#2 Oj, SAMIBOY

Vidimo što se događa! Ili ne vidimo?

Jasno je, a u ovoj krizi to je posebno naglašeno, cijeli svijet, pa i Lijepa Naša, funkcionira na jedan jedinstven autoritativan način. Jedni smisle nova razna pravila a drugi ih bespogovorno slijede, barem velika većina.

Inače, kad gledamo stvari iz vlastitog kuta čini nam se da puno toga možemo, da sami odlučujemo o svom životu. A bio je potreban je samo jedan mali, kako kažu, poluživi virus da vidimo kako to u stvari izgleda.

Sad imamo osjećaj da možemo skoro sve što poželimo možemo ali isto tako da skoro ništa što poželimo ne možemo. I svi osluškuju i čekaju da im netko drugi kaže što da rade, a po svemu što vidimo proizlazi i to da jedva čekaju.

U pitanju je naučeno generičko razmišljanje i sukladno tome i ponašanje ljudi.

Kao da milijarde ljudi misle jednom jedinom glavom kao u futurističkim holivudskim filmovima, a onda, kako se ono kaže: kud’ svi tu i mali Mujo.


Ipak, životni put svakog čovjeka kreće od doma, od obitelji a ne iz nekog pilećeg inkubatora. Doma se prve stvari nauče, tamo se događaju prva životna iskustva, kreira se određeni svjetonazor ili osobni pogled na život i stvarnost.

Što se to u životu kad odrastemo dogodi?

Vremenom, odrastanjem, ljudi shvate da se život u obitelji svodi na poštivanje postavljenih načela, pravila, tj. zakona zajedničkoga života.

Svaka kuća, svaka obitelj, iza zatvorenih vrata, ima svoja pravila života i rada. Ali, kako danas, život nije izoliran na obiteljsku kuću, tako sve te obitelji žive i rade u većim organiziranim zajednicama, društvu ili državama koje svaka za sebe ima svoja pravila života i rada.

To nazivamo EKONOMIJA. Pojam dolazi od grčke riječi Oikonomia; oikos ili kuća i nomos ili zakon, a što bi bukvalno prevedeno značilozakon kuće“.

To još zovemo gospodarstvo jer svaka kuća ili društvo ima svoga gospodara, nekoga tko gospodari životom i radom članova društva.

Dakle, hrvatska ekonomija je pojam koji se odnosi na pravila života u hrvatskoj kući ili državi, a kada govorimo o globalizaciji govorimo o ekonomiji na našoj planeti Zemlji.

Na kraju kažemo da je svaka ekonomija točno takva kako se životom i radom ljudi u društvu gospodari, a koliko je kuća bogata ovisi o tome kakva su pravila, koliko se i kako koriste i najvažnije kako i koliko se RADI i STVARA.

Tako barem učimo i mislimo.

I onda, tijekom ove bolesne krize, život i rad odjednom izgleda drugačije. Zato jer su drugačija pravila i jasno se vidi kako drugačija pravila stvaraju i drugačije odnose među ljudima i tako kreiraju nove načine života i rada.

Neki to zovu “novo normalno“.

Od pamtivijeka su mnogi pokušali definirati ekonomiju, a definicije su se vremenom mijenjale i ima ih raznih.

Najpoznatija i najučenija je ona definicija po kome je to je disciplina koja proučava kako društva iskorištavaju nedovoljne i oskudne resurse da bi proizvela određena dobra i usluge i raspodijelila ih među ljudima zato da zadovolje njihove neograničene želje.

Tako je, u načelu, ekonomiju definirao amerikanac Samuelson i za taj svoj rad zaslužio Nobelovu nagradu.

Samuelson je cijeli život radio kao teorijski predavač, ekonomski i politički savjetnik. Na ekonomiju društva je gledao ponajviše iz kuta gospodarenja i gospodara. Kako je on bio priznati autoritet tako su se njegove pretpostavke i predložena rješenja počele naučavati u školama širom svijeta.

Baš kao što je Darwin vremenom postao „sveta krava” teorije evolucije tako je i Samuelson vremenom postao „sveta krava“ teorije ekonomije.

Ja svakog njegovog tvrdokornog sljedbenika nazivam SAMIBOY


Koji su najvažniji pojmovi?

Dakle, RESURS je u širem smislu sve ono što se može koristiti za stvaranje, kažemo PROIZVODNJU, rezultat proizvodnje su proizvodi ili usluge a što još zovemo DOBRA, koja direktno ili indirektno zadovoljavaju želje i potrebe ljudi.

Sama definicija od početka do kraja uvažava zakon o očuvanju energije.

Dakle, nije moguće stvoriti nešto iz nečega i bez nečega. Zato mora postojati resurs, nekakav oblik energije iz čega će se stvarati neki novi oblik energije. Uobičajen pojam za to je iskorištavanje, znači da se iskorištava dio nekog cjelovitog oblika energije koji postoji u prirodi za stvaranje nekog novog i cjelovitog oblika energije.

Pri stvaranje, a kako ne postoji perpetum mobille, mora postojati posrednik, pretvarač koji će obaviti pretvaranje jednog oblika u neki drugi oblik energije, a energija toga pretvarača je također resurs.

Proizvodnja je dakle stvaranje i rastvaranje, primjena sile, a rezultat je kreacija, odnosno proizvod ili usluga.

Svaki oblik energije, bio on prirodan ili umjetno stvoren, je resurs koji se iskorištava, naravno ako se zna i može iskoristiti.

Proizvodnja zato direktno utječe na egzistenciju i količinu nekog resursa ili oblika energije u prirodi, a kako je priroda konačna, tako Samuelson zaključuje da će prirodni resursi u nekom trenutku postati nedovoljni.

Ipak, obzirom da se to radi nepredvidivosti prirode to se ne zna za sigurno jer iskoristivi resursi nastaju i nestaju na razne načine, da bi zaključak bio valjan, on dodatno uvodi tezu o neograničenosti ljudskih želja kao jednog od najvećih problema ekonomije.

I naravno, kako je nemoguće iz ograničenosti prijeći u neograničenost on u formulu uvodi “lijek” koji se naziva efikasnost i na kraju ekonomičnost kao izlaz za čovječanstvo. Uistinu, za prirodu nije svejedno koliko nekog oblika energije trošimo da nešto stvorimo jer priroda je uistinu skup svega u čemu sve ima svoju ulogu u prirodnom lancu razmjene energije.

Zbog efikasnosti je vremenom nastala INDUSTRIJA, izumljeni su strojevi koji rade umjesto ljudi brže, točnije, snažnije.

Samuelson, prvi Samiboy je bio teoretičar državnog proračunavanja pa je on demonstrirao korištenje matematičkih metoda pri istraživanjima ekonomskih problema. Bavio se uzročno posljedičnim vezama između različitih ekonomskih aktivnosti.

Zamislite, zaključio da je sve to međusobno povezano, te da postoji omjer utjecaja jednoga na drugo, međuovisnosti resursa, proizvodnje, dobara, čovjeka, društava i procesa u okolini. Tako je zaključio da se problemi koji se pojavljuju u praksi mogu “možda riješiti” putem razotkrivanja, analize i stalnog produbljivanja znanja, odnosno na principima na kojima počiva znanost.

Iako, osnovne pretpostavke da su resursi oskudni a ljudske želje neograničene, za početak, jasno govore da na taj način ne postoji konačno povoljno rješenje za prirodu i čovjeka. Naravno, nisam rekao ništa novo i nešto što ne vidimo svakodnevno, vidimo da sve više režemo granu na kojoj sjedimo.

I Samiboyi, danas u školama podučavaju nove generacije ljude o ekonomiji.

Oni tako podučavaju da su EFIKASNOST proizvodnje i RASPODJELA dobara najvažnije odrednice neke ekonomije i da se sav život i rad svodi na efikasno iskorištavanje resursa i oskudnih prirodnih dobara.

To, naravno, u praksi nije svuda jednako primijenjeno i neće nikada ni biti. Vidimo da primjena takvog modela života i rada ostavlja nerješive posljedice na održivost života na zemlji.

