#2 VELIKIMA MANJE A MALIMA VIŠE

Svjedoci smo vremena. U ovoj situaciji sveprisutnog virusa, epi-krize, razni znanstvenici, ekonomisti, poduzetnici, umjetnici, stručnjaci i razno razni ljudi, na društvenim mrežama izražavaju svoja mišljenja o, kako se često kaže, „novoj normalnosti“. Ipak, stvarnost je takva da svaki novi dan u životu donosi “nešto novo” što je u prirodi normalno. To je uistinu stvarnost. I kao i uvijek tako i danas, neki plješću, neki kukaju nad sudbinom, postoje razni humoristi i satiričari. Postoji i velika većina onih kojih kao da se takve stvari uopće ne tiču, a u tom slučaju svako društvo ima problem jer onda nema stvarnog otpora nečijim ljudskim neograničenim željama.

Vidimo li što se uistinu događa? Ili ne vidimo?

Jasno je,u epikrizi je to posebno naglašeno.

Cijeli svijet, pa i Lijepa Naša, pokušava funkcionirati na jedan potpuno novi, jedinstven način.

Smišljaju se nova razna pravila za život i rad, jedni ih negiraju a drugi ih bespogovorno slijede, i to jedna velika većina. Neki i ratuju, jedni tvrde iz straha za svoju budućnost a drugi iz straha za svoju budućnost. Treći protestiraju također iz istog razloga.

Ostali sjede pred televizorima ili prčkaju po mobitelima kmečeći kako je ovaj svijet potpuno poludio.

Inače, kad gledamo stvari iz vlastitog kuta čini nam se da puno toga možemo, da sami odlučujemo o svom životu. A bio je potreban je samo jedan nevidljivi okidač, mali poluživi virus i sada imamo osjećaj da “možemo skoro sve što poželimo ali isto tako skoro ništa što poželimo ne možemo”.

Zato, svi čučimo i čekamo da nam netko drugi kaže što činiti. Sve izgleda kao da milijarde ljudi misle jednom jedinom glavom, baš kao u futurističkim holivudskim filmovima.

Kako se ono kaže: kud’ svi tu i mali Mujo.


Oduvijek, životni put svakog čovjeka kreće od doma, od obitelji a ne iz nekog pilećeg inkubatora. Doma se prve stvari nauče, tamo se događaju prva životna iskustva, kreira se određeni svjetonazor ili osobni pogled na život i stvarnost.

Vremenom i odrastanjem shvatimo da se i život u obitelji svodi na poštivanje postavljenih načela i pravila, tj. zakona zajedničkoga života.

Danas, život više nije izoliran na obiteljsku kuću, tako da živimo i radimo u većim organiziranim zajednicama, društvima i državama koje svaka za sebe ima svoja pravila života i rada.

Ta pravila nazivamo ekonomija, pojam dolazi od grčke riječi Oikonomia; oikos ili kuća i nomos ili zakon, a što bi bukvalno prevedeno značilozakon kuće“.

To još zovemo gospodarstvo jer svaka kuća ili društvo ima svoga gospodara.

Tako je hrvatska ekonomija je pojam koji se odnosi na pravila života u hrvatskoj kući ili državi, a kada govorimo o globalizaciji govorimo o ekonomiji na našoj planeti Zemlji.

Na kraju kažemo da je svaka ekonomija točno takva kako se životom i radom ljudi u društvu gospodari, a koliko je kuća bogata ovisi o tome kakva su pravila, koliko se i kako koriste i najvažnije kako i koliko se radi i stvara.

To se gradi godinama, troše se novci i energija na neprestana privikavanja na pravila i zakone i onda odjednom, dođe ovakva bolesna kriza u kojoj se naglo promijene pravila.

I jasno se vidi kako drugačija pravila stvaraju i drugačije odnose među ljudima i tako kreiraju nove načine života i rada.

Eto, to neki zovu “novo normalno“.


Od pamtivijeka su mnogi pokušali definirati ekonomiju a definicije su se vremenom mijenjale i ima ih raznih.

Najpoznatija i “najučenija” je ona definicija po kome je to disciplina koja proučava kako društva iskorištavaju nedovoljne i oskudne resurse da bi proizvela i raspodijelila određena dobra i usluge zato da zadovolje neograničene želje ljudi.

Tako je, u načelu, ekonomiju definirao amerikanac Samuelson, teorijski predavač, ekonomski i politički savjetnik Bijele kuće koji je na ekonomiju društva je gledao ponajviše iz kuta gospodarenja i gospodara.

Za taj svoj rad zaslužio Nobelovu nagradu, tako je postao priznati autoritet i tako su se njegove pretpostavke i predložena rješenja počele naučavati u školama širom svijeta.

Baš kao što je Darwin vremenom postao „sveta krava” teorije evolucije tako je i Samuelson vremenom postao „sveta krava“ teorije ekonomije. Zato ja svakog njegovog tvrdokornog sljedbenika nazivam Samiboy.


Dakle, u ekonomiji, ključan je resurs koji je, u širem smislu, sve ono što se može koristiti za stvaranje, kažemo proizvodnju. Rezultat proizvodnje su proizvodi ili usluge a što još zovemo dobra koja direktno ili indirektno zadovoljavaju želje i potrebe ljudi. Sama definicija, od početka do kraja, uvažava zakon o očuvanju energije.

Vidite, nije moguće stvoriti nešto iz nečega i bez nečega, zato mora postojati resurs, nekakav oblik energije iz čega će se stvarati neki novi oblik energije. Uz to, pri stvaranju, a kako ne postoji perpetum mobille, mora postojati posrednik, pretvarač koji će obaviti pretvaranje jednog u neki drugi oblik energije.

Energija toga pretvarača je također resurs, a proizvodnja je dakle stvaranje i rastvaranje oblika, primjena sile, a rezultat je kreacija, nekakav novi oblik energije. Tako proizvodnja zato direktno utječe na egzistenciju i količinu različitih oblika energije u prirodi.

I onda, kako je Zemlja konačna stvar, Samuelson zaključuje da će prirodni resursi u nekom trenutku postati nedovoljni. I obzirom da se tu radi nepredvidivosti prirode to se ne zna za sigurno.

Svejedno, resursi nastaju i nestaju na razne načine, pa da bi zaključak bio valjan, on dodatno uvodi tezu o neograničenosti ljudskih želja kao jednog od najvećih problema ekonomije.

Osim toga, kako je nemoguće iz ograničenosti prijeći u neograničenost on u formulu uvodi “lijek” koji se naziva efikasnost i na kraju ekonomičnost kao spas za čovječanstvo. Zbog efikasnosti je vremenom nastala industrija, izumljeni su strojevi koji rade umjesto ljudi brže, točnije, snažnije.

Samuelson, prvi Samiboy je bio teoretičar državnog proračunavanja pa je on demonstrirao korištenje matematičkih metoda pri istraživanjima ekonomskih problema.

Bavio se uzročno posljedičnim vezama između različitih ekonomskih aktivnosti. I zamislite samo, zaključio da je sve to međusobno povezano, te da postoji omjer utjecaja jednoga na drugo, međuovisnost resursa, proizvodnje, dobara, čovjeka, društava i procesa u okolini.

Dugo je razmišljao i tako zaključio da se problemi koji se pojavljuju u praksi mogu možda riješiti putem razotkrivanja, analize i stalnog produbljivanja znanja. Odnosno na principima na kojima počiva znanost.

I eto nama još jedne društvene znanosti na svijetu. Ma bravo!


Ali.

Osnovne pretpostavke da su resursi oskudni a ljudske želje neograničene, za početak, jasno govore da na taj način ne postoji konačno povoljno rješenje za prirodu i čovjeka.

Dakle, iako se život i rad danas svodi na efikasno iskorištavanje energije, ali vidimo da primjena takvog modela ostavlja nerješive posljedice na održivost života na zemlji.

Svaki novi dan donosi isto pitanje: “dokle smo stigli u rezanju grane na kojoj sjedimo i što smo od svih tih silnih znanja produbili“? A ipak, ekonomija se u školama i na fakultetima i dalje uči tako da se iste pretpostavke uzimaju kao stvarne činjenice.

Pa ako ekonomske pretpostavke uzmemo kao jedine činjenice, a rezultat je takav kakav je, onda ćemo zasigurno u tom istom smjeru “rezanja grane” samo nastaviti dalje.

