VIŠE, ISTO, MANJE

Dragi svi, svjedoci smo kako u ovoj situaciji radne uspavanosti radi sveprisutnog virusa, razni znanstvenici, ekonomisti, poduzetnici i zaposlenici na društvenim mrežama izražavaju svoja mišljenja o, kako se često kaže, „novoj normalnosti“.

Neki plješću, neki kukaju nad sudbinom, postoje humoristi ali i mnogi kojih kao da se takve stvari uopće ne tiču. Ispada da mnogi ne mogu prihvatiti jednostavne prirodne zakone po kojima od postanka živimo i kojima se prilagođavamo.

Na primjer, karikiram, ako tri čovjeka imaju jedno pivo na raspolaganju onda onda nije moguće da svaki od njih popije jednu cijelo pivu. Kad gledam sve ovo, na primjeru državnog proračuna nekako mi se čini da ljudi misle da je to moguće.

Kao da Lijepom Našom upravlja sam Isus spasitelj koji će jednom ribom nahraniti cijelo jedno selo. Pivo, novac, resursi i ljudi je kao i sve što postoji nekakav oblik energije, nešto što postoji takvo kakvo je.

I čini mi se, da uz svu znanost nije baš jasno da su prirodni procesi nepovratni, da je ono što smo učinili učinili i da nema povratka, te da nikad ne osvijestimo to da se bez rješavanja uzroka nekog problema samo povećava entropija ili neuređenost nekoga sustava, kao što je na primjer jedno društvo kao zajednica ljudi.

Problem je što ljudi slabo obraćaju pažnju na takve zakone, zaokupljeni su nečin „važnijim“. Zanimljivo je da su ljudi u ovoj situaciji epidemije većinom zaokupljeni globalnom igrom a slabo obraćaju pažnju na lokalnu igru koja se, bez obzira na uspavanost odvija između raznih natjecatelja ili konkurenata sa različitim interesima.

Pa je li ta zaokupljenost drugima razumska odluka za nas same?

SNALAŽLJIVOST

Razum omogućuje čovjeku snalaženje u životu tako što daje mu sposobnost učenja iz iskustva. Po meni, iako se mnogi ne slažu, učenje čista egzistencijalna potreba, danas čovjek jednostavno mora znati, tako da bih je izvedenu riječ „znati-želja” ili znatiželja, nazvao znatimora.

Važno je reći i to da čovjek, osim što ima sposobnost odlučiti razumom ima i sposobnost djelovati bez potrebe da razmišlja i uči, instinktivno. Instinkt, po definiciji, prirođen i naslijeđen obrazac ponašanja ljudi koji postoji bez potrebe učenja se odnosi na djelovanje, to je refleks.

Da mi kao ljudi samo slušamo razum mnogo toga u životu ne bismo uopće probavali činiti, zar ne? Probavati se može nešto razumu skroz nepoznato ali neće se probavati probavati ono što je naučeno ili savladano kao takvo. Sigurno je da će vaš razum sam sebi više vjerovati iako znate da je takva spoznaja polovična.

Iz probavanja se uči, a naučeno usavršava. Što će biti ako učinim baš ovo? Ne znaš, probaj, jer ako ne probaš nećeš saznati. Razum je naravno jako važan, jer znatimora često zna biti jača od zdravog razuma, tako je razum najvažniji za vrednovanje iskustva ili lekcija.

Ali prije nego uključimo mozak, nešto nas navodi na oprez. Svaki naš zaključak o budućnosti nije rezultat samo logike na temelju naučenog, postoji ranije iskustvo i vidljive pogreške. Ljudi samo misle da su stvari logične jer misao je rezultat istog toga razuma.

Razmislite kako živite, koliko dobrih odluka ste donijeli tako što razmišljate a koliko jednostavno jer tako osjećate i samo po sebi razumijete? Razumom se može naučiti gdje griješimo, ali shvatiti gdje griješimo nije samo stvar razuma, zar ne?

Intuicija je sposobnost da neposredno bez razmišljanja uvidimo cjelinu i njezine dijelove se odnosi na spoznaju. Intuicija čovjeku govori da učenje, pogotovo „učenje na silu“ ne pruža potrebno iskustvo.

To je ono kad razum kaže sigurno je tako, ali vam se svejedno čini da nije. Čovjek zato često nesvjesno sluša intuiciju, jer logično, znanje može biti jako pogrešno. Nekad nam kaže uključi a nekad isključi mozak, šapće nam da postoje posljedice po nas same.

Jer svako probavanje kao i svako drugo djelovanje istovremeno je međudjelovanje i tako druge sile djeluju protiv probavanja.

Život ljudi se odvija po principu, opaža, znatimoran je, proba, opaža rezultat a istovremeno uči i pamti, i na kraju samo ono što je važno ili ono „što ga se tiče“ zapamti.

Na primjer, neće zapamtiti što je prije tri dana ručao, osim u slučaju da taj ručak nije ostavio nekakav poseban dojam, loš, dobar i sl., tj. nešto drugačije nego inače, drugačije iskustvo.

Unutarnji odnos razmišljanja i intuicije, te voljnog i instinktivnog djelovanja je osnova dobrog snalaženja. Tako čovjek donosi isključivo svoje odluke, bez obzira što netko trubio. Razumijevanje vlastitog potencijala najvažnija stvar da bi se on mogao primijeniti u snalaženju.

Kako kažu psiholozi: „dobro je razumjeti svoje sposobnosti i ograničenja ili limite“. Dobro ali ni blizu dovoljno za snalaženje ili za borbu u životu, jer uvijek postoji nekakav protivnik ili neka prepreka.

