Sada, prošli su nam izbori i nakon cijelog igrokaza čini mi se “kao” da ljudi uistinu vjeruju kako su birali spasitelje koji mogu jednom ribom nahraniti cijelo jedno selo. A kad slušam ljude što sve govore i za čini mi se “kao” da im nije jasno da je ono što je učinjeno, već učinjeno i točka i da nema povratka, nema popravka.
Zasigurno, to se meni samo pričinjava, međutim, ono što mi se ne pričinjava već jasno vidim je to da sve više pozornosti i energije trošimo na ono što misle i čine drugi a sve manje na ono što mi mislimo i sami za sebe činimo.
Iako, ono što mislimo to ne učinimo, zar ne? Zaista ljudi su takvi, jedno misle, drugo pričaju a treće rade. I onda pitanje koje se provlači kroz ovu objavu je: “kako to?“, tj: “je li to racionalno, odnosno razumno“?
Ah, taj razum…
Definicija razuma kaže da je to ono što čovjek posjeduje a što mu služi za snalaženje u životu tako što mu daje sposobnost učenja iz iskustva. Ali da ljudi samo razumski odlučuju što činiti, većinu toga što učine u životu ne bi učinili. Iako nam logika razuma kaže: “nemoj to činiti” mi to ipak učinimo.
To je zato što se jedino iz, u tom trenutku, razumu nelogičnog čina, čovjek zaista i stvarno uči.
Jer, kad bi činili samo logične stvari ne bi nikada činili drugačije nego uvijek na isti način. A to nam govori da mi, kao bića, ipak “razumijemo da ne razumijemo“.
Dakle, Svemir, priroda, sva vidljiva stvarnost “uvijek je” odnosno “nije nije” bez obzira na naše razumsko zaključivanje o stvarnosti koje za rezultat uvijek ima “ili je ili nije“.
Tako, na pitanje Svemiru: “što će se dogoditi ako ovo učinim”, odgovor je uvijek isti: “ne znam, probaj, jer ako ne probaš nikad nećeš saznati!”. Ljudi cijeloga života pokušavaju činiti stvari koji im se čine moguće ili vjerojatno ili izvjesno dobre.
A naš um je samo jedan od naših alata kojim vrednujemo stvarnost i pokušavamo zaključivati o mogućim ishodima u budućnosti. Pa kad naš logički zaključak o ishodu odnosno posljedici pokaže pogrešan, kažemo da smo negdje u procesu razumskog zaključivanja pogrešno zaključivali.
Jednostavno, ako rezultat čini kao posljedice zaključivanja bude dobar onda je to ljudskom razumu logično činiti, a ako ne, onda nastaje problem ili zagonetka. Zato se kaže da se jedino na greškama uči.
U smislu logike to znači da koristimo pogrešne pretpostavke, a ako zbog vlastitih predrasuda to ne shvaćamo ili ne prihvaćamo, onda na greškama ništa ne naučimo. Badava smo krečili, kako se kaže.
Ljudi logiku uzimaju zdravo za gotovo i često pretpostavljaju da je u stvarnosti istinu logično sve što je njima logično. Iz našeg pogleda, Svemir, priroda i stvarnost radi sukladno našoj logici, a sve što nije tako nazivamo paradoksima ili logički neobjašnjivim pojavama.
Ali, vidimo da pas koristi drugačiju logiku, hrast također, kao i sva druga živa bića koja “jesu” u stvarnosti koja “je“. Tako, neki stvaratelj svega, odnosno Bog, zasigurno ne koristi tu našu razumsku logiku bez obzira što mu je mi pripisujemo kao takvu. I valjda je čak i nama ljudima razumski logično da je to ishodišno pogrešna pretpostavka našeg racionalnog zaključivanja o stvarnosti koju gledamo.
Uistinu, našom logikom mi možemo zaključiti “u čemu” smo mi pogriješili kad vidimo posljedicu, ali našom logikom ne možemo i zaključiti “zašto” griješimo, zar ne? Svaki naš logički zaključak je isključiv.
