SAMIBOY

Jasno je, u ovoj krizi to je posebno naglašeno, cijeli svijet, pa i Lijepa Naša, funkcionira na jedan jedinstven način. Autoritativan način. Jedni smisle pravila a drugi ih bespogovorno slijede. Barem velika većina. I nije samo u pitanju zdravlje ljudi, u pitanju je generičko razmišljanje i ponašanje ljudi.

Kao da milijarde ljudi misle jednom jedinom glavom, kao u futurističkim holivudskim filmovima koji se bave tematikama jednoumnih društava. Kako se ono kaže: „kud’ svi tu i mali Mujo.

Kad gledamo stvari iz vlastitog kuta čini nam se da puno toga možemo, da sami odlučujemo o svom životu. Ali, u ovom trenutku napretku svijeta i ljudske vrste, bio je potreban je samo jedan mali virusić da vidimo kako to u stvari izgleda. Skoro da što god poželimo možemo ali skoro da ništa što poželimo ne možemo.

I jasno je, ljudi osluškuju i čekaju da im netko drugi kaže što da rade, a i po svemu što vidimo proizlazi i da to jedva čekaju. Tako žive i rade u jednom društvu.

Očigledno je da životni put čovjeka kreće od doma, od obitelji, tamo se prvo nešto nauči, tamo se događaju prva životna iskustva. U obitelji se kreira svjetonazor ili osobni pogled na stvarnost.

Odrastanjem, ljudi shvate da se život u obitelji svodi na poštivanje postavljenih načela, pravila, tj. zakona zajedničkoga života. Svaka kuća, svaka obitelj, iza zatvorenih vrata, ima svoja pravila života i rada.

Taj život nije izoliran, obitelji žive u društvu ili državama, a ta pravila života i rada se zovu ekonomija. Pojam dolazi od grčke riječi Oikonomia; oikos ili kuća i nomos ili zakon, a što bi bukvalno prevedeno značilozakon kuće“.

Mi to još zovemo gospodarstvo i svaka kuća ili društvo ima svoga gospodara, nekoga tko gospodari životom i radom članova društva. Svaka kućna ekonomija je takva kako se njome gospodari.

Hrvatska ekonomija je pojam koji se odnosi na pravila života u hrvatskoj kući ili državi, a kada govorimo o globalizaciji govorimo o ekonomiji na našoj planeti Zemlji.

A koliko je kuća bogata ovisi o tome kakva su pravila i koliko se radi i stvara. Tijekom ove bolesne krize vidimo stvarnu potvrdu toga, vidimo da život i rad izgleda puno drugačije jer su malo drugačija pravila.

I jasno se vidi kako drugačija pravila stvaraju i drugačije odnose među ljudima i kako kreiraju budućnost života i rada.

Na primjer, većina Hrvata danas jasno razumije da, ako ne rade i stvaraju, neće imati od čega živjeti.

Ima i onih koji misle i rade drugačije, taj pogled ovisi od toga od čega žive, isključivo od svoga rada ili dijelom i većinom od drugih i njihova rada.


Mnogi su pokušali i jesu definirali ekonomiju, definicije su se vremenom mijenjale i ima ih raznih.

Ipak, najpoznatija je ona po kome je to je nešto kao znanost, a što proučava kako društva iskorištavaju nedovoljne i oskudne resurse da bi proizvela određena dobra i usluge i raspodijelila ih među ljudima zato da zadovolje njihove neograničene želje.

Tako je u načelu ekonomiju definirao Amerikanac Samuelson i za taj svoj rad dobio Nobelovu nagradu.

On je cijeli život radio kao teorijski predavač, ekonomski i politički savjetnik. I na ekonomiju je gledao iz toga kuta, kao na neku vrstu povezanih znanja i iz kuta gospodarenja i gospodara.

Ali, kako je on bio priznati autoritet tako su se njegove pretpostavke i rješenja počele naučavati u školama širom svijeta.

Baš kao i Darwin koji je svojim razmišljanjem postao „sveta krava“ teorije evolucije tako je i Samuelson za svoje sljedbenike postao „sveta krava“ teorije ekonomije. Ja ga od milja volim zvati, skraćeno, Samiboy.

I tako današnji autoriteti moderni „Samiboyi“ podučavaju nove generacije o tome što je to ekonomija. I tvrde i uče generacije da su efikasnost proizvodnje i raspodjela dobara najvažnije odrednice moderne ekonomije.

Sve počinje od resursa i prirodnih dobara. Resurs je u širem smislu sve ono što se može koristiti za proizvodnju koja stvara proizvode ili usluge što zovemo dobra. To su sredstva i rad, potrebni oblici energije da bi se stvorili proizvodi i usluge koje direktno ili indirektno zadovoljavaju želje i potrebe ljudi.

Definicija od početka do kraja uvažava zakon o očuvanju energije jednog zatvorenog sustava. Dakle, nije moguće stvoriti nešto iz nečega i nije moguće stvoriti nešto bez nečega.

Mora postojati resurs, nekakav oblik energije iz čega će se stvarati neki novi oblik energije. Uobičajen pojam za to je iskorištavanje, znači da se iskorištava dio nečega cjelovitog u prirodi za stvaranje nečeg novog i cjelovitog u pojavi.

A kako ne postoji perpetum mobille, mora postojati posrednik, pretvarač koji će obaviti pretvaranje jednog oblika u neki drugi oblik energije. Energija toga pretvarača je također resurs koji se koristi u proizvodnji.

Proizvodnja je stvaranje i rastvaranje, dakle primjena sile, a rezultat je kreacija, na primjer proizvod ili usluga. Zato je nafta resurs, zato je električna energija resurs, zato je stroj resurs, ali zato je i čovjek resurs.

To je osnovna definicije, svaki oblik energije je resurs koji se iskorištava, bio on prirodan ili umjetno stvoren.

Tako proizvodnja direktno utječe na egzistenciju i količinu nekog resursa ili oblika energije u prirod, a.kako je priroda konačna, tako Samiboy zaključuje da će prirodni resursi koji se iskorištavaju u proizvodnji postati nedovoljni.

Ipak, obzirom da se to ne zna za sigurno jer resursi nastaju i nestaju na razne načine, da bi to izgledalo istinito, on uvodi tezu o neograničenostima ljudskih želja.

I zato, kako je nemoguće iz ograničenosti prijeći u neograničenost on uvodi lijek koji se naziva efikasnost proizvodnje i na kraju ekonomičnost kao pojam.

Jer, istina, za budućnost čovjeka nije svejedno kako i koliko energije trošimo da nešto stvorimo. Zbog efikasnosti je nastala industrija. Izumljeni su strojevi koji rade efikasnije od ljudi, odnosno brže i točnije, snažnije.

Ali, kako je Samiboy između ostaloga bio savjetnik i teoretičar državnog proračunavanja tako je on demonstrirao korištenje matematičkih metoda pri istraživanjima ekonomskih problema, odnosno uzročno posljedičnih veza između različitih ekonomskih aktivnosti.

I zamislite, zaključio da je sve to međusobno povezano, te da postoji omjer utjecaja jednoga na drugo. Resursa, proizvodnje, dobara, čovjeka, društava i procesa u okolini.

I tako je zaključio da se problemi koji se pojavljuju u praksi mogu možda riješiti jedino putem razotkrivanja, analize i produbljivanja znanja, odnosno na principima na kojima počiva znanost.

Iako, osnovne pretpostavke da su resursi oskudni, a posebno da su ljudske želje neograničene, za početak, govore da ne postoji konačno povoljno rješenje po čovjeka.

Vidimo da primjena takvog modela života i rada ostavlja nerješive posljedice na održivost života na zemlji. Naravno, nisam rekao ništa novo i nešto što ne vidimo svakodnevno, vidimo da sve više režemo granu na kojoj sjedimo.

