napreduje, ipak on sve što čini čini točno na način kako shvaća i pojmi vrijeme, jednoliko i pravocrtno, odnosno uvijek isto i u istom smjeru.
Princip ostaje isti samo se nijanse mijenjaju.
I došli smo do uvjerenja da sve za jesti i živjeti možemo biti umjetno stvoreno, samo treba poštovati jednostavno pravilo hranidbenog lanca novca.
I nakon svega, danas Kalimero k0d više ne govori “to je prava pravcata nepravda” već govori “sve je to prava pravcata nepravda“.
To je, naravno, nemoguće, jer kad bi “sve” bilo nepravedno onda ništa ne bi bilo pravedno, tako pojmovi pravda i nepravda ne bi imali smisla i ne bi uopće postojali.
Zato to znači: „samo je moja pravda jedina pravda a sve drugo je nepravda“.
Ustvari savršeni ja i samo ja a za sve je netko drugi kriv. Na primjer, Bog, zmija, jabuka, ali i Eva Adamu Adam Evi.
Svi su krivi osim “ja”. I to je potpuni opis Kalimero k0da.
Stvarnost nije k0d, nisu misli, iluzije i želje, događaji u stvarnosti su posljedice uzrokovane nekom akcijom ili djelovanjem.
Pa zbog djelovanja po k0du “ja i samo ja” i “nitko nije kriv” su nastale posljedice jednom više, drugom manje, jednom sve a drugom ništa.
I tako, to godinama lijepo pravocrtno ide i onda se odjednom dogodi potres, poplava, tsunami, nezaustavljivi virus i slično.
I uvijek ga iznenadi, a znanost, na pitanje “zašto pobogu” odgovora sa “zato i točka”. Pojavi se u stvarnosti viša ljudima neukrotiva sila. Priroda skreće pažnju na sebe, na svoju snagu i ulogu.
Onda čovjeku najvažnije postane ostati živ i zdrav. Na vremenskoj crti dođe vrijeme kad se puste želje pretvaraju u potrebu za opstankom.
Ljudi shvaćaju da priroda ima svoj jasan k0d koji kaže da je svaka akcija, pa i ljudska akcija sila kojoj druge sile u prirodi pružaju otpor.
Vjeruju u istinitost mudrosti “svaka sila za vremena” ili „možeš što hoćeš ali ne možeš dokle hoćeš“ ali i vjeruju da “nema toga što čovjek ne može nadjačati svojim mozgom”. Vjeruju u teoriju evolucije po kojoj ispada da je čovjeku namijenjena uloga vladara planete.
Kao što veliki učitelj znanosti Darwin kaže da je sve što radimo prirodno i dobro, tako sva ta upozorenja prirode postaju nevažna.
I zato prirodna upozorenja ustvari čovjeku nisu upozorenja već obične životne prepreke koje može, treba i mora jačom silom uništiti.
Ipak, čovjek zna da ne zna kamo ide i gdje će tako doći, može maštati, pretpostavljati, vjerovati i nadati se. Može samo težiti onome što želi, čekati da evoluira do savršenstva, vremenom, iz prošlosti u budućnost. Dok ide ide, neka ide kako sada ide, samo je važno da ide dok ne stigne.
I jedino je pitanje kamo on to ide i razumije li uistinu što želi i čemu teži?
Probajmo pretpostaviti, zašto ne?
Osnova onoga što nazivamo znanost je nečija pretpostavka ili hipoteza koju treba logikom dokazati i tako potvrditi njenu logičku valjanost.
Za početak, jeste li primijetili kako čovjek vidi i crta Raj? Tamo je svega u izobilju, nit je vruće niti zima, niti čovjek nešto „mora“ ili “treba“, sve mu na dohvat ruke i ne treba uopće o tome razbijati glavu.
Slobodan je k’o ptičica, nema obaveza, uopće mu ne treba mozak. I to je dosada do beskraja, nešto apsolutno nepojmljivo čovjeku na Zemlji. Na Zemlji dobre djevojke sigurno idu u Raj a loše kud god požele.
I zato je dobri Bog rajskom čovjeku, iz milosrđa dao jednostavan zadatak “sam izaberi” tako ti neće biti dosadno.
A da bi znao rezultat svoje odluke dao mu je osjećaje. I jedan od najvažnijih je bol, osjećaj koji ga upozorava na pogrešne odluke.
I eto prokletstva, bol, bolest i smrt. Nema vječnog života na Zemlji.