U smislu valjanosti jedan se razumski zaključak o istoj stvari opire drugačijem razumskom zaključku o istoj stvari. Od dva različita zaključka o istoj stvari jedan je sigurno logički pogrešan, zar ne?
I očigledno postoji dobar razlog.
Npr, kad bi čovjek svojim razumom mogao shvatiti sve, on onda nikada ne bi pogrešno zaključivao o tome što vidi kao stvarnost. A da je tako, onda čovjek ne bi bio čovjek.
Očigledno, nije razum sve na svijetu, mora postojati još nešto što nas tjera činiti stvari protivno našoj logici, neki drugi alati za odlučivanje.
Tako iamao urođeni refleks kao odgovor na događaje u stvarnosti, a imamo i instinkt kao nekakav naslijeđeni obrazac ponašanja. Osim toga, filozofi su ljudima pridodali još jedan alat za odlučivanje kojeg nazivaju intuicija.
Npr., kad naš um logički zaključi da je nešto “sigurno tako“, a kad nam se nekako i zbog nečega “čini da nije tako” ili obratno, intuicija zbori: “stani malo, razmisli još jednom, nešto tu ne valja“. Po definiciji, intuicija je urođena sposobnost čovjeka da neposredno uvidi cjelinu i sve njezine dijelove, da odjednom, bez razmišljanja i korištenja logike uma, čovjek “shvati“.
I baš zbog intuicije čovjek može zaključiti da je neka pretpostavka jako pogrešna kad zaključuje što mu je činiti. Jednostavno, nekako razumije da stvari nisu onakve kakve mu se čini da jesu.
Zato, bez tih alata čovjek ne bi mogao uopće “razumijevati” pa onda niti “razumjeti” većinu stvari u stvarnosti. Još gore, ne bi uopće razumio da nešto ne razumije.
Naravno, priroda je fizika i zakon energije, po zakonu, svaka činidba ili akcija u prirodi stvarnosti obavezno pretpostavlja reakciju, odnosno druge činidbe koje djeluju protiv njegove.
Uzrok ima posljedicu što nazivamo kauzalnošću.
Isto tako, ishod iste činidbe je jednom ovakav, a drugi put onakav, odnosno relativan. Tako če i posljedica, neovisno o istom činu, biti svaki put drugačija. Ovisi o puno toga što vidimo i što ne vidimo jer smo, kao i svako drugo biće, ograničeni sposobnošću opažaja stvarnosti, koja iako “uvijek je“, svakom od nas, svaki trenutak, “drugačija je“.
Zato čovjek ima urođeni refleks da opaža samo onaj dio stvarnosti koji ga se uistinu “dotiče” i onoga što na njega ostavlja poseban “dojam“. Taj dio stvarnosti će zapamtiti.
Taj proces zovemo “učenjem“, a opaženo i zapamćeno “znanjem“. Opaženo i zapamćeno postaje “baš njegovo znanje“, u suštini, neka njegova i samo njegova nova pretpostavka. I to samo ako, po njegovoj logici, to ima smisla. Jer, smisao je ljudskom umu sve. Pa, kako to da onda, iako njegovu razumu jedno ima smisla, čovjek ipak nešto drugo čini?
Tako dolazimo do poja inteligencije. Po definiciji, inteligencija je mjera smislenog činjenja, a mjeri se po tome koliko dobre ili loše odluke da nešto činimo za sebe u nekom trenutku u nepoznatim situacijama donosimo.
To je čovjekov prirođeni potencijal da odlučuje i čini po sebe ispravne stvari u trenutku i u situaciji kad u njegovu umu ne postoje pretpostavke za razumski logičnu ili smislenu odluku. Dakčle, inteligentno biće razumije da ima ograničene sposobnosti logičkog zaključivanja.
Inteligencija nije stvar učenja i znanja.