Problem je taj što se ekonomija u školama i na fakultetima uči tako da se iste pretpostavke uzimaju kao činjenice i tako nema promjene smjera. I glavno je pitanje dokle smo stigli u tom rezanju i što smo od znanja produbili?

I eto ga, Samiboy je rek’o, tako je zaključeno da je osim efikasnosti, glavni zadatak neke ekonomije pronaći odgovore kako dobra, energiju i resurse među ljudima raspodijeliti.

Ili u prijevodu, efikasno odrediti kome je koliko resursa potrebno sukladno njegovim željama. I zato razni gospodari imaju razna pravila.

Te probleme vidimo, na primjer i u ovoj situaciji epidemije, zar ne? Više nego ikada ljudi ne znaju što će sada “biti” i strahuju što će s njima “biti”.


Zašto je to tako?

Za početak, teza o neograničenosti ljudskih želja ustvari znači stalni, beskompromisni, svakodnevni i neumorni ekonomski rast kroz generacije i generacije. Tako blagostanje, standard i život mjerimo isključivo kroz rast.

Tako smo naučili i živimo i radimo pod ekonomskim načelom, ako ne rastemo nema ni novaca a onda ni života.

Novac je naravno potencijal, mogućnost da živimo u ovako definiranoj ekonomiji. I zato se uspješnost jedne države mjeri se po rastu BDP, dakle po rastu društvene proizvodnje iskazane u novcima, a blagostanje po novcima po glavi stanovnika.

I zato ekonomiju neograničenih želja ne vidimo kao problem već rješenje života, bez obzira na posljedice po konačnu oskudnost. Takve posljedice su odavno razotkrivene i bilo kakva analiza to nije promijenila, a niti su vremenom produbljena znanja iole nekome važna.

Ipak neki jesu a neki nisu svjesni i drugih prirodnih zakona.

Jasno je kako energija ne može nestati ni nastati. Dio energije se kroz proizvodnju samo pretvorio u neki drugi oblik energije.

Znamo i kako i zašto, pri svakom radu ili proizvodnji stvara se energija koju zovemo toplina, a toplinu kao energiju nije moguće pretvoriti u oblik iskoristive energije s željenom efikasnošću. Toplina kao energija ima svojstvo da bježi van iz našeg malog zatvorenog sustava. Zato toplina za ekonomiju znači gubitak.

Što više proizvodnje, to je više topline, a što više topline to više gubitka energije.  Što više i brže „rastemo“ veće su nam šanse da više i brže „propadnemo“. Rast na kraju znači sve brže rezanje grane na kojoj sjedimo.

I tako osnovno znanje kaže, bilo kakva proizvodnja, efikasna ili neefikasna svejedno će proizvoditi gubitke ili oblike energije koje ne možemo ili ne znamo koristiti. Isto tako, zbog prirodnih zakona, nema takvog posrednika koji proizvodi samo nešto korisno, on uvijek proizvede i nešto beskorisno.

Rast ne rješava problem, barem što se tiče opstanka kompletne ljudske vrste na našoj planeti. Ali on istovremeno pruža rješenje života za neke ljude.

Prirodni zakoni jednostavno govore da u našem malom ograničenom svijetu, zatvorenom energetskom sustavu, nečiji rast je moguć na način da drugi imaju smanjenje.

I jasno je, ako želite mirno i bez frke ispuniti svoje neograničene želje, to je moguće jedino tako da ograničite tuđe želje.  

To nije moguće napraviti ako svatko ima svoje, treba sve nekako postati nečije, i povijest nam pokazuje da to nije teško učiniti, samo je potrebno definirati različita pravila raspodjeljivanja koja ljudima izgledaju moguća, istinita i donekle pravedna.

Tako smo vremenom, od plemena, kroz ratovanja, osvajanja, robovanja i oslobađanja, udruživanja i razdruživanja došli do država i ubrzane globalizacije u kojoj države imaju i igraju svoju lokalnu igru.

Sve su to događanja uzrokovana ekonomijom ili gospodarenjem. Vremenom su prirodni resursi koji su nekad bili „svačiji i svakome dostupni“ tako ekonomskom raspodjelom postali „globalni ili nečiji i svakome nedostupni“.

Obitelji koje su imale zakone svoje kuće danas imaju zakone globalne kuće, a države koje su nekada bile zajednice naroda na nekom području sad imaju funkciju lokalne raspodjele.

Sve te promjene rezultat su varijabli raspodjele, prisvajanja i konstantnog rasta Tako danas ovakav svijet nazivamo modernom, naprednom civilizacijom za koju kažemo da je osnovni rezultat ili ostvarenje sloboda čovjeka.

Ipak, Siegmund Freud je jednom rekao, sloboda pojedinca nije rezultat civilizacije, ona je postajala davno prije civilizacije. To je točno, zar ne?

Pojava ovoga malog virusa nas upravo na to podsjeća. Odjednom se svatko počeo brinuti za svoje zakone kuće posebno. Problemi su postali vidljivo lokalni i prenijeli su se na društva i na svakoga čovjeka.

I tako je ovaj članak vezan uz ekonomiju jednog društva nastalog kroz povijest, a koje se zove civilizirana slobodna i neovisna Republika Hrvatska.


Sada, kad je žrvanj usporio, Hrvat stvarno vidi što je od svih tih silnih prirodnih resursa stvarno ima. Mišljenje mu se lagano bistri. Vidi da je globalno-lokalna raspodjela postala glavni problem njegove slobode, problem njegovog opstanka, a ne problem njegovih neograničenih želja.

Kao da odjednom ne živi na istoj planeti.

Ispada da je Hrvat samo jedan mali resursić u procesu tuđeg prisvajanja prirodnih resursa. Naravno, resursi nisu nestali oni su negdje više ili manje iskorišteni, ali zbog raspodjele njemu nedostupni. Jednostavno ih nema na vidiku, raspodijeljeni negdje i nekome drugdje.

I gle čuda, shvati da nisu resursi oskudni, već je on kao čovjek vremenom postao o njima oskudan. Pročita u novinama da nafte ima i previše ali da je njemu to svejedno jer se sad ne može voziti ni biciklom.

Može pročitati da 160 litara nafte vrijedi manje od jedne zaštitne medicinske maske ili jedne boce Žuje.

Grije se na drva a nigdje drva, ne može si pomoći i otići u šumu nasjeći si drva, jer ta drva, po zakonu nisu njegova već svačija, iako ustvari po zakonu jesu i njegova.

Tako su se Hrvati odjednom zabrinuli za svoju budućnost, jer se može smrznuti iako ima svoja drva koja nema, i može se tek kad umre, žaliti upravi vodovoda.

Ovo je mali slikoviti prikaz pojma društvene solidarnosti, pojma koji se u ovo vrijeme najviše koristi i nameće upravo kao alat za rješenje problema proizašlih iz epidemije.

Ona izgleda točno kao ona kad se organiziraju dobrotvorni događaji za pomoć za liječenje neke osobe kad se na ekranu dalekovidnice pojave slavne osobe, promotori, koje preko nekoliko puta više cijene telefonskog poziva Hrvatskoga telekoma skupljaju novce za takvu društveno solidarnu namjenu.

Pri tome solidaran čovjek telefonski plati poziv nekoliko puta više od uobičajene cijene, a razlika se uplaćuje na račun onoga kome taj novac treba. Slavne osobe su točno toliko slavne koliko od “Zampa” dobiju naših novaca bez obzira na njihov osobni društveni doprinos, i još će biti slavnije pa će onda od budućeg nameta Zampa dobiti još više novaca.

Tako na solidarnosti jednog čovjeka prema drugom čovjeku neki drugi dodatno zarađuju. Ipak, čovjek je solidaran zato što on to želi biti i hoće i može nekome pomoći.

To je stvarno jako lijepo od jednoga Hrvata. Čak i pored toga što svaki mjesec kroz zdravstveni sustav svojim novcima ionako izdašno pomaže.

