UTOPLJENI U UTOPIJI

Dragi svi, ovo je zadnja objava iz serijala epi-kriza. Naravno, nama je svejedno kako nazvali krizu.

Za uvod, ako ste slučajno gledali kriznu prepirku Ribiča i Oreščanina onda ste mogl primjetiti da je najveća svađa bila oko pojma klasa i klasnog društva. Ispalo je da je to danas najvažnije pitanje, što je pravedno a što nije i tko je pošteniji od koga.

Ribič je zastupao tezu postojanja problema bogate poduzetničke klase u našem društvu a Oreščanin se zdušno protivio tome tvrdeći da se radi o socijalističkoj ideologiji.

I tako cijela rasprava se svodila na interesne generalizacije različitih ideologija. To pokazuje da mi kao da živimo u dva različita društva, nešto kao paralelna stvarnost.


Klase pa i staleži su povijesno nastali razvojem proizvodnje, podjelom rada, proširenjem razmjene, formiranjem tržišta, i pojavom privatnog vlasništva.

Cijepanjem plemena na bogate vlasnike i siromašne nevlasnike propalo je plemensko uređenje i izraslo novo, kao rezultat nepomirljivosti klasa nastaje država kao oblik organiziranja.

Danas živimo u vremenu država, sve države imaju hijerarhije, pojedince na različitim društvenim položajima i pojedince sa različitom društvenom moći.

Po definiciji: “država je organizirana društvena zajednica ujedinjena pod zajedničkim političkim sustavom, ili načinom djelovanja vlasti koja je uspostavljena oblikom legitimnosti koji joj daje pravo vladanja.

Svaka država pa tako i Lijepa Naša, ima vlast i narod.

I oduvijek je, da bi postojao društveni poredak, za moći vladati trebalo imati legitimitet. Kraljevi su legitimitet dobivali rođenjem, poglavice mudrošću, znanstvenici zvanjem, svećenici poslanjem itd.

Teško je vladati ljudima ako oni ne žele da im netko vlada, a iz povijesti vidimo da silovanje vladanja obično završi kobno po vladara i sve oko njega.

To je zato što ljudi jednostavno i samo silom mijenjaju ono od čega nemaju neke koristi. Zbog toga u vladanju postoji pojam legitimitet koji služi zato da pruži mogućnost da se pri vladanju primjenjuje sila ali bez velikog otpora.

Legitimitet je i razlog zašto su atenski aristokrati oslobodili ljude ropstva. Napravili su privid sudjelovanja u odlučivanju i uveli ekonomske principe moći i tako smislili novi sustav, takozvano “dužničko ropstvo”.

Takav su društveni poredak prozvali demokracija, taj pojam označava oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno, kroz izbore, većina njezinih građana.

Grčki bogataši su proširili svoj legitimitet osiguravajući privid sudjelovanja ostalih ljudi u vlasti, a na taj su način učinili su sebe bogatijima.

Iako, u staroj Grčkoj najvažnije odluke su indirektno donosili najmoćniji ljudi, to nisu bili članovi skupštine ili vlade, to su bili najbogatiji i najmoćniji, oni su se zvali aristokratima.

Vidimo da u današnjim društvima, tj. državama postoje i veće vlasti od formalne izabrane vlasti, postoje moćni ljudi, kažemo: „vladari iz sjene”.

To nisu Grci, Amerikanci, Filipinci ili Kosovari, isto tako to nisu bankari, liječnici, masoni, generali, kako volimo generalizirati, to su ljudi, osobe sa imenom i prezimenom.

Njih ću ostaviti po strani, jer nije uopće upitno da oni postoje i vladaju niti je pitanje tko su oni, ja i vi sigurno nismo.

Tema je naše društvo, naši legitimni vladari i naša hijerarhija. I usput, hijerarhija tipa nad-hijerarhija bez stvarnoga legitimiteta.

U jednoj definiciji, koju učimo u školama, kaže se da se država kao zajednica temelji na interesu zajedničkog djelovanja svih članova. Načini kako se ljudi organiziraju u granicama određenom prostoru određuju kakav će biti njihov život.