Ipak, ekonomija se u školama i na fakultetima i dalje uči tako da se iste pretpostavke uzimaju kao činjenice. A onda svaki novi dan donosi isto pitanje: “dokle smo stigli u tom rezanju grana i što smo od svih tih silnih znanja produbili“?


Ako smo sve te pretpostavke uzeli kao činjenice a rezultat je takav onda ćemo sukladno trendu u istom smjeru samo nastaviti dalje.

Naravno, pretpostavka o neograničenosti ljudskih želja je shvaćena kao stalni, beskompromisni, svakodnevni i neumorni ekonomski rast i samo rast kroz generacije i generacije.

Zato blagostanje, standard i život mjerimo samo i isključivo kroz RAST. Živimo i radimo pod naučenim ekonomskim načelom: ako ne rastemo nema ni novaca a onda ni života“.

NOVAC je potencijal za razmjenu. Potencijal je drugi naziv za mogućnost, a novac je postao mjera mogućnosti da živimo u ovako definiranoj ekonomiji.

Zato uspješnost jedne države mjeri se po rastu BDP, po rastu društvene proizvodnje iskazane u novcima, a blagostanje onda indirektno po količini novaca po glavi stanovnika.

Jednostavno je.

Samiboyi ekonomiju neograničenih želja ne vide kao problem već rješenje života, bez obzira na posljedice i bilo kakva analiza i neko novo znanstveno produbljivanje znanja to ne može i neće promijeniti.

Ali priroda je, za razliku od čovjeka, nepredvidiva. Odnekuda i iznenada pojavi se neki novi virus i više nego ikada, ljudi ne znaju što će sada biti i strahuju što će s njima biti.

Pa se tako užurbano donose nova pravila, malo se radi malo ne radi, a onda nema ovoga, nema onoga, poskupilo ovo i ono.

I ljudske želje, odjednom, postaju zaista jako ograničene. Iznenađenje!

Vidite, prvi Samiboy je bio lukav tip pa je on zaključio da je, osim popularizirane efikasnosti, glavni zadatak neke ekonomije pronaći odgovore kako i tko treba energiju i resurse među ljudima raspodijeliti.

Današnji Samiboyi se podučavanjem toga bave, neki savjetuju razne gospodare, a oni na temelju toga donose i mijenjaju razna pravila.

U prijevodu, odlučuju tko i kako će odrediti kome koliko od prirode i umjetnosti.


Iz fizike znamo da energija ne može sama po sebi niti nestati ni nastati. To znači da se dio energije proizvodnjom samo pretvara u neki drugi oblik energije i nema stvarnog nestanka.

Naravno, pri svakom radu ili proizvodnji stvara se oblik energije koju zovemo TOPLINA. Toplinu kao energiju nije moguće ekonomski niti fizikalno efikasno pretvoriti u neki oblik iskoristive energije zato što ona oblik energije ima svojstvo da bježi van iz sustava.

Zato toplina uvijek znači gubitak, a to znači: Što više proizvodnje, to više topline, a što više topline to više gubitka energije.” Naravno prirodni procesi su nepovratni a to onda znači i to da što više i brže „rastemo“ veće su nam šanse da brže „propadnemo“.

Zato po zakonima prirode, sve brži, ekonomski opravdan rast, na kraju, znači sve brže rezanje grane na kojoj sjedimo.

Osnovno poznavanje prirodnih zakona zato kaže: bilo kakva proizvodnja, efikasna ili neefikasna svejedno će proizvoditi gubitke ili oblike energije koje ne možemo ili ne znamo koristitiIsto tako, zbog prirodnih zakona znamo da: nema takvog posrednika koji proizvodi samo nešto korisno, on uvijek proizvede i nešto beskorisno“.

Na kraju: Ako želite mirno i bez frke ispuniti svoje neograničene želje, to je moguće jedino tako da ograničimo tuđe želje.”

Nečiji je rast u zatvorenom sustavu jedino moguć na način da se drugi smanjuje, a to nije moguće napraviti ako svi “imaju svoje”.

To je moguće jedino ako jedni prisvoje dio energije drugih. Povijest pokazuje kako je to jednostavno učiniti, samo je potrebno definirati različita pravila raspodjeljivanja koja ljudima izgledaju iz nekog razloga valjana i pravedna i pozvati se na definicije i nužnosti Samiboyske ekonomije. Dakle, zakonima i propisima.

I baš zbog toga i na taj način smo vremenom, od plemena, kroz ratovanja, osvajanja, robovanja i oslobađanja, udruživanja i razdruživanja došli do DRŽAVA pa sada do GLOBALNOG SELA.

Ali tako su vremenom, prirodni resursi koji su nekad bili bogomdani „svačiji i svakome dostupni postali „nečiji i drugima nedostupni“, odnosno zakonima i propisima nekome dodijeljeni.

Na kraju, obitelji koje su imale zakone svoje kuće danas imaju zakone globalne kuće, a države koje su nekada bile zajednice naroda sa prirodnim resursima na nekom području sad imaju samo funkciju lokalne raspodjele.

Sve te promjene rezultat su zakona raspodjele, prisvajanja i konstantnog rasta jednih na energiji drugih. Takav svijet danas nazivamo modernom, naprednom civilizacijom za koju kažemo da za osnovni rezultat ima ostvarenje slobode čovjeka kao pojedinca.

Ipak, Siegmund Freud je jednom rekao: “sloboda pojedinca nije rezultat civilizacije, ona je postajala davno prije civilizacije”.

Iznenadna pojava ovoga malog virusa nas upravo na pravi problem upozorava. Nova “epi pravila” odražavaju se na mogućnosti za život, zdravlje i rad svakoga živoga čovjeka ponaosob.


I kao što vidimo stanje će se po građane ove civilizirane slobodne i neovisne demokratske republika koju zovemo Hrvatska samo još više pogoršati u odnosu na druge.

Sada, kad je žrvanj rasta, ne zbog virusa, nego zbog pravila, usporio, hrvat stvarno vidi što je od svih tih silnih prirodnih resursa stvarno ima. Kao da odjednom ne živi u istoj državi na istoj planeti.

Jasno vidi da je globalno-lokalna raspodjela postala glavni problem njegove svake slobode. A to nikako to nije problem njegovih neograničenih želja jer naravno, prirodne resurse nitko nije odnio, oni su samo više ili manje iskorišteni.

Ali su zbog ekonomske raspodjele njemu kao članu društva i po pravu i ustavu jedinom stvarnosm vlasniku postali nedostupni.

A tada, gle čuda, shvati da uistinu nisu resursi oskudni, već je on kao čovjek postao o njima oskudan. Jednostavno ih nema u njegovom vidokrugu, vremenom su propisima raspodijeljeni negdje i nekome drugdje.

A to nije Samiboyeva pretpostavka, Samiboy tvrdi da su resursi prirodno oskudni a ne da je čovjek o njima zbog raspodjele oskudan. I tako, hrvat vidi da je vremenom on kao čovjek postao jedan mali resursić za ostvarenje nečijih neograničenih želja.

Osim fokusa na sagu s cjepivima, hrvat može, na primjer, pročitati u novinama da nafte u svijetu ima i previše ali da je njemu to svejedno. Ovisi o tome hoće li mu netko dati mogućnost da ju dobije ili neće pa sama vrijednost, odnosno cijena na pumpama više ne predstavlja neki veliki problem.

Ako se grije pak na drva, vidi da nema svojih drva, on ne može otići u šumu nasjeći si drva kao nekada. Ta drva po ustavu jesu dijelom njegova, a po zakonu nisu već su tko zna čija.

Ima drva ali nema drva. I može se, tek kad umre, žaliti Upravi vodovoda.


I onda se uvijek u “kriznim situacijama” pojavi pojam društvene solidarnosti koji se najviše koristi i nameće kao alat za rješenje svakog problema. Čovjek nema drva, umrijet će od zime, dajte vi koji ih imate solidarno pomozite čovjeku da se barem malo ugrije.