Zdravstveni sustav u Lijepoj Našoj je sustav obavezne solidarnosti koji služi upravo zato da osigura pomoć takvima kojima je potrebno liječenje. On kao što vidimo on to ne osigura.

To stvarno nije lijepo ni solidarno posebno prema onome tko treba pomoć. Kako se kaže, sustav solidarnosti je zakazao, i to nije slučaj samo sa zdravstvenim sustavom nego i sa mirovinskim i socijalnim i sa svim sustavima obvezne društvene solidarnosti.

Pa se onda treba stvarno zapitati je li i u ovom slučaju epi-krize, zahtijevana i naširoko promovirana solidarnost, alat koji će riješiti krizu i probleme koje će ta kriza izazvati?

I kako se to vjerojatno neće dogoditi zašto se onda koristi?

Zato dragi moji, korištenje takvog alata možete shvatiti kao jedino moguće rješenje kako stožer tvrdi, ili kao poruku da napokon shvatite gdje je vaše mjesto i uloga u ovom našem siromašno solidarnom društvu.

To vam stožer također svakodnevno kaže, #ostanitedoma.


A sad da se vratim na načine gospodarenja. Uobičajeno, i po definiciji efikasnost bi trebala osigurati manju potrošnju resursa za stvoriti isti rezultat. Efikasnost je varijabla u formuli koja označava „manje gubitka“, ali to nikako nije varijabla koja kaže „manje potrošnje resursa“.

Jer u ekonomiji rasta ona znači potrošiti što više resursa da bi se efikasnošću dobio što veći rezultat. Veći rezultat je opravdan jer jedino tako je moguće zadovoljiti te silne i neograničene ljudske želje.

Efikasnost je dakle u suštini analgetik, ublažava ekonomsku bol ali ne liječi uzroke boli. To je „neka ide dok ide”. Tako danas cijeli svijet živi, po načelu što manje boli.

Bol je simptom bolesti i kad popijete plavu tabletu efikasnosti simptomi boli nestanu a uzrok boli ostane. Ta tableta čovjeku pomaže da ga ne boli, da lakše zaspe, odmori se i prikupi snagu za sutra i sve ispočetka i tako svaki dan.

To pokazuje jedno znanstveno istraživanje s Brookings instituta u 132 zemlje kroz posljednjih 50 godina.

Zaključak je da  su ljudi u bogatim zemljama sa višim BDP-om po stanovniku, iskusili manje fizičke boli, depresije, vjerojatnije je da jedu bolju hranu i više se smiju. Manje je vjerojatno da će biti ljuti, da će im biti dosadno i vjerojatnije je da će biti odmorniji.

Ali, ako dobro pogledate, sve što je u istraživanju nabrojeno kao mjera zadovoljstva nisu nekakve neograničene želje ljudi, već osnovne potrebe ljudi kao vrste, potrebe da budu to što jesu, samo obični ljudi. Da budu zdravi a ne bolesni dok žive, žele samo život bez tableta.

Ipak, ekonomija rasta traži sve veću efikasnost, a čovjek koji nema energije za rad je manje efikasan pa tako i manje iskoristiv resurs.

Kao da priroda kaže, ako tako mora biti, ako su toliko prokleti da su im želje neograničene neka onda budu svaki dan bolesni. Eto im te njihove tablete, jer trebaju se naspavati, odmoriti se, trebat će im energije da zadovolje te svoje želje i da naravno nekako podignu taj svoj BDP.

Problem je što vremenom čim ljudi popiju tabletu, stvaraju i stvore ovisnost i bez tableta ne znaju živjeti.

A kako efikasnost u stvari znači efikasnost kreatora, tj. stvaratelja, kristalno je jasno da efikasnost društva ovisi isključivo o efikasnosti ljudi koji žive, rade i gospodare.

Onda je zbog relacije implikacije jasno da globalna i bilo koja druga ekonomija ovisi najviše o čovjeku kao najvažnijem iskoristivom resursu i onda naravno o gospodarenju čovjekom kao najvažnijem resursu.

Vidite da čak i za ovu, epidemijom stvorenu propast ekonomije ispada da su krivi glavni svjetski kreatori Kinezi.

U praksi, ako Kinezi prestanu stvarati, nastaje ekonomska panika u cijelom svijetu jer resursi potrebni za život i rad odjednom postaju nedostupni.

To pokazuje sve probleme ekonomske ovisnosti nekog društva i pojedinca, pa tako i jednog Hrvata.

Naravno, nisu krivi Kinezi, a nije to ni rezultat neograničenih želja jednog Hrvata a niti je rezultat oskudnosti prirodnih resursa Lijepe Naše.

To je isključivo rezultat i problem hrvatske ekonomije, gospodarenja i čina politike raspodjele koja je dovela do ovisnosti o plavoj tableti efikasnosti kako Kineza tako i drugih naroda i država.

Naravno, ovisan o nekoj tableti ili drogi, nije onaj koji ju proizvodi već onaj koji ju konzumira. Isto tako za širenje ovisnosti nije zaslužan onaj koji ju proizvodi već onaj koji je čini dostupnom. Onaj koji su distribuira i prodaje.


I kao što doma roditelji kroje zakone i pravila kuće, tako i društva svaka za sebe kroje svoje zakone i pravila. Pravila vrijede i za onoga koji proizvodi, i za onoga koji distribuira i za onoga koji konzumira.

Ako ne želite imati dijete ovisnika ili narkomana imat ćete pravila koja to sprječavaju, a isto je i sa društvima. To nazivamo regulacijom.

Regulatori, kreatori regulative, kako im mi krivo tepamo “ljudi na vlasti”, nemaju zadatak brinuti o potrebama pojedinaca, oni imaju zadatak brinu o potrebama društva.

To je vrlo širok pojam. Njihov moto nije, kako danas promoviraju preko stožera civilne zaštite, direktna zaštita pojedinca već funkcioniranje društva kao nekakva zamišljena indirektna dobrobit za čovjeka kao člana tog društva.

To je bitno različito, jer ta društvena briga se, ovisno o takozvanom društvenom poretku, očituje u ekonomskom raspodjeljivanju tj. od svih kome više, kome manje a nikako svima jednako.

Indirektno, pojedinci na vlasti reguliraju ili ozakonjuju igru ostvarenja želja i potreba ljudi. Zato mi to zovemo vlast, taj posao ustvari i predstavlja vladanje. I očigledno postoje velike razlike u tome kako pojedini regulatori to čine.

Na primjeru ove krize, tj. dostupnosti ili nedostupnosti resursa jasno je da neograničenost želja za ekonomiju kao praksu ima isključivo metaforičku vrijednost.

Ona se ne krije u području ekonomije, životu i radu čovjeka, već na drugom mjestu, u području psihologije ili neograničene ljudske želje za moći. Pa je tako globalna regulacija i smišljena kao točka osiguranja nadmoći jednih društava prema drugima, u konačnici nadmoći čovjeka nad čovjekom.

Na primjer, nisu stari grčki vlastelini podijelili zemlju robovima zbog pojma slobode i solidarnosti već zbog stvaranja svoje veće nadmoći. To su prozvali demokracijom i danas se u takozvanim demokratskim društvima efikasnost pojedinog regulatora i moć društva mjeri po nadmoći jednoga prema drugom.

Kako danas tako je i oduvijek bilo.


Obzirom da ljudi po svom bitku imaju slične moći, tako nije dobro da jedni vide da kod drugih postoji nadmoć. I zato je poželjno da jedni popiju plavu tabletu i odmaraju, jer dok oni spavaju, najbolje po noći, uz pomoć regulatora, drugi izvršavaju svoj naum.

Tada postoji najmanje smetnji. To je razlog zašto „bundžije“, neki pokreti i takozvani teoretičari zavjere na kraju uvijek završe s rješenjem: “ljudi probudite se.”

