GUBEC NA TRGU

Svi znamo za onu staru „dužan je k’o Grčka“.

Vidimo to oko sebe i danas ne treba biti previše inteligentan da se dođe u tu poziciju.

Obzirom da je bogatstvo ustvari načelo vrijednosti ono stvara društvenu hijerarhiju ili hijerarhiju moći u jednom društvu, tako u nekom vremenu, postoji najmoćniji, manje moćan, još manje moćan, pa sve do nemoćnog.

Povijesničari tvrde da su društva prolazila kroz razne stupnjeve sloboda, od slobodnog čovjeka, preko robovlasništva, tj. posjedovanja ljudi, direktnog oblika vladanja državama, do robovanja pravilima i zakonima koje pišu pojedinci na vrhu hijerarhije ili indirektnog oblika vladanja.  

Tako je sloboda pojedinca bukvalno postala slovo na papiru, jer hijerarhija je po definiciji podčinjavanje jednog drugome, tako da uvijek netko vlada nekim.

To se naziva pravo, regulativa, a oblik društva država. Tako se u nekom društvu kao polju sila odvija igra moći po pravilima regulacije.

U državama, najveća moć je u rukama ljudi koji se nalaze u vrhu društvene hijerarhije, političkih stranaka na vlasti i u pravilu, ako nisi političar na vlasti, nemaš ni moć donositi pravila po kojima se donose najvažnije ekonomske i sve druge odluke u društvu.

Dakle, političari imaju moć vladanja a drugima ostaje jedino da se snađu s tom regulativom.

U smislu tog snalaženja ima i jedna često citirana misao, s početka Krležinog djela Balade Petrice Kerempuha: Nigdar ni bilo da nekak ni bilo i nigdar ne bu da nekak ne bu, koju Hrvati često koriste kad se žele utješiti.

Ja ju osobno ne volim, ali ne misle svi isto kao ja i očigledno je da te regulirane ekonomsko društvene zakone svaki građanin percipira na svoj način, kako kome što odgovara i što mu je u interesu.

Što će biti nakon ove epi-krize, s Lijepom Našom, malom zemljom za veliki odmor, zemljom punom zaustavljenoga života?

Odgovori koji nam se nude su uglavnom: “to nitko ne zna niti može znati”.

I gotovo nevjerojatno ali istinito, danas imamo povijesni i u svijetu gotovo nepoznati fenomen, prosvjed poduzetnika.

Pa čak i nekakva televizijska sučeljavanja, a sve oko borbe za radnike i njihova prava.

Jadan taj naš radnik.


Društvo čine ljudi, a kako je moć, tj. bogatstvo mjera vrijednosti pojedinca, tako postoji i mjera vrijednosti društva, takozvano blagostanje.

Blagostanje je stanje bogatstva društva koje pojedinci doživljavaju na različite načine pa se može govoriti o materijalnom i nematerijalnom blagostanju.

Isto tako, moguće je mjeriti životni standard koji korespondira s pojmom blagostanja te na taj način analizirati stanje u društvu ili njegovu vrijednost.

Naši sindikalisti tvrde da mjere standard preko vrijednosti potrošačke košarice, što je minimum potreba jedne obitelji.

A građani gledaju svoju košaricu na različite načine, neki kažu sami sebi, to je OK ionako nisam zaradio to što je u njoj, neki kažu bolje išta nego ništa, a neki kažu pa zar samo to a radim k’o konj već godinama.

Dobar dio Hrvata gleda na svoju košaricu kao na bogomdan rezultat, kao da blagostanje dolazi samo po sebi.

Ni na političkoj razini ne vidi se velika razlika u stavovima o društvenoj vrijednosti, ne primjer kad o tome razgovaraju takozvani socijalni partneri, vlast, razna vijeća i razni sindikati.

I onda dođe nekakva kriza, kao ova epi-kriza i svi shvate: „nigdar ni bilo kak je sad i nigdar ne bu kad prije bi“.

I sad su se u rasprave o društvenim vrijednostima uključili i neki poduzetnici sa svojim predloženim mjerama.

Neki već dulje tvrde da nam se sprema grčki scenarij, ali prvi prosvjed poduzetnika u povijesti Lijepe Naše nam govori da to nema veze sa grčkim scenarijem.