Organizacija podrazumijeva hijerarhiju pa Hrvati imaju jednu staru mudru izreku koja kaže: najbolje je biti što bliže oltaru”. Jer, u hijerarhiji, najviši u donosi pravila i naredbe kojima se članovi pokoravaju.

Jedna od najvećih moći vladanja je kreiranje pravila legitimiteta, npr. izborni sustav, zakon i sl. Tako se lakše, legitimno i bez velikog otpora naći na vrhu hijerarhije.

I tu smo sada gdje jesmo, u našoj državi, svi skupa, vlast i narod.

Položaj u hijerahiji ima svoje prirodne zakone prostora.

Na primjer, što si više gore to je mogući pogled širi, a u daljini slika postaje obris, tako je jasnoća detalja, a samim tim i mogućnost razumijevanja detalja slabija.

Međutim, ako s visoka gledate u dubinu, a ne u širinu, npr. ako gledate u duboki bunar sve će biti crno, uopće ne vidi problem.

Tako za društvo nije svejedno gleda li vlast s vrha široko ili usko. Uski pogled je jedna velika duboka crna rupa. To je jedan živopisan opis hijerarhije koji govori da društvo izgleda točno onako kako se na stvarnost s vrha hijerarhije gleda.

Pogledi su bili i ostali različiti s raznim paroloma tipa „svatko prema sposobnostima svakom prema potrebama” ili „svakom prema radu”, ili drugačiji pogledi tipa zaradi pa ćeš imati”, „novac je moć”, „kapital nema granica”, „plati pa se klati” i sl.

Te parole ustvari označuju vrijednosna načela pogleda na rad i ekonomiju nekog društva ili države.


Većina država je nastala i nastaje procesom, kroz vrijeme, vrlo često teškom borbom, vidjeli smo nedavno na primjeru Hrvatske i drugih država, zar ne?

Svaka ima svoj put i način nastajanja i zato je čudna jednostavnost i lakoća kojom takve države pristupaju u razne svjetske međunarodne organizacije.

Naime, iako su države u pravilu članice, takve organizacije nisu čisti skup država, već su zasebne institucije koje imaju svoja tijela i samostalnost u odnosu na članice. U pravilu znači „tako je ali ne mora tako i biti”.

Te organizacije su, u pravilu, organizacije slične udrugama, strankama, klubovima i sl., sve počivaju na ideji hijerarhije moći i odluke takvih organizacija obvezuju članice, u ovom slučaju države, na poštivanje i obvezu provođenja, te kazne za nepoštivanja takvih odluka.

Tako se inače opisuje “vlast” i u suštini članstvo država u međunarodnim organizacijama je podčinjavanje višoj vlasti. Svjetska zdravstvena organizacija koju financiraju države je jedna takva organizacija ili svjetska trgovinska organizacija ili FIFA.

Svi njihovi statuti i programi se temelje na pojmovima sloboda, ravnopravnost, pravednost i solidarnost, ali ako pogledate načine djelovanja onda ćete vidjeti da su to sve organizacije u kojima je praktično djelovanje obrnuto proporcionalno.

Afere, bilo moralnog bilo materijalnog tipa se ne mogu ni prebrojiti.

I jasno je, nasuprot idealističkm pogledima čovjeka na čovjeka i društvo, stvarno postojanje slobode, ravnopravnosti, pravednosti i solidarnosti za svakog pojedinca, je samo još jedna obična utopija.

To i sociolozi kažu, po definiciji pravda kao idealno stanje društva ne može postojati jer se ideal kao opis savršenstva nikada u potpunosti ne može dostići. Sam ideal je utopija, razumijete, ideal postoji samo u nečijoj glavi, u svakoj različito, ne postoji društveni ideal.

U tome je tajna i uspjeh „demokratskog vladanja“.

Demokracija je stanje u kojem ljudi u raznim društvima financiraju i tako podržavaju nekavu i nečiju tuđu pravednost i solidarnost.

Pa čak i sad u tijeku i nakon ove epi-krize bit će potrebno financirati nečiju ideju “nove normalnosti“.

To je jako dobro smišljeno.