Dokle zaista ta debela grana može izdržati obzirom kakvu pilu koristimo?


Vidite, Samuelsonova pretpostavka o neograničenosti ljudskih želja je shvaćena kao nužna potreba iz koje proizlazi stalni, beskompromisni, svakodnevni i neumorni ekonomski rast i samo rast kroz generacije i generacije.

Tako blagostanje, standard i život mjerimo samo i isključivo kroz ekonomski rast. Čak se i uspjeh jednog društva, neke države mjeri po rastu BDP ili društvene proizvodnje iskazane u novcima, a blagostanje onda indirektno po količini novaca po glavi stanovnika.

Uistinu živimo i radimo pod naučenim ekonomskim načelom: ako ne rastemo nema ni novaca a onda ni života“. Novac je svemu kriv, kažu oni koji ga nemaju, novac je jedini spas, kažu oni koji ga imaju.

Ipak, novac je uistinu samo potencijal za rast, tj. drugi naziv za mogućnost, sredstvo mogućnosti. Postao je mjera moći u ovako definiranoj ekonomiji.

I očigledno, Samiboyi ekonomiju neograničenih želja ne vide kao problem već rješenje života, bez obzira na posljedice.

Zato, bilo kakva analiza i neko novo znanstveno produbljivanje znanja na istim pretpostavkama je nevažna, ona to ne može i neće promijeniti.

Jedino. Priroda je, za razliku od čovjeka, nepredvidiva. Odnekuda i iznenada, slučajno ili ne, pojavi se neki virus i više nego ikada, ljudi strahuju što će s njima biti pa se tako užurbano donose nova pravila. Putin kaže da će gađati sve svoje neprijatelje raketama i ljudi potrče kupovati jod u ljekarnama.

U stvarnosti, malo se radi pa se malo ne radi, pa onda nema ovoga, pa nema onoga, pa poskupilo ovo, porezi sve veći i veći. Ljudske želje, odjednom, postaju zaista jako ograničene. Iznenađenje?

Nije!

Vidite, prvi Samiboy je bio lukav tip pa je on zaključio da je glavni zadatak neke ekonomije pronaći odgovore kako i tko treba resurse među ljudima raspodijeliti.

Samiboyi se danas uglavnom time bave, oni savjetuju gospodare koji na temelju toga donose i mijenjaju razna pravila života i rada. U prijevodu, oni kažu “kome koliko” od prirode i ljudskog umijeća.

Za sve ostalo tu je MasterCard.


Iz fizike znamo da energija ne može sama po sebi niti nestati ni nastati. To znači da proizvodnja samo pretvara energiju u drugi oblik i nema stvarnog nestanka. Jedino što se, pri svakom radu ili proizvodnji, stvara se oblik energije koju zovemo toplina a najveći je problem što ona ima svojstvo da bježi van iz sustava.

Zato toplina u proizvodnji uvijek znači gubitak.

To jednostavno znači: više proizvodnje više topline, više topline više gubitka energije.”, pa kako su prirodni procesi nepovratni, to onda znači i to da što više i brže „rastemo“ veće su nam šanse da se brže „istopimo“.

Dakle, osnovno poznavanje prirodnih zakona kaže: “bilo kakva proizvodnja, efikasna ili neefikasna svejedno će proizvoditi gubitke ili oblike energije koje ne možemo ili ne znamo koristiti”. Isto tako, zbog prirodnih zakona znamo da nema takvog posrednika koji proizvodi samo korisno, on uvijek proizvede i nešto beskorisno”

Ograničenost resursa na kraju za jednog čovjeka znači: “da bih mirno i bez frke ispunio svoje neograničene želje, moram ograničiti nečije tuđe neograničene želje.”

Vidite, nečiji je rast, u nekoj zatvorenoj ekonomiji, bila i ona globalna, jedino moguć na način da se drugi smanjuje. To nije moguće napraviti ako svi imaju svoj jednak dio.

Jedini prirodni rezultat pri ovakvoj definiciji je: “dok jednom ne smrkne drugome ne svane”. Jedino ako jedni prisvoje dio energije drugih.

Povijest pokazuje kako je to jednostavno učiniti jer samo je potrebno definirati različita pravila raspodjeljivanja koja ljudima izgledaju iz nekog razloga valjana i pravedna. Tome dobro služi definicija nužnosti iz Samiboyske ekonomije.

Najlakše je to učiniti, bilo demokratskim, bilo autokratskim, zakonima i propisima. I baš zbog toga i na taj način, mi smo vremenom, od plemena, kroz ratovanja, osvajanja, robovanja i oslobađanja, udruživanja i razdruživanja došli do država pa sada do globalnog sela.

I sve to skupa nazivamo civilizacija.


Rezultat civilizacije je takav da su vremenom, bogomdani prirodni resursi, svačiji i svima dostupni postali „samo nečiji i drugima nedostupni, zakonima i propisima od nekoga uzeti i nekome dodijeljeni.

Obitelji koje su imale zakone svoje kuće danas imaju zakone globalne kuće. A razna društva, odnosno države koje su nekada upravljale resursima na svom području sad imaju funkciju lokalne raspodjele.

Na primjer, brzi antigeni test “košta” u nabavi 5 kuna, a “prodaje” se po 100 kuna. PCR test košta maksimalno 100 kuna, a “prodaje” se po 500 kuna. Cjepiva također nisu izuzeta, radi se o količinama, prva, druga, treća, booster, šuster. Nisu ni maske, ni dezificijensi, gorivo, plin, bilo kakva energija.

Svu tu “prodaju” plaćamo bez da postavljamo pitanje kome, čemu, zašto i što imamo od toga.

Jasno, sve su te promjene usred epikrize samo i isključivo rezultat zakona raspodjele. Jer, ako je zakon to je zakon.

Takav svijet zakona zbog zakona na svakom kutu danas nazivamo modernom, naprednom civilizacijom za koju kažemo da za osnovni rezultat ima ostvarenje slobode čovjeka kao sigurnog pojedinca.

Zaista, nije bez veze Siegmund Freud jednom rekao: “sloboda pojedinca nije rezultat civilizacije, ona je postajala davno prije civilizacije”.

Jednostavno je rekao “licemjeri jedni civilizirani“.


Očigledno svima, sad se, u vrijeme epikrize, rata, usput i potresa, stvaraju neka nove potrebe ali i ograničavaju dostupnosti resursima i dobrima.

Velikima manje, malima više.

Je li to veliki reset možda? Svi se sada to pitaju, gdje smo mi tu?

Ne znam baš dobro za Mauritance, ali je očigledno da se blagostanje građana ove civilizirane slobodne i neovisne demokratske republika koju zovemo Hrvatska samo još više pogoršava. Sad, kad je žrvanj rasta, ne zbog virusa, nego zbog novih pravila, usporio, Hrvat stvarno vidi što stvarno ima.

Kao da odjednom ne živi u istoj državi na istoj planeti, u istom tom Svijetu.

Jasno vidi da je globalno-lokalna raspodjela postala glavni problem njegove svake slobode i da to nikako nije problem njegovih neograničenih želja. Vidi da su resursi zbog ekonomske raspodjele, njemu kao članu društva i po pravu i ustavu jedinom stvarnom vlasniku nedostupni.

Zakonski ih ima a u stvarnosti nema.

Uistinu nisu resursi odjednom postali oskudni, već je Hrvat odjednom postao o njima oskudan. Jednostavno ih nema u njegovom vidokrugu, očigledno su vremenom i propisima dodijeljeni negdje i nekome drugdje.

Postoje a nestali. Kako to, Samiboy tvrdi da su resursi sami po sebi ili prirodno oskudni a Hrvat vidi suprotno, vidi da resursi postoje samo je “postao njima oskudan“.

Nekom je očigledno “svanulo” kad se Hrvatu odjednom “smrknulo“. Ako Hrvat makne fokus sa “sage o cjepivima“, on može, pročitati u novinama da nafte u svijetu ima i previše ali da je njemu to svejedno jer sada ovisi o tome hoće li mu netko “dati” mogućnost da ju koristi ili neće dati. Plin također.

Ako se pak grije na drva, on ne može otići u šumu i nasjeći si svoj dio drva koja mu po ustavu zaista pripadaju. On je vlasnik ali ih ne posjeduje. Neki bi rekli da je to logički nemoguće.