Solidarnost kao alat izgleda baš kao kad se organiziraju dobrotvorni događaji za pomoć za liječenje neke osobe kad se na ekranu dalekovidnice pojave slavne osobe, promotori, koje preko nekoliko puta više cijene telefonskog poziva Hrvatskoga telekoma skupljaju sredstva za takvu društveno solidarnu namjenu.

Pri tome solidaran čovjek plati telefonski poziv puno više od uobičajene cijene. A sve slavne osobe su točno toliko slavne koliko od društvene kase dobiju novaca i bez obzira na njihov osobni doprinos.

Uvijek, na solidarnosti jednog čovjeka prema drugom bolesnom čovjeku drugi dodatno zarađuju. A sve se događa čak i pored toga što svaki mjesec kroz zdravstveni sustav svojim novcima ionako izdašno pomaže raspodjeli kroz sustav obavezne solidarnosti u Lijepoj Našoj.

I na kraju, kako se kaže, obavezni sustav solidarnosti je zakazao.

To nije slučaj samo sa zdravstvenim sustavom nego i sa mirovinskim i socijalnim i sa svim sustavima obvezne društvene solidarnosti.

Treba se uistinu zapitati je li zahtijevana i naširoko promovirana solidarnost, alat koji će riješiti neku pa i ovu epi-krizu i druge probleme koje će ta kriza izazvati?

Zato, korištenje takvog psihološkog alata solidarnosti, na primjer, “cijepi se misli na druge”, možete shvatiti kao moguće rješenje kako naš vrli stožer tvrdi ili kao njihovu poruku da napokon shvatite gdje je vaše mjesto i uloga u ovom našem obavezno solidarnom, u načelu, siromašnom društvu.

To stožer također svakodnevno poručuje: ostanite doma niste vi za nešto drugo.


Uobičajeno i po definiciji, efikasnost bi trebala osigurati manju potrošnju resursa za stvoriti isti rezultat.

Efikasnost je varijabla u formuli definicije koja označava „manje gubitaka“. Ali to nikako nije varijabla koja kaže „manje potrošnje resursa“. U ekonomiji rasta ona znači potrošiti što više resursa da bi se efikasnošću dobio što veći rezultat.

Ona je opravdana Samiboyevom definicijom, jer jedino tako je moguće zadovoljiti te silne i neograničene ljudske želje. EFIKASNOST je dakle u suštini analgetik, tabletica koja ublažava ekonomsku bol ali ne liječi uzroke boli.

Bol je simptom i kad popijete plavu tabletu efikasnosti simptomi boli nestanu a uzrok boli ostane.

Ta tableta čovjeku pomaže da ga ne boli, da lakše zaspe, odmori se i prikupi snagu za sutra i sve ispočetka i tako svaki dan. Vremenom, ljudi stvaraju i stvore ovisnost i bez takve tabletice ne znaju živjeti.

Na taj problem ukazuje jedno znanstveno istraživanje s Brookings instituta u 132 zemlje kroz posljednjih 50 godina.

Zaključak je da  su ljudi u bogatim zemljama sa višim BDP-om po stanovniku, iskusili manje fizičke boli, depresije, vjerojatnije je da jedu bolju hranu i više se smiju. Manje je vjerojatno da će biti ljuti, da će im biti dosadno i vjerojatnije je da će biti odmorniji.

I ako dobro pogledate, sve što je u istraživanju nabrojeno kao mjera zadovoljstva nisu nekakve neograničene želje ljudi, već osnovne potrebe ljudi kao vrste, potrebe da budu to što jesu, samo obični ljudi. Da budu zdravi a ne bolesni dok žive, žele život bez tableta.

I tu je kvaka. Ekonomija rasta traži sve veću efikasnost, a čovjek koji nema energije za rad je manje efikasan pa tako i manje iskoristiv resurs. Kao da priroda kaže, ako tako mora biti, ako su toliko prokleti da su im želje neograničene neka onda budu svaki dan bolesni, eto im te njihove tablete.

I onda dođe virus, za njega nema tablete i blagostanje postane teškosranje.


Kako efikasnost u stvari znači efikasnost kreatora, tj. stvaratelja, kristalno je jasno da efikasnost društva ovisi isključivo o efikasnosti ljudi koji žive, rade i gospodare. Zbog relacije implikacije jasno da globalna i bilo koja druga ekonomija ovisi najviše o čovjeku kao najvažnijem iskoristivom resursu i onda naravno o gospodarenju čovjekom kao najvažnijem resursu.

Za ovu, epidemijom stvorenu propast ekonomije ispada da su krivi glavni svjetski kreatori Kinezi. U praksi, ako Kinezi prestanu stvarati, nastaje ekonomska panika u cijelom svijetu jer resursi potrebni za život i rad odjednom postaju nedostupni. Pa su tu onda Rusi koji ne žele dati plin, pa onda bogati koji ne daju cjepiva Africi itd.

To pokazuje sve probleme ekonomske ovisnosti nekog društva i posljedično pojedinca o volji drugih pojedinca iz drugih društava.

Naravno, nisu krivi Kinezi, oni se brinu za sebe, nije to ni rezultat neograničenih želja nekog skromnog Hrvata, niti je to rezultat oskudnosti prirodnih resursa Lijepe Naše.

To je isključivo rezultat i problem hrvatskog gospodarenja i čina ekonomske raspodjele koja je dovela do ovisnosti hrvata o plavoj tableti efikasnosti, kako Kineza tako i drugih.

Ovisan o nekoj tableti ili drogi, nije onaj koji ju proizvodi već onaj koji ju KONZUMIRA. Isto tako za širenje ovisnosti nije zaslužan onaj koji ju proizvodi već onaj koji je čini dostupnom, tj. onaj koji su RASPODJELJUJE i PRODAJE.

Kao što doma roditelji kroje zakone i pravila kuće, tako i društva svaka za sebe kroje svoje zakone i pravila. Ta pravila vrijede i za onoga koji proizvodi, i za onoga koji distribuira i za onoga koji konzumira.

Ako ne želite imati dijete ovisnika ili narkomana imat ćete pravila koja to sprječavaju. Isto vrijedi i za jedno društvo koju nazivamo državom, a ta pravila nazivamo REGULACIJOM.

Regulatori, kreatori regulative, kako im mi krivo tepamo “ljudi na vlasti”, nemaju zadatak brinuti o potrebama pojedinaca, oni imaju zadatak brinu o “potrebama društva”. A to je vrlo neprepoznatljiv i širok pojam. Tako “društveni moto” nije kako danas promoviraju preko stožera civilne zaštite direktna zaštita pojedinca već funkcioniranje društva koje bi za posljedicu imalo zamišljenu indirektna dobrobit za čovjeka kao člana tog društva.

To je bitno različito, jer ta društvena briga se, ovisno o takozvanom društvenom poretku, očituje u ekonomskom raspodjeljivanju tj.kome više, kome manje a nikako svima jednako.

Indirektno, pojedinci na vlasti reguliraju ili ozakonjuju igru ostvarenja želja i potreba ljudi. Zato mi to zovemo vlast jer taj posao ustvari predstavlja i znači vladanje.

Na primjeru ove epi krize, tj. stanju nedostupnosti vlastitih resursa i ovisnosti o tuđim jasno je da neograničenost želja za ekonomiju rasta kao praksu ima isključivo metaforičku i marketinšku vrijednost koja se ne krije u području stvarnog života i rada nekog čovjeka.

Ona se krije u području psihologije ili neograničene ljudske želje za moći.

Nisu stari grčki vlastelini podijelili zemlju robovima zbog pojma slobode i solidarnosti već zbog stvaranja svoje veće nadmoći. To su prozvali demokracijom.

I danas se u takozvanim demokratskim društvima vrijednost pojedinog regulatora i moć društva mjeri po nadmoći jednoga prema drugom. Imamo kreditne AA, AA+, A-, B razine društva koje ustvari predstavljaju razinu cijene koju treba platiti za sudjelovati u globalnoj ekonomiji rasta. Imamo G7, G20, razne ekonomske skupine a svi drugi čekaju što će oni reći.