U Grčkoj su prosvjedovali zaposlenici javnog sektora koje naši ljudi još nazivaju uhljebima, a kod nas prosvjeduju poduzetnici koje naši ljudi još nazivaju nemoralnim kapitalistima.

Ti nazivi govore o usvojenim društvenim vrijednostima i pogledima na život, rad i ekonomiju našeg društva.

Tako imamo jednu vrijednost po kojoj se ljudi moralno uhljebljavaju i drugu po kojoj nemoralno zarađuju.

Moguće je i takav vrijednosni sud imati, ali je onda pitanje zašto se ne riješimo nemorala i svi se ne uhljebimo? Ionako, dosta ljudi misle kako nam je prije u komuni bilo bolje.

Što će nam nemoralni kapitalisti koji još i prave nered na Markovu Trgu?

Na kraju, zašto oni uopće i postoje?


Za početak omražene riječi kapitalizam i kapitalist imaju u korijenu riječi pojam kapital. Pa evo definicije.

Kapital je vrijednost koja se ulaže s osnovnom svrhom da se uveća, dakle da donese neku dobit ili da se zaradi. Kapital nije prirodno dobro, on se mora ili proizvesti ili posuditi, on ima svoju mjerljivu vrijednost, kažemo cijenu.

Kapital je pojam za ekonomski potencijal, a korištenje kapitala u ekonomiji se naziva ulaganje ili investicija.

Osnovna svrha postojanja poduzetnika je uložiti i stvarati kapital, uvećavati ga i ne može se zamisliti neko društvo, bez obzira kojeg oblika, bez ekonomije i kapitala.

Za početak, ne može se nešto stvoriti ako se ništa ne uloži jer ništa samo od sebe ne može nastati.

Tako se i moralni uhljeb, obični radnik i nemoralni kapitalist razlikuju po vrijednosti nekome drugome ili društvenoj vrijednosti.

Oni se razlikuju po tome što i koliko ulažu.

Evo jedne univerzalne ekonomske definicije s hrvatske Wikipedije: „investicija ili ulaganje je akumulacija kapitala u sadašnjosti s nadom dobitka u budućnosti.“

Imate 100 kuna u što ćete uložiti? Imate 1000 kn u što ćete uložiti? Imate milijun kuna u što ćete uložiti?

Vidite, sad razmišljate što vam se najbolje isplati.

Nikoga drugoga ne bi trebalo zanimati previše što ćete vi sa vašim novcima, svakoga ustvari zanima što učiniti najbolje za sebe sa svojim novcima, svatko ima svoj život.

Svatko ulaže svoj kapital za svoju korist i u tome nema ništa nemoralno.

Ali vidimo da nije baš tako, ima i onih koje više zanima vaš kapital od svoga vlastitoga.

To je puno za njih puno bolje jer je manje rizično, naime, u igri kapitala svako ulaganje je neizvjesno i rizično, odnosno nije moguće zarađivati bez da se dio zarade ne uloži, tj. investira.

Rizik se svodi na to da se kapital u toj razmjeni može izgubiti i zato toga treba biti svjestan, a djelovati u situaciji kad se ono što se ima može izgubiti je hrabrost.

To je jedna od osnovnih ljudskih vrlina, jaka i stabilna želja za ispunjavanjem svog osobnog cilja usprkos svim preprekama, opasnostima i teškoćama.

Zato ulaganje, bez obzira na definiciju, nije stvar „nade“ kako piše u definiciji, treba biti hrabar i osjećati se sposobnim i dovoljno samopouzdanim riskirati.

Samopouzdanje je samopoštovanje ili vjera u sebe a podrazumijeva dojam osobe o sebi samoj.  

Dakle, ulaganje je stvar vjerovanja u samog sebe”, jer da bi se rizik prihvatio mora se vjerovati da ga se može prevladati.

Uložiti znači dati da bi se dobilo”, mora se dio vrijednosti koja se posjeduje otkinuti od sebe.

Kako, prirodno nije moguće pretvaranje energije bez djelovanja ili sile, mora postojati posrednik.

Takav radni utjecaj na neprestanu razmjenu energije, rad ili djelovanje pojedinaca se naziva poduzetništvo.


Društva su imala potrebu regulirati takav rad i tako su nastala poduzeća.

Poduzeće je regulirana organizirana samostalna cjelina u vlasništvu, a postoji radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, razmjenom ili pružanjem usluga na tržištu, tvrtka je naziv poduzeća.