Postati nadmoćan a da to bude svima prihvatljivo i izgleda solidarno je sve lakše i jednostavnije provedivo.

Za to je potrebno da jednaku vrijednost nečije kreacije možete mjeriti na različite načine. Novac je idealno sredstvo mjere za takve stvari.

Tako danas sve ima svoju cijenu pa i ljudsko biće kao najvažniji resurs rasta. Tako je cijena rada ili vrijednost jednog čovjeka zbog regulirane ekonomije i željene nadmoći postala ključni element ekonomskog rasta. Zbog toga je najveća većina ljudske kreacije ili proizvodnje završila u dalekoj Kini.

Ne zbog Samiboyevog nauka oskudnosti vlastitih prirodnih resursa ili neograničenosti ljudskih želja, već zbog neograničene želje za nadmoći jednih nad drugima.

Jasno je, ekonomija je postala izrazito globalna a potrebe ovisne o dostupnosti, ali ipak su različita društva zbog lokalne raspodjele isto tako različito ovisna, različito bogatija i kako kaže istraživanje, različito sretnija.

Ali to je i odgovor zašto su resursi potrebni za život i rad jednoga Hrvata postali nedostupni kad Kinezi prestanu stvarati. Nema onoga što nam treba kad sami ne stvaramo ono što nam treba.

Sami smo sebi, kroz regulaciju, stvorili ovisnost i nije neka utjeha što nismo jedini.

Dat ću vam i drugi klasičan primjer. Na Wikipediji možete pročitati da se vremenom svijest o gubicima povećala i zabrinula mnoge pa se intenzivno traga za novim oblicima energije, takozvanim alternativnim energetskim izvorima, nekim drugim oblicima energije koji se znaju iskoristiti.

A ti novi oblici su ustvari oduvijek postojeći prirodni oblici. To je priča kako smo od vodenica, preko hidrocentrala, električne i atomske energije došli ponovno na preporuke za korištenje vodenica.

I neki će ljudi reći, napokon smo se osvijestili ili probudili. Samo što globalni regulator, ne misli tako pa takve izvore energije posebno preporučuje kao spasonosno rješenje takozvanim zemljama u razvoju.

Jasno je i zašto.Preporučamo da se snalazite kako znate i umijete s tim što od prirode imate. Ostalo je naše. Nema tu solidarnosti.


Kad ljudi postavljaju pitanje zašto je Hrvatska zemlja u razvoju, oni ustvari pokušavaju dobiti odgovor gdje su i kako su naši Samiboyi, regulatori i svi građani „zapeli u razvoju“?

Dobiju različite netočne odgovore, zato što smo mali, zato što smo mlada država, zato što smo imali rat. Tko danas u to vjeruje, to su samo izgovori, naime, uzrok je u tome što smo se mi izgubili u bespućima služenja.

U mračnom tunelu regulative s golemim broju službenika koji služe regulaciji i vrlo malim brojem službenika koji služe svojoj svrsi. Tako smo kao društvo postali prekobrojne sluge bez svrhe.

Teško je naći Hrvata gospodara koji će misliti hrvatskom glavom, i zato ljudi rješenje vide u izreci kud’ svi tu i mali Mujo, najbolje u Njemačku ili Irsku. Samo što na taj način i zbog toga mi sve više zapinjemo a Nijemci i Irci se sve više otpinju.

Oni ne žele u budućnosti ovisiti o tome hoće li ili neće Kinezi i dalje raditi. I taj proces vraćanja diteta materi traje već godinama, virusić je samo to još više potencirao.

Oni se samo bolje brinu za svoju kuću. Shvatili su kako.

Na primjer, zamislite jednu obiteljsku kuću. Obitelj ima to što ima što nije dovoljno potencijala da zadovolji sve članove obitelji, odnosno da im osigura ono što stvarno trebaju, pa čak i ono što ne trebaju ali žele.

Otac radi to što radi, majka isto tako, djeca nešto drugo i tako dalje. Rade super efikasno i svejedno nisu sretni i zadovoljni jer jednostavno imaju to što imaju, a do onoga što trebaju sve teže dolaze.

Kažemo da “ne žive” već uz pomoć raznih tableta “životare”. Mogu tako godinama, usput slušajući druge kako je to jednostavno tako, sjediti i plakati „zapeti u razvoju“.

A mogu reći sami sebi da nisu baš tako oskudni, da imaju svoje unutarnje rezerve, nekakve resurse. Na primjer, ako imaju svoju zemlju ili vrt koji ne obrađuju počnu ga obrađivati. Ako žive u stanu, imaju nešto drugo, mozak, ruke, noge. Imaju sebe i svoju vrijednost i nisu oskudni resursima i trebaju ih koristiti za sebe.

A to će shvatiti jedino tako da stvore uvjerenje o svojoj vrijednosti i korisnosti i kad prihvate da je vrijednost ustvari onolika koliko sami sebi vrijede. To što ćete učiniti nakon toga, to je stvar odluke.

Takvo vrijednosno načelo sadržano je u mudrim izrekama, na primjer „cijeni sebe ako hoćeš da te drugi cijene“ ali i u izreci „kako će on drugome pomoći kad ne može ni sam sebi“.

Ono što ih sprječava da uzmu stvar u svoje ruke je uvjerenje da mora biti tako kako drugi kažu. Posebno jer to govore zakoni ekonomije ili “Samiboy je rek’o”.

A jednako kako je u obitelji, točno tako kako je i u društvu ili državi u kojoj jedna takva obitelj živi i radi, dakle po nekakvom vrijednosnom društvenom načelu.

Poanta je da vrijednost možete mjeriti cijenom, ali načela ne. Načela vrijednosti definiraju stvarnu vrijednost, pa tako i ekonomsku. Zato ekonomija nije znanstvena fantastika i nešto neprirodno.

Ona zbog ljudi i po njima kao takva i postoji, ne zbog tvornice vijaka, turističke agencije ili državne uprave.

Ekonomija je ono što oduvijek postoji i ono što se događa u praksi, ono kako živimo i radimo. Ona se očituje kao i sve što postoji, u prirodnim zakonima i njenim odnosima, možeš-ne možeš, hoćeš-nećeš, a na kraju i početku imaš-nemaš.

To je praksa, ponašanje i rad, to je pravi centralni problem pojedinog društva i pojedinca. Kakva praksa, takvo društvo.

Zato čovjek treba pustiti ovisnost o Samiboy mišljenjima i primijeniti znanost života.

I sam zna da sigurno nije došlo do raslojavanja ili bogatstva i resursa u rukama male manjine zbog teorije ili znanosti.

Ipak, lakše mu je kad je za njegov neuspjeh kriv netko drugi. Tako dolazimo do problema grijeha i relativnosti.

I raznih društvenih simbioza koje tome služe.


Danas jasno vidimo da zbog različite prakse postoje društva ili države bogate prirodnim resursima a materijalno siromašnih ljudi i društva siromašna prirodnim resursima a materijalno bogatih ljudi.

To se između ostaloga događa i zato što neki popiju plavu tabletu da lakše zaspu, tvrdo i neometano spavaju da se bolje odmore za sutra. Dotle, neki drugi, skrivećki, po noći najviše rade.

Prirodno, po noći čovjek puno slabije vidi stvari.

Na primjer, jasno je da je bicikl iz nečijeg dvorišta lakše ukrasti pod okriljem noći i dok vlasnik spava nego po danu. To je regulirano kao lopovluk koji se kažnjava ako se lopov uhvati na djelu. Na kraju ovisno o tome kakav je sud ovisi koliko i kakvo će biti obeštećenje ili kako bi rekli „pravda zadovoljena“.

To je tako bez obzira čemu taj bicikl služi, bicikl je vlasnikov resurs i kao takav po većini regulacije neotuđivo dobro.