Pa tko ih je uzurpirao i kako? Uistinu, ne zna se tko je taj, samo, zna se da netko je. I zna se kako. Naravno, pravilima i zakonima kroz vrijeme.

Zna se i to da se Hrvat može, ali tek kad umre, žaliti čak i upravi vodovoda.

Hrvat je možda shvatio da je vremenom, baš on kao čovjek, postao jedan mali resursić za ostvarenje nečijih neograničenih želja. Samo još uvijek ne shvaća da nakon sumraka, ne dolazi dan već dolazi mrak.


I što sad? Hoće li Hrvat uzeti pušku.

Neće, pa Hrvat je, za razliku od drugih, “dobar čovjek” pa će upaliti i zadnju šibicu da drugome prosvijetli put kad hoda u mraku i da ga ugrije kad drhti od zime.

Gotovo uvijek se u kriznim situacijama Hrvat iskaže ljudskost ili humanost prema drugome. To još zovemo i solidarnost.

Taj pojam se najviše koristi i nameće kao alat za rješavanje svakih problema. Dovoljno je da jedan kaže da jadan drugi nema drva pa može umrijeti od zime i zamoli: “dajte vi koji možete pomozite čovjeku da se barem nekako malo ugrije, pa makar i uz šibicu”.

I onda se organizira dobrotvorni događaj, nazovi humanitarni.

Na ekranu dalekovidnice se odmah pojave slavne osobe, promotori koji preko telefonskog poziva hrvatskoga telekoma skupljaju novčana sredstva za jednu takvu solidarnu namjenu. A uistinu solidaran čovjek plati taj telefonski poziv nekoliko puta više od uobičajene cijene tako da bi se to moglo pravedno raspodijeliti.

Zaista licemjerno, kako Freud kaže, na pruženoj šibici spasa, posrednici se se ugriju na hrastovini. I to baš poznati i slavni, iako je najveća većina njih baš poznata i slavna zato što živi na račun raspodjele.

Što proračunskog novca, što prikupljenih fiskalnih i parafiskalnih nameta, obaveznih naravno. Još je veće licemjerje što se sve to događa i pored toga što oni koji se griju na šibicu svaki mjesec izdašno obavezno potpomažu sustave obavezne solidarnosti. Dominiraju pojmovi zdravlje, sigurnost, mirovina, pomoć itd.

A zamislite, svake godine čujemo tužnu vijest od naših Samiboya i izabranih gospodara: “sustav je zakazao“. Govore da je to normalno jer će svaki sustav obavezne solidarnosti sigurno opet zakazati.

Sustav može, kad god je potrebno, opet zakazati. Velikima ipak manje, a malima više.


Ali. nema frke, Hrvat je dobar čovjek. Čak je i korištenje toga alata na početku epikrize pod sloganom: “cijepi se misli na druge” prihvatio kao jedno srceparajuće humano rješenje.

Samo su rijetki, bezobraznici, taj slogan tumačili kao poruku da napokon shvatimo gdje je mjesto i uloga čovjeka u ovom našem obavezno solidarnom, siromašnom moraš to društvu. Neprikladno su tumačili i druge poruke kao metafore, na primjer, snažnu poruku “ostanite doma” su shvatili kao poruku “niste vi za ništa drugo”.

Oni dobri ljudi su bili oduševljeni dobrotom i milošću gospodara. Njima je gospodar, besplatno našim novcima, nabavio sva cjepiva, po 6 do 8 doza za svakoga, da se nađe. I to ona najskuplja jer su ona sigurno baš zbog zato i najbolja.

Također im je nabavio koliko god treba plastičnih maski iz Kine. Pobrinuo se da ni slučajno ne koriste rakiju za dezinfekciju jer u njoj virus možda preživi, a pobrinuo se i da se zdrava djeca mogu besplatno testirati od doma, samo neka to zapišu u bilježnicu.

Kriza je, zar ne, a kad je kriza svi trebaju solidarno snositi njen teret.

Veći manje a manji više.

I sve je to besplatno i nije potrebno onda brinuti o efikasnosti, učinkovitosti i sličnim glupostima.


Vidite, po definiciji, efikasnost bi trebala osigurati manju potrošnju resursa za stvoriti isti rezultat, varijabla u formuli definicije koja označava „manje gubitaka“.

Tako je to politički zamišljeno, ali, opet politički, to nikako nije varijabla koja kaže „manje trošiti resurse“. Ekonomija rasta znači trošiti što više resursa, a efikasnošću pokušati dobiti što veći rezultat. Ona je zaista opravdana Samiboyevom definicijom, naime, jedino tako je moguće zadovoljiti te silne i neograničene ljudske želje.

Dakle, efikasnost je u suštini analgetik, tabletica koja ublažava ekonomsku bol ali ne liječi uzroke boli. Bol je simptom pa kad popijete plavu tabletu efikasnosti simptomi nestanu a uzrok boli ostane.

Tabletica čovjeku pomaže da ga ne boli, da lakše zaspe, odmori se i prikupi snagu za sutra i sve ispočetka. I tako svaki dan dok vremenom, ljudi ne stvore ovisnost i bez te tabletice ne znaju i ne mogu živjeti.

Tko je koliko ovisan? Logično, veliki sve manje a mali sve više.


Provedeno je jedno istraživanje s Brookings instituta u 132 zemlje kroz posljednjih 50 godina.

Zaključak istraživanja je da  su ljudi u zemljama sa višim BDP-om po stanovniku, iskusili manje fizičke boli, depresije, vjerojatnije je da jedu bolju hranu i više se smiju, da su manje ljuti, da im je manje dosadno i da su odmorniji.

Ako dobro pogledate, sve što je u istraživanju nabrojeno kao mjera zadovoljstva nisu nikakve neograničene želje ljudi, već osnovne potrebe ljudi kao vrste. Potrebe da budu to što jesu, samo obični ljudi, da budu zdravi a ne bolesni, da žive život bez tableta.

Super, ali ima kvaka.

Ekonomija rasta traži sve veću efikasnost. Čovjek koji nema energije za rad je manje efikasan pa tako i manje iskoristiv resurs. Baš kao da priroda kaže, ako tako mora biti, ako ste toliko prokleti onda budite svaki dan bolesni. Eto vam te vaše tablete.

I ako dođe virus za kojeg nema plave tablete? E onda blagostanje postane teškosranje.


Naime, kako efikasnost u stvari znači efikasnost kreatora, tj. stvaratelja, kristalno je jasno da bilo koja ekonomija ovisi najviše o inteligenciji kreatora. Zasad o čovjeku kao najvažnijem resursu, a onda, posljedično, o gospodarenju čovjekom kao najvažnijim resursom.

Ispada da su za sve krivi glavni svjetski kreatori Kinezi, jer u praksi, ako Kinezi prestanu stvarati, nastaje ekonomska panika u cijelom svijetu. Tu onda Rusi koji ne žele dati plin i druge stvare pa napadnu Ukrajinu, onda bogati Ameri koji ne daju cjepiva Africi itd.

Na kraju i prosvjednici koji blokiraju ceste ali i prosvjednici koji na Markovom Trgu ometaju vrlo važan posao gospodara raspodjele. Vidite, i Kinezi su ljudi, Rusi su ljudi, Ameri su ljudi, prosvjednici su ljudi, čak su i političari ljudi.

Razlikuju se u tome tko proizvodi a tko konzumira tablete protiv bolova.

Naravno, nisu krivi Kinezi, oni se brinu za sebe, pa nisu oni problem neograničenih želja za tabletama, a niti su krivi za nedostupnost resursa nekom skromnom žitelju Lijepe Naše. Nisu ni Rusi koji žive u Rusiji, ni crni Afrikanci iz Afrike.

U Hrvatskoj, po definiciji, to je isključivo rezultat i problem hrvatskog čina ekonomske raspodjele. Za širenje ovisnosti nije zaslužan onaj koji tabletu proizvodi već onaj koji je čini dostupnom, tj. onaj koji su raspodjeljuje tako što ju prodaje.

A ovisan je jedino onaj tko ju konzumira.

I kao što doma roditelji kroje zakone i pravila kuće, tako i društva svaka za sebe kroje svoje zakone i pravila. Ta pravila vrijede i za onoga koji proizvodi, i za onoga koji distribuira i za onoga koji konzumira. Pa, ako ne želite imati dijete ovisnika ili narkomana imat ćete pravila koja to sprječavaju.