Na primjer, čovjek može svjesno odlučiti svakodnevno u sebe unositi neprirodne otrovne supstance. Nema zabrane, ali će se onda povremeno reprogramirati neka stanica i tako se promijeniti.
Ništa čudno, promjena stanica je prirodna stvar, samo će se takva stanica množiti opet i opet, rastući eksponencijalno u masu tkiva kojemu treba sve više i više hrane. U svojoj orgiji rasta uzimat će prostor i tkivo obližnjih organa i uzrokovati sve više i više osjećaja boli.
Zove se kancer.
Prekidač “kancer” je po rođenju postavljen na “off“. Kroz život ga nešto ne okine i ne prebaci u stanje “on“.
Kroz jedan konačni život, milijun puta milijun okidača ne uspiju prebaciti prekidač na “on“, ali, svaki od njih umanjuje otpornost stanice jer stanica troši i gubi energiju više nego je dobiva.
To je kao u boksu, knockdown, pa knockdown, pa opet i na kraju knockout, ode prekidač na “on“. U tom je trenutku čovjek živ nokautiran.
I tek onda kad osjeti koliko ga boli, čovjek si postavi pitanje što u stvari želi i što čini. Jer, znao ili ne, vjerovao ili ne, razumije da su orgije ili metastaze njegovih stanica rezultat njegovog orgijanja i metastaziranja prema prirodi.
Bol je bogomdano upozorenje za pogreške čina.
Kad se pojavila prva od milijun upozorbi u obliku osjećaja boli ipak nije stao, kao i u svemu što radi, vjerovao je da je bol samo jedna životna prepreka koju treba nadvladati.
Najjednostavnije je popiti “tabletu protiv boli” koju zovemo lijek. Kemija u tableti ukloni “osjećaj boli”, zaustavi upozorenja, a onda okidači nesmetano nastave dalje okidati prekidač.
I išlo je dok je išlo, sve dok nije okinut prekidač na “on”. Čovjek je “izabrao” što će unositi u sebe tako je “sam sebi kriv” za to što mu se dogodilo.
Drugi je primjer orgijanje nekog virusa kojeg stručno nazivamo zaraza.
Virus je dio prirode, materija kao i svaka druga. Za početak, neživi virus, kako nema kinetičku energiju, ne može “raditi nešto”. Ne postavlja virus stanje prekidača neke stanice u stanja “on” ili “off”.
Virus je samo okidač zbog kojeg nešto unutar nas, nešto što ima energiju neki prekidač prebaciti na “on”. Reakcija na okidač toga “nečega unutar čovjeka” odlučuje kad će knockdown biti dovoljan za knockout. To naziva imunitet.
I onda, da mu bude lakše, na scenu stupa Kalimero k0d koji kaže: „za sve je kriv taj mali virusić, to je prava pravcata nepravda“.
Isto kao što je zmija kriva što je zagrizao jabuku, tako nije imunitet već virus kriv što se razbolio. A kako za čovjeka neka prirodna pojava, pa tako i epidemija nije upozorenje već prepreka koju treba savladati on uvijek smišlja neka nova protuprirodna rješenja.
Sada se odlučio umjetno uplesti u proces svoje evolucije. Rješenje je pronašao u obliku tehnološkog umjetnog reprogramiranja svoga imuniteta.
Prekodirati svoj obrambeni k0d.
Iako zna da je zapisivanje k0da na materiju kemijski, odnosno uzročno posljedični nesavršen proces koji će izazvati različite posljedice.
I što god ljudi mislili htjeli i željeli, priroda ne dopušta da kroz život idemo unatrag. Nema onoga: „joj oprosti pogriješio sam, ajmo ponovno.“ Što je učinjeno, učinjeno je i ne mogu se učinjene greške izbrisati iz evolucije.
I kad se dogodi greška jer postupak nije jednako primjenjiv na svakog pojedinačno različitog čovjeka, bahati odgovor ljudi je: “pa ti baš nemaš sreće“, a onaj koji zbog toga nastrada se upita: „zašto baš ja, to je prava pravcata nepravda“.
I tako, dolazimo do pojma sreće.
Sreće ili imamo ili nemamo, odnosno je li ishod nekog događaja po nas povoljan ili ne. To je ustvari analogija za slučajan ishod.
Programiramo naš obrambeni kod i vjerujemo u pozitivan ishod ali može biti i negativan po nas. To je onda više religija nego znanost.