Ali, za ekonomiju raspodjele nije svejedno čemu takav bicikl služi. Tek ako bicikl služi ekonomskoj svrsi, onda je on društveno ekonomski iskoristiv resurs. Sjetite se mota regulacije ili “brige za društvo“.

To što bicikl nije koristan znači da je potrebno primijeniti nekakve društvene mjere, pa će zbog ekonomske računice, regulator sve neiskoristive bicikle „nacionalizirati“ a zbog ekonomske solidarnosti raspodijeliti ih nekome kome su potrebni i tako ih „denacionalizirati“.

Bicikl naravno koristim metaforički, kao sredstvo razmatranja odnosa privatno-društveno, a pojmovi nacionalizirati i denacionalizirati su načini kako nečije postane svačije i kako svačije postaje nečije.

U tome kako regulatori nacionaliziraju i denacionaliziraju vlastite resurse ovise ekonomski rezultati jednog društva ili države.

U praksi, naš će regulator, bicikle između ostalih raspodijeliti i onima koji spavaju od 10 do 10 i kukaju nad svojom sudbinom. Treba im da se, ako žele, umjesto da pješače, malo provozaju do birtije.

U praksi, švedski regulator će bicikle raspodijeliti onima koji će taj bicikl iskoristiti za ekonomski koristan rad na primjer za voziti se na posao.

Naš će regulator od 1000 nacionaliziranih bicikala 700 denacionalizirati a 300 ostaviti sebi za svoje potrebe. Švedski regulator će od 1000 nacionaliziranih bicikala njih 950 denacionalizirati a samo 50 ostaviti za svoje potrebe.

Razlog je naravno u tome što naših regulatora ima toliko da im treba najmanje 300 bicikala a Švedskih toliko da im je dovoljno 50, iako ukupno Šveđana ima dva puta više nego Hrvata.

I to će i jedan i drugi regulator učiniti zato jer je takva regulativa, zakon. U demokraciji to je vlast naroda, svih ljudi.

Ipak dok su u skladištu nacionaliziranih bicikala oni uskladišteni, oni su ekonomski neiskoristivi.

Iz pogleda efikasnosti ekonomije rasta to je čisti gubitak, a kako je regulator zadužen za efikasnost društva jasno je da to postaje njegov problem. Najbolje je da oni nekako nestanu.

Ima različitih načina, jedan od češćih je skloniti ih negdje gdje je drugačija regulativa. I najbolje je to učiniti po noći. I vidite, to nije lopovluk već regulativa, takozvana „rupa u zakonu“.

A to što, metaforički, vrijedi za „vaš“ bicikl, vrijedi i za „vaš dio“ šume, vode i drugih prirodnih resursa, vrijedi i za sve ono što ste rođenjem kao čovjek, za svoj život, dobili na poklon od prirode.

Na primjeru bicikla sam pokazao da se pri regulaciji može puno lakše nego pri lopovluku griješiti. Mišlju kod smišljanja pravila, riječju kod obrazloženja i djelom kod donošenja zakona. Sve poslije je zakonito i više nije grijeh.

Ali, vidite, u demokratskom poretku, regulatora ne kači i grijeh propusta. Ona je stvar ljudi, građana.

Regulator grijeh ne može ostvariti ako čovjek kao vlasnik resursa, na primjer bicikla neće dopustiti da se bicikl nacionalizira. To je obično, ustavom, njegova neotuđiva privatna imovina. Kao i druga ustavom jamčena prava, na rad, na slobodu, na kretanje, na život.

I zato, što više toga čovjek dopusti to je veći njegov grijeh prema samome sebi, grijeh propusta.

Tako da je blagostanje, siromaštvo ili bogatstvo u demokratskim društvima podjednako rezultat pogrešaka regulatora i propusta građana.

To ja nazivam demokratska simbioza grijeha. Ili “narod ima točno takvu vlast kakvu i zaslužuje“.

A drugi je problem što ekonomija ne razumije takve simbioze. Čak i kad se ozakoni ta regulatorna naknada 300 bicikla za noćni rad i ljudi svojevoljno propustom pristanu na takvu simbiozu, ekonomija zbog svojih zakona to neće društvu oprostiti.

Zato što je dobar dio od onih 700 denacionaliziranih bicikala koji služe za povremeni za prijevoz do birtije i dalje su ekonomski beskorisni za društvo.

Simbiozom grijeha čisti stvoreni ekonomski gubitak.


I tako se sada u ovoj epi-eko-krizi rezultati simbioze jasno vide. Jer odjednom, baš kad nam najviše trebaju, nema toliko potrebnih bicikala. Kako bi rekao Kalimero, to je prava pravcata nepravda.

I sada oni koji su spavajući, čak i žmireći ostali bez bicikla koji im sada nasušno treba, pokušavaju to ispraviti na način da traže natrag svoj nacionalizirani bicikl. Pa sad greškom svoje logike traže od onih koji su dobili bicikle da im ih vrate.

Ali to se neće i ne može dogoditi jer jednostavno tih bicikala nema, a ono čega nema ne možete ni vratiti. Bez obzira kako su otuđeni, nema stvarnog grijeh jer to nije lopovluk već regulativa nastala simbiozom grijeha.

I čak i da postoje bicikli negdje na skladištu oni ih ne mogu vratiti na način kako to neki sada pokušavaju.

Pokušavaju to činiti na isti način kao i regulator, po postojećoj regulativi ili tako da na „svoje propuste“ gledaju kao na „tuđe grijehe“. Dakle, ostajući u postojećoj simbiozi, aamo bi oni malo mijenjali mjesta u tom odnosu.

Probajte vidjeti taj nemoguć mogući rezultat na kraju balade. Tko bi dolje sad bi gore a da sve ostane isto.

Ne mogu uspjeti čak ni u području grijeha riječi, na primjer na facebooku, zbog toga što će se pojaviti neki neovisni autoriteti sa zaključkom da je najbolje da sve ostane tako kako je, jer to je nužan zakon ekonomije.

Samiboy je rek’o, i na njegov iskaz regulator lupio pečat i tako dobio odobrenje svih članova našeg društva.


Jedini pravi problem regulatora je što scenarij noćne regulacije u demokratskom poretku pretpostavlja da uvijek prije grijeha djela ili raspodjele ide grijeh riječima.

Zato da riječ može djelom postati, za to je ipak potrebno planirati noćni rad. Ja to zovem pripremom grijeha propusta.

Na primjer, imamo najnoviju izjavu iz samog vrha regulatora. Glavni ministar je izjavio da to što će najveći mogući novac e-unija raspodijeliti samo članicama e-zone je za nas kao društvo izvanredna vijest.

Jer ćemo i mi zbog zakona ekonomije od toga imati velike koristi. To je usput izračunao neki naš Samiboy nobelovac analizirajući što na što utječe u zakonima e-ekonomske raspodjele.

Samo je propustio uključiti da se to što na što utječe nedavno jako promijenilo epi-kriznim dekretima raspodjele. Pa je matematička analiza na temelju starih među-utjecaja pogrešna.

To je samo jedan veliki grijeh riječima, jer vjerujte, za nas neće biti koristi već velike štete baš zbog zakona ekonomije. Zbog sve veće važnosti potencijala u ukupnoj energiji nekoga sustava.

Znate da potencijal služi isključivo da se može obaviti rad, ne samo trošiti već prvenstveno stvarati.

U posljednjih mjesec dana epi-krize ekonomija je pala, želje su naglo ograničene i sve se svodi borba za osiguranje potreba modernog života baš kako je napisano u navedenoj analizi zadovoljstva.

Vjerujem da vidite koliko ste u proteklih mjesec dana manje trošili nego inače, ali ste ostajući doma još manje stvarali nego inače. Shvaćate da se u takvoj situaciji i načela vrijednosti i same vrijednosti resursa i proizvoda mijenjaju.

Samo je pitanje što se oko vas događa sa potencijalom, s novcem.