Na primjer drugi čovjek, organizacija, ogromna planina ili obična kvaka na vratima. Tako naš epi-stožer stalno ponavlja iste poruke, da zapamtimo i da ne zaboravimo, da nam se ureže u pamćenje.

To se inače naziva reklama, tako pokušavaju utjecati na naš razum i kako bi se reklo naučiti nas pameti.  

Ali kako nema znatimore u nečemu što već poznajemo tako stožer većini ljudi već dobro ide na živce, i da bi nas stožer držao budnima da kupimo njihov proizvod oni će nas svakodnevno bombardirati različitim informacijama, grafovima i svakojakim novim mjerama koje pobuđuju našu znatimoru.

Descartesova misao „mislim dakle postojim“, malo izvučena iz konteksta je postala temelj moderne znanosti i podloga djelovanja većine današnjih znanstvenika.

Vrijedi samo i jedino čista razumska spoznaja i tako se danas znanost, malo umota u celofan osobnog interesa i objavi kroz reklamu.

Mnogi se pitaju hoćemo li što naučiti iz ove epi-krize, neki čak tvrde da nam je virus pružio nove prilike za boljitak i da ih treba iskoristiti.

Ali, svi znamo da je prilika za to uvijek, jer ta riječ prilika je u stvari sinonim za mogućnost, to je sinonim za potencijal. Tako da je pravo pitanje jesmo li dovoljno znatimorni da probamo nešto bolje u budućnosti činiti?

To znači koristiti naš potencijal na drugačiji način. Imamo li dovoljno energije i kao pojedinci i kao društvo za nešto takvo?

Ukupna energija je potencijal i kretanje ili rad. Potencijal je mogućnost i definira što sve možemo odnosno kakve su nam mogućnosti za pobjedu u nekoj borbi. Natjecanje ili borba je razmjena energije tj. primjena sile.

Borbenost je po definiciji urođena biološka osobina koja egzistira zajedno s nagonom za opstanak koji je podložan volji i može se zatomiti. Ako se radi o našem probanju da uzmemo nešto što i drugi probaju uzeti za sebe onda se to u ekonomiji naziva natjecanje ili konkurencija.

Pobjeđuje onaj koji ima potencijal za proizvesti i proizvede veću silu, onaj koji ima veću moć, više ukupne energije i nju koristi u natjecanju.

A kako uvijek i za svagda u borbi netko mora pobijediti, a netko mora izgubiti, tako nekome na kraju pripadne više, a nekome manje od, figurativno, ukupnog kolača oko čega se ljudi i društva bore, voljno i instinktivno, svim raspoloživim sredstvima i sposobnostima.

I kad je super i kad je kriza.

IGRA

I sada, u ovoj situaciji epi-krize, intenzivirale su se neke lokalne borbe, na primjer, borba za ustavne slobode protiv represije vlasti ili borba sindikata protiv liberalnih ideja. Ipak, najeksponiraniji je primjer borba između takozvanoga javnog i takozvanoga privatnog sektora koja se svodi na borbu za novce državnog proračuna. Svi se bore između sebe za ono što je naše pa i njihovo, zar ne?

Sektori nisu živa bića, radno mjesto je regulacija, to su nekakvi organizacijski oblici ili poredak, kako bi naš Capak rekao: “okviri“. U stvarnosti ne postoji borba ljudi za nekakav sektor ili očuvanje radnih mjesta, to su samo metafore u izričaju.

Metaforična borba neće i ne može rezultirati promjenom bez obzira na priliku. Ta borba ustvari znači borbu za očuvanje interesa, očuvanje toga što je bez obzira kakvo to je. A kako se sve svodi na unutarnju borbu sami sa sobom, to nužno znači povećanje entropije društva ili veću neuređenost i potrošnju energije na samoga sebe.

Netko tako uzima više a netko manje i tako će netko možda imati više ali će većina imati manje.

Imati nematerijalna ili materijalna dobra je ono što nazivamo posjedovanjem, bogatstvom ili imetkom. Za posjed se moguće boriti zbog raznih razloga, od toga da su nam dobra potrebna za samu mogućnost da živimo, do toga da ih imamo zato što ih baš želimo ili luksuz.

Kako je potencijalna energija ustvari energija položaja, tako osim luksuza i imetka potencijal predstavlja i određeni društveni položaj. Glavna svrha luksuza je pokazati ga drugima, a razlog pokazivanja bogatstva ili društvenog položaja je jednostavan: „neka drugi znaju tko sam ja, što sve imam i neka si misle što onda ja sve mogu“ ili „nemoj se igrati samnom.“

To nije bez veze, jer društveni položaj ili položaj koji čovjek ima u društvu na kraju određuje prava, moć i na kraju opće ponašanje ljudi.

Kao što je mercedes mjera veće vrijednosti, a fićo mjera manje vrijednosti, tako je viši društveni položaj mjera veće vrijednosti a niži mjera manje vrijednosti. Ljudi uglavnom tako gledaju na stvari, to kažu psiholozi.

Potencijal je najvažniji, ovisno koliki potencijal u nekom trenutku posjeduje i koliko ga primjenjuje čovjek pobjeđuje ili gubi.

Što više pobjeđuje to je bogatiji, više ima i sve je moćniji, sposobniji ili potentniji, a tako može primijeniti veću silu da bi opet pobijedio i uzeo još više moći. Kako je sa čovjekom tako je i sa društvima i državama.

Kako kaže jedna pjesma „svijet voli pobjednike“ i slavi pobjede. Ja to nazivam načelom potencijala ili zakonom moći. Zato je, recimo, u ovoj našoj unutarnjoj borbi stožeru jako važno svakodnevno ukazivanje na dalekovidnici.