U trenutku “nepoznavanja” stvarnosti zbog nepostojanja vlastitih pretpostavki za zaključivanje on oslušne svoju intuiciju i ne potiskuje svoj instinkt. I bez da ide u školu, svatko razumije da ne postoji “bolje” ako prije nije bilo “lošije“.
Čovjek je samim svojim postojanjem inteligentno biće. Neki će reći: “dovoljno je samo pogledati djecu i sve će vam biti jasno“.
Djeca su mali ljudi uvijek zaokupljena samim sobom, nemaju iskustvo pogrešaka i sve ih zanima. I bez ustezanja čine sve što je potrebno da uzmu za sebe sve što ih zanima i to bez obzira što i druga djeca to možda žele.
To će uspjeti usprkos tomu što u tom trenutku stvarno ne znaju, nemaju iskustva i nitko in nije naučio “kako“. Uspjet će zato jer su inteligentna stvorenja.
Međutim, možete pred djecu, na izbor, na jednu stranu staviti zlatnu polugu od 5kg a na drugu jedan običan mobitel. I neko dijete će, gotovo sigurno, mobitel zgrabiti za čas.
Iako dijete ne razumije svrhu ili smisao ni mobitela ni zlatnih poluga, ipak ga zbog nečega više zanima mobitel nego zlatne poluge. Očigledno zato što mu se mobitel više sviđa. I to ne zato što je razumski logikom zaključio da mu se sviđa, već jednostavno zato što mu se sviđa. A posljedica njegovog inteligentnog čina je da su druga djeca ostala bez mobitela koji se i njima sviđa.
Pa je li to dijete nekakvo bezobrazno stvorenje?
Odrasli bi rekli: “ma ne, to je samo dijete koje još ne razumije“. A ipak, dijete nekako razumije da treba brzo zgrabiti mobitel jer ne mogu svi imati mobitel ako postoji samo jedan mobitel. I da, ako drugo dijete uzme sebi taj mobitel, on će ostati bez njega.
Dijete zaista nije briga što misle i čine drugi već čini najbolje za sebe, ono nekako razumije da se jednom ribom ne može nahraniti cijelo selo. Pa će i drugi put opet htjeti uzeti sebi nešto drugo što mu se sviđa i opet će drugi ostati bez toga. Naučit će kako se to radi i to raditi sve dok ne naiđe na nekog inteligentnijeg pored sebe, a što će za posljedicu imati to da ostane bez toga što mu se sviđa.
Onda će to dijete razumski zaključiti da mu se to što čini više “ne isplati” činiti. I to bez nekog magisterija iz psihologije. Pri tom zaključku uopće neće uzimati u obzir što se nekom drugom djetetu “isplati“, jer baš ga briga za ono što “ne zna“, “ne razumije” i što ga se “ne dotiče“.
Odrasli su veliki ljudi pa zato oni sve puno bolje “znaju” od djeteta, a ipak, iako neprestano pokušavaju razumjeti što se u životu više isplati činiti nikako da to savladaju.
Npr, smislili su demokraciju kako bi “svi bili na vlasti“. A to iako nije moguće, i nije uopće logično, ipak se odraslima čini moguće i logično.
Kako to, gdje je kvaka?
Jednostavno, ako čovjek vidi da mu se to što “on čini” ne isplati slijedit će one, kojima se “isplati to što čine” bez obzira što o njima mislio.
Čovjek će više gledati u to što čine drugi za sebe ne bi li isto to učinio i on za sebe. Tako će se npr. učlaniti u političku stranku i biti kandidat na izborima ili će plagirati nečiju doktorsku disertaciju.
Možda mu se to i ne sviđa ali mu se vjerojatno isplati pa mu se onda ipak sviđa. Inteligentno, zar ne?
Možda, ali kako onda to, da za razliku od djeteta, čovjek može zaključiti kako je moguće jednom ribom nahraniti cijelo selo? Kako može zaključiti da se na izborima biraju ljudi koji će biti “na vlasti” zato da “služe“?
Vidite, zato psiholozi i kažu da je inteligencija samo potencijal a ne razvijena sposobnost, drugim riječima postoji samo ako se koristi za djelovanje.