Naime, iako je novac u pravilu sam po sebi bezvrijedan, najvažnija je mogućnost, tj. potencijal koju on kao sredstvo pruža, odnosno njegova moć.

Danas vrijednost svega mjerimo količinom novca. Na primjer, dovoljno je da neki faca regulator samo naznači što namjerava učiniti i da vrijednost neke tvrtke, države, zajednice, ujedno i svih članova, tj. ljudi drastično padne ili naraste.

Vidite stvarna vrijednost nije stvarna vrijednost. Samo pogledajte koliko resursa i rada je potrebno za jedno a koliko za drugo i bit će jasno da takvo vrijednosno načelno ne bi bilo moguće da ne gledamo vrijednost svega isključivo kroz novac.

To isto tako ne bi bilo moguće da novac ne predstavlja veću vrijednost od resursa od kojeg živimo pa čak i od sebe samih.

Zato oskudnost za većinu ljudi znači oskudnost o bezvrijednom novcu a ne oskudnost o nekom prirodnom vrijednom resursu.

Tako je Samuelsonova raspodjela dobara iz definicije postala sekundarna stvar, a regulirana raspodjela novca primarna stvar. Dakle, vrijednost se mjeri po potencijalu za stvaranje, a ne po stvorenome.

Rast se mjeri u količini novca, potencijalu, mogućnostima, a ne količini i strukturi proizvedenih dobara. Tako je Samiboyeva ekonomija vremenom nadograđena.

Novac je primarno sredstvo stvaranja moći i nadmoći, a on se u ovoj situaciji i po danu dok ste doma i po noći dok spavate ubrzano različito raspodjeljuje.

Jasno da sva društva pokušavaju iskoristiti svoje potencijale kako bi usporili pad, jer ako Kinezi odluče raditi više za sebe a manje za druge, tako će i e-uniji i e-zoni napravili pomutnju u računanju blagostanja.

Brojke kažu, društva Europe trebati će puno više stvaratelja i trebati će potrošiti puno više potencijala ako žele zadržati svoju nadmoć.

I tko će nakon ovoga poteza e-unije imati veći potencijal u e-globalnoj raspodjeli, članovi e-zone ili mi Hrvati, graničari stari?

Naravno, prirodno i potpuno jasno, kao rezultat razlike u potencijalu dogoditi će se točno to što se uvijek događalo, Hrvati će ostati graničari stari i bezgraničari mladi.

Baš kao što su nekad Dalmatinci otplovljavali brodovima u daleki svijet i kao što Slavonci danas odlaze u Njemačku ili Irsku, iako imaju super čisto plavo more i crnu plodnu zemlju, resursa koliko im srce želi.

Ništa od Samiboyevi ekonomskih postavki nije razlog za to, to su sve lako dokazive neistinite pretpostavke. Odlaze zbog toga što ne žele griješiti prema sebi u ovoj simbiozi grijeha, odlaze zato što mogu i hoće. Odlaze zbog boljih mogućnosti za život, potencijala društva.

A taj potencijal, to je osnovni zadatak svakoga lokalnog regulatora. Vidite, članice e-zone ovim potezom zbog igre nadmoći jačaju „svoje“ mogućnosti a nikako „naše“ mogućnosti. One će kao društvo na kraju imati od toga direktne koristi a mi kao društvo indirektne štete.

I zato, baš kao i uvijek do sada, i ovaj zadnji grijeh riječima pokazuje da su u hrvatskoj raspodjeli ljudi uvijek bili i jesu višak potencijal. To je tako ekonomski izračunato lipi moji.

Moguće je da naš premijer uz jedan dobar savjet nekog Samiboya makroekonomista vidi indirektnu ekonomsku korist društvu tako da se riješi viška potencijala.

Točna je bila tvrdnja da ulazak u EU otvara beskrajne mogućnosti našim ljudima.

Znate onu da čovjek i magarac znaju više od čovjeka, to govori o važnosti udruživanja potencijala. A kad je čovjek višak potencijal, što ostane od potencijala? Da budem do kraja sarkastičan, ako je Hrvat višak u tom odnosu onda se takvo društvo ne treba zvati Hrvatska već Tovarnik.

I tako postavlja se pitanje, tko će u Tovarniku kupovati te bicikle za nacionalizaciju i denacionalizaciju?

Manje bicikala će značiti da će se postotak naknade za noćni rad morati povećati sa 20 na 30, 40 ili 50 posto. Razumijete li hrvatsko regulatorno domoljublje, ono se ne očituje u pitanju gdje je naš potencijal, nego u pitanju kolika je potrošačka marža na bicikl.

I zato Hrvatskom domoljubu, to što će Njemačka i druge članice e-zone novčanom injekcijom povećati mogućnosti i tako živjeti od vrijednosti stvaranja a ne od potrošačke marže nema baš nekog velikog smisla.

Njima je svejedno što će taj “mali” problem postati ključna razlika je u vrijednosti buduće raspodjele i odgovoru pojedinih društava na rizik da Kinezi prestanu raditi.

I ishod blagostanja će ovisiti o odnosu pogrešaka regulatora i količini propusta građana.

Ako želite pročitajte moj serijal HR ČIP tamo pišem o nekim naznakama života i rada budućih generacija.


Koji su to najčešći grijesi naše simbioze?

Recimo jedna uobičajena namjerna pogreška je izgovarati se za budućnost pozivajući se prošlost. Na primjer, rat i prošle sukobe a što ima isto toliko ekonomske koristi kao i rasprave o ustašama i partizanima. Kao da Njemačka nije bila cijela razrušena? Kao da i tamo nema nacista i antifašista.

Vidite, jasno je da je svaki ekonomski problem u „sada“ a ne u „prije“, i da je svaki utjecaj od prije vidljiv i sada. Tako će i ovaj virus sada imati utjecaj na budućnost. Za to razumjeti nisu potrebni doktorati i veliki mozgovi.

Tako se prava pogreška očitava se u demagogiji sadašnjeg trenutka. U izjavama i učenjima svih naših autoriteta Samiboya u ovoj zdravstveno ekonomskoj virus krizi.

Sve se radi kako struka kaže, hahahahahahah.

Svi pričaju o proračunu i makroekonomiji i pojmovima tipa zaduženje, povrat ili moratorij. Govore o značaju nečijeg kapitala koji se posuđuje i raspodjeljuje i svi su super pametni oko poticaja, davanja, posuđivanja, rebalansa, jednom riječju oko politike raspodjele.

Jedan je pravedniji i solidarniji od drugoga i svima su ispred svega riječi potrošnja i posljedični rast.

Ispada da je gotovo nevažan element to gdje je taj potencijal koji će omogućiti takve velike ideje? Možda oni zato svoje pare ne drže u hrvatskim bankama.

To je isto kao što se većina jako velikog postotka „liječnika u našoj vlasti“, naših novih heroja kojima plješćemo sa balkona, koji rade u našem odličnom javnozdravstvenom sustavu, ipak liječi u Američkim fuj-nesolidarnim bolnicama. O tome gdje se školuju djeca naših znanstvenika i profesora ne treba ni pričati.

Ne treba pričati ni o tome da nam je svaki znanstvenik koji je “odselio” ili se “odgradio” od Hrvatske veći znanstvenik od onoga koji je ostao. Jer, kako i ne bi kad nam je svaki belgijski keksić uz kavu na benzinskoj pumpi bolji od našega, jer nam je svaka druga kava bolja od Franckove.

A što je najtužnije tako i je. To nisu slučajne pogreške i propusti, zar ne? Kupujmo Hrvatsko a prodajmo strano je nula, ništa, kila mozga, i zato jedino što ljudima preostaje je kud’ svi tu i mali Mujo.

Hrvati vide da se sve svodi na održavanje na površini sa sve većim utezima na nogama. Utezi ostaju a mišići slabe, a sigurno je da će se globalna raspodjela moći i nadmoći u cijelom svijetu nastaviti. Zato je prije, u ovom tekstu bilo je pitanje što je sa novcem.