Vidite, ne može se, u bilo kojem društvu ideje ljudi zbrojiti i reći sad je to to, čistim zbrajanjem mogu se samo formirati razne ideologije.

Ideologija je ukupnost ideja jedne zajednice, skup primijenjenih mišljenja i ukupnost pojmova usmjerenih na izravno ostvarivanje i praktično djelovanje.

Ideologije su uvijek temeljene na pojmu morala kao važnoj kategoriji.

Na primjer ciljevi Svjetske trgovinske organizacije su čista ideologija globalizacije po kojoj je razmjena dobara slobodna, pravedna i sve je svima dostupno. Rezultat vidite, niti svatko može proizvoditi što hoće, niti ponuditi što hoće, niti svatko može dobiti ili kupiti što hoće.  

Po definiciji globalizacija je proces kojim se ukidaju ograničenja protoka roba, usluga, ljudi i ideja među različitim državama i dijelovima svijeta. Propagira se nad-državna pravednost i sloboda. Kako kažu, to je ideologija zasnovana na svjetonazoru liberalizma.

Ipak, svjetonazor je stvar pojedinca a ne društva u cjelini. Ali ideologija kao praktično djelovanje čovjeku ograničava iskustva i tako na indirektan način oblikuje svjetonazor pojedinca.

Globalizacija je dakle ideologija koji zagovara smanjenje nadzora države i drugih političkih institucija nad individualnom slobodom pojedinca.

To je jedna idealistička parola, i Hrvatska je članica svjetske trgovinske organizacije, a jasno se može vidjeti da epi-kriza pokazuje sasvim drugačiju stvarnost, granice zatvorene, ustav nevažan, stožer odlučuje umjesto Sabora, ekonomija i rad dekretom zaustavljeni.

Tako je Hrvatska ostala sama sa svojim problemima i odjednom je legitimitet postao nevažan bez obzira na pravni poredak i nad-državnu brigu raznih organizacija. Iako i dalje kud oni okom mi k’o društvo skokom.

A vidite što Trump misli o nad-državnoj pravednosti i moralu, jednostavno je doktorima bez granica rekao nema više novaca, financiramo vas 100 godina, tražite sve više i više, dođe neki virus i vi onda o bilo čemu nemate pojma.

Izravno njegovo pitanje je: „koliko još novaca trebate da pustite moje birače da žive i rade kako bih ja dobio i slijedeće izbore, e sad ste jednostavno pretjerali?“

Ali, ni Trump, ni Plenković, a ni kineska komunistička partija s druge strane jastuka, nisu aristokrati već ljudi u vrhu hijerarhije svoje države.

Oni ipak nisu Bogovi. Zato se neizabrani aristokrati sve više svojim imenom i prezimenom, bogatstvom i moći upleću u sve i svašta.

Njihove poruke su: “ako hoćete živjeti u mojoj pravednosti i u mojoj moći platite koliko tražim i pokajte za to što drugačije mislite, odradite svoj posao i dobro došli u igru”.

Na što vas to podsjeća?

To nisu teorije to je praksa, to nije zavjera to je način funkcioniranja svijeta, poznato narodu još od vremena starih Grka.


Kako sam rekao, neka naši moderni aristokrati rade to što rade sa onima i na onima kojima mogu, ali to u konačnici dovodi u pitanje moju i vašu ulogu u svemu tome, jer nije dobro svaki put biti iznenađen kad se razne aristokratske ideje odnekuda pojave.

Dakle, što je naš cilj? Želimo li i da nama bezuvjetno vladaju neki tamo nepoznati ljudi? Zato je ključno pitanje što je naša ideja, kakva je hrvatska ideja ili kakvu Hrvatsku mi želimo?

Koji je naš smjer, kamo idemo u budućnost? Sve ostalo proizilazi iz toga

I koliko god se trudio, moram priznati, da mi to nikad nije bilo, a ni danas mi nije jasno. Osim toga, to kakvo društvo ustvari želimo, osim u trenutku stvaranja naše države, nikad nitko nas nije izravno pitao.