Svako poduzeće ima osnivača i vlasnika, poduzetnika koji je uložio kapital i kojem pripada dobit koju ostvari poduzeće. Isto tako, njemu se piše i gubitak ako ga poduzeće ima.

U poduzeću, vlasnik je investitor i zbog toga on ima stvarnu moć vladanja, on je na vrhu hijerarhije moći u “svom” poduzeću.

Svi drugi su zaposlenici, bilo da se bave rukovođenjem, upravljanjem, vođenjem ili su samo obavljaju svoj posao u ime i za račun vlasnika.

Poduzeće može imati malo ili puno radnika i šefova, ali gazda je gazda

On je subjekt u ekonomiji, natjecatelj koji ima za cilj povećanje svog kapitala, tj. povećanje svog potencijala.

To je svrha poduzetništva, obrt i stvaranje kapitala te obavezna zarada koja se može ponovno uložiti ili ju vlasnik može sebi pripisati kao osobnu dobit svoga ulaganja.

Postoje ograničenja i sve je to regulirano državnim zakonima, a oni kažu da svaki poduzetnik mora dio zarađenog kapitala vratiti društvu kroz doprinose, obavezne poreze i niz drugih nametnutih obaveza.

To je različito od države do države a uglavnom se razlike odnose na to kako regulatori gledaju na procese stvaranja kapitala i razmjene dobara.

I naravno kako društvo vrijednosno percipira moć.

Na primjer treba razumjeti, da je za razliku od čovjeka poduzetnika koji je vlasnik i investitor, premijer neke države samo zaposlenik upravitelj.

On je zaposlenik svih građana kao vlasnika resursa jedne države, ali on je ipak zaposlenik i on ne upravlja svojim kapitalom.

Dakle on je radnik, a kad smo kod radnika, taj pojam ima u korijenu riječ rad.

Rad je u demokraciji dobrovoljna kategorija, slobodan izbor i pravo svakog čovjeka, nitko ne može natjerati nekoga da radi za nekoga.

Pravo na rad je u demokratskim društvima uglavnom ustavna kategorija, tako je i to područje regulirano zakonima, različito za različite države.

I vidite, prije krize smo često slušali Hrvate da kažu poduzetnik me samo iskorištava”, uz jasnu negativnu konotaciju, a sad, u vrijeme ove epi-krize, sad bi Hrvati željeli da ih ima tko iskorištavati.

To je logično i ljudski jer bez korisnosti ili iskoristivosti nema kapitala, jasno je potencijal koji nije iskoristiv je isto kao da ne postoji.

Dakle rad pojedinca kao rezultat njegovog potencijala je iskoristivi oblik energije u ekonomiji.

I po zakonima fizike svaki rad je primjena sile, međudjelovanje, odnosno iskorištavanje jednog oblika energije za stvaranje drugog.

I kao što se u ekonomiji iskorištava nafta kao resurs, tako se iskorištava čovjek kao resurs.

Koliko rad vrijedi, kako se određuje njegova vrijednost?

Pa poslodavac i radnik se dogovore ili ugovore o tome „koliko, kako i što će radnik obavljati za poslodavca i koliko za taj rad poslodavac plaća radniku”.

Zato se dohodak, ili novac za rad naziva plaća, a novac je vrsta dobra za koju se može zamijeniti svako drugo dobro, to je oblik kapitala.

Poduzetnik tako dio svog kapitala mijenja za korisni rad.

Poduzetniku je važno koliko će on zaraditi od kapitala kojeg troši na plaću radnika, a isto tako radniku nije svejedno koliko će on kapitala sebi stvoriti svojim radom.

I poduzetnik i radnik su tako zainteresirani za što veću zaradu, radnik za veći dohodak a poduzetnik za veću dobit.

Iskorištavanje, iskoristivost i slično su temelj ekonomije i rada.

Tako mene moj poduzetnik iskorištava, žena me iskorištava, djeca me iskorištavaju, prijatelji me iskorištavaju, svi me iskorištavaju.

Poduzetnika iskorištavaju zaposlenik, rodbina i kumovi, drugi poduzetnik, političari itd.

Tako se mjeri vrijednost, kroz korisnost ili stupanj iskoristivosti.

Naravno, nikome nije vrijedno ono što je beskorisno, sve je to izmjena energije, u ekonomiji se to zove natjecanje ili ako hoćete ekonomska borba.