Isto vrijedi i za jedno društvo koju nazivamo državom.


Pravila danas nazivamo regulacijom.

Jedino, što za razliku od kuće, kreatori regulative kako im mi krivo tepamo, odnosno “ljudi na vlasti“, nemaju ni primisao ni zadatak brinuti o potrebama pojedinaca. Oni imaju zadatak brinu o potrebama društva, što god to bilo i značilo. To je vrlo neprepoznatljiv i širok pojam.

Zato društveni moto nije, kako promoviraju preko stožera civilne zaštite direktna zaštita pojedinca, već je to funkcioniranje društva koje je posljedicu ima zamišljenu indirektnu dobrobit za čovjeka kao člana tog društva.

To je bitno različito od gospodara kuće i obitelji. Ta “društvena briga” se, ovisno o takozvanom društvenom poretku, očituje u raspodjeljivanju tj. kome više, kome manje a nikako svima jednako dobro.

Tako, indirektno, pojedinci na vlasti reguliraju ili ozakonjuju igru ostvarenja želja i potreba ljudi. Zato mi to zovemo vlast jer taj posao ustvari predstavlja i znači vladanje.

Na primjeru ove epikrize, tj. stanju nedostupnosti vlastitih resursa i ovisnosti o tuđim, jasno je da hipoteza o neograničenosti želja za ekonomiju u praksi ima isključivo metaforičku i marketinšku vrijednost.

Ona se ne krije u području stvarnog života i rada nekog čovjeka već u području psihologije.

Na primjer, nisu stari grčki vlastelini podijelili zemlju robovima zbog pojma slobode i solidarnosti već zbog stvaranja svoje veće nadmoći. Sve pod parolom velikima manje a manjima manje.

To je ostala samo parola a ne stvarnost. To su prozvali demokracijom.

Pa se i danas u takozvanim demokratskim društvima moć društva mjeri po nadmoći jednoga prema drugom, u odnosu velikih i malih.

Imamo kreditne AA, AA+, A-, B razine društva koje ustvari predstavljaju razinu cijene koju treba platiti za sudjelovanje u globalnoj ekonomiji rasta. Imamo G7, G20, razne ekonomske skupine a svi drugi čekaju što će oni reći jer tamo se donose sve odluke o budućoj raspodjeli resursa.

Cijeli svijet čeka što će o cjepivima reći američka FDA iako sva društva imaju svoje pandane FDA koji očigledno je da služe kao Copy i Paste. Tako je i sa lokalnim Vladama, Saborima, Predsjednicima.

Pa gdje je i kako nestao čovjek?


Čovjek, više njih, kažemo ljudi, oni po svom rođenju, kad ih pogledate onako goloruke svi imaju slične moći i nemoći. Ali kad bolje pogledate neki mogu sve a drugi ne mogu ništa.

Psihološki, to nije baš dobro i solidarno jer je očigledno da se mnogima smrklo pa je samo nekima svanulo.

Kako se to dogodilo? E pa, zato i je osmišljena plava tableta. Dok drugi popiju plavu tabletu i odmaraju, pače čvrsto spavaju, prvi po noći i uz pomoć regulatora izvršavaju svoj naum.

Zato „bundžije“, tzv. takozvani teoretičari zavjere na kraju uvijek završe s jedinstvenim rješenjem za čovječanstvo: “ljudi probudite se.”

I baš zbog tablete je danas, postati supernadmoćan a da to bude svima prihvatljivo i izgleda solidarno, sve lakše i jednostavnije provedivo. Imamo snažnu filantropiju super nadmoćnih, promovirana osobna odricanja, virtualne dobre namjere i slično.

Vidite, da bi jedni živjeli od energije drugih bilo je potrebno jednaku vrijednost nečije kreacije mjeriti na različite načine. Novac je idealno sredstvo mjere za takve stvari pa je cijena rada ili vrijednost jednog čovjeka zbog regulirane ekonomije i željene nadmoći postala je ključni element ekonomskog rasta.

Sve ima svoju cijenu u novcu pa i ljudsko biće kao najvažniji resurs. Zbog toga je u vremenu “starog normalno” najveća većina ljudske kreacije ili proizvodnje završila u dalekoj Kini. Ne zbog Samiboyevog nauka i oskudnosti vlastitih prirodnih resursa ili neograničenosti ljudskih želja. Zbog nadmoći jednih nad drugima je ekonomija je postala izrazito globalna a zadovoljenje potreba ovisno o dostupnosti tuđim resursima, bez obzira na vlastite resurse.

ali, nije svima isto jer ipak su različita društva zbog lokalne raspodjele isto tako različito ovisna, različito bogatija i kako kaže istraživanje, različito sretnija. A to je i odgovor zašto su resursi potrebni za život i rad jednoga Hrvata postali nedostupni kad Kinezi prestanu stvarati.

Nema onoga što nam treba kad ne stvaramo ono što nam treba. Sami smo sebi, kroz regulaciju, temeljem raspodjele stvorili ovisnost i nije neka utjeha što nismo jedini, i to bez obzira koristili mi razna ideološka rješenja tipa: “svatko prema sposobnostima, svakom prema potrebama ili svatko prema podobnostima svakom prema iskaznici”.

Sve je to samo reklama ili bolje rečeno propaganda.

Dat ću klasičan primjer. Na Wikipediji možete pročitati da se vremenom svijest o gubicima povećala i zabrinula mnoge pa se intenzivno traga za novim oblicima energije, takozvanim alternativnim energetskim izvorima koji se znaju iskoristiti. A ti novi oblici su ustvari oduvijek postojeći prirodni oblici.

Jedna tužna priča kako smo od vodenica, preko hidrocentrala, električne i atomske energije došli ponovno na korištenje vodenica. I Neki će ljudi pomisliti da smo se napokon “probudili”, ali globalni regulator ne misli tako pa takve izvore energije posebno preporučuje kao spasonosno rješenje takozvanim zemljama u razvoju.

Očigledno za različita društva postoje različita globalna pravila, i sve je fino zakonito složeno i “pristankom” ugovoreno.

Nama se preporuča da se snalazimo kako znamo i umijemo s tim što od čiste prirode još imamo uz uvjet da zaista imamo. A kad ljudi postavljaju pitanje zašto je Hrvatska “zemlja u razvoju” pokušavajući dobiti odgovor gdje su i kako su naši Samiboyski regulatori dijeleći šakom i kapom doveli državu do stupnja zapetosti u razvoju, Samiboyi daju različite netočne odgovore.

Na primjer, zato što smo “mali”, zato što smo “mlada država“, zato što smo, nedavno, tek prije 30 godina “imali rat”. Ali to su samo nemušti izgovori, uzrok je u tome što smo se izgubili u bespućima služenja svemu i svakome, u mračnom tunelu regulative s golemim brojem službenika koji služe regulaciji i vrlo malim brojem službenika koji služe svojoj svrsi.

Postali smo nečije prekobrojne sluge bez svrhe. I zaista, teško je naći barem jednog Hrvata za gospodara koji će misliti “hrvatskom glavom“, pa se nude rješenja u izreci “kud’ svi tu i mali Mujo“, najbolje svi u Njemačku ili Irsku, a samo neki u Brisel.

A na taj način i zbog toga mi sve više “zapinjemo” a Nijemci i Irci se sve više “otpinju“. Danas, u ovoj krizi oni rade sve kako u budućnosti ne bi ovisiti o tome hoće li ili neće Kinezi i dalje raditi i taj proces “vraćanja diteta materi” traje već godinama, a virusić je samo to još više potencirao.

Oni se bolje brinu za svoju kuću, Macron ne zove u pomoć nekog Aladrovića, ali zato Plenković malo malo nazove Žan Mišela ili Ursulu.


Zamislite jednu obiteljsku kuću. Obitelj ima to što ima a što nije dovoljno potencijala da zadovolji sve članove obitelji, odnosno da im osigura ono što stvarno trebaju, pa čak i ono što ne trebaju ali žele.

Otac radi to što radi, majka isto tako, djeca nešto drugo i tako dalje. Rade super efikasno i svejedno nisu sretni i zadovoljni jer jednostavno imaju to što imaju, a do onoga što trebaju sve teže dolaze.