A od trenutka stvaranja mi imamo Hrvatsku, po ustavu demokratsku i socijalnu državu.

Po definiciji takvo se društvo temelji na dobro poznatim načelima jednakosti mogućnosti, pravične raspodjele, te javne odgovornosti za sve one koji sebi ne mogu izmoći osnove za pristojan život.

Vidite kako pojmovi pravedno, moralno i idealno dobro zvuče, a obzirom na ustav provedba tih ideala je onda zadaća koju ima socijalna vlast. Moći i ne moći, malo ovom, malo onom, a od svih nas, i eto nama našeg soc-demo društva.

Pa smo tako i u ovoj epi-krizi, netko ništa, netko manje netko više, ali svi zajedno postali i ostali super solidarni, pravedni i moralni. Stiv Cinik bi baš na taj način karikaturiraro jedan super narod.

Naravno, nije problem imati idealistički svjetonazor, ali je problem kroz ideologiju gurati mlađim generacijama svjetonazor utopije kao najveće moguće društvene vrijednosti.

Praksa i rezultat nam pokazuju da utopija nije stvarnost. I mi smo se već dugo utopamo u takvoj utopiji.

Jer kad Hrvat iskusi pravednost socijalne države, obično od moći izmoći brzo dođe do ne moći izmoći samome sebi za pristojan život, bilo da to želi on kao vlast ili vlast kao vlast.

Jednostavno je pitanje: “koliki je željeni omjer onih koji mogu izmoći osnove i onih koji ne mogu izmoći osnove za pristojan život da bi blagostanje bilo obećavajuće.”

Možda 10, 20, 55 ili možda 80%? Možda je dobro i 0%.? Ovi upitnici samo govore da se još više utapamo u utopiji.


Te postotke je nemoguće izračunati jer, kako sam na početku i rekao, mi kao da živimo u dva ideološka društva. Tako je velika enigma kako je legitimno u jednom društvu moguće kleti se u globalni liberalizam, a istovremeno živjeti utopijski socijalizam?

To su doista, kako se to kaže, dijametralno suprotstavljene legitimne ideologije. Na primjer, Ribič i Oreščanin se ne mogu složiti što je od te dviie ideologije za nas kao društvo bolje i što će nam donijeti veći životni standard?

Ali ako pogledate tko isplaćuje najveće plaće u Lijepoj Našoj vidjet ćete da su to strani trgovci koji trguju uvoznim dobrima na području naše države. Oni koji rade u našem soc-poduzetništvu nisu baš te sreće, oni si mogu puno manje izmoći za pristojan život.

I kad netko postavi pitanje kako to, naša socijalna vlast tvrdi da to nije baš tako, da ljudi ne vide stvari dobro, pa sam ja, malo razmišljajući shvatio da postoji jedna specifično hrvatska, u osnovi humana soc-ideja, to je: „zemlja puna nevidljivog života“.

Ta humana ideja je put oslobođenja pojedinca, očigledno za njega nije dobro da se sve vidi, najbolje da ništa ne vidi, jer ako ne vidi onda neće bez potrebe razbijati glavu. Na primjer, zašto bi on počeo razmišljao da po ustavu njemu pripada vlast.

Mogao bi razbijati glavu glupostima, na primjer kako to da onaj koji je na vlasti treba socijalnu pomoć. Kako ide pjesma, vlast je vlast, a Vlasta je bogata. Zamislite da narod, preko tajnih službi, dozna da trošimo tolike pare na socijalu a u stvarnosti socijale nema.

Mogao bi odjednom shvatiti da je naša primijenjena ideologija demokracije ono što oduvijek i je, samo privid svoje definicije.

Mogli bi se zapitati što nije u redu, i potegnuti pitanje odgovornosti javne vlasti kao ostvaritelja ideje socijalne države. Toga se svi boje. Ne bojte se narode, to je tako dobro skriveno da se to ne može dogoditi.

Uvijek postoji logičan odgovor koji glasi: „mi Hrvati imamo svoje specifičnosti”.

Glavna ideja je biti hrvatski specifičan, a pri tome je važna glavna pretpostavka da nitko „ne može i ne smije biti kriv i odgovoran” za bilo što.