Osim poduzetnika s poduzetnikom natječu se i radnik s poduzetnikom i radnik s radnikom, natječu se i šef sa drugim šefom, jedan član uprave s drugim, itd., svi se sa svima natječu ili bore.

Bore se za kapital ili potencijal za život.

Razlika je u pristupu, nekome je borba izazov, pokretačka energija a nekome problem i trošenje energije.

Hijerarhijski odnosi i razni pristupi ekonomiji, riziku i radu općenito, utječu na bogatstvo ili imetak pojedinca i društava u cjelini.

Svejedno radi li se o pojedincu, trgovačkim društvima, obrtnicima, udrugama, slobodnim umjetnicima ili državama.

Sve je to među-povezano i može se nazvati jednim ekonomskim mehanizmom u kojem zbog hijerarhije nemaju svi jednaku moć ili utjecaj.

Jedan primjer velikog utjecaja vidimo sada, u ovoj epi-krizi.

Naime, regulacijom vlasti poduzetnicima je dekretom zabranjeno stvarati kapital.

To nazivamo državnim intervenizmom, a koji uvijek ima posljedice na svakog pojedinca, cijelo društvo ili državu.


Nisu svi u društvu hrabri, samopouzdani i poduzetni, postoje radnici i drugi zaposleni i nezaposleni koji se iz razno raznih razloga, potreba i nepotreba financiraju iz javnog novca državnog proračuna.

Jedan od ključnih pokazatelja blagostanja kaže: „što je veće ukupno bogatstvo društva to je veći životni standard članova tog društva“.

Ekonomisti to mjere preko formule koja opisuje koliko društvo godišnje proizvede vrijednosti ili BDP po glavi stanovnika.

U formuli BDP = C + I + G + X, slovo I označava ulaganja i stvaranje, sve ostalo označava potrošnju i razmjenu, to se naziva trgovina.

One poduzetnike koji se bave nekakvom proizvodnjom ili stvaranjem dobara ja nazivam stvarateljima, a one koji razmjenjuju stvorena dobra nazivam trgovcima.

Za mene a i za mnoge druge je jako važno razlikovati ova dva tipa poduzetništva, njihove vrijednosti i njihove društvene uloge.

TRŽIŠTE je mjesto razmjene, prostor gdje se odvijaju međudjelovanja, jedni prodaju a drugi kupuju. Jedni nude što drugi traže, a drugi traže što jedni nude i tako u krug.

Liberalni tržišni princip se naziva model ponude i potražnje.

Ponuda je količina nekog dobra koje se prodaje pri određenoj cijeni, a potražnja je količina nekog dobra koje je netko spreman kupiti pri određenoj cijeni.

Model označava koncept određivanja vrijednosti na tržištu po kojem vrijednost ima potencijal samo-regulacije.

To što se prodaje i kupuje ne mora biti materijalni oblik, to može biti i nematerijalni oblik energije, npr. znanje.

Iako, vrijednost nečega ovisi od koristi koju od njega ima vlasnik, tako da je možda najbolja definicija vrijednosti koja kaže: vrijednost nečega je onolika koliko će to netko platiti”.

Ako od nečega nema bilo kakve koristi onda to budućem vlasniku nema smisla, Marks bi rekao da je takav kapital mrtav kapital, u stvari to je neiskoristivi oblik energije i kao takav predstavlja gubitak za onoga tko ga posjeduje.

Tako, za poduzetnika stvaratelja vrijedi da to što stvori mora biti korisno onom koji to hoće koristiti.

Isto vrijedi i za radnika koji prodaje svoj rad za dohodak, za svakog poduzetnika radnik mora biti iskoristiv inače predstavlja njegov osobni gubitak.

Nadalje, kako postoji tržišno natjecanje, za bilo kojeg poduzetnika bilo kojeg tipa je najvažnije da netko kupuje baš od njega.

Zato poduzetnik mora znati kome što i koliko čega treba.

Isto vrijedi i za radnika, i njemu je važno da poduzetnik kupi rad baš od njega, on treba znati kakve sposobnosti poduzetniku trebaju.

Zato postoje različite naknade za istu količinu rada.

Osobne sposobnosti ili potencijali imaju različite vrijednosti pa zato i različitu cijenu, tako za isti posao u tržišnoj ekonomiji različiti radnici imaju različitu plaću.