Uz pomoć raznih tableta jedna takva hrvatska obitelj “životari“. Mogu tako godinama, usput slušajući druge kako je to jednostavno tako, sjediti i plakati „zapeti u razvoju“.

Iako, mogu reći sami sebi da nisu baš tako oskudni. Imaju svoje unutarnje rezerve, nekakve resurse, na primjer, ako imaju zemlju ili vrt koji ne obrađuju počnu ga obrađivati, ako žive u stanu, imaju nešto drugo, mozak, ruke, noge.

Imaju sebe i svoju vrijednost i trebaju ih koristiti za sebe. To će shvatiti jedino tako da stvore uvjerenje o svojoj vrijednosti i korisnosti i kad prihvate da je vrijednost ustvari onolika koliko sami sebi vrijede.

Takvo vrijednosno načelo sadržano je u mudrim izrekama, na primjer „cijeni sebe ako hoćeš da te drugi cijene ali i u izreci kako će on drugome pomoći kad ne može ni sam sebi“.

To što ćete učiniti nakon toga, to je stvar odluke, a ono što ih sprječava da uzmu stvar u svoje ruke je uvjerenje da mora biti tako kako drugi kažu. Samo zato jer to govore zakoni Samiboy ekonomije i posljedično vladari raspodjele.

Kako je u obitelji, točno tako kako je i u društvu ili državi u kojoj jedna takva obitelj živi i radi, dakle po nekakvom vrijednosnom društvenom načelu.

Poanta je da vrijednost možete mjeriti cijenom, ali načela ne. Načela vrijednosti definiraju stvarnu vrijednost, pa tako i ekonomsku. Ekonomija nije znanstvena fantastika i nešto neprirodno, ona zbog ljudi i po njima postoji, ne zbog tvornice vijaka, turističke agencije ili državne uprave, nego zbog ljudi.

Ekonomija je ono što se događa u praksi, ono kako živimo i radimo, ona se očituje kao i sve što postoji, u prirodnim zakonima i njenim odnosima, možeš-ne možeš, hoćeš-nećeš, a na kraju i početku imaš-nemaš. To je praksa, ponašanje i rad, to je pravi centralni problem pojedinog društva i pojedinca.

A kakva praksa, takvo društvo. I sami znamo da sigurno nije došlo do raslojavanja ili bogatstva i resursa u rukama male manjine zbog teorije ili znanosti. Ipak, lakše je kad je za čovjekov neuspjeh kriv netko drugi, a ne on sam. Tako dolazimo do problema i relativnosti grijeha i raznih simbioza koje tome služe.


Danas jasno vidimo da zbog različite prakse postoje društva ili države bogate prirodnim resursima a materijalno siromašnih ljudi i društva siromašna prirodnim resursima a materijalno bogatih ljudi.

To se između ostaloga događa i zato što neki popiju plavu tabletu da lakše zaspu, tvrdo i neometano spavaju da se bolje odmore za sutra. A dotle, neki drugi, skrivećki, po noći najviše rade.

Prirodno, po noći čovjek puno slabije vidi stvari. Na primjer, jasno je da je bicikl iz nečijeg dvorišta lakše ukrasti pod okriljem noći i dok vlasnik spava nego po danu.

To je regulirano kao lopovluk koji se kažnjava ako se lopov uhvati na djelu. Na kraju ovisno o tome kakav je sud ovisi koliko i kakvo će biti obeštećenje ili kako bi rekli „pravda zadovoljena“.

To je tako bez obzira čemu taj bicikl služi jer bicikl je vlasnikov resurs i kao takav po većini regulacije neotuđivo dobro.

Ali, za ekonomiju raspodjele nije svejedno čemu takav bicikl služi. Tek ako bicikl služi ekonomskoj svrsi, onda je on društveno ekonomski iskoristiv resurs. Sjetite se mota regulacije ili “brige za društvo“. To što bicikl nije koristan znači da je potrebno primijeniti nekakve društvene mjere, pa će zbog ekonomske računice, regulator sve neiskoristive bicikle „nacionalizirati“ i zbog ekonomske solidarnosti raspodijeliti ih nekome kome su potrebni i tako ih „denacionalizirati“.

Bicikl naravno koristim metaforički, kao sredstvo razmatranja odnosa privatno-društveno, a pojmovi nacionalizirati i denacionalizirati su načini kako nečije postane svačije i kako svačije postaje nečije. U tome kako regulatori nacionaliziraju i denacionaliziraju vlastite resurse ovise ekonomski rezultati jednog društva ili države.

U praksi, naš će “hrvatski” regulator, bicikle između ostalih raspodijeliti i onima koji spavaju od 10 do 10 i kukaju nad svojom sudbinom. Treba im da se, ako žele, umjesto da pješače, malo provozaju do birtije. U praksi, švedski regulator će bicikle raspodijeliti onima koji će taj bicikl iskoristiti za ekonomski koristan rad na primjer za voziti se na posao.

Naš će regulator od 1000 nacionaliziranih bicikala 700 denacionalizirati a 300 ostaviti sebi za svoje potrebe. Švedski regulator će od 1000 nacionaliziranih bicikala njih 950 denacionalizirati a samo 50 ostaviti za svoje potrebe.

Razlog je naravno u tome što naših regulatora ima toliko da im treba najmanje 300 bicikala a Švedskih toliko da im je dovoljno 50, iako ukupno Šveđana ima dva puta više nego Hrvata. I to će i jedan i drugi regulator učiniti zato jer je takva regulativa, zakon.

Ali, dok su u skladištu nacionaliziranih bicikala oni uskladišteni, oni su ekonomski neiskoristivi. Iz pogleda efikasnosti ekonomije rasta to je čisti gubitak, a kako je regulator zadužen za efikasnost društva jasno je da to postaje njegov problem.

I zato je najbolje za regulatora da bicikli nekako nestanu. Ima različitih načina, jedan od češćih je skloniti ih negdje gdje je drugačija regulativa. I najbolje je to učiniti po noći.

I vidite, to nije lopovluk već regulativa, takozvana „rupa u zakonu“. Na kraju, to što, metaforički, vrijedi za „vaš“ bicikl, vrijedi i za „vaš dio“ šume, vode i drugih prirodnih resursa, vrijedi i za sve ono što ste rođenjem kao čovjek, za svoj život, dobili na poklon od prirode.

Na primjeru bicikla sam pokazao da se pri regulaciji može puno lakše nego pri lopovluku griješiti. I mišlju kod smišljanja pravila, riječju kod obrazloženja i djelom kod donošenja zakona. Sve poslije je zakonito i više nije grijeh. Jedino što u demokratskom poretku, regulatora ne kači i sam grijeh propusta.

S druge strane, regulator grijeh ne može ostvariti ako čovjek kao vlasnik resursa, na primjer bicikla neće dopustiti da se bicikl nacionalizira. To je obično, ustavom, njegova neotuđiva privatna imovina. Kao i druga ustavom jamčena prava, na rad, na slobodu, na kretanje, na život.

I zato, što više nacionalizacije čovjek dopusti to je veći njegov grijeh prema samome sebi, grijeh propusta. Tako da je blagostanje, siromaštvo ili bogatstvo u demokratskim društvima podjednako rezultat pogrešaka regulatora i propusta građana.

To ja nazivam demokratska simbioza grijeha. Ili narod ima točno takvu vlast kakvu i zaslužuje“.

Drugi je problem što ekonomija ne razumije takve simbioze. Čak i kad se ozakoni ta regulatorna naknada 300 bicikla za noćni rad i ljudi svojevoljno propustom pristanu na takvu simbiozu, ekonomija zbog svojih zakona to neće društvu oprostiti.

Zato što je dobar dio od onih 700 denacionaliziranih bicikala koji služe za povremeni za prijevoz do birtije i dalje su ekonomski beskorisni za društvo. Simbiozom grijeha čisti stvoreni ekonomski gubitak.


I tako se sada u ovoj epi-eko-krizi rezultati simbioze jasno vide. Jer odjednom, baš kad nam najviše trebaju, nema toliko potrebnih bicikala. Kako bi rekao Kalimero, to je prava pravcata nepravda.

I sada oni koji su spavajući, čak i žmireći ostali bez bicikla koji im sada nasušno treba, pokušavaju to ispraviti na način da traže natrag svoj nacionalizirani bicikl. Pa sad greškom svoje logike traže od onih koji su dobili bicikle da im ih vrate. Ali to se neće i ne može dogoditi jer jednostavno tih bicikala nema, a ono čega nema ne možete ni vratiti. Bez obzira kako su otuđeni, nema stvarnog grijeha jer to nije lopovluk već regulativa nastala simbiozom grijeha.