I baš to nas dovodi do paradoksa demokracije kao privida svoje definicije.
Iako su svi na vlasti ipak jedni vladaju drugima iz razloga da ih spriječe činiti ono što im se sviđa.
A zaista je dovoljno samo pogledati male ljude i zaključiti da uistinu činimo ono što nam se to sviđa bez obzira zašto nam se sviđa. I zašto onda nešto činimo na uvijek isti način iako nam se to ne isplati? To zaista nema smisla činiti a ipak “to” činimo.
Što nas tjera na iracionalne odluke? A to nije stvar instinkta i to ne činimo refleksno već voljno koliko god se god naš um trudio u suprotno vjerovati i logikom opravdati. Očigledno, ima nešto što je čovjeku “logično iako mu nije logično“, nešto što njemu nelogično čini to isto njemu logičnim.
Nešto se njemu po njega “neisplativim” učini njemu po njega očigledno “isplativim“. Nešto što mr. Hydea pretvara u dr. Jekyla i obrnuto. Nešto što na pitanje “zašto” daje najjednostavniji odgovor “zato i točka“. Nešto i negdje gdje unutarnja debata prestaje isto kao i kod malog djeteta.
Najjednostavnije je logički zaključiti da, baš kao što to čini dijete, i mi odrasli to činimo samo zato što nam se to sviđa i baš nas briga i točka.
Dakle, baš nas briga što nije moguće jednom ribom nahraniti cijelo selo jer nam se sviđa ideja da je i to “moguće“. Baš nas briga što našom imovinom ne upravlja Isus spasitelj već drugi čovjek jer nam se sviđa ideja da imamo spasitelja.
Baš nas briga što su prirodni procesi nepovratni i ne možemo popraviti ono što smo učinili zato što nam se sviđa ideja da je to moguće. I zato, baš nas briga što se bez rješavanja uzroka nekog problema samo povećavaju problemi, zato što nam se sviđa ideja da će to netko drugi za nas jednom riješiti.
Iako, u stvarnosti, postoji i to što nam se “ne sviđa“, baš nas briga jer nama se najviše sviđa da nas “boli briga“.
Vidite kako sam jednostavno skoro na sve odgovorio, osim naravno, na početno pitanje. Razlog je taj što odgovor na to pitanje istinu traži da nas “mora biti briga” i nije svejedno što onda činimo.
Na to je pitanje pokušao jednom davno odgovoriti otac demokracije, stanoviti Aristotel. On je promatrao ponašanje ljudi s ciljem da na kraju donese razumski logički zaključak o tome “što je čovjek“. Tako je ljude koji su se na trgu, okupljali i mozgali oko toga “što bi bilo najbolje činiti” nazvao Politicus, a druge, koji su se bavili sami sobom i svojim poslom nazvao je Idiotus.
A kako je vidio da se više isplati sjediti na trgu nego izolirati se i raditi svoj posao on je zaključio, da je čovjek po prirodi “političan” a onaj koji to nije taj je “idiot“.
Vrijeme je demokratskih izbora, pa da i to “slikovito prikažem“.
Aristotel je dakle zaključio: “što se više čovjek bavi sobom, ne mareći za druge koji mare za njega i sebe, on je veći idiot“. I to zato što političar može za sebe “dogovoriti” ono što mu se isplati, dok idiot baš zbog toga što je idiot to ne može.
Tako je, logično razumski, Aristotel odgovorio na pitanje zašto više pozornosti i energije trošimo na ono što “misle i čine drugi” a sve manje na ono što sami “za sebe” činimo.
Ipak, jedino što pri tome, Aristotel, bilo ga briga ili ne, sviđalo mu se ili ne, zanimalo ga ili ne, nije uzeo u obzir i zakone prirode. Na primjer to, da nema idiota, ne bi bilo ni političara. A da nije bio ograničen opažajem prostora i onim što mu se sviđa, mogao je pobrojati koliko se njih skupilo na trgu, npr. deset, a koliko ih uistinu radi svoj posao unaokolo, npr. 500.