Pa ako malo skrenemo pogled sa dnevno transparentnih brojki straha, crta i krivulja herojskog stožera, vidjet ćemo da vrijednosti dionica globalnih kompanija rastu u nebo. Čak je i virtualni bitcoin i vrlo kratkom vremenu, od početka epi-krize značajno narastao.

To je zato je se sada stvaraju potencijali i mogućnosti za budućnost većine država. U ovome trenutku preraspodjeljuju se svi resursi na globalnoj razini, sve, nafta, zlato, plin, voda, a posebno se prave planovi za raspodjeljivanje ljudi.

Mnogi lokalni regulatori to shvaćaju, ali ne i mi. Vjerojatno postoji plan B, možda je on da u ne tako dalekoj budućnosti zamolimo e-migrante da ostanu u Lijepoj Našoj i da popune naša spašena radna mjesta, na primjer mjesto savjetnika za Hrvatski svemirski program.

Ali neće, možda jedino ako im ponudimo posao pomoćnika načelnika u novoosnovanoj Agenciji za virusom ugrožena gradska područja.

Dakle, ekonomija je jednostavna stvar, život i rad, i opet će, i nakon ove krize ovisiti samo o ljudima.

O tome možeš-ne možeš ili hoćeš-nećeš i naravno i dalje o reguliranoj visini i količini naknade za noćni rad.

Sve će biti skoro isto kao lani, ali ni približno tako skoro pa isto.


Zašto mi našu Hrvatsku zovemo Lijepa Naša?

Pa zbog toga što će mnogi reći da za osiguranje potrebe jednog Hrvata resursi nisu problem, resursi su na raspolaganju u okolišu, priroda se pobrinula za to prirodno bogatstvo. To su hrana, voda i siguran dom, dodajmo još da je važno zdravlje i kultura, možda još malo sporta ili druženja i eto prosječnog zadovoljnog Hrvata.

Ali, to je samo nekakvo obično neznanstveno pa samim time nestručno i neozbiljno odokativno razotkrivanje. Ozbiljnih analiza baš i nema što znači da ne postoji potreba za produbljivanjem znanja. Nema čak ni običnih usporedbi.

Na primjer, Austrijanci izvoze električnu energiju, 70% dobivaju iz svojih prirodnih hidrocentrala. Najveći su izvoznik Magnezija u svijetu, nemaju mora i razvedenih otoka a imaju nekoliko puta veći prihod od turizma od nas.

Obična usporedba bi pokazala da imamo i mi svoje rijeke, svoj magnezij ili nešto drugo i jednako lijepu zemlju? Ovako, odokativno.

A onda na pitanje možemo li i mi to kao i Austrijanci iskoristiti, ovako, opet odokativno čini se da nećemo.

Vidite da je na pitanje možemo li odgovor dan kao na pitanje hoćemo li. To nije ni približno skoro pa isto. To je zato što uvijek imamo spremno međupitanje: „tko će to što su Austrijanci i s čime napraviti“?

To je isto kao što ćemo mi izgraditi Pelješki most, a vidite da nećemo, mi ćemo samo platiti, našim biciklima. A to je glavni problem, i dalje ćemo živjeti i raditi pod istim Samiboy pretpostavkama da smo oskudni resursima i da su naši ljudi višak.

Mnogi tvrde da je ova epi-eko-kriza Božji dar, pojavljuju se nekakve naznake svjesnosti o tome da možemo. I stvarno nije potrebno biti vidoviti Milan da se zaključi da uvijek možemo, ali ne ovako.

I osim naznaka svjesnosti pojavljuju se i naznake da postoji volja za neka nova ekonomska rješenja, da ne bude ovako. Samo, meni se nekako čini da je odgovor na glavno i vječno hrvatsko pitanje: hoćemo li onda to i učiniti”, jednostavno nećemo.

Jer, neki Samiboy će se pojaviti na TV i izjaviti: možemo, ali …. bla, bla, bla, najbolje je ne. Znate ono, BDP postotak, potrošnja generira rast, najbolje da otvorimo još jedan šoping centar.

Eto, to se događa u svakoj zemlji simbioze namjernih grešaka i propusta, u zemlji bez pravog vrijednosnog načela i bez stvaranja ekonomske vrijednosti.

Jednostavno je, Nijemac sebi generacijama stvara vrijednost, dok Hrvat generacijama troši svoju vrijednost. To u praksi ima za rezultat da jedan Nijemac nedavno imao 2,5 a danas ima 4 puta više potencijala, mogućnosti za život od jednoga Hrvata.

I zato nitko ne može ni zamisliti situaciju da jedan Nijemac poželi stvarati u Hrvatskoj, raditi i živjeti u Hrvatskoj.

Ne da bude „šef“ hrvatskog ali njemačkog telekoma, već da bude „običan radnik“ hrvatskog telekoma, baš kao što naš čovjek u Njemačkoj nije „šef“ Deutsche telekoma već „običan radnik“.

I još je zbog toga sretan kao malo dijete, kao e-migrant koji je došao na željeno odredište.

Možda treba malo promijeniti izreku o Muji, u izreku o Ivici, na primjer: “kud’ svi e-migranti tu i mali Ivica.”


I sada, opet ću iskoristiti prisutnu epi-eko-krizu koja, kako neki kažu napokon pruža određene prilike za poboljšanja, ali … bla, bla, bla, nećemo ih iskoristiti.

Nije samo riječ o regulativi već i o grijehu propusta. Na primjer, ova naša prividna solidarnost, naša zajednička partizanska borba za svako radno mjesto.

Ta radna mjesta i dalje zahtijevaju iste ljude, iste vještine, drugim riječima, istu ekonomiju, istu praksu pod istim pravilima. To nije ništa drugo do borba za očuvanje staroga načina života i rada što po zakonu akcije i reakcije ne može i neće iznjedriti neko novo društvo.

Kad regulator kaže da spašava gospodarstvo on u suštini spašava postojeće stanje i društveni poredak, pravocrtno bez promjene smjera.

Osim toga, vidite ove krizne ekonomske mjere, sve je to ustvari sustav davanja i uzimanja bicikla i sve se radi u okviru postojeće regulacije raspodjele.

Jasno je da Hrvati obožavaju bicikizam. I potpuno je jasno, pljeskom nagrađeno i ponosno najavljeno da nam nakon krize predstoji novi povratak u budućnost. Kako to stručno na hrvatskom nazivaju “reset“.

Jedna nova re-demokratizacija u starogrčkom sirtaki stilu. Naime neki novi vlastelini će Hrvatima pomoći da se oslobode utega, vratiti će im “dignitet” kako kažu naši učitelji.

Tako će im svoj potencijal iznajmiti na razne načine, kroz ročnost, kamatu i razna novčana modeliranja. Moratorij ili krematorij, svejedno je kako se zovu ali to će Hrvate osloboditi ropstva ovisnosti o njihovim željama i pretvoriti u robove ovisnosti o egzistencijalnim potrebama.

Razumijete zašto je Samiboy dobio Nobelovu nagradu, za stanu re-demokratizaciju demokracije kao privida svoje definicije.

Čak i da Hrvati ne žele takav život u svojoj Lijepoj našoj, svejedno će lokalni regulator takve ugovore pečatirati umjesto njih. To mu je uloga, a kako Hrvati to ne vide kao svoj propust, tako će sve to svojim ovoljetnim reizborom regulatora pozlatiti.  

I kako ovih dana govore neki naši uvaženi regulatorotvorci: “pa BDP ionako nema baš previše direktne veze s građanima“, “mi smo tako dobri da ćemo se bez problema moći zadužiti gdje god hoćemo, čak je u ovoj krizi manje važno po kojim uvjetima“, “o tome što ćemo napraviti misliti ćemo slijedeće godine, sad je kriza“.