Tako i tamo se donose sve odluke o budućoj raspodjeli resursa.

Osim toga cijeli svijet čeka što će o cjepivima reći američka FDA iako sva društva imaju svoje pandane FDA. Očigledno je da služe za Copy i Paste, a tako je i sa vladama, saborima, čak i predsjednicima.


Ljudi po svom rođenju, kad ih pogledate onako goloruke svi imaju slične moći i nemoći. I zatopsihološki, nije dobro da jedni vide da kod drugih postoji super nadmoć, a posebno da se razotkrije način kako se do nje dolazi.

Zato je poželjno da ovi drugi popiju plavu tabletu i odmaraju, jer dok oni spavaju, najbolje po noći, uz pomoć regulatora, drugi izvršavaju svoj naum. Tada postoji najmanje smetnji i otpora.

To je razlog zašto „bundžije“, neki pokreti i takozvani teoretičari zavjere na kraju uvijek završe s rješenjem: “ljudi probudite se.”

Danas, postati supernadmoćan a da to bude svima prihvatljivo i izgleda solidarno je sve lakše i jednostavnije provedivo.

Imamo filantropiju, osobna odricanja, virtualne dobre namjere i slično. Ali da bi uistinu jedni živjeli od energije drugih bilo je potrebno jednaku vrijednost nečije kreacije mjeriti na različite načine.

Novac je tako idealno sredstvo mjere za takve stvari. Cijena rada ili vrijednost jednog čovjeka zbog regulirane ekonomije i željene nadmoći postala je ključni element ekonomskog rasta. Danas sve ima svoju cijenu u novcu pa i ljudsko biće kao najvažniji resurs rasta bez obzira na njegovu stvarnu vrijednost.

Zbog toga je u vremenu “starog normalno” najveća većina ljudske kreacije ili proizvodnje završila u dalekoj Kini. Ali ne zbog Samiboyevog nauka oskudnosti vlastitih prirodnih resursa ili neograničenosti ljudskih želja, već zbog želje za nadmoći.

Zbog nadmoći je ekonomija je postala izrazito globalna a zadovoljenje potreba ovisno o dostupnosti tuđim resursima, bez obzira na vlastite resurse.

I nije svima isto jer ipak su različita društva zbog lokalne raspodjele isto tako različito ovisna, različito bogatija i kako kaže istraživanje, različito sretnija. A to je i odgovor zašto su resursi potrebni za život i rad jednoga Hrvata postali nedostupni kad Kinezi prestanu stvarati.

Nema onoga što nam treba kad ne stvaramo ono što nam treba. Sami smo sebi, kroz regulaciju, temeljem raspodjele stvorili ovisnost i nije neka utjeha što nismo jedini i bez obzira koristili mi razna ideološka rješenja tipa: “svatko prema sposobnostima, svakom prema potrebama ili svatko prema podobnostima svakom prema iskaznici”. Sve je to samo reklama ili bolje rečeno propaganda.

Dat ću klasičan primjer toga. Na Wikipediji možete pročitati da se vremenom svijest o gubicima povećala i zabrinula mnoge pa se intenzivno traga za novim oblicima energije, takozvanim alternativnim energetskim izvorima koji se znaju iskoristiti.

Ti novi oblici su ustvari oduvijek postojeći prirodni oblici. To je priča kako smo od vodenica, preko hidrocentrala, električne i atomske energije došli ponovno na korištenje vodenica.

Neki će ljudi pomisliti da smo se napokon osvijestili ili “probudili”. Ali globalni regulator ne misli tako pa takve izvore energije posebno preporučuje kao spasonosno rješenje takozvanim zemljama u razvoju. Preporučamo da se snalazite kako znate i umijete s tim što od čiste prirode još imate.

Ali ono što mi stvarno hoćemo, e to neće, ne može biti i nije vaše. Zato očigledno za različita društva postoje različita globalna pravila, i sve je fino zakonito složeno i “pristankom” ugovoreno.

Kad ljudi postavljaju pitanje zašto je Hrvatska “zemlja u razvoju”, oni ustvari pokušavaju dobiti odgovor gdje su i kako su naši Samiboyi, regulatori dijeleći šakom i kapom doveli državu do stupnja da je zapela u razvoju?

Samiboyi daju različite netočne odgovore, na primjer, zato što smo “mali”, zato što smo “mlada država“, zato što smo nedavno prije 30 godina “imali rat”.

Ali to su samo nemušti izgovori. Uzrok je u tome što smo se mi izgubili u bespućima služenja svemu i svakome, u mračnom tunelu regulative s golemim brojem službenika koji služe regulaciji i vrlo malim brojem službenika koji služe svojoj svrsi. Kao država smo postali nečije prekobrojne sluge bez svrhe.

I zaista, teško je naći barem jednog Hrvata za gospodara koji će misliti “hrvatskom glavom“. Zato se nude rješenja u izreci “kud’ svi tu i mali Mujo”, najbolje svi u Njemačku ili Irsku, a samo neki u Brisel.

A na taj način i zbog toga mi sve više “zapinjemo” a Nijemci i Irci se sve više “otpinju“. Danas, u ovoj krizi oni rade sve kako u budućnosti ne bi ovisiti o tome hoće li ili neće Kinezi i dalje raditi i taj proces “vraćanja diteta materi” traje već godinama, a virusić je samo to još više potencirao.

Oni se bolje brinu za svoju kuću, Macron ne zove u pomoć nekog Aladrovića, a Plenković malo malo nazove Žan Mišela.


Na primjer, zamislite jednu obiteljsku kuću. Obitelj ima to što ima što nije dovoljno potencijala da zadovolji sve članove obitelji, odnosno da im osigura ono što stvarno trebaju, pa čak i ono što ne trebaju ali žele.

Otac radi to što radi, majka isto tako, djeca nešto drugo i tako dalje. Rade super efikasno i svejedno nisu sretni i zadovoljni jer jednostavno imaju to što imaju, a do onoga što trebaju sve teže dolaze.

Uz pomoć raznih tableta jedna takva hrvatska obitelj “životari“. Mogu tako godinama, usput slušajući druge kako je to jednostavno tako, sjediti i plakati „zapeti u razvoju“.

Ipak, mogu reći sami sebi da nisu baš tako oskudni. Imaju svoje unutarnje rezerve, nekakve resurse, na primjer, ako imaju zemlju ili vrt koji ne obrađuju počnu ga obrađivati, ako žive u stanu, imaju nešto drugo, mozak, ruke, noge.

Imaju sebe i svoju vrijednost i trebaju ih koristiti za sebe.

To će shvatiti jedino tako da stvore uvjerenje o svojoj vrijednosti i korisnosti i kad prihvate da je vrijednost ustvari onolika koliko sami sebi vrijede. Takvo vrijednosno načelo sadržano je u mudrim izrekama, na primjer „cijeni sebe ako hoćeš da te drugi cijene“ ali i u izreci „kako će on drugome pomoći kad ne može ni sam sebi“.

To što ćete učiniti nakon toga, to je stvar odluke, a ono što ih sprječava da uzmu stvar u svoje ruke je uvjerenje da mora biti tako kako drugi kažu jer to govore zakoni Samiboy ekonomije i poljedično zakoni države.

A jednako kako je u obitelji, točno tako kako je i u društvu ili državi u kojoj jedna takva obitelj živi i radi, dakle po nekakvom vrijednosnom društvenom načelu.

Poanta je da vrijednost možete mjeriti cijenom, ali načela ne. Načela vrijednosti definiraju stvarnu vrijednost, pa tako i ekonomsku.

Zato ekonomija nije znanstvena fantastika i nešto neprirodno, ona zbog ljudi i po njima kao takva i postoji, ne zbog tvornice vijaka, turističke agencije ili državne uprave, nego zbog ljudi.

To je ono što se događa u praksi, ono kako živimo i radimo, ona se očituje kao i sve što postoji, u prirodnim zakonima i njenim odnosima, možeš-ne možeš, hoćeš-nećeš, a na kraju i početku imaš-nemaš.