I čak i da postoje bicikli negdje na skladištu oni ih ne mogu vratiti na način kako to neki sada pokušavaju. Neki pokušavaju to činiti na isti način kao i regulator, po postojećoj regulativi ili tako da na „svoje propuste“ gledaju kao na „tuđe grijehe“.

Dakle, ostajući u postojećoj simbiozi, samo bi oni malo mijenjali mjesta u tom odnosu. Probajte vidjeti taj nemoguć mogući rezultat na kraju balade.

Tko bi dolje sad bi gore a da sve ostane isto. Nemoguće. Ne mogu uspjeti čak ni u području grijeha riječi, na primjer na facebooku, zbog toga što će se pojaviti neki neovisni autoriteti sa zaključkom da je najbolje da sve ostane tako kako je, jer to je nužan zakon ekonomije.

Samiboy je rek’o, i na njegov iskaz regulator lupio pečat i tako dobio odobrenje svih članova našeg društva.

Jedini pravi problem regulatora je taj što scenarij noćne regulacije u demokratskom poretku pretpostavlja da uvijek prije grijeha djela ili raspodjele ide grijeh riječima. Zato da riječ može djelom postati. A za to je ipak potrebno planirati noćni rad ili kako ja to zovem pripremom grijeha propusta.

Na primjer, imamo najnoviju izjavu iz samog vrha regulatora. Glavni ministar je izjavio da to što će najveći mogući novac e-unija raspodijeliti samo članicama e-zone u kojoj mi nismo, ali je to za nas kao društvo izvanredna vijest. Zato što ćemo i mi hrvati baš zbog zakona ekonomije od toga imati velike koristi.

To je usput izračunao neki naš Samiboy analizirajući “što na što utječe” u zakonima e-ekonomske raspodjele. Samo je propustio uključiti da se to što na što utječe nedavno jako promijenilo epi-kriznim dekretima raspodjele. Pa je matematička analiza na temelju starih među-utjecaja sigurno pogrešna.

To je zasad samo jedan veliki grijeh riječima.

Jer vjerujte, za nas neće biti koristi već velike štete baš zbog zakona ekonomije. Odnosno zbog sve veće važnosti vrijednosti potencijala u ukupnoj energiji nekoga sustava. Znate da potencijal služi isključivo da se može obaviti rad, prvenstveno za stvarati a ne za trošiti.

Vidite, u dane zaključavanja u ovoj epi-krizi ukupna ekonomija je pala, želje su postale naglo ograničene i sve se svodi na borbu za osiguranje potreba modernog “novonormalnog” života. Vjerujem da vidite koliko ste u proteklih mjesec dana manje trošili nego inače, ali ste ostajući doma još manje stvarali nego inače.

Shvaćate da se u takvoj situaciji i načela vrijednosti i same vrijednosti resursa i proizvoda mijenjaju. Samo je pitanje što se oko vas događa sa potencijalom, s novcem.

Naime, iako je novac u pravilu sam po sebi bezvrijedan, najvažnija je mogućnost, tj. potencijal koju on kao sredstvo pruža, odnosno njegova moć. Kako vrijednost svega mjerimo količinom novca, danas je dovoljno da neki faca regulator samo naznači što namjerava učiniti i da vrijednost neke tvrtke, države, zajednice, ujedno i svih članova, tj. ljudi drastično padne ili naraste. Vidite stvarna vrijednost nije stvarna vrijednost.

Samo pogledajte koliko resursa i rada je potrebno za jedno a koliko za drugo i bit će jasno da takvo vrijednosno načelno ne bi bilo moguće da ne gledamo vrijednost svega isključivo kroz novac. To isto tako ne bi bilo moguće da novac ne predstavlja veću vrijednost od resursa od kojeg živimo pa čak i od sebe samih.

Zato oskudnost za većinu ljudi znači oskudnost o bezvrijednom novcu a ne oskudnost o nekom prirodnom vrijednom resursu. Tako je Samuelsonova raspodjela dobara iz definicije postala sekundarna stvar, a umjetno regulirana raspodjela novca primarna stvar.

Dakle, vrijednost se danas mjeri po potencijalu za stvaranje, a ne po stvorenome. Rast se mjeri u količini novca, potencijalu, mogućnostima, a ne količini i strukturi proizvedenih dobara.

To zovemo tržišna kapitalizacija. Tako je kapitalna ili potecijalna vrijednost tvrtke Tesla procijenjena kao vrijednost deset najvećih proizvođača automobila na svijetu zajedno, a koji proizvedu na tisuće automobila više od Tesle.

Samiboyeva ekonomija je vremenom nadograđena. Novac, a ne resurs ili dobro, je primarno sredstvo stvaranja moći i nadmoći. On se i po danu dok ste doma i po noći dok spavate ubrzano i različito stvara i među ljudima raspodjeljuje.


U krizi, jasno da sva društva pokušavaju iskoristiti svoje potencijale kako bi usporili pad. Ako Kinezi odluče raditi više za sebe a manje za druge, tako će i e-uniji i e-zoni napravili pomutnju u računanju blagostanja. Brojke kažu, društva Europe trebati će puno više stvaratelja i trebati će potrošiti puno više potencijala ako žele zadržati stanje.

Pa se pitajte tko će unutar e-unije imati veći potencijal u e-globalnoj raspodjeli, Nijemci, Francuzi ili mi Hrvati, graničari stari? Naravno, prirodno i potpuno jasno, kao rezultat razlike u potencijalu dogoditi će se točno to što se uvijek događalo, Hrvati će ostati graničari stari i bezgraničari mladi.

Baš kao što su nekad Dalmatinci otplovljavali brodovima u daleki svijet i kao što Slavonci danas odlaze u Njemačku ili Irsku, iako imaju super čisto plavo more i crnu plodnu zemlju, resursa koliko im srce želi. I ništa od Samiboyevi ekonomskih postavki nije razlog za to, to su sve lako dokazive neistinite pretpostavke.

Odlaze zbog toga što ne žele griješiti prema sebi u ovoj simbiozi grijeha, odlaze zato što mogu i hoće. Odlaze zbog boljih mogućnosti za život, potencijala društva. A taj potencijal, to je osnovni zadatak svakoga lokalnog regulatora.

Vidite, najjače članice e-unije zbog igre nadmoći jačaju „svoje“ mogućnosti a nikako „naše“ mogućnosti. One će kao društvo na kraju imati od toga direktne koristi a mi kao društvo indirektne štete. I zato, baš kao i uvijek do sada, i ovaj zadnji grijeh riječima pokazuje da su u hrvatskoj raspodjeli ljudi uvijek bili i jesu višak.

To je tako ekonomski izračunato lipi moji. A moguće je da naš premijer uz jedan dobar savjet nekog Samiboya makroekonomista vidi indirektnu ekonomsku korist društvu tako da se riješi viška potencijala.

Točna je bila tvrdnja da ulazak u EU otvara beskrajne mogućnosti našim ljudima. Znate onu da čovjek i magarac znaju više od čovjeka, da budem do kraja sarkastičan, ako je Hrvat višak u tom odnosu onda se takvo društvo ne treba zvati Hrvatska već Tovarnik.

I tako postavlja se pitanje, tko će u Tovarniku kupovati te bicikle za nacionalizaciju i denacionalizaciju? Manje bicikala će značiti da će se postotak naknade za noćni rad morati povećati sa 20 na 30, 40 ili 50 posto. Razumijete li da se današnje hrvatsko regulatorno domoljublje ne očituje u pitanju gdje je naš potencijal, nego u pitanju kolika je potrošačka marža na bicikl. I zato Hrvatskom domoljubu, to što će Njemačka i druge članice e-zone novčanom injekcijom povećati mogućnosti i tako živjeti od vrijednosti stvaranja a ne od potrošačke marže nema baš nekog velikog smisla.

Njima je svejedno što će taj “mali” problem postati ključna razlika je u vrijednosti buduće raspodjele i odgovoru pojedinih društava na rizik da Kinezi prestanu raditi. I ishod blagostanja će ovisiti o odnosu pogrešaka regulatora i količini propusta građana.