Kad se ljudi natječu, prvo procjenjuju svoje i protivnikove mogućnosti i tako pokušavaju uvidjeti mogući ishod. I ako vide veću moć kod drugih zaključuju da će izgubiti i tako odustanu jer procjenjuju da ta borba “nema svrhe”.

Međutim, odustajanjem postaje se sve nemoćniji, nedostaje mu energije i kad se, najčešće zbog egzistencije, napokon odluči natjecati bez obzira na procjenu, obično više nema dovoljno moći za pobjedu.

Na kraju mu, ako ima sreće, umjesto dvorca pripadne štalica. I onda sam sebi razumski govori: „bolje išta nego ništa“. Zato je važno pokazivati moć, zato da se ubije volja za natjecanjem kod drugih.

To je taktičko pitanje. Ali postoji i strateško pitanje, koja je svrha reći sam sebi da nema svrhe i završiti u štalici? Jer borba ili igra moći je ustvari kao i poker, me morate odigrati niti jedan krug igre, ali ako igrate, za svaki krug postoji određeni ulog kojeg morate uložiti.

To znači da se nekad mora i pobijediti inače stalno gubite. To je nužnost života i princip cijelog svemira.

Ali, iako su karte u nekom trenutku već podijeljene, igra moći uvijek traje i nije gotova i nikad neće biti gotova. I kako u pokeru tako i u životu, pokazivanje samo dijela svojih karata može biti blef ili stvarna moć.

Naravno, samo dio karata bez obzira pokazali vi nekome ili ne nisu ukupan potencijal za borbu. To što nam se čini da je netko jači zbog nečega ne znači da je jači ukupno, isto tako to što se dva bore za jedno nešto ne znači da se samo ta dva bore za to jedno nešto, a isto tako to ne znači da se svaki bori samo za to jedno nešto.

To je relativno kao što je i stvarnost sama po sebi i pitanje je strategije života, I nemaju svi ljudi isti borbeni potencijal.

Većina ljudi će se početi boriti tek onda kad im je ugrožena egzistencija, ne zbog razuma i logike već zato što moraju inače su gotovi. To se posebno odnosi na one ljudi kojima rođenjem pripadne mali egzistencijalni potencijal.

Ali, ne i svi, jer neki usprkos malom početnom potencijalu ipak uspiju. Zato kažu da društveni položaj ovisi i o osobnim sposobnostima i znanju.

A nema većeg znanja od razumijevanja prirodnih zakona energije, razumijevanja načela potencijala i zakona moći.  

I sve što vrijedi za pojedinca vrijedi i za društvo kao skup ili zajednicu pojedinaca udruženu pod nekim okvirom.

KARAKTER

Analitičari ekonomije kažu da brzi jedu spore, dakle, za pobjedu treba biti brži od drugoga. Naravno, brže kretanje znači i više međudjelovanja i primjene sile u nekom vremenu, što poslijedično znači i više borbe, više lekcija i veće energije ali i više gubitaka, tj. trošenja.

Ubrzanje je povećanje brzine kretanja u prostoru, ovisi o potencijalu da se lakše svlada otpor i nije se moguće kretati brže od svog potencijala za ubrzanje, nije moguće beskonačno ubrzavati.

Dakle, po zakonima prirode, brzina je jedno ključno oružje u bilo kakvoj borbi, na primjer brzina trčanja, brzina zaključivanja, a posebno brzina odlučivanja jer svakom djelovanju prethodi odluka.

Ipak, puno brzog hranjenja i rast rezultira većom masom a to rezultira većom tromosti, i u nekom trenutku više nema svrhe trošiti se na ubrzanje i sve veće izgaranje.

Kao posljedica rasta se pojavljuje i povećana entropija, puno je veća ukupna neuređenost u nečem velikom nego u nečem malom i puno se više energije troši na samoodržanje.

Za dalje je potrebno sve više hrane. I tako postoji veće iskustvo iz puno lekcija i onda prirodno, vremenom iskustvo zamijeni znatimoru.

Hraniti se može i sporiji ako se pametnije kreće, odnosno, učinkovitije pozicionira u prostoru. Tako čeka da oni manji, brži, neiskusni i puno znatiželjniji iskustva jednostavno ulete u velike ralje. Zato ekonomisti kažu i da veliki jedu male.

Dakle, osim brzine, i masa i položaj su prirodna oružja pri natjecanju, odnos mase i brzine je formula energije, a energija je sve.

Za primjer zamislite ovo natjecanje tko će prvi proizvesti lijek protiv virusa. To je jako važno jer će taj pronađen lijek biti svojevrstan veliki ekonomski farmo-kolač. Neki voljno a neki iz potrebe hoće taj kolač za sebe i zato će se boriti za svaki njegov dio. Recimo da u toj borbi sudjeluju Malibrzi i Velispori.

Malibrzi ga ne mogu cijelog pojesti jer je puno veći od njih samih, ali mogu se dobro najesti ako uzmu samo jedan mali dio, ali postoji neki Velispor spreman ga pojesti odjednom.

Ima potencijal toliko zinuti i želudac za to provariti, on je masivan i gladan, praktički kolač već drži pred svojim ustima, a onda brzo i neprimjetno doleti neki Malibrz i odgrize jedan dio tog kolača, onoliko koliko može i stigne pojesti.

Protekom vremena Velispor ima sve veći problem, puno Malibrza koji lete uokolo, pa mic po mic, više puta vremenom ode puno kolača i on će zato na sve načine pokušati osigurati taj kolač samo za sebe, svojom masom i veličinom htjet će ga ograditi i tako sakriti.