To je praksa, ponašanje i rad, to je pravi centralni problem pojedinog društva i pojedinca.

A kakva praksa, takvo društvo. Društvo ovisno o Samiboy mišljenjima a ne potrebama života. I sami znamo da sigurno nije došlo do raslojavanja ili bogatstva i resursa u rukama male manjine zbog teorije ili znanosti.

Ipak, lakše je kad je za čovjekov neuspjeh kriv netko drug, a ne on sam. Tako dolazimo do problema i relativnosti grijeha i raznih simbioza koje tome služe.


Danas jasno vidimo da zbog različite prakse postoje društva ili države bogate prirodnim resursima a materijalno siromašnih ljudi i društva siromašna prirodnim resursima a materijalno bogatih ljudi.

To se između ostaloga događa i zato što neki popiju plavu tabletu da lakše zaspu, tvrdo i neometano spavaju da se bolje odmore za sutra. A dotle, neki drugi, skrivećki, po noći najviše rade.

A prirodno, po noći čovjek puno slabije vidi stvari. Na primjer, jasno je da je bicikl iz nečijeg dvorišta lakše ukrasti pod okriljem noći i dok vlasnik spava nego po danu.

To je regulirano kao lopovluk koji se kažnjava ako se lopov uhvati na djelu. Na kraju ovisno o tome kakav je sud ovisi koliko i kakvo će biti obeštećenje ili kako bi rekli „pravda zadovoljena“. To je tako bez obzira čemu taj bicikl služi jer bicikl je vlasnikov resurs i kao takav po većini regulacije neotuđivo dobro.

Ali, za ekonomiju raspodjele nije svejedno čemu takav bicikl služi.

Tek ako bicikl služi ekonomskoj svrsi, onda je on društveno ekonomski iskoristiv resurs. Sjetite se mota regulacije ili “brige za društvo“. To što bicikl nije koristan znači da je potrebno primijeniti nekakve društvene mjere, pa će zbog ekonomske računice, regulator sve neiskoristive bicikle „nacionalizirati“ i zbog ekonomske solidarnosti raspodijeliti ih nekome kome su potrebni i tako ih „denacionalizirati“.

Bicikl naravno koristim metaforički, kao sredstvo razmatranja odnosa privatno-društveno, a pojmovi nacionalizirati i denacionalizirati su načini kako nečije postane svačije i kako svačije postaje nečije.

U tome kako regulatori nacionaliziraju i denacionaliziraju vlastite resurse ovise ekonomski rezultati jednog društva ili države.

U praksi, naš će “hrvatski” regulator, bicikle između ostalih raspodijeliti i onima koji spavaju od 10 do 10 i kukaju nad svojom sudbinom. Treba im da se, ako žele, umjesto da pješače, malo provozaju do birtije. U praksi, švedski regulator će bicikle raspodijeliti onima koji će taj bicikl iskoristiti za ekonomski koristan rad na primjer za voziti se na posao.

Naš će regulator od 1000 nacionaliziranih bicikala 700 denacionalizirati a 300 ostaviti sebi za svoje potrebe. Švedski regulator će od 1000 nacionaliziranih bicikala njih 950 denacionalizirati a samo 50 ostaviti za svoje potrebe.

Razlog je naravno u tome što naših regulatora ima toliko da im treba najmanje 300 bicikala a Švedskih toliko da im je dovoljno 50, iako ukupno Šveđana ima dva puta više nego Hrvata. I to će i jedan i drugi regulator učiniti zato jer je takva regulativa, zakon.

Ipak dok su u skladištu nacionaliziranih bicikala oni uskladišteni, oni su ekonomski neiskoristivi.

Iz pogleda efikasnosti ekonomije rasta to je čisti gubitak, a kako je regulator zadužen za efikasnost društva jasno je da to postaje njegov problem. I zato je najbolje za regulatora da bicikli nekako nestanu.

Ima različitih načina, jedan od češćih je skloniti ih negdje gdje je drugačija regulativa. I najbolje je to učiniti po noći. I vidite, to nije lopovluk već regulativa, takozvana „rupa u zakonu“.

Na kraju, to što, metaforički, vrijedi za „vaš“ bicikl, vrijedi i za „vaš dio“ šume, vode i drugih prirodnih resursa, vrijedi i za sve ono što ste rođenjem kao čovjek, za svoj život, dobili na poklon od prirode.

Na primjeru bicikla sam pokazao da se pri regulaciji može puno lakše nego pri lopovluku griješiti. I mišlju kod smišljanja pravila, riječju kod obrazloženja i djelom kod donošenja zakona. Sve poslije je zakonito i više nije grijeh.

A jedino što u demokratskom poretku, regulatora ne kači i grijeh propusta.

S druge strane, regulator grijeh ne može ostvariti ako čovjek kao vlasnik resursa, na primjer bicikla neće dopustiti da se bicikl nacionalizira.

To je obično, ustavom, njegova neotuđiva privatna imovina. Kao i druga ustavom jamčena prava, na rad, na slobodu, na kretanje, na život.

I zato, što više nacionalizacije čovjek dopusti to je veći njegov grijeh prema samome sebi, grijeh propusta. Tako da je blagostanje, siromaštvo ili bogatstvo u demokratskim društvima podjednako rezultat pogrešaka regulatora i propusta građana.

To ja nazivam demokratska simbioza grijeha. Ili “narod ima točno takvu vlast kakvu i zaslužuje“.

Drugi je problem što ekonomija ne razumije takve simbioze. Čak i kad se ozakoni ta regulatorna naknada 300 bicikla za noćni rad i ljudi svojevoljno propustom pristanu na takvu simbiozu, ekonomija zbog svojih zakona to neće društvu oprostiti.

Zato što je dobar dio od onih 700 denacionaliziranih bicikala koji služe za povremeni za prijevoz do birtije i dalje su ekonomski beskorisni za društvo. Simbiozom grijeha čisti stvoreni ekonomski gubitak.


I tako se sada u ovoj epi-eko-krizi rezultati simbioze jasno vide. Jer odjednom, baš kad nam najviše trebaju, nema toliko potrebnih bicikala.

Kako bi rekao Kalimero, to je prava pravcata nepravda.

I sada oni koji su spavajući, čak i žmireći ostali bez bicikla koji im sada nasušno treba, pokušavaju to ispraviti na način da traže natrag svoj nacionalizirani bicikl. Pa sad greškom svoje logike traže od onih koji su dobili bicikle da im ih vrate.

Ali to se neće i ne može dogoditi jer jednostavno tih bicikala nema, a ono čega nema ne možete ni vratiti. Bez obzira kako su otuđeni, nema stvarnog grijeha jer to nije lopovluk već regulativa nastala simbiozom grijeha.

I čak i da postoje bicikli negdje na skladištu oni ih ne mogu vratiti na način kako to neki sada pokušavaju. Neki pokušavaju to činiti na isti način kao i regulator, po postojećoj regulativi ili tako da na „svoje propuste“ gledaju kao na „tuđe grijehe“.

Dakle, ostajući u postojećoj simbiozi, samo bi oni malo mijenjali mjesta u tom odnosu. Probajte vidjeti taj nemoguć mogući rezultat na kraju balade.

Tko bi dolje sad bi gore a da sve ostane isto. Nemoguće. Ne mogu uspjeti čak ni u području grijeha riječi, na primjer na facebooku, zbog toga što će se pojaviti neki neovisni autoriteti sa zaključkom da je najbolje da sve ostane tako kako je, jer to je nužan zakon ekonomije.

Samiboy je rek’o, i na njegov iskaz regulator lupio pečat i tako dobio odobrenje svih članova našeg društva.

Jedini pravi problem regulatora je taj što scenarij noćne regulacije u demokratskom poretku pretpostavlja da uvijek prije grijeha djela ili raspodjele ide grijeh riječima.

Zato da riječ može djelom postati. A za to je ipak potrebno planirati noćni rad ili kako ja to zovem pripremom grijeha propusta.