Ali nema druge nego idemo dalje za iste pare, pa kako ispadne ispadne.
Vidjet ćemo.
Što ćemo vidjeti?
Prvo živa priroda.
Ona jasno pokazuje da je živa, uspješno pruža otpor neprirodnom i još do sada nije otišla u knockout. Sve umjetno ili od čovjeka stvoreno vraća u stanje prirodne ravnoteže ili k0da prirode. Samo je pitanje koliko vremena za to treba. Za plastiku i druge sintetički napravljene materijale jako dugo a za papir napravljen iz prirodnog drveta jako kratko.
Zatim živi čovjek.
Čovjek je, kako kažu, jedan sastavni dio žive prirode. Priroda bez čovjeka bila bi isto kao i čovjek bez nekog svog organa. Kad bi izvadili organ iz čovjeka, na primjer mozak, čovjek ne bi više bio živ čovjek, ne postoji čovjek bez mozga.
Postoje organi bez kojih čovjek može živjeti, na primjer bez jedne ruke ili nokta na palcu lijeve ruke. Ipak čovjek bez jedne ruke je osakaćen za funkciju te ruke.
Sve živo i neživo u svemu Svemiru ima svoju funkciju i svrhu, tako je sve tako k0dirano.
I kao što mozak ne može postojati izvan bića, tako i čovjek, kao sastavni dio, ne može postojati izvan prirode. Mogao bi se eventualno odstraniti ako njegova funkcija više ne bi bila ključna za život.
Na kraju k0d života.
k0d samo k0d, a k0d kao k0d se izvršava kakav je, nema mogućnost predodžbe što je iza granica onoga za što je programiran.
I sad da, konačno, odgovorim na pitanje u koji monstruozni k0d spada silovanje majčice zemlje stotinama godina.
Po religiji sebičnosti sve što čovjek sada radi je prirodno. Pa onda nema ni grijeha prema prirodi i zato u vrednovanju ništa nije pogrešno. Nije čovjek kriv što je takav bezgrešan i ništa ne može zaustaviti čovjeka u tome da nadvlada prirodu i da se samo-odstrani iz nje.
Ipak, to je jako, jako loše, jer ako bi čovjek dosegnuo tu točku u svom jednolikom pravocrtnom gibanju više ne bi mogao postojati. Ne bi bilo hrane za život.
I ako smo po religiji evolucije kao ljudi tako prirodno bezgrešni zašto onda jedni drugima govorimo kako oni griješe?
Djeca u školi dobiju jedinicu ili ih čak izbace ako naprave nešto drugačije nego što nalaže nekakvo pravilo, tj. neka umjetna procedura stvorena na sliku i priliku nekog “ja” k0da nekog pojedinca.
Razumijemo mi da ne rade djeca dječje gluposti zato što su zločesta i žele nekome nauditi, već da ona to rade zato što misle da je to nešto normalno ali im ipak to ne dopuštamo već ih kažnjavamo.
Naravno to je zato jer baš „Ja“ mislim, „Ja“ znam, „Ja“ sam vlast, „Ja“ sam vladar planete.
Taj naš Kalimero k0d, to je kod za ne prihvaćanje prirode stvarnosti poznat kao licemjerje.
Vidite da čak i u ovoj epidemiji, sve što radimo, radimo zbog licemjerne Kalimero pravednosti.
Sve radimo na način da ne budemo baš mi krivi za posljedice kako sebi tako i drugima., pa kažemo cjepi se, misli na druge, a svi se nadamo kako će možda, na kraju, priroda biti milosrdna baš prema nama.
Dakle, koliko je god lako shvatiti da je logika života jednostavna, toliko je još kompliciranije shvatiti zašto je takva.
Na primjer, probajte riješiti Zenonov paradoks prirode sa Ahilom i kornjačom. Ne možete, zar ne?
To je znak da beskonačnost, onakva kakvu ju čovjek može pojmiti jednostavno ne postoji jer on racionalno može pojmiti samo nešto konačno, a sve ostalo je izvan domašaja racia i logike k0da.
Svaki čovjek oduvijek razumije da nije zmija kriva, on ne prihvaća da je baš on taj jadni Adam, dakle stvarnost nije toliko teško shvatiti koliko ju je teško prihvatiti.
To je rezultat Kalimero k0da nastalog istjerivanjem iz Rajskog vrta. Eto monstruoznog koda.
I tako ispada da čovjek mora pobijediti sam sebe da bi otklonio svoje prokletstvo.