Vrijeme ide  i svi kroz tu borbu stječu iskustvo, uče lekcije, i eto nove znatimore na djelu. Malibrz se osjeća se jačim, treba i više jesti i zanima ga je li sada sposoban odgristi veći dio nekog budućeg kolača, a Velispor je gladan i pita se može li i njega uhvatiti i pojesti, to je još malo dodatne hrane.

Treba masu nahraniti, idem probati više pojesti bit će misao obojice. Nekima će pripasti više a nekima manje, neki će narasti, neki propasti, jedni će jesti i pojesti druge.

Zbog odnosa brzine i mase u formuli energije nije svejedno kakav je taj odnos jer masa i brzina nemaju jednak utjecaj na ukupnu sposobnost. Po fizičarima, energija je odnos mase i kvadrata brzine, u korist brzine.

Zato je ključ energije u kretanju ili gibanju ili radu, a ono ovisi o vještini.

To je razlog zašto se treba usavršavati ili trenirati, jer to je metoda za povećanje potencijala ubrzanja. Treniranje daje vještinu za obavljanje više rada u jedinici vremena, više snage. Ako ne treniramo onda ostajemo ili postajemo tromi u odnosu na druge koji treniraju, entropija nas preuzme i rastemo u masi.

Bez treninga bi se pretvorili samo u neiskoristivi potencijal, a to je isto kao da on ne postoji. I tako je vještina jednostavno pravilo natjecanja.

Tako priroda objašnjava svrhu života: „borite se jer će vas drugi pojesti“. Zato je pitanje procjene u borbi ustvari pitanje procjene vještine, koja se kreira treniranjem mase, bez obzira je li netko velik ili mali, brz ili spor.

Neki jednostavno ne razumiju što znači trening. Radi se o unutarnjoj promjeni u sadržaju, nije to uljepšavanje izvana, sadržaj mijenja formu, a nikako obrnuto. Na primjer, za čovjeka to znači da treba tromost koju pruža masno tkivo pretvoriti u pokret koji pruža mišićno tkivo.

Treniranjem se mijenja sadržaj i odnosi unutar tijela, ne može se reći: „sad ću nacrtati kako ću izgledati i zato ću tako izgledati“.

I naravno, svako probavanje je trening, volja je okidač odluke, to je trenutak kad se potencijal pretvara u rad. U tom se trenutku pokazuje naša volja, ona je stvar odnosa hoćemo-nećemo, a ne stvar odnosa možemo-ne možemo ili trebamo-ne trebamo.

I ima jedna životna kvaka koja se naziva mudrost kao nešto što je spoj razuma i intuicije. Kad čovjek dosegne maksimalni potencijal mase, na njegovu žalost tek onda shvati kako je lijepo bilo dok je bio mali i brz. Jer osim što je puno jeo i hranio svoju masu, on se stalno i trošio, habao i hrđao.

Mudrost dolazi godinama i kroz iskustvo i naučene lekcije. Osim što je borbenost urođena osobina čovjeka, samo natjecanje ili borba ima svoja prirodna pravila.

Svemir je relativan, velik-mali, brz-spor, to je zakon razmjene energije. Ali to ne znači da je manji automatski brži od većega ili da je veći automastski sporiji od manjega.

Jer, isto tako, brzina ovisi o pruženom otporu, moći i sili onoga što usporava. Svemir je kauzalan, uzročno poslijedičan, on nije postojan i determiniran, on je svaki trenutak različit, to je prostor vrijeme u kojem se odvija borba.

Tako u prirodi život nije beskonačan, sve posjeduje ograničeni potencijal za rast ili potencijal mase kao što i ne postoji beskonačna brzina jer sve posjeduje ograničeni potencijal za ubrzanje.

I svi uzimaju i troše svoju energiju svaki trenutak svoga života.

A što je s nama kao igračima u toj igri? Hoće li i Hrvati zagristi dio tog nekoga budućeg velikog farmo-kolača? U konačnici, imamo li kao društvo volje da se borimo za sebe, da uđemo u fajt jer bez toga nema ništa?

Za početak treba procijeniti svoj potencijal, to nam daje najbolju sliku o nama.

Dakle, da smo mali to je jasno kad se uspoređujemo sa onima koji su veći, to nam prirodno daje prednost, možemo biti brži od njih, to samo znači da za sada moramo računati na mali dio svega toga, ali se možemo najesti i barem malo narasti.

Pitanje je koliko smo vješti da to i učinimo? Pa za primjer, evo jedne javne izjave gđe Alemke Markotić: Imati svoj virus, izolirati domaći soj virusa je velika stvar, možete ući u sve znanstveno-istraživačke i kliničke studije u svijetu, a bitno je i zbog suradnje koju imamo s našim partnerima u svijetu. Njima smo i poslali virus i pomoći će im u karakterizaciji tog virusa, ali moguće i u razvoju nekakvih cjepiva”.

Dakle mi imamo svoj virus i tako bi, ekonomski gledano, mi kao društvo morali imati dionice u tom budućem velikom farma-kolaču. Ali je pitanje: „što nama stvarno znači suradnja sa partnerima u svijetu?“.

Iz iskustva i razumski jasno je da će onaj koji proizvede cjepivo, to cjepivo na kraju masno prodavati i nama u Hrvatskoj, a mi smo im poslali virus kao pomoć, zato da bismo ušli u publikacije i studije.

Tako će na kraju, nama pripasti mrtvo slovo na papiru iako taj virus uzgojen bez potrošnje naše energije i našeg potencijala. Da budem jasan svi mi uzgoj plaćamo.