Na primjer, imamo najnoviju izjavu iz samog vrha regulatora. Glavni ministar je izjavio da to što će najveći mogući novac e-unija raspodijeliti samo članicama e-zone u kojoj mi nismo, ali je to za nas kao društvo izvanredna vijest. Zato što ćemo i mi hrvati baš zbog zakona ekonomije od toga imati velike koristi.

To je usput izračunao neki naš Samiboy analizirajući “što na što utječe” u zakonima e-ekonomske raspodjele. Samo je propustio uključiti da se to što na što utječe nedavno jako promijenilo epi-kriznim dekretima raspodjele. Pa je matematička analiza na temelju starih među-utjecaja sigurno pogrešna.

Ali to je zasad samo jedan veliki grijeh riječima. Jer vjerujte, za nas neće biti koristi već velike štete baš zbog zakona ekonomije.

Odnosno zbog sve veće važnosti vrijednosti potencijala u ukupnoj energiji nekoga sustava. Znate da potencijal služi isključivo da se može obaviti rad, prvenstveno za stvarati a ne za trošiti. Vidite, u dane zaključavanja u ovoj epi-krizi ukupna ekonomija je pala, želje su postale naglo ograničene i sve se svodi na borbu za osiguranje potreba modernog “novonormalnog” života.

Vjerujem da vidite koliko ste u proteklih mjesec dana manje trošili nego inače, ali ste ostajući doma još manje stvarali nego inače. Shvaćate da se u takvoj situaciji i načela vrijednosti i same vrijednosti resursa i proizvoda mijenjaju.

Samo je pitanje što se oko vas događa sa potencijalom, s novcem. Naime, iako je novac u pravilu sam po sebi bezvrijedan, najvažnija je mogućnost, tj. potencijal koju on kao sredstvo pruža, odnosno njegova moć.

Kako vrijednost svega mjerimo količinom novca, danas je dovoljno da neki faca regulator samo naznači što namjerava učiniti i da vrijednost neke tvrtke, države, zajednice, ujedno i svih članova, tj. ljudi drastično padne ili naraste.

Vidite stvarna vrijednost nije stvarna vrijednost.

Samo pogledajte koliko resursa i rada je potrebno za jedno a koliko za drugo i bit će jasno da takvo vrijednosno načelno ne bi bilo moguće da ne gledamo vrijednost svega isključivo kroz novac. To isto tako ne bi bilo moguće da novac ne predstavlja veću vrijednost od resursa od kojeg živimo pa čak i od sebe samih.

Zato oskudnost za većinu ljudi znači oskudnost o bezvrijednom novcu a ne oskudnost o nekom prirodnom vrijednom resursu. Tako je Samuelsonova raspodjela dobara iz definicije postala sekundarna stvar, a umjetno regulirana raspodjela novca primarna stvar.

Dakle, vrijednost se danas mjeri po potencijalu za stvaranje, a ne po stvorenome. Rast se mjeri u količini novca, potencijalu, mogućnostima, a ne količini i strukturi proizvedenih dobara. To zovemo tržišna kapitalizacija.

Tako je kapitalna ili potecijalna vrijednost tvrtke Tesla procijenjena kao vrijednost deset najvećih proizvođača automobila na svijetu zajedno, a koji proizvedu na tisuće automobila više od Tesle.

Samiboyeva ekonomija je vremenom nadograđena. Novac, a ne resurs ili dobro, je primarno sredstvo stvaranja moći i nadmoći. A novac se i po danu dok ste doma i po noći dok spavate ubrzano i različito stvara i među ljudima raspodjeljuje.

U krizi, jasno da sva društva pokušavaju iskoristiti svoje potencijale kako bi usporili pad. Ako Kinezi odluče raditi više za sebe a manje za druge, tako će i e-uniji i e-zoni napravili pomutnju u računanju blagostanja.

Brojke kažu, društva Europe trebati će puno više stvaratelja i trebati će potrošiti puno više potencijala ako žele zadržati stanje. Pa se pitajte tko će unutar e-unije imati veći potencijal u e-globalnoj raspodjeli, Nijemci, Francuzi ili mi Hrvati, graničari stari?

Naravno, prirodno i potpuno jasno, kao rezultat razlike u potencijalu dogoditi će se točno to što se uvijek događalo, Hrvati će ostati graničari stari i bezgraničari mladi.

Baš kao što su nekad Dalmatinci otplovljavali brodovima u daleki svijet i kao što Slavonci danas odlaze u Njemačku ili Irsku, iako imaju super čisto plavo more i crnu plodnu zemlju, resursa koliko im srce želi.

Ali ništa od Samiboyevi ekonomskih postavki nije razlog za to, to su sve lako dokazive neistinite pretpostavke.

Odlaze zbog toga što ne žele griješiti prema sebi u ovoj simbiozi grijeha, odlaze zato što mogu i hoće. Odlaze zbog boljih mogućnosti za život, potencijala društva.

A taj potencijal, to je osnovni zadatak svakoga lokalnog regulatora.

Vidite, najjače članice e-unije zbog igre nadmoći jačaju „svoje“ mogućnosti a nikako „naše“ mogućnosti. One će kao društvo na kraju imati od toga direktne koristi a mi kao društvo indirektne štete.

I zato, baš kao i uvijek do sada, i ovaj zadnji grijeh riječima pokazuje da su u hrvatskoj raspodjeli ljudi uvijek bili i jesu višak.

To je tako ekonomski izračunato lipi moji.

A moguće je da naš premijer uz jedan dobar savjet nekog Samiboya makroekonomista vidi indirektnu ekonomsku korist društvu tako da se riješi viška potencijala. Točna je bila tvrdnja da ulazak u EU otvara beskrajne mogućnosti našim ljudima.

Znate onu da čovjek i magarac znaju više od čovjeka, da budem do kraja sarkastičan, ako je Hrvat višak u tom odnosu onda se takvo društvo ne treba zvati Hrvatska već Tovarnik.

I tako postavlja se pitanje, tko će u Tovarniku kupovati te bicikle za nacionalizaciju i denacionalizaciju? Manje bicikala će značiti da će se postotak naknade za noćni rad morati povećati sa 20 na 30, 40 ili 50 posto.

Razumijete li da se današnje hrvatsko regulatorno domoljublje, ono se ne očituje u pitanju gdje je naš potencijal, nego u pitanju kolika je potrošačka marža na bicikl.

I zato Hrvatskom domoljubu, to što će Njemačka i druge članice e-zone novčanom injekcijom povećati mogućnosti i tako živjeti od vrijednosti stvaranja a ne od potrošačke marže nema baš nekog velikog smisla. Njima je svejedno što će taj “mali” problem postati ključna razlika je u vrijednosti buduće raspodjele i odgovoru pojedinih društava na rizik da Kinezi prestanu raditi.

I ishod blagostanja će ovisiti o odnosu pogrešaka regulatora i količini propusta građana. Ako želite pročitajte moj serijal HR ČIP tamo pišem o nekim naznakama života i rada budućih generacija.


Koji su to najčešći grijesi naše simbioze?

Recimo jedna uobičajena namjerna pogreška je izgovarati se za budućnost pozivajući se prošlost.

Na primjer, rat i prošle sukobe a što ima isto toliko ekonomske koristi kao i rasprave o ustašama i partizanima. Kao da Njemačka nije bila cijela razrušena? Kao da i tamo nema nacista i antifašista.

Vidite, jasno je da je svaki ekonomski problem u „sada“ a ne u „prije“, i da je svaki utjecaj od prije vidljiv i sada. Tako će i ovaj virus sada imati utjecaj na budućnost.

Za to razumjeti nisu potrebni doktorati i veliki mozgovi. Tako se prava pogreška očitava se u demagogiji sadašnjeg trenutka. U izjavama i učenjima svih naših autoriteta Samiboya u ovoj zdravstveno ekonomskoj virus krizi.