Vidite da je naša ekonomija znanost koliko i kišna vremenska prognoza. “Vjerojatno će pasti kiša zato što vjetar donosi oblake iznad naših glava, ali to nije sigurno jer može vjetar naglo promijeniti smjer ili će se oblaci ispadati prije nego dođu pa ih zato vjerojatno neće ni biti.

Jedino što je u ovoj krizi dobro po našu čudesnu simbiozu odlično je rekao naš ministar zdravstva: “No sikiriki ljudi, nema ni stvarne pogreške ni moralne dileme, uskoro će nam to i znanstvenici potvrditi, za sve će zaslužan biti jedan mali poluživi nametnik virus.”

I biti će izmišljena nova tableta i bit će svima lakše, bol će naglo nestati i lakše ćemo zaspati. I tako svaki dan.

Tabletu će na prodati netko drugi.


Na kraju, ne mogu da se ne vratim na znanost i znanje.

Ako u stvarnosti postoji pitanje onda ono traži i rješenje, ne postoji odgovor ako ne postoji pitanje jer jasno je da onda jednostavno ne treba ništa rješavati.

Pa evo nekoliko pitanja koja po meni traže odgovor.

Je li uistinu za sve pogreške i propuste kriv jedan virus? Je li stvarno virus kriv što ne radimo i živimo iako smo zdravi i sposobni? Na kraju, je li stvarno virus kriv što smo bolesni?

Ako je odgovor potvrdan onda je rješenje dano, nova plava tableta. Spavajte, odmarajte, sve će biti u redu, tu su oni koji najbolje znaju, oni zaduženi da misle za vas i da rješavaju vaše probleme. Neka bude tako.

Ali ako je odgovor negativan e onda stvarno želite misliti svojom a ne stožerovom glavom, možda ste, a do to niti ne znate, postali pravi teoretičar zavjere.

Ali onda ujedno razumijete i da priliku za bolje imate uvijek, i sa virusom i bez virusa i da je, po prirodnom zakonu nemoguće da tuđa glava želi bolje vama nego samom sebi, čak i bolje nego vi sami sebi.

Samo je problem to razlučiti, jer danas imamo zločesti stožer koji nas zatvara i ne da nam živjeti i raditi i anđeo čuvar, Marko s trga, koji će vam zbog zločestoće svoga stožera raspodijeliti od 10.000 do 15.000 kn ili dva do tri bicikla kao potencijal za daljnji život.

Toliko vrijedite u ovoj Lijepoj Našoj punoj nametnika ekonomske raspodjele. I ne možete reći da to nije znanstveno dokazano, vidite da Marko s trga sve radi po preporukama struke i znanosti, ukazanje je svaki dan u 14 sati, dakle po danu kad svi dobro vide.

Nema ama baš nikakvih problema i brige, i zato, pitanje svih pitanja u ovom trenutku je, kakva je epidemiološka situacija?

Ispada je je ona je jednako uvijek ista, ravna crta na grafu, ustvari to se pravilno zove pravac koji teži u beskonačnost. Ja je zovem kud’ svi tu i mali Mujo, a da bih potvrdio tu svoju pretpostavku proveo sam kao što prava znanost i nalaže jedan eksperiment da bih to empirijski dokazao.

Promatrao sam obavezno solidarne i stoga razmaknute Hrvate koji čekaju u redu da uđu u jedan konzumov super konzum.

Istraživanje sam provodio najmanje tri puta tijekom najmanje tri različita razdoblja na jednako vrlo reprezentativnom uzorku i nakon pomnog promatranja i bilježenja uočio sam jedno uvijek ponavljajuće pravilo.

Naime, koliki razmak od prvoga Hrvata zauzme drugi Hrvat u redu, točno toliki će razmak zauzeti svaki slijedeći u redu u odnosu na onoga ispred sebe u redu. Na primjer, ako se drugi od prvoga odmaknuo 2 metra i 14 centimetara onda će međusobni razmak svih u redu biti 2 metra i 14 centimetara.

Ili 4 i po, svejedno, naravno sve unutar dopuštene statističke pogreške.

Vidite to je ono kak’ svi tu i mali Ivica, jednostavno je.

Ali tako je dokazano i da stožer uopće ne treba definirati „koliki je razmak“, njegova je uloga samo da definira „obavezan razmak“.

Tako je jasno dokazano da vrijedi pravilo kud’ stožer tu i svi Hrvati.

Jedino i uz sav trud nisam mogao nikakao dokazati kak’ Hrvati tak i njihov stožer.

To eventualno možete nagađati ako gledate “kako” vi poštujete regulativu a kako stožer. Čak i po dlakama na glavi.


Znanost kaže da znanje stvara pretpostavke za zaključivanje, a to je temelj uvjerenja i na kraju shvaćanja ili razumijevanja naše stvarnosti.

Ako krivo zaključujemo to može značiti da imamo problem sa znanjem. I ja mislim da mi, osim biciklizma, imamo i taj problem u ekonomiji.

I zato je moguće stalno prodavati muda pod bubrege.

Evo jednog tipičnog zaključka naših Samiboya: „mislimo da ako Hrvati ove godine odluče više ljetovati na svom Jadranu onda se može spriječiti propast turizma”.

To se u matematičkoj logici zove implikacija ili pogodba. A to je problem, jer ispada da će turizam sigurno propasti ako Hrvati #ostanudoma, a možda i neće ako #neostanudoma.

Zaključak je jednostavan, bolje #ostatidoma jer ionako ako #neostanemodoma to ne znači da turizam neće propasti.

To je isto kao i izreka „ako uvedemo fiskalizaciju bit ćemo mala Švicarska“ ili „ako ne budemo prvi onda možda budemo drugi“. Takva smo pogodbena rješenja puno puta prošli, zar ne?

A mogao bi Samiboy to reći na način: „tvrdimo da turizam neće propasti onda i samo onda ako većina Hrvata odluči ići na ljetovanje na naš Jadran”.

To se u matematičkoj logici zove ekvivalencija ili jednakost. To znači da će se propast turizma spriječiti jedino i nikako drugačije nego da Hrvati #neostanudoma i pohrle na Jadran.

Zaključak je jednostavan #neostanimo doma jer ćemo tako spriječiti propast turizma.

To je mala a tako velika razlika u području grijeha riječima. Prva izjava je namjerni grijeh propusta, a druga izjava je tvrdnja, ona nosi obavezu ispunjenja.

Osnovni zakon života i rada, svakom djelu prethodi neka odluka. Za drugačije djelovanje treba drugačija odluka, nemoguće je #neostatidoma ako #ostanemodoma.

Odlukama se mijenja smjer, ekonomija, život i rad, nema to veze sa relaksiranjem odluka, već sa donošenjem odluka.

Ali, ako se tvrdnja ne ispuni, to je logička pogreška. To si regulator ne može dopustiti, pa je zato imenovan stožer koji si to može dopustiti. Oni su samo potrošna roba u ekonomiji raspodjele resursa, dobara i virusa.

Samo to nije neka šala pa da bude propali eksperiment.

Kako kažu Samiboyi, turizam u ovakvoj našoj reguliranoj ekonomiji znači najveći novac, tj. potencijal.

Zato bi svaka takva ekvivalentna izjava značila jasnu promjenu smjera i tražila promjenu prakse. To znači i da ljetovanje nije želja već egzistencijalna potreba ne samo pojedinca nego i cijeloga društva.

Takva odluka bi značila i novu i drugačiju regulaciju i raspodjelu u našem društvu, pa je jasno da i bicikle treba drugačije raspodijeljivati.

U našem društvuto bi moralo značiti i promjenu simbioze grijeha, misli, riječi, djela i propusta Hrvata. Svih građana, poduzetnika i regulatora. Skoro kao lustracija.

I kamo dalje rođače, u boj za narod il’ za život svoj?

O tome u slijedećoj objavi.

Galvanizator.

U SERIJALU “EPIKRIZA”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s