To je kao na primjer izjava naš je Tesla, ali sve njegovo su za sebe oplemenili Amerikanci. Ili, što mi imamo od toga što su Đikić ili Rudan naši znanstvenici, pa oni naknadu ili hranu za svoj rad dobivaju negdje drugdje, njihov potencijal koriste njihovi poslodavci za svoj račun.

Ispada da mi nismo gladni pa smo zato velikodušni. Ili? Naravno da nije tako, to je ono načelo kao sa početka objave: „bolje išta nego ništa“. Jer, stvar je što mi zbog našega potencijala ne možemo dalje od toga, na primjer nemamo potencijala za proizvesti cjepivo.

To sa virusom je isto kao što prodamo talijanima drvo pa uvozimo namještaj, tako ispada da mi kao društvo ili ne možemo ili ne trebamo ili jednostavno nećemo proizvoditi naše. To nema nikakve veze s tim što smo mali, to se događa jer smo nevještiji od drugih.

A je li uzrok naše nevještosti u njima ili nama samima? Odgovor znate, možete trenirati samo svoju vještinu, i tako uzroci su jedino i isključivo u nama samima.

Drugi mogu pružati otpor, usporavati nas, mogu djelovati i jačim silama, ali vještinu vam ne mogu ograničiti, jer vještina, tj. spretnost upravo je način kako lakše i brže savladavati otpore i druge sile.

To je pitanje od kakvog smo materijala građeni, kakva je struktura energije, odnosno, što je karakteristika našega društva. I tako uzroci našeg malog potencijala leže u našoj lokalnoj igri, našem treningu i načinima kako svoje masno tkivo pretvaramo u svoje mišiće.

MASNO TKIVO I MIŠIĆI

Ako gledate formu i sadržaj našeg društva kroz prizmu odnosa sektora u usporedbi sa drugim društvima jasno je da je naš javni sektor vrlo masivan, on treba puno jesti, njegova hrana se nalazi u državnom proračunu.

Zbog načela potencijala mase je logično da je netransparentan, tako skriva svoj veliki dio društvenog kolača, a da bi hranu skrio treba ju i ograditi od drugih.

I kao što ljudi ograđuju svoje vrtove raznim žicama i fizičkim preprekama tako javni sektor svoj vrt ograđuje raznim zakonima i mjerama, postavlja prepreke.  Prepreke kreira, ne slučajno, državna birokracija ograđujući tako veliki dio kolača za sebe, državna birokracija se isto tako hrani iz državnog proračuna.

To odgovor onima koji se čude zašto je hrvatska državna uprava takva, zašto samo buja, zašto toliko puno ograničavajućih zakona i zašto se kaže da je hrvatska „u raljama birokracije“.

To je masno tkivo hrvatskog organizma.

S druge strane potencijal privatnog sektora je u usporedbi sa drugim društvima vrlo, vrlo mali. Može trenirati koliko hoće ali nema dovoljno masti koje treba pretvoriti u mišiće. Osim toga njegovu brzinu ograničava otpor javne mase koja ga još više usporava.

To je naš potencijal za borbu s drugima u ovom trenutku, a rezultat neke buduće borbe je izvjestan, dovoljno je poznavati zakone prirode i odnose mase i brzine, te količinu treninga odnosno rada.

Kako je sve to proces, jasno je da smo vremenom otromili, stvarali smo masno tkivo a atrofiralo nam je puno mišića, nismo trenirali odnosno radili, entropija je rasla i svakim danom smo postajali neuređeniji o drugih.

I sad kad nam je, mjerama odnosno preprekama i ono malo mišića atrofiralo sad smo svi odjednom jako zabrinuti. I jedino što možemo napraviti za oporavak je vratiti mišiće u funkciju, ako i to možemo obzirom na potencijal kojeg imamo.

Procjena našega potencijala nije sjajna jer ako samo gledamo vidljive karte na stolu, sve govori da je naš potencijal jednak potencijalu jednog masnog Malispora.

Ipak, znate kako se kaže: „sve se može kad se hoće“. To kad se hoće onda znači kako i što.

Pa kako i što sada radimo? Najočitiji primjer lokalne igre postala metafornična borba između takozvanoga javnog i takozvanoga privatnog sektora za kolač koji se zove državni proračun.

Treba masti da se oporave mišići, tako se donose mjere za spas gospodarstva, jer naravno, bez mišića nema ni hrane u proračunu za masno tkivo.

I onda, evo jednog uobičajenoga hrvatskog rješenja, baš sad u krizi, spasiti će nas hitne reforme koje bi trebalo provesti naše masno tkivo, i koje li ironije, to bi trebalo provesti na transparentan način.

Na žalost, to nije moguće jer vidite, re-forme po svom značenju nisu nikad bile niti mogu niti će biti rješenje za osvježenje. Kako sam rekao, ne možete nacrtati kakvi želite biti i onda sami po sebi takvi biti.Ne trenira se okvir ili oblik, nego se usavršava sadržaj koji onda stvara formu ili oblik.

Promjenom forme se može samo evoluirati u istom pravcu. I tako, ako nastavimo trenirati tako da spašavamo sektore, radna mjesta i upravu ostati ćemo Malispori drugačijeg izgleda.

Kako je osim brzine i potencijal mase jako važan, tako u ovoj krizi između ostalih nastala udruga glas poduzetnika, kao rezultat pokušaja udruživanja potencijala. I ne čudi što je iz nje izašlo nekoliko ideja da se ta udruga pretvori u političku stranku.