Sve se radi kako struka kaže, hahahahahahah. Svi pričaju o proračunu i makroekonomiji i pojmovima tipa zaduženje, povrat ili moratorij na kredite. Govore o značaju nečijeg kapitala koji se posuđuje i raspodjeljuje i svi su super pametni oko poticaja, davanja, posuđivanja, rebalansa, jednom riječju oko politike raspodjele.

Jedan je pravedniji i solidarniji od drugoga i svima su ispred svega riječi potrošnja i posljedični rast.

Ispada da je gotovo nevažan element to gdje je taj potencijal koji će omogućiti takve velike ideje?

Možda oni zato svoje pare ne drže u hrvatskim bankama. To je isto kao što se većina jako velikog postotka „liječnika u našoj vlasti“, naših novih heroja kojima plješćemo sa balkona, koji rade u našem odličnom javnozdravstvenom sustavu, ipak liječi u Američkim fuj-nesolidarnim bolnicama.

O tome gdje se školuju djeca naših znanstvenika i profesora ne treba ni pričati. Ne treba pričati ni o tome da nam je svaki znanstvenik koji je “odselio” ili se “odgradio” od Hrvatske veći znanstvenik od onoga koji je ostao.

Jer, kako i ne bi kad nam je svaki belgijski keksić uz kavu na benzinskoj pumpi bolji od našega, jer nam je svaka druga kava bolja od Franckove.

A što je najtužnije tako i je.

To nisu slučajne pogreške i propusti, zar ne? Kupujmo Hrvatsko a prodajmo strano je nula, ništa, kila mozga, i zato jedino što ljudima preostaje je kud’ svi tu i mali Mujo.

Hrvati vide da se sve svodi na održavanje na površini sa sve većim utezima na nogama. Utezi ostaju a mišići slabe, a sigurno je da će se globalna raspodjela moći i nadmoći u cijelom svijetu nastaviti.

Zato je prije, u ovom tekstu bilo je pitanje što je sa novcem. Pa ako malo skrenemo pogled sa dnevno transparentnih brojki straha, crta i krivulja herojskog stožera, vidjet ćemo da vrijednosti dionica globalnih kompanija rastu u nebo.

Čak je i virtualni bitcoin i vrlo kratkom vremenu, od početka epi-krize značajno narastao.

To je zato je se polako stvaraju neki potencijali i mogućnosti za budućnost.

U ovome trenutku preraspodjeljuju se svi resursi na globalnoj razini, sve, nafta, zlato, plin, voda, a posebno se prave planovi za raspodjeljivanje ljudi.

Mnogi lokalni regulatori to shvaćaju, ali ne i mi. Možda postoji plan B, možda je on da u ne tako dalekoj budućnosti zamolimo e-migrante da ostanu u Lijepoj Našoj i da popune naša spašena radna mjesta, na primjer mjesto savjetnika za Hrvatski svemirski program. Ali neće ići, možda jedino ako im ponudimo posao pomoćnika načelnika u novoosnovanoj Agenciji za virusom ugrožena gradska područja.

Ekonomija je jednostavna stvar, život i rad, i opet će, i nakon ove krize ovisiti samo o ljudima. O tome možeš-ne možeš ili hoćeš-nećeš i naravno i dalje o reguliranoj visini i količini naknade za noćni rad.

Sve će biti skoro isto kao lani, ali ni približno tako skoro pa isto.


Zašto mi našu Hrvatsku zovemo Lijepa Naša?

Upravo zbog toga što će mnogi reći da za osiguranje potrebe jednog Hrvata hrvatski resursi nisu problem, priroda se pobrinula za to prirodno bogatstvo. To su hrana, voda i siguran dom, dodajmo još da je važno zdravlje i kultura, možda još malo sporta ili druženja i eto prosječnog zadovoljnog Hrvata.

Ali, to je samo moje neznanstveno pa samim time nestručno i neozbiljno odokativno mišljenje, a ozbiljnih analiza baš i nema što znači da ne postoji potreba za produbljivanjem znanja.

Nema čak ni običnih usporedbi. Na primjer, Austrijanci izvoze električnu energiju, 70% dobivaju iz svojih prirodnih hidrocentrala. Najveći su izvoznik Magnezija u svijetu, nemaju mora i razvedenih otoka a imaju nekoliko puta veći prihod od turizma od nas.

Obična usporedba bi pokazala da imamo i mi svoje rijeke, svoj magnezij ili nešto drugo i jednako lijepu zemlju? Ovako, odokativno.

A onda na pitanje možemo li i mi to kao i Austrijanci iskoristiti, ovako, opet odokativno čini se da nećemo.

Vidite da je na pitanje možemo li odgovor dan kao na pitanje hoćemo li.

To nije ni približno skoro pa isto.

To je zato što uvijek imamo spremno međupitanje: „tko će to što su Austrijanci i s čime napraviti“? To je isto kao što ćemo mi izgraditi Pelješki most, a vidite da nećemo, mi ćemo samo njegovu izgradnju platiti, našim nacionaliziranim biciklima. I dalje ćemo živjeti i raditi pod istim Samiboy pretpostavkama da smo oskudni resursima i da su naši ljudi višak.

Mnogi tvrde da je ova epi-eko-kriza Božji dar, pojavljuju se nekakve naznake svjesnosti o tome da možemo. I stvarno nije potrebno biti vidoviti Milan da se zaključi da uvijek možemo.

I osim naznaka svjesnosti pojavljuju se i naznake da postoji volja za neka nova ekonomska rješenja, da ne bude ovako.

Samo, meni se nekako čini da je odgovor na glavno i vječno hrvatsko pitanje: hoćemo li onda to i učiniti”, jednostavno nećemo. Jer, neki Samiboy će se pojaviti na TV i izjaviti: možemo, ali …. bla, bla, bla, najbolje je ne. Znate ono, BDP postotak, potrošnja generira rast, najbolje da otvorimo još jedan šoping centar.

Eto, to se događa u svakoj zemlji simbioze namjernih grešaka i propusta, u zemlji bez pravog vrijednosnog načela i bez stvaranja ekonomske vrijednosti.

Jednostavno je, Nijemac sebi generacijama stvara vrijednost, dok Hrvat generacijama troši svoju vrijednost. To u praksi ima za rezultat da jedan Nijemac nedavno imao 2,5 a danas ima 4 puta više potencijala, mogućnosti za život od jednoga Hrvata.

I zato nitko ne može ni zamisliti situaciju da jedan Nijemac poželi stvarati u Hrvatskoj, raditi i živjeti u Hrvatskoj. Ne da bude „šef“ hrvatskog ali njemačkog telekoma, već da bude „običan radnik“ hrvatskog telekoma, baš kao što naš čovjek u Njemačkoj nije „šef“ Deutsche telekoma već „običan radnik“. I još je zbog toga sretan kao malo dijete, kao e-migrant koji je došao na željeno odredište.

Možda treba malo promijeniti izreku o Muji, u izreku o Ivici, na primjer: “kud’ svi e-migranti tu i mali Ivica.”


I sada, opet ću iskoristiti prisutnu epi-eko-krizu koja, kako neki kažu napokon pruža određene prilike za poboljšanja, ali … bla, bla, bla, ali nećemo ih iskoristiti zato jer je narod glup.

I nije samo riječ o regulativi već i o grijehu propusta.

Na primjer, ova naša prividna solidarnost, naša zajednička partizanska borba za svako radno mjesto.

Naime, ta radna mjesta i dalje zahtijevaju iste ljude, iste vještine, drugim riječima, istu ekonomiju, istu praksu pod istim pravilima. To veliko čuvanje radnih mjesta nije ništa drugo do borba za očuvanje staroga načina života i rada što po zakonu akcije i reakcije ne može i neće iznjedriti neko novo društvo.

Kad regulator kaže da spašava gospodarstvo on u suštini spašava postojeće stanje i društveni poredak, pravocrtno bez promjene smjera. I kad vidite ove krizne ekonomske mjere, sve je to ustvari sustav davanja i uzimanja bicikla i sve se radi u okviru postojeće regulacije raspodjele.