Koji su to najčešći grijesi naše simbioze? Recimo jedna uobičajena namjerna pogreška je izgovarati se za budućnost pozivajući se prošlost. Na primjer, rat i prošle sukobe a što ima isto toliko ekonomske koristi kao i rasprave o ustašama i partizanima. Kao da Njemačka nije bila cijela razrušena? Kao da i tamo nema nacista i antifašista.

Vidite, jasno je da je svaki ekonomski problem u „sada“ a ne u „prije“, i da je svaki utjecaj od prije vidljiv i sada. Tako će i ovaj virus sada imati utjecaj na budućnost. Za to razumjeti nisu potrebni doktorati i veliki mozgovi.

Tako se prava pogreška očitava se u demagogiji sadašnjeg trenutka. U izjavama i učenjima svih naših autoriteta Samiboya u ovoj zdravstveno ekonomskoj virus krizi.

Sve se radi kako struka kaže, hahahahahahah. Svi pričaju o proračunu i makroekonomiji i pojmovima tipa zaduženje, povrat ili moratorij na kredite. Govore o značaju nečijeg kapitala koji se posuđuje i raspodjeljuje i svi su super pametni oko poticaja, davanja, posuđivanja, rebalansa, jednom riječju oko politike raspodjele.

Jedan je pravedniji i solidarniji od drugoga i svima su ispred svega riječi potrošnja i posljedični rast. Ispada da je gotovo nevažan element to gdje je taj potencijal koji će omogućiti takve velike ideje. Možda oni zato svoje pare ne drže u hrvatskim bankama. To je isto kao što se većina jako velikog postotka liječnika u našoj vlasti, naših novih heroja kojima plješćemo sa balkona, koji rade u našem odličnom javnozdravstvenom sustavu, ipak liječi u Američkim fuj-nesolidarnim bolnicama.

O tome gdje se školuju djeca naših znanstvenika i profesora ne treba ni pričati. Ne treba pričati ni o tome da nam je svaki znanstvenik koji je “odselio” ili se “odgradio” od Hrvatske veći znanstvenik od onoga koji je ostao. Jer, kako i ne bi bio kad nam je svaki belgijski keksić uz kavu na benzinskoj pumpi bolji od našega, svaka druga kava je bolja od Franckove.

Što je najtužnije tako i je. To nisu slučajne pogreške i propusti, zar ne? Kupujmo Hrvatsko a prodajmo strano je nula, ništa, kila mozga, i zato jedino što ljudima preostaje je kud’ svi tu i mali Mujo.

Hrvati vide da se sve svodi na održavanje na površini sa sve većim utezima na nogama. Utezi ostaju a mišići slabe, a sigurno je da će se globalna raspodjela moći i nadmoći u cijelom svijetu nastaviti. Zato je prije, u ovom tekstu bilo je pitanje što je sa novcem.

Pa ako malo skrenemo pogled sa dnevno transparentnih brojki straha, crta i krivulja herojskog stožera, vidjet ćemo da vrijednosti dionica globalnih kompanija rastu u nebo. U ovome trenutku preraspodjeljuju se svi resursi na globalnoj razini, sve, nafta, zlato, plin, voda, a posebno se prave planovi za raspodjeljivanje ljudi.

Mnogi lokalni regulatori to shvaćaju, ali ne i mi.

Možda postoji plan B, možda je on da u ne tako dalekoj budućnosti zamolimo e-migrante da ostanu u Lijepoj Našoj i da popune naša spašena radna mjesta, na primjer mjesto savjetnika za Hrvatski svemirski program. Ali neće ići, možda jedino ako im ponudimo posao pomoćnika načelnika u novoosnovanoj Agenciji za virusom ugrožena gradska područja.

Ekonomija je jednostavna stvar, život i rad, i opet će, i nakon ove krize ovisiti samo o ljudima. O tome možeš-ne možeš ili hoćeš-nećeš i naravno i dalje o reguliranoj visini i količini naknade za noćni rad. Sve će biti skoro isto kao lani, ali ni približno tako skoro pa isto.


Zašto mi našu Hrvatsku zovemo Lijepa Naša? Upravo zbog toga što će mnogi reći da za osiguranje potrebe jednog Hrvata hrvatski resursi nisu problem, priroda se pobrinula za to prirodno bogatstvo. To su hrana, voda i siguran dom, dodajmo još da je važno zdravlje i kultura, možda još malo sporta ili druženja i eto prosječnog zadovoljnog Hrvata.

Ali, to je samo moje neznanstveno pa samim time nestručno i neozbiljno odokativno mišljenje, a ozbiljnih analiza baš i nema što znači da ne postoji potreba za produbljivanjem znanja. Nema čak ni običnih usporedbi.

Na primjer, Austrijanci izvoze električnu energiju, 70% dobivaju iz svojih prirodnih hidrocentrala. Najveći su izvoznik Magnezija u svijetu, nemaju mora i razvedenih otoka a imaju nekoliko puta veći prihod od turizma od nas. Obična usporedba bi pokazala da imamo i mi svoje rijeke, svoj magnezij ili nešto drugo i jednako lijepu zemlju?

Ovako, odokativno. A onda na pitanje možemo li i mi to kao i Austrijanci iskoristiti, ovako, opet odokativno čini se da nećemo.

Vidite da je na pitanje možemo li odgovor dan kao na pitanje hoćemo li a to nije ni približno skoro pa isto. To je zato što uvijek imamo spremno međupitanje: „tko će to što su Austrijanci i s čime napraviti“?

To je isto kao što ćemo mi izgraditi Pelješki most, a vidite da nećemo, mi ćemo samo njegovu izgradnju platiti, našim nacionaliziranim biciklima. I dalje ćemo živjeti i raditi pod istim Samiboy pretpostavkama da smo oskudni resursima i da su naši ljudi višak.

Mnogi tvrde da je ova epi-eko-kriza Božji dar, pojavljuju se nekakve naznake svjesnosti o tome da možemo. I stvarno nije potrebno biti vidoviti Milan da se zaključi da uvijek nešto možemo. I osim naznaka svjesnosti pojavljuju se i naznake da postoji volja za neka nova ekonomska rješenja, da ne bude ovako. Samo, meni se nekako čini da je odgovor na glavno i vječno hrvatsko pitanje: hoćemo li onda to i učiniti”, jednostavno nećemo.

Neki Samiboy će se pojaviti na TV i izjaviti: možemo, ali …. bla, bla, bla, najbolje je ne. Znate ono, BDP postotak, potrošnja generira rast, najbolje da otvorimo još jedan šoping centar.

Eto, to se događa u svakoj zemlji simbioze namjernih grešaka i propusta, u zemlji bez pravog vrijednosnog načela i bez stvaranja ekonomske vrijednosti.

Jednostavno je, Nijemac sebi generacijama stvara vrijednost, dok Hrvat generacijama troši svoju vrijednost. To u praksi ima za rezultat da jedan Nijemac nedavno imao 2,5 a danas ima 4 puta više potencijala, mogućnosti za život od jednoga Hrvata.

I zato nitko ne može ni zamisliti situaciju da jedan Nijemac poželi stvarati u Hrvatskoj, raditi i živjeti u Hrvatskoj. Ne da bude „šef“ hrvatskog a njemačkog telekoma, već da bude „običan radnik“ hrvatskog telekoma, baš kao što naš čovjek u Njemačkoj nije „šef“ Deutsche telekoma već „običan radnik“.

I još je zbog toga sretan kao malo dijete, kao e-migrant koji je došao na željeno odredište.

Možda treba malo promijeniti izreku o Muji, u izreku o Ivici, na primjer: “kud’ svi e-migranti tu i mali Ivica.”


I sada, opet ću iskoristiti prisutnu epi-eko-krizu koja, kako neki kažu napokon pruža određene prilike za poboljšanja, ali … bla, bla, bla, ali nećemo ih iskoristiti zato jer je narod glup.

I nije samo riječ o regulativi već i o grijehu propusta.

Na primjer, ova naša prividna solidarnost, naša zajednička partizanska borba za svako radno mjesto.

Naime, ta radna mjesta i dalje zahtijevaju iste ljude, iste vještine, drugim riječima, istu ekonomiju, istu praksu pod istim pravilima. To veliko čuvanje radnih mjesta nije ništa drugo do borba za očuvanje staroga načina života i rada što po zakonu akcije i reakcije ne može i neće iznjedriti neko novo društvo.