Neki misle da će tako moći nešto napraviti za sebe i istina je, potencijal, mogućnost, moći nešto napraviti, je najvažnija stvar u ljudskom životu. Ali za društvo to nije pravo rješenje jer ćemo i na taj način i preostale mišiće pretvoriti u masno tkivo.

Ustvari tako se i stvara masno tkivo, željom za hranom, samo otvorite hladnjak i dobro se najedete, ako u hladnjaku ima hrane naravno. Ako nema treba ga napuniti, a za to trebaju mišići.

Dakle, slikovito, potencijal mase je sadržan u omjeru masnog i mišićnog tkiva.

FORMA I SADRŽAJ

Kad govorimo o predloženim rješenjima u ovoj epi-krizi, sve ovo što vidimo nisu dobra rješenja za budućnost, to su sve evolutivna rješenja i načini da održimo to što imamo, to je spašavanje našeg Malisporog društva.

Još je jedno super rješenje aktualno ovih dana, mnogi će reći da je rješenje problema u budućoj digitalizaciji. Digitalizacija je super alat za budućnost, ali to je i proces koji traži vještinu, a vještina se stvara treningom.

Vidite kako smo do sada trenirali i kako to izgleda, svaka naša vještina digitalizacije je dovela da postanemo masniji. Na primjer, digitalizacija zajedno s očuvanjem sektora i radnih mjesta značila bi da ćemo istu Malisporu masu samo malo ubrzati.

Naša javna masa će trebati još više hrane da se kreće većom brzinom i drugo, kad budemo gladni, dođemo do provalije teško ćemo se teže zbog tolike energije zaustaviti. To je ono kad kažemo da netko „srlja grlom u jagode“. Digitaliziramo formu a ne sadržaj, digitaliziramo sektore, uprave, tvrke, zar ne?

Uređujemo fasade.

Još je jedan očiti primjer pogreške re-formiranja, iako će stožer tvrditi drugačije, ova epidemija je pokazala je da nije moguće riješiti probleme zdravlja ljudi samo re-formom zdravstvenog sustava.

Na primjer, zbog nužno-žurne provedene re-forme zdravstvenog sustava mi u ovom trenutku imamo višak resursa za bolesne zaražene, ali istovremeno uopće nemamo resurse za bolesne nezaražene.

Neki čak idu do te granice da tvrde da je naš javnozdravstveni sustav pokazao kao jedan od najboljih u svijetu?

To je tvrdnja, a da bi bila točna nju treba moći dokazati. A mi nemamo dovoljno COVID-a da se dokaže ta tvrdnja koja se upravo na to odnosi, nismo čak ni uspjeli testirati naše stvarne potencijale i vještine. Ali zato dokazano imamo puno više bolesnika na listama čekanja.

Stožer će reći da imamo kreveta, liječnika i svega ostaloga više nego je potrebno, a većina ljudi će zaključiti da nema. Naravno, sustav ne postoji zbog COVID-a već zbog ljudi i njihova zdravlja.

Hoću reći, stanje sustava je stvar sadržaja odnosno vještina a kapaciteti su posljedica. Nije obrnuto, nije onako kako mi radimo i zato je očigledno u ovom trenutku sve na krivom mjestu.

To je zato što sve procjenjujemo kroz formu a ne kroz sadržaj, kroz okvire a ne kroz stvarnu potrebu.

Traže se rješenja kako ostali masan i biti mišićav. imati jedno pivo a da trojica popiju svaki po cijelo pivo. Problem puno složeniji od problema piva, kako sam rekao, ne bore se okviri ili sektori i tvrtke već ljudi, građani ove Lijepe naše koji su sada na jednoj ili na drugoj strani.

I ta borba će biti sve žešća jer je hrane sve manje, a nije moguće biti istovremeno debeo i mišićav i istovremeno mastan i zdrav.

INTELIGENCIJA

Kako sam ranije zaključio, praktički, jedino što možemo napraviti za oporavak je vratiti mišiće u funkciju.

Ovo su neka hrvatska uobičajena rješenja kad to radimo: „otvaranje šoping centara, osnivanje povjerenstava za svaku stvar pa i stožera civilne zaštite,  pomoć EU, Briselska konferencija u Zagrebu,  očuvanje svih radnih mjesta, ulazak poslodavaca u politiku, moratorij na kredite, pet šlepera kineske zaštitne opreme“.

Jasno je da to nisu “ta” rješenja i svi znamo da je naš toliko poznati slogan: „mala zemlja za veliki odmor“ naš najveći problem. Jer, ubrzavanje nije moguće uz veliko odmaranje. Zato nam je uvoz nekoliko puta veći od izvoza.

To nije prirodno, potencijal uvijek postoji samo se treba znati i htjeti koristiti, nešto nam nedostaje u odnosu na druge i njihova rješenja.

Nekakav oblik pameti, potrebno je nešto smisliti za budućnost, nešto samo naše, nešto što će nam pružiti veće mogućnosti ili dati veći potencijal. Samo ne može se čak ni smisliti nešto bez potrebnog potencijala za smisliti, to se zove inteligencija.

Inteligencija je karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz iskustva, prilagodbe na nove situacije, razumijevanja i korištenja prethodnih znanja za snalaženje u novoj okolini.

Teoretičari se slažu da je inteligencija potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost, primjer našeg uzgojenog virusa govori koliki nam je potencijal i kakva nam je inteligencija.

Stupanj “hrvatske inteligencije” se posebno očituje u unutarnjoj borbi samih protiv sebe, takva borba dovodi do toga da se potencijali razdružuju a inteligencija rasipa po cijelom svijetu.  