I pitanje visine plaće nije u tome tko dulje vremenska radi nego tko je vještiji ili brže obavlja neki posao u jedinici vremena.

Iako poduzetnik stvaratelj može biti i trgovac, zbog konkuretnosti, poduzetnik stvaratelj najčešće treba poduzetnika trgovca za posredovanje između njega i onoga koji će koristiti ono što on stvori.

Trgovci se bave potrebama ljudi i pronalaze načine zadovoljenja tih potreba, ali pronalaze i potrebe kojih potrošači u danoj točki vremena još nisu svjesni, što odgovara tezi da “potreba stvara proizvod, ali i proizvod stvara potrebu”.

Ne može se nekome nešto prodati ako taj ne zna da to uopće postoji.

Reklame su način kako postati vidljiv ili čisto sredstvo pokazivanja moći, one nisu nevažne u natjecanju, ali one ne pokazuju pravu vrijednosti onoga na što se odnose.

Pravu vrijednost stvorenoga na kraju ipak definiraju kupci svojom odlukom o kupnji zato ih treba ih nagovarati i nagovoriti da kupe “baš to“, a to najbolje rade trgovci.


Često čujem kako ljudi kažu „ako on takav kakav je može biti poduzetnik zašto ne bih mogao i ja, nije to ništa strašno”.

Puno ljudi to misli, pogotovo kad vide svog „bogatog susjeda poduzetnika”, a koji je, recimo, bio lošiji đak.

To je licemjerno jer u demokraciji nitko nikome ne brani da bude poduzetnik, ako vjeruje u sebe onda neka krene u biznis.

I naravno da to nije ništa strašno, ali, treba i primijetiti da to nije ni tako lako. U nekim društvima to je lakše, u nekima teže.

Jer, ono što je za pravoga poduzetništva najteže, je to da „uvijek mora stvarati korist”, tj. vrijednost, zatim, da bi ostvario svoj cilj „mora biti konkurentan” i zato on „mora biti hrabar” da bi prihvatio rizik gubitka.

U suštini, prvo treba imati nešto akumuliranoga kapitala za početak, i osim što riskira, poduzetnik mora puno znati, znati ovo, znati ono, znati puno toga.

Ne kaže se bez razloga da je znanje veliki kapital, znanjem se trguje, ono ima svoju vrijednost i cijenu i ponaša se kao potencijal i zato se znanje može investirati.

Dobro je znati znanje, jer ono služi da nadam se da će ispasti dobro” pretvori u „vjerujem u sebe i svoje znanje pa ću sve učiniti dobro“.

Zbog svega nabrojanog, neće svi u poduzetnike, nije svatko za poduzetništvo i na kraju, nije lako ni raditi u poduzetništvu.

Sve do sada rečeno vrijedi u tržišnoj ekonomiji, sve dok se ne upetljaju regulatori koji kreiraju drugačija pravila vrednovanja koja na kraju definiraju drugačije društvene vrijednosti.

Na primjer, u Hrvatskoj, zbog velikog javno proračunskog sektora, Hrvat poduzetnik ima neke dodatne krupne otežavajuće okolnosti.

On uz sve to što mora znati, još i mora razumjeti zašto je prinuđen veliki dio svog kapitala trošiti na ime “socijale”.

I to je još OK, ali se dodatno mora moći dobro snalaziti u ekonomiji državnog monopolizma.

To su elementi koje sa sobom donosi hrvatska interventna državna ekonomska regulacija.

A onda, bez obzira na sve to, poduzetnik još mora biti konkurentan drugima na globalnom tržištu jer jedino tako može ispuniti svoj smisao, na način da stvara konkurentnu vrijednost .

Zato postoji ekonomski pojam kojeg nazivamo ekonomska dodana vrijednost, to je veličina koja iz perspektive vlasnika pokazuje stvara li tvrtka neku novu vrijednost.

Zato vrijednost poduzetnika i poduzetništva nije samo u materijalnoj dobiti nego i u stvaranju nečega novog i korisnog.

Nečega što će biti neki novostvoreni korisni oblik energije, a to nije ono čime se trenutno trguje na tržištu.

Za tako nešto potrebno je dobro razumijevanje prirodnih zakona i dobra sposobnost logičkog zaključivanja i inteligencija.

To se ne kupuje i prodaje, time se ne trži, to je jedinstveni potencijal svojstven svakom čovjeku, kao i hrabrost između ostaloga i zbog tih vrlina neki ljudi biraju poduzetništvo kao svoj životni put.