Jasno je da Hrvati obožavaju bicikizam.

I potpuno je jasno, pljeskom nagrađeno i ponosno najavljeno da nam nakon krize predstoji novi povratak u budućnost. Kako to stručno na hrvatskom nazivaju “reset“. Jedna nova re-demokratizacija u starogrčkom sirtaki stilu.

Naime neki novi vlastelini će Hrvatima pomoći da se oslobode utega, vratiti će im “dignitet” kako kažu naši učitelji. Tako će im svoj potencijal iznajmiti na razne načine, kroz ročnost, kamatu i razna novčana modeliranja.

Moratorij ili krematorij, svejedno je kako se zovu ali to će Hrvate osloboditi ropstva ovisnosti o njihovim željama i pretvoriti u robove ovisnosti o egzistencijalnim potrebama. Razumijete zašto je Samiboy dobio Nobelovu nagradu. Za staru re-demokratizaciju demokracije kao privida svoje definicije.

Čak i da Hrvati ne žele takav život u svojoj Lijepoj našoj, svejedno će lokalni regulator takve ugovore pečatirati umjesto njih. To mu je uloga, a kako Hrvati to ne vide kao svoj propust, tako će sve to novim reizborom regulatora pozlatiti.  

I kako neki naši uvaženi regulatorotvorci:

pa BDP ionako nema baš previše direktne veze s građanima“, “mi smo tako dobri da ćemo se bez problema moći zadužiti gdje god hoćemo, čak je u ovoj krizi manje važno po kojim uvjetima“; “o tome što ćemo napraviti misliti ćemo slijedeće godine, sad je kriza“.

Vidite da je naša ekonomija znanost koliko i kišna vremenska prognoza.

Vjerojatno će pasti kiša zato što vjetar donosi oblake iznad naših glava, ali to nije sigurno jer može vjetar naglo promijeniti smjer ili će se oblaci ispadati prije nego dođu pa ih zato vjerojatno neće ni biti.

Jedino što je u ovoj krizi dobro po našu čudesnu simbiozu odlično je rekao naš ministar zdravstva:

“No sikiriki ljudi, nema ni stvarne pogreške ni moralne dileme, uskoro će nam to i znanstvenici potvrditi, za sve će zaslužan biti jedan mali poluživi nametnik virus.”

I već je izmišljena nova tableta u bilo tekućem obliku i bit će svima lakše, bol će naglo nestati i lakše ćemo zaspati.

I tako svaki dan. Tabletu će nam prodati netko drugi.


Na kraju, ne mogu da se ne vratim na znanost i znanje.

Ako u stvarnosti postoji pitanje onda ono traži i rješenje, ne postoji odgovor ako ne postoji pitanje jer jasno je da onda jednostavno ne treba ništa rješavati.

Pa evo nekoliko pitanja koja po meni traže odgovor.

Je li uistinu za sve pogreške i propuste kriv jedan virus? Je li stvarno virus kriv što ne radimo i živimo iako smo zdravi i sposobni? Na kraju, je li stvarno virus kriv što smo bolesni?

Ako je odgovor potvrdan onda je rješenje dano, nova plava tableta. Spavajte, odmarajte, sve će biti u redu, tu su oni koji najbolje znaju, oni zaduženi da misle za vas i da rješavaju vaše probleme. Neka bude tako.

Ali ako je odgovor negativan, onda stvarno želite misliti svojom a ne stožerovom glavom, možda ste, a do to niti ne znate, postali pravi teoretičar zavjere. Ali onda ujedno razumijete i da priliku za bolje imate uvijek, i sa virusom i bez virusa i da je, po prirodnom zakonu nemoguće da tuđa glava želi bolje vama nego samom sebi, čak i bolje nego vi sami sebi.

Samo je problem problem razlučiti, jer danas imamo zločesti stožer koji nas zatvara i ne da nam živjeti i raditi i anđeo čuvara, Marka s trga, koji će vam dobre volje podići minimalnu plaću. To koliko je točno onoliko koliko vrijedite u ovoj Lijepoj Našoj punoj nametnika ekonomske raspodjele.

I ne možete reći da to nije znanstveno dokazano, vidite da Marko s trga sve radi po preporukama struke i znanosti, ukazanje je svaki dan u 14 sati, dakle po danu kad svi dobro vide. Nema ama baš nikakvih problema i brige, i zato, pitanje svih pitanja u ovom trenutku je, kakva je epidemiološka situacija?

Ispada da je ona uvijek, svake pola godine, jednako valovita, a u presjeku jedna ravna crta na grafu, to se pravilno zove pravac koji teži u beskonačnost.

Ja je zovem kud’ svi tu i mali Mujo, a da bih potvrdio tu svoju pretpostavku proveo sam kao što prava znanost i nalaže jedan eksperiment da bih to empirijski dokazao.

Na početku sam promatrao obavezno solidarne i stoga razmaknute Hrvate koji čekaju u redu da uđu u jedan konzumov super konzum. Istraživanje sam provodio najmanje tri puta tijekom najmanje tri različita razdoblja na jednako vrlo reprezentativnom uzorku.

Nakon pomnog promatranja i bilježenja uočio sam jedno uvijek ponavljajuće pravilo. Naime, koliki razmak od prvoga Hrvata zauzme drugi Hrvat u redu, točno toliki će razmak zauzeti svaki slijedeći u redu u odnosu na onoga ispred sebe u redu. Na primjer, ako se drugi od prvoga odmaknuo 2 metra i 14 centimetara onda će međusobni razmak svih u redu biti 2 metra i 14 centimetara. Ili 4 i po, svejedno, sve naravno unutar dopuštene statističke pogreške.

Vidite to je ono kak’ svi tu i mali Ivica, jednostavno je.

Ali tako je dokazano i da stožer uopće ne treba definirati „koliki je razmak“, njegova je uloga samo da definira „obavezan razmak“. Tako je jasno dokazano da vrijedi pravilo kud’ stožer tu i svi Hrvati.

Jedino i uz sav trud nisam mogao nikakao dokazati kak’ Hrvati tak i njihov stožer. To eventualno možete nagađati ako gledate “kako” vi poštujete regulativu a kako stožer.


Znanost kaže da znanje stvara pretpostavke za zaključivanje, a to je temelj uvjerenja i na kraju shvaćanja ili razumijevanja naše stvarnosti.

Ako krivo razumijemo onda krivo zaključujemo, a to može značiti da imamo problem sa znanjem.

I ja mislim da mi, osim biciklizma, imamo i taj problem u ekonomiji. Zato se može stalno prodavati muda pod bubrege, zato jer je moguće.

Na primjer, izjava: “ako se cijepite dva puta zaustavit ćemo epidemiju” ima isto pogodbeno značenje kao i tvrdnja : „ako uvedemo fiskalizaciju bit ćemo mala Švicarska“. To je isto kao da kažete „ako ne budemo prvi onda možda budemo drugi“.

Nismo postali ni mala Švicarska a bogami nismo ni prvi ni drugi, a nisu ni dvije doze nigdje zaustavile epidemiju.

Pogodba je najjajča tvrdnja po kojoj se griješi riječima. Pogodba nije odluka, ali u prirodi i životu svakom djelu ipak prethodi neka odluka. Pogodba je način da se ne donose jasna odluka.

I ako se pogodbena tvrdnja ne ispuni, ništa strašno, to je samo jedna logička pogreška.

Ipak, to si regulator ne može dopustiti, pa je zato imenovan stožer koji si to može dopustiti. Stožer je samo potrošna roba u ekonomiji raspodjele resursa, dobara i virusa.

I kamo dalje rođače, u boj za narod il’ za život svoj?

O tome u slijedećoj objavi.

Galvanizator.

P.S.

Dragi svi, napisao sam svoje dvije prve knjige koje još nisu u potpunosti dovršene. Bio bih sretan i zahvalan ako ih želite pročitati i dati mi pokoji koristan savjet i kritiku.

Ako želite kliknite na preuzmi za preusmjerenje na stranicu za preuzimanje knjiga

Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s