Uzrok je što atrofiranje mišića proizvodi nemoć. Takva situacija jednostavno govori: “što god činili ili radili uvijek je isto”. To je istovrijedna poruka kao i poruka pokazivanja moći, za većinu ljudi ona znači odustajanje od borbe, ili „nema svrhe“.

S kim sam god razgovarao, na kojem god taj poslu ili poziciji bio, svatko ima taj isti odgovor. To je stanje bezvoljnosti, ništa se ne može, tako je kako je.

Je li to slučajno ili ne, ostavljam da sami prosudite, ali u fizikalnom smislu to znači samo to da postoji velika neuređenost društva. Društvo se bori da očuva egzistenciju i veliku količinu energije veže upravo uz održanje samog sebe.

Primjer toga je očuvanje radnih mjesta i unutarnja borba za novce iz proračuna. Tko će kome više toga uzeti i tko će kome manje dati, sve ostalo je postalo nevažno, čista forma bez svrhe sadržaja. Zavadi pa vladaj.

Razdružiti je lako, a udružiti potencijale puno teže. Hoće li se i kako neki potencijali, tj. sadržaji udružiti ovisi o svrsi sadržaja, a forma o svrsishodnosti udruživanja. Ne može se svrsishodno re-formirati bez postojanja svrhe pojedinih sadržaja.

Smisliti je pojam koji dolazi od riječi smisao. Smisao društva je stvaranje udruženog ukupnog potencijala, uređenoga sa što manje entropije ili sa što manje nereda. Jasno da za to treba veća inteligencija i veća vještina.

Kakvo će društvo biti uređeno određuju načini udruživanja koja u jednoj državi jesu ustav i zakoni, pa tako uređenost društva ovisi o potencijalu odnosno inteligenciji ljudi koji ih kreiraju.

Ali u demokraciji to ovisi i o inteligenciji pojedinaca, jer nitko dovoljno inteligentan ne bi izabrao nekog nedovoljno inteligentnog da odlučuje o njegovom životu. Na kraju život i poštivanje tih zakona na kraju ovisi o hoćeš-nećeš volji tih istih ljudi članova društva.

Inteligencija služi da se spozna smisao ili svrha. tako meni moja inteligencija kaže da nema smisla odmarati ako si dovoljno odmoran ili ako baš hoću biti precizan da nikad nema nikakvog smisla pustiti da nam atrofiraju mišići.

Logično, ako svi mišići atrofiraju onda ćemo biti skroz nepokretni, tako nećemo moći niti doći do hrane a čak nećemo moći niti jesti, jer, naravno i za jesti nam trebaju mišići.

METABOLIZAM

Čak nam i virus jasno opisuje takve prirodne zakone. Stožer i drugi stručnjaci tvrde da su posebno ugroženi pretili ljudi, oni koji imaju problem sa omjerom masnog i mišićnog tkiva. Naravno, manje energije znači i manje moći, pa i moći za obraniti se od nečega.

Inače, kaže se da ljude od životinja razlikuje svijest o stvarnosti i svijest o samima sebi, pa tako i svjest o svojoj inteligenciji. I tako smo danas svjesni da se zdravlje održava sukladno prirodnim zakonima energije.

Višak masnoća je problem za zdravlje i zato se smanjenjem debljine smanjuje rizik od visokog tlaka, srčanih bolesti, dijabetesa, tumorskih oboljenja i dr. Za prevenciju i poboljšanje stanja kod takvih bolesti važno je prehranom i redovitim vježbanjem smanjiti količinu ukupnog masnog tkiva.

Mišići igraju važnu ulogu jer se potrošnja energije povećava povećanjem mišićne mase čime se smanjuje razina „potkožnog“ masnog tkiva i na zdrav način se smanjuje masa.

A što mislite kako se održava zdravlje nacije ili zdravlje i snaga jednoga društva? Prirodno, isto kao što se održava zdravlje jednog čovjeka, dakle, stvar je u metabolizmu ili izmjeni energije.

Biolozi o metabolizmu kažu slijedeće:

  • Bazalni metabolizam predstavlja osnovnu potrošnju energije, tj. količinu energije koju trebamo u stanju potpunog mirovanja. Ona je bitna za održavanje osnovnih funkcija jer ukoliko dugoročno dobivamo mali unos energije, to može imati štetne posljedice po naše zdravlje.
  • Aktivni metabolizam predstavlja količinu energije koju tijelo svakodnevno troši radeći. Potrošnja energije sukladno raste povećanjem aktivnosti, a za održavanje stanja, količina potrošene energije se mora obnavljati.

Mora se jesti da se samoodržimo, a za to imamo aktivni metabolizam što je izmjena energije ili rad. Tako nam život ovisi o tome kako radimo, ako više radimo, tijelo duže vrijeme dobiva više energije nego što iznosi aktivni metabolizam, energija koja se ne potroši pohranit će se u tijelu u obliku masnog tkiva i masa će se stoga povećati.

To je rast, tako pohranjujemo mast u vidu osobnog i društvenog proračuna, a ovisno o tome koliko aktivno radimo takav će nam on i biti.

Tako bi izgledao normalan život jednog društva sa normalnim porezima za očuvanje samoodrživosti ili bazalnog metabolizma. To je takozvani prirodni ili organski rast, zato ne piše da rast ovisi o tome koliko posuđujemo već koliko radimo.

Ali organski rast ima svoje zakone, jer ako ne radimo duže vrijeme u organizam se dobavlja manje energije nego što se troši. Razlika se može nadoknađivati jednim dijelom iz pohranjene masti i masa će se smanjiti. To je život u ovoj krizi kad aktivni meabolizam slabo radi.