To je i odgovor “jalnima na uspješnog poduzetnika stvaratelja” koji je usput bio lošiji đak.

Probajte, tko vam brani!


Jasno je, zbog novostvorene vrijednosti i korisnosti je jedino poduzetnik stvaratelj onaj koji stvara društveni kapital i mijenja društvo, nikako poduzetnik trgovac .

Isto vrijedi i za društva kao ekonomske zajednice.

Hrvati se često pitaju: „zašto se otvaraju samo strani trgovački centri, dok propadaju sve domaće tvornice?”

I trebaju se pitati, jer nema tu neke novostvorene vrijednosti, tu se radi samo o materijalnoj dobiti kroz trgovačku maržu ili zaradu.

I sad su glavna pitanja, kako ćemo kao društvo preživjeti ako ne dođu turisti, što će biti sa ugostiteljstvom, sa poljoprivredom,  što sa javnim sektorom?

Naravno radi se o strukturi ekonomije ili gospodarstva.

I uvijek za naše društvo svi predviđaju veće ekonomske probleme i pad životnog standarda u odnosu na druga društva i općenito, a posebno kad se pojavi neka kriza.

Ovakva pitanja se uvijek postavljaju u društvima čisto trgovačko-potrošačke ekonomije i na taj način, umjetno održavanoga i poticanoga lošeg omjera masnog i mišićnog tkiva kroz metabolizam našeg društva kako sam opisao u prethodnoj objavi.

Zato se mora u formuli blagostanja, BDP = C + I + G + X posebnu pozornost obratiti na slovo I, točnije na svrhu i društvenu vrijednost poduzetnika stvaratelja.

A dodatno, u globalnoj ekonomiji društva ili države su također konkurenti, zato je drugi najvažniji faktor u BDP formuli slovo X, tj. razlika između uvoza i izvoza.

X je vrijednost razmjene između država, dakle X dakle direktno ovisi o I a to znači i o konkurentnosti.

U matematici, negativna vrijednost znači manje od nule.

U Hrvatskoj je X negativan, tj. hrvatsko društvo premalo stvara, ili ima manjak poduzetnika stvaratelja ili oni iz razno raznih razloga nisu konkurentni na globalnoj razini.

Tako, uz visoku državnu i opću potrošnju ili C i G u formuli, to bi značilo da trgovina cvjeta, pa onda je logično da se otvaraju shoping centri a ne recimo vlastite tvornice ili neki noviji i moderniji vlastiti uslužni sadržaji.

Jedini način da se održava standard je tako život na dug uz visoke kamate.

Tako ne rade i žive društva većeg blagostanja i očigledno je da naš regulator, tj. pojedinci na vlasti baš na taj potrošačko-trgovački način vide i reguliraju ekonomiju.

Pa su zbog toga su i tako skrojeni zakoni.

Na način da vlasti upravljaju svim mogućim novčanim i radnim tijekovima, dijele poticaje, raspodjeljuju sredstva iz fondova, upravljaju bankom za obnovu i razvoj i upravljaju energetskim agencijama.

To je samo mali dio reguliranja, pojavljuju se tu i drugi globalni regulatori tipa Briselska EU i razne međunarodne organizacije, no o tome u drugoj objavi.

Tako je naša samoodrživost, čak i suverenost danas u rukama drugih.


Postoje oni koji tvrde da je to sve super regulirano.

To bi značilo da je za ovaj stupanj blagostanja kriv narod kao takav, dakle svi pojedinci, radnici i neradnici.

Oni direktno tvrde da u usporedbi sa drugima, Hrvati nisu dovoljno hrabri i nemaju dovoljno inteligencije.

To je inače neprihvatljivo, pa se to opravdava starim navikama i rješenjima iz naše prošlosti.

Kako kažu: “kriv je naš balkanski mentalitet”.

Ja se s tim uopće ne slažem, mentalitet kao kolektivna svijest ne može biti kriv za to što ljudi trebaju i žele, to bi bila generalizacija Hrvatske kao društva jadnih ljudi.

Ja mislim da je problem u razumijevanju stvarnih vrijednosti.

Za početak, važno je shvatiti da vrijednost nije samo ekonomski već i društveni pojam, ona je između ostaloga i svjetonazorsko, čak i ideološko pitanje.