Možda bi onda logički zaključio da je 50 puta više idiota nego političara pa da je čovjek po svojoj prirodi idiot. Onda bi mi to tako danas učili i uzimali kao pretpostavku za daljnje zaključivanje. Idiot bi bilo poželjno biti, a političar nepoželjno.
To bi bila neka druga stvarnost, zar ne?
Međutim, Aristotel je bio pravi političar pa je bilo nemoguće da Aristotel tako nešto zaključi. Njega je zanimala politika, njemu se sviđalo biti političar.
Isto kao što se Descarteu sviđala pomisao kako on “misli, dakle postoji” i zato čovjeka kao biće karakterizira samo i jedino čista razumska spoznaja.
Descartes je na pitanje zašto više pozornosti i energije trošimo na ono čine drugi a sve manje na ono što sami za sebe činimo indirektno zaključio da je to zato što je to čista logička spoznaja.
Međutim, da nije bio ograničen opažajem, mogao je vidjeti da to te tvrdnje nije mogao doći samo logičkom spoznajom, jer, kako to da je često otišao spavati s jednim zaključkom a probudio se s drugim? Što se dogodilo dok spava i ne misli a ipak u stvarnosti postoji? Da je to uzeo u obzir, možda bi danas učili kako čovjeka karakterizira iracionalna spoznaja. Ali, bilo je nemoguće da Rene tako nešto zaključi, njega nije zanimalo iracionalno, njemu se sviđalo to što je on veliki mislilac.
U suštini, oba su mislili i činili točno ono što se baš njih dotiče i jer im se baš to sviđa.
Pa jesu li oni oba bili idioti zato što su manje pozornosti i energije trošili na ono “čine drugi” a puno više na ono što “za sebe” čine? Što vam kaže intuicija?
Zamislite kako s njima dvojicom sjedite jako žedni u nekom kafiću na trgu Bana Jelačića i svi želite popiti jednu hladnu pivu, a jedini problem je taj što postoji samo jedna piva.
Biste li u tom trenutku pomislili: “Descartes je inteligentniji od mene, on je veliki mislilac, pa ako baš on uspije za sebe uzeti tu pivu, onda ću i ja slijedeći njega, isto kao i on sigurno uzeti sebi tu pivu”?
Ne znam za vas, ali to je za moj mali mozak iracionalno. Tako gledajući na stvari sigurno bih ostao žedan.
Zato, neka Rene, u ovoj do sada nepoznatoj situaciji, uzme pivu za sebe ako može. Ja neću i nemam pravo, prvenstveno zbog sebe, odustati. I ja hoću pivu, žedan sam isto kao i Rene.
I sad, odgovor na pitanje je li logično da više pozornosti i energije trošimo na ono što misle i čine drugi a manje na ono što sami za sebe činimo je: “naravno da nije jer se ne isplati“.
A odgovor na pitanje zašto to onda činimo je: “to činimo samo i baš zato što hoćemo, jer nam se to sviđa, i baš nas briga zašto i točka.“
Možda neki koji ne misle tako, to ipak skuže poslije ovih novih festivala demokarcije koji kucaju na vrata.
Za to samo trebaju unaprijed poslušati sve one koji im “kao” žele nesebično služiti tako što sebično vladaju. Koji im kažu ostanite doma, jer što ćete na trgu gdje se skupljaju samo političari, na taj način zaista “kao” da mislite na druge. I što se uopće petljate u to tko će piti pivu a tko ostati žedan, to nije vaš posao. Boli vas briga što ćete učiniti?
Ili ćete ipak učiniti ono što mislite? Ili ćete zaista učiniti drugačije nego što mislite? Što god učinili vama je to uvijek logično, zar ne?
Da, inteligencija je samo potencijal a ne razvijena sposobnost.
Vaš Galvanizator.
GALVANIZATOR 
Komentiraj