Proračun je pohranjena mast proizvedena radom i sad svi traže nadoknade, a što vidimo? Vidimo da masti nema dovoljno iako masnog tkiva ima koliko hoćeš.

To samo govori da je entropija i neuređenost masnog tkiva prevelika i da potroši skoro svu zalihu društvene energije na svoje samodržanje. I sad mišići, naši udruženi i neudruženi privrednici očekuju da će im u krizi, dok se ne oporave pomoći zalihe masti u masnom tkivu.

Nema tih zaliha, pa će sad će masno tkivo pronaći rješenje u nečijem tuđem metabolizmu. Ponovo, kao i svaki put, posudit ćemo od nekoga skupu hranu što samo znači da naš rast nije bio niti će biti organski ili prirodan već anorganski ili umjetan.

Naš metabolizam je ovisio je i još će više ovisiti o tome koliko posuđujemo nego koliko radimo i stvaramo. O hrani koju treba vratiti s kamatama što će još više trošiti naše zalihe masti u organizmu.

To je dosegnuti stupanj naše inteligencije i brige o zdravlju našega društva. Naša procjena potencijala je dakle, nula, ništica, bezvrijednost i nesvrsishodnost.

I sad naš stožer kaže, mi slušamo struku.

Očigledno ne znaju što hoće ili su struci naložili da rješavaju stvari to na način da ostanemo masni a budemo mišićavi. Tako će nova rješenja struka metaforički nacrtati kao i uvijek do sad a rješenja će se primjeniti evolucijskom metodom.

DA SAM JA NETKO

Da sam ja “netko” ja bih stručnjacima dao nekoliko zadataka.

  • Neka izračunaju bazalni i aktivni metabolizam potreban za prirodan organski rast i samoodrživost.
  • Zatim neka izračunaju odnos masnog tkiva i mišićne mase koji to može podržati.
  • I na kraju neka izračunaju koliko masnog tkiva treba kontinuirano pretvarati u mišiće da bi oni mogli stvarati potrebne zalihe masti, neka izračunaju dobar omjer mase i potrebnog ubrzanja.

Jer dok to ne izračunaju kako znati koliki je potencijal potreban da se to ostvari.

Naravno, to stručnjacima nisu rekli jer znaju što bi izračun pokazao: Moraju se ukinuti birokratske prepreke, mora se početi brže i više proizvoditi, mora se omršaviti i tako povećati kvaliteta masnog tkiva, mora se više trenirati i vježbati, jednostavno mora se više raditi i stvarati.”

Namjerno koristim tu političku uzrečicu “mora se“. Postoji razlika, ja stvarno mislim da to “mora se znači da je nužno“, dok u političkom žargonu ona znači „mora se ali nije nužno“.  

Da je to neki uvaženi stručnjak to prije dobro izračunao i provodio, ne bi se donosile ad-hoc napamet krizne društvene mjere. I ne bi bila glavna poruka: “nitko ne zna što će biti”

Mjere bi bile svrsishodnije, rezultat nadoknađivanja bio prirodniji i ne bi se danas to zvalo borba za radno mjesto ili za formu, već kompenzacija pohranjene energije za prevladavanje krize ili za čovjeka.

Ne bi se čuvao zdravstveni sustav od bolesnih, nego bi zdravstveni sustav liječio bolesne. I najvažnije, s krizom ili bez nje, loše posljedice po naš i budući život u Lijepoj Našoj bi bile puno manje.

Razumijete, ono što nazivamo „državom“ a u smislu vlasti je je naš bazalni metabolizam, ona postoji da osigura samoodrživost.

Ona ne smije biti netransparentno samodostatno entropično masno tkivo i protivnik aktivnom metabolizmu jer tako nije moguće stvoriti toliko potrebnu energiju kojom se svi skupa hranimo. Masnoće su potrebne ali mogu biti opasne po život, dobre i loše masnoće, HDL, LDL, trigliceridi i slično.

Aktivni metabolizam, mišići, to smo svi mi građani, koliko i kako radimo tako nam i je.

Tko je kriv što što su u rizičnoj skupini pretili ljudi, virus ili oni sami zato što su pretili?

Tko je kriv što je naše društvo u problemima, virus ili zato što smo toliko masni i nemišićavi?

Ne, nije moguće istovremeno biti mastan i mišićav.

Hvala na strpljenju, vaš Galvanizator.

U SERIJALU “EPIKRIZA”

Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

1 Comment

  1. “Tako nam život ovisi o tome kako radimo, ako više radimo, tijelo duže vrijeme dobiva više energije nego što iznosiaktivni metabolizam, energija koja se ne potroši pohranit će se u tijelu u obliku masnog tkiva i masa će se stoga povećati.”

    Pozdrav
    Neoliberalni kapitalizam ima samo jedno pravilo vrijedno spomena. Vrijediš onoliko koliko si spreman dat za dobrobit kolektiva kojeg si dio. Ukoliko ne pridonosiš masno si tkivo. Ideja je metabolizam kolektiva. Ukoliko je nema ili se kolektiv vodi po načelima gušenja energije ideja onda masno tkivo nije pojedinac kojeg se vrednuje nego onaj koji ga vrednuje. Takav krši osnovno pravilo kapitalizma, a to je kao što je gore navedeno iskorištavanje svih mogućih potencijala kotačića u mehanizmu kolektiva za povećanje profita. A profit je nejm of d gejm. Prema tome ulaganjem u radnike kapitalist ulaže u sebe i svoj ekstra profit. Sudjelovanje države u toj igri smanjenjem apetita prema kolaču koji ionako ne mjesi je prilično bitan čimbenik.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s