Ali to nije sve jer priroda čini čuda pa su čuda moguća i više nego ikada ljudima jako potrebna. Iako, čuda nisu čuda, mi ih samo tako zovemo jer prirodu ne razumijemo.
Na primjer, odjednom, uz svu umjetnost i tehnologiju koju stvaramo, a zbog nemoći da zaustavimo epidemiju javljaju se neki ljudi, autoriteti koji glasno tvrde: „ovo nam je upozorenje i morati ćemo dobro razmisliti što radimo i kako dalje“.
Počinju skrušeno tvrditi da nikada nećemo dobiti svoje bitke s prirodom u budućnosti unatoč svemu napretku.
To je stvarno čudo jer odjednom “razumijemo da ne znamo kako“. Govorim o ljudima koje zovemo znanstvenicima, onima koji su shvatili upozorenja kao prava upozorenja.
Neki su čak, potaknuti prostornom veličinom jednog virusa, počeli razmišljati i o poruci iz priče o Davidu i Golijatu. Neki su počeli i razmišljati o tome zašto je Bog “pobrkao jezike” ljudima u Kuli Babilonskoj.
Prihvaćaju da ih je bilo potrebno reprogramirati i tako skrenuti sa njihovog jednolikog pravocrtnog gibanja u propast, a to je bilo najlakše učiniti tako da jedni druge ne razumiju.
Pa su zato i oni počeli sve više govoriti razumljivim jezikom. I odjednom ljudi stvarno razumiju o čemu ti znanstvenici govore. Ti i takvi znanstvenici danas izvršavaju svoju svrhu.
Dok jedni još uvijek poriču viši plan prirode, drugi nas upravo na to upozoravaju.
A to je čudo koje nije čudo.
To se jednostavno moralo dogoditi jer nas priroda nije slučajno obdarila sluhom i vidom koji pomažu u opažaju stvarnosti. Tako za razliku od jednih, drugima sluh ne služi samo za „slušati“ već za „čuti“, a vid ne služi samo za “gledati” već za “vidjeti“. Oči služe za “uočiti“
Čovjek sve to razumije. Problem taj, što još uvijek, njegov k0d za vrednovanje ne vidi u tome veliku vrijednost.
Ne vidi da je dobio na Zemlji sve što mu treba da mu može biti dobro, a još usput i da mu ne bude dosadno. Zato ne shvaća da je rješenje u njemu samome a ne u njegovom sudu o pogreška drugih.
Nije vrijednost sloboda izbora jednom čovjeku u vrednovanju izbora nekog drugoga već u vrednovanju svojeg izbora.
Na primjer, ako se netko odluči cijepiti onda to čini zbog sebe, a onaj koji ne odluči isto to čini zbog sebe.
I za kraj.
Dovoljno je poslušati svoju intuiciju, ona nam kaže je li naša odluka dobra. Ako je, gibamo se i dalje u istom smjeru, a ako nije treba barem malo skrenuti s tog puta. I još, ako vjerujemo da vrijedi stara mudrost: „gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna“ onda nema nikakvih problema, zar ne?
I naravno, ako ne možemo ili ne želimo iskoristiti to što smo prirodom dobili sami smo si krivi, nisu ni masoni, ni crkve, ni političari, ni banke, ni Galvanizator. Baš kao što nije zmija kriva što je Adam odlučio zagristi jabuku.
Odluka je isključivo stvar onoga pojedinca odlučuje.
Ili mislite da je ipak zmija kriva i da je to sve prava pravcata nepravda, od samog Boga nepravednoga stvorena?
Ne znam, ali ako tako mislite, ja se onda ne bih pouzdao u sreću.
Vaš Galvanizator!
U SERIJALU “k0d”
- #1 VRIJEME PARADOKSA
Paradoks (grč. παράδοξος, paradoksos = nevjerojatan; para- = protiv, dóxa = mišljenje) jest misao koja u sebi sadrži proturječnost nekoj tvrdnji koja je općeprihvaćena, ili nekom ljuskom zaključku. […] - #2 MALI KALIMERO
Bez obzira što su neki danas više nego ikad zabrinuti za budućnost, ne vjeruju da su drugi ljudi jednako zabrinuti […] - #3 KONTROLA KOCKE
Po religiji Darvinove evolucije sve što čovjek sada radi je prirodno. Mao sebično, ali što se tu može, takav je […]
POČETNA STRANICA 
Komentiraj