Na primjer pitanje vrijednosti i moralnosti jednog kapitalističkog društva ili soc-uhljebništva.

Dok je to u nekoj demokraciji za pojedinca normalna stvar jer mora postojati sloboda izbora jednog Hrvata hoće li biti uhljeb ili kapitalist, dotle ne postoji sloboda izbora ljudi na vrhu hijerarhije da budu i rade ono što oni hoće.

Jer oni su samo radnici, nisu investitori, njihov posao nije svjetonazor.

I tako je, po meni, najveći problem kad sve ono što uistinu znači vrijednost, tj. uloženi rad, znanje i razumijevanje, dakle, sve ono što je korisno, pregaze neke drugačije vrijednosti, na primjer politički ispolirane čizme visokog sjaja.

Sve kroz prizmu neke ideologije.

Mogu se složiti i s time da ništa manji problem hrvatskog društva nije to, što je Hrvatu izgleda puno bolje pod sjajnom čizmom političke moći nego pod ishabanim papučama nemoćnog poduzetnika.

I to je pitanje vlastite vrijednosti, valjda Hrvati misle, ako ga već gaze, onda neka to bude pošteno i legalno.

Jer zna se: navik živi ki zgine pošteno“.

Kao onaj poznati Ambroz Matija Gubec iz Hižakovca, svi znamo kako je završio, isto tako kako na kraju, završe poduzetnici stvaratelji na ovim prostorima, u skladu sa njegovim prezimenom.

Kažu, pravna smo demokratska država, pa je pitanje, koliko treba sudaca da bi donijeli presudu o stupnju korisnosti naše regulative.

Naime, čak ni časni suci nisu izuzeti od ustava i represije zakona. Čemu oni služe?

To se zove dioba vlasti, oni “samo sude” tko je kriv a tko nije, na temelju toga što je regulator propisao kroz zakone.

To što je to sve skupa nekorisno, to nije njihov problem.

To je ta vrijednost koja nije samo ekonomska, kako bi se reklo, u ovoj epi-krizi to se vidi čak iz aviona.

Moć društvenog licemjerja.

To je za jedno društvo, na kraju, puno gore od Grčkoga scenarija.


I tako, društvena je ironija što svaki poduzetnik na kraju uvijek zgine pošteno.

Po našim ribičima i drugima borcima za rad i vrijednosti rada, što više poduzetnika stvaratelja zgine to u društvu više poštenja, jer, posljedično to je manje iskorištavanja Hrvata radnika od strane Hrvata poduzetnika.

Tako niti se isplati biti iskorišten niti se isplati iskorištavati, najbolje je ništa ne raditi a sve će se samoregulirati odozgo.

To “nemoralno” iskorištavanje je i temelj programa svih naših političkih partija, to će biti i glavna tema ovih epi-kriznih izbora.

Vidjet ćemo puno novih afera u poduzetništvu koji će biti optuženi za oštećivanje proračuna iz razno raznih razloga.

Neki će na kraju zginuti pošteno a nekima će se samo poslati poruka.

Mediji će to objavljivati u nastavcima, a Hrvati će biti sretni jer njihova pravna država funkcionira.

Tako je to u našoj demokraciji, kod nas nitko ne može biti optužen za to što će milijun nas otići raditi za druge, što zaslužene mirovine neće biti zaslužene, što će dug narasti toliko da će krediti novim generacijama biti neotplativi.

Jer što možemo, to je naša demokracija, nešto što ostavlja svjetonazor i moral uvijek otvorenim pitanjem.

Kao što smo prije deset godina rješavali zloguku sivu ekonomiju, uveli fiškalizaciju i sad smo mala Švicarska.

Najveći krivac za prijašnje isto stanje kao i sada je bila kumica sa placa.

Ali, blago nama, sad imamo rješenje, kriv će biti virus, pravi nevidljivi fašist, jedan mali bio-terorist.

On je kriv za to što demokracija u praksi ipak ne postoji, pa je onda moguće da se još neki novi Gubec uskoro pojavi na Markovom Trgu.

Vjerujte ljudi, trava kod susjeda je zelenija, ne zato što je takva trava, već zato što je “on” bolje odražava i o njoj se “on” bolje brine.

I zato “on” više uživa u tome od vas, to je “njegova” trava.

Jel tako?

Vaš Galvanizator

U SERIJALU “EPIKRIZA”

Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s