Kad regulator kaže da spašava gospodarstvo on u suštini spašava postojeće stanje i društveni poredak, pravocrtno bez promjene smjera. I kad vidite ove krizne ekonomske mjere, sve je to ustvari sustav davanja i uzimanja bicikla i sve se radi u okviru postojeće regulacije raspodjele.

Jasno je da Hrvati obožavaju bicikizam.

I potpuno je jasno, pljeskom nagrađeno i ponosno najavljeno da nam nakon krize predstoji novi povratak u budućnost. Kako to stručno na hrvatskom nazivaju “reset“. Jedna nova re-demokratizacija u starogrčkom sirtaki stilu.

Naime neki novi vlastelini će Hrvatima pomoći da se oslobode utega, vratiti će im “dignitet” kako kažu naši učitelji. Tako će im svoj potencijal iznajmiti na razne načine, kroz ročnost, kamatu i razna novčana modeliranja.

Moratorij ili krematorij, svejedno je kako se zovu ali to će Hrvate osloboditi ropstva ovisnosti o njihovim željama i pretvoriti u robove ovisnosti o egzistencijalnim potrebama. Razumijete zašto je Samiboy dobio Nobelovu nagradu. Za staru re-demokratizaciju demokracije kao privida svoje definicije.

Čak i da Hrvati ne žele takav život u svojoj Lijepoj našoj, svejedno će lokalni regulator takve ugovore pečatirati umjesto njih. To mu je uloga, a kako Hrvati to ne vide kao svoj propust, tako će sve to novim reizborom regulatora pozlatiti.  

I kako neki naši uvaženi regulatorotvorci:

pa BDP ionako nema baš previše direktne veze s građanima“, “mi smo tako dobri da ćemo se bez problema moći zadužiti gdje god hoćemo, čak je u ovoj krizi manje važno po kojim uvjetima“; “o tome što ćemo napraviti misliti ćemo slijedeće godine, sad je kriza“.

Vidite da je naša ekonomija znanost koliko i kišna vremenska prognoza.

Vjerojatno će pasti kiša zato što vjetar donosi oblake iznad naših glava, ali to nije sigurno jer može vjetar naglo promijeniti smjer ili će se oblaci ispadati prije nego dođu pa ih zato vjerojatno neće ni biti.

Jedino što je u ovoj krizi dobro po našu čudesnu simbiozu odlično je rekao naš ministar zdravstva: “No sikiriki ljudi, nema ni stvarne pogreške ni moralne dileme, uskoro će nam to i znanstvenici potvrditi, za sve će zaslužan biti jedan mali poluživi nametnik virus.”

I već je izmišljena nova tableta u bilo tekućem obliku i bit će svima lakše, bol će naglo nestati i lakše ćemo zaspati. I tako svaki dan. Tabletu će nam prodati netko drugi.


Na kraju, ne mogu da se ne vratim na znanost i znanje. Ako u stvarnosti postoji pitanje onda ono traži i rješenje, ne postoji odgovor ako ne postoji pitanje jer jasno je da onda jednostavno ne treba ništa rješavati.

Pa evo nekoliko pitanja koja po meni traže odgovor.

Je li uistinu za sve pogreške i propuste kriv jedan virus? Je li stvarno virus kriv što ne radimo i živimo iako smo zdravi i sposobni? Na kraju, je li stvarno virus kriv što smo bolesni?

Ako je odgovor potvrdan onda je rješenje dano, nova plava tableta. Spavajte, odmarajte, sve će biti u redu, tu su oni koji najbolje znaju, oni zaduženi da misle za vas i da rješavaju vaše probleme. Neka bude tako.

Ali ako je odgovor negativan, onda stvarno želite misliti svojom a ne stožerovom glavom, možda ste, a do to niti ne znate, postali pravi teoretičar zavjere. Ali onda ujedno razumijete i da priliku za bolje imate uvijek, i sa virusom i bez virusa i da je, po prirodnom zakonu nemoguće da tuđa glava želi bolje vama nego samom sebi, čak i bolje nego vi sami sebi.

Samo je problem problem razlučiti, jer danas imamo zločesti stožer koji nas zatvara i ne da nam živjeti i raditi i anđeo čuvara, Marka s trga, koji će vam dobre volje podići minimalnu plaću.

To koliko je točno onoliko koliko vrijedite u ovoj Lijepoj Našoj punoj nametnika ekonomske raspodjele. I ne možete reći da to nije znanstveno dokazano, vidite da Marko s trga sve radi po preporukama struke i znanosti, ukazanje je svaki dan u 14 sati, dakle po danu kad svi dobro vide.

Nema ama baš nikakvih problema i brige, i zato, pitanje svih pitanja u ovom trenutku je, kakva je epidemiološka situacija? Ispada da je ona uvijek, svake pola godine, jednako valovita, a u presjeku jedna ravna crta na grafu, to se pravilno zove pravac koji teži u beskonačnost.

Ja je zovem kud’ svi tu i mali Mujo, a da bih potvrdio tu svoju pretpostavku proveo sam kao što prava znanost i nalaže jedan eksperiment da bih to empirijski dokazao.

Na početku sam promatrao obavezno solidarne i stoga razmaknute Hrvate koji čekaju u redu da uđu u jedan konzumov super konzum. Istraživanje sam provodio najmanje tri puta tijekom najmanje tri različita razdoblja na jednako vrlo reprezentativnom uzorku.

Nakon pomnog promatranja i bilježenja uočio sam jedno uvijek ponavljajuće pravilo. Naime, koliki razmak od prvoga Hrvata zauzme drugi Hrvat u redu, točno toliki će razmak zauzeti svaki slijedeći u redu u odnosu na onoga ispred sebe u redu. Na primjer, ako se drugi od prvoga odmaknuo 2 metra i 14 centimetara onda će međusobni razmak svih u redu biti 2 metra i 14 centimetara. Ili 4 i po, svejedno, sve naravno unutar dopuštene statističke pogreške.

Vidite to je ono kak’ svi tu i mali Ivica, jednostavno je. Ali tako je dokazano i da stožer uopće ne treba definirati „koliki je razmak“, njegova je uloga samo da definira „obavezan razmak“.

Tako je jasno dokazano da vrijedi pravilo kud’ stožer tu i svi Hrvati. Jedino i uz sav trud nisam mogao nikakao dokazati kak’ Hrvati tak i njihov stožer. To eventualno možete nagađati ako gledate “kako” vi poštujete regulativu a kako stožer.


Znanost kaže da znanje stvara pretpostavke za zaključivanje, a to je temelj uvjerenja i na kraju shvaćanja ili razumijevanja naše stvarnosti. Ako krivo razumijemo onda krivo zaključujemo, a to može značiti da imamo problem sa znanjem.

I ja mislim da mi, osim biciklizma, imamo i taj problem u ekonomiji. Zato se može stalno prodavati muda pod bubrege, zato jer je moguće. Na primjer, izjava: “ako se cijepite dva puta zaustavit ćemo epidemiju” ima isto pogodbeno značenje kao i tvrdnja : „ako uvedemo fiskalizaciju bit ćemo mala Švicarska“.

To je isto kao da kažete „ako ne budemo prvi onda možda budemo drugi“. Nismo postali ni mala Švicarska a bogami nismo ni prvi ni drugi, a nisu ni dvije doze nigdje zaustavile epidemiju.

Pogodba je najjača tvrdnja po kojoj se griješi riječima. Pogodba nije odluka, ali u prirodi i životu svakom djelu ipak prethodi neka odluka. Pogodba je način da se ne donose jasna odluka. I ako se pogodbena tvrdnja ne ispuni, ništa strašno, to je samo jedna logička pogreška.

Ipak, to si regulator ne može dopustiti, pa je zato imenovan stožer koji si to može dopustiti. Stožer je samo potrošna roba u ekonomiji raspodjele resursa, dobara i virusa.

I kamo dalje rođače, u boj za narod il’ za život svoj?

O tome u slijedećoj objavi.

Galvanizator.

P.S.

Dragi svi, napisao sam svoje dvije prve knjige koje još nisu u potpunosti dovršene. Bio bih sretan i zahvalan ako ih želite pročitati i dati mi pokoji koristan savjet i kritiku.

Ako želite kliknite na preuzmi za preusmjerenje na stranicu za preuzimanje knjiga

Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s