Dakle točno je da „nije baš tako kako ti misliš prijatelju“, baš kao što svaka naša vlast tvrdi.

Vidite da politika nije samo umijeće mogućega već i umijeće nemogućega.


Tako se naše najveće specifičnosti uglavnom odnose na djelovanja u takozvanom transparentnom javnom sektoru, jer najbolje je biti što bliže oltaru.

Ribič dobro kaže, poreze plaćaju svi građani i oni financiraju javni sektor, ali i Oreščanin dobro veli, jer vrijednost koja se stvara nastaje isključivo iz privatnog rada i poduzetništva.

Jer, po definiciji, javni sektor ne stvara kapital, on ga dobiva kroz proračun, javni novac nije novostvorena vrijednost, to je javni porez od novostvorene vrijednosti.

Samo, zbog hrvatske specifičnosti to se jasno ne razlikuje.

Recimo u Austriji svaka javna ustanova ima jasno definiran javni cilj: „najniža cijena za kvalitetu usluge koja se pruža svojim građanima”. Tako oni definiraju dobit i dobit od javnog sektora, on postoji da rezultira sa samo jednom svrhom, a to je viši životni standard građana.

Zato javni sektor nije tržišni igrač i s javnim zajedničkim novcem se ne igra.

To je pošteno, jer kako javni novac stvaraju privatne osobe tako javni sektor ne smije biti konkurent već podrška poduzetništvu. Razumijete, javni sektor postoji zato da pruži usluge čija je cijena manja od cijene privatnog interesa kapitala.

To je sprječavanje sukoba interesa.

Tako je to u Austriji, Njemačkoj i drugim državama ali nije kod nas gdje se javni sektor legitimno. ozakonjeno, ponaša kao konkurent hrvatskim poduzetnicima i svim građanima koji ga financiraju.

To je državni poduzetnički intervencionizam, možemo to nazvati i planskom ekonomijom ili real-socijalizmom, već pomalo zaboravljen, ali vrlo živahan tip ekonomije iz nekih prošlih vremena.

Ako se pitate zašto je takav društveni poredak odavno nestao odgovor je jednostavan, sve je bilo nečije i ničije, svačije a ničije. Jer, tako su u obaveznoj solidarnosti, partijskoj pravdi i financijskim doprinosima sviju iz rada sviju, dobro živjeli oni na vrhu hijerarhija i po dubini partijske lojalnosti.

I tako, poredak propao, a navike i želje ostale, pa kako živimo u novo-hrvatskom ustavom uređenom demokratskom društvu, dobro je da je takav planski tip ekonomije prikriven.

I dobro ga je primjenjivati selektivno, po potrebi, od slučaja do slučaja i obzirom na novu soc-liberalnu ideologiju, kao još jednu novu specifičnost, imamo sistemske i nesistemske poduzetnike.

To znači da nisu jednako važni Oreščanin, Galvanizator, umirovljenik i liječnik kao recimo Ribič, Erste banka ili Tedeski. Jedan građanin je manje važan od drugoga, ne “iz sjene” već skroz legitimno.

Nema kod nas jednakih mogućnosti, a to znači da nema ni socijalne države ni socijalne vlasti. A to što bez legitimiteta netko suspendira ustav znači da nema ni liberalnog društva ni liberalne vlasti.

Na kraju to što netko pobijedi na izborima sa manje od 25% ukupnih glasova znači da nema ni legitimiteta za obnašanje vlasti. I očigledno, bez obzira na ustav nije ni važno.

To je naša specifična zemlja puna nevidljivog života.


Naravno, kako to sve bez problema već dugo dobro radi, čemu mijenjati temelje takve ideje, čemu mijenjati ono što je bilo pa prošlo kad je već bez problema prolazi? I očigledno je da ta ideja, njen duh i vrijednosti, vješto skrivene potajno žive u narodu.

Tako vlast samo malo doradi originalnu hrvatsku ideju: „kako stvoriti što više onih koji ne mogu izmoći od onih koji mogu izmoći osnove za pristojan život a da bi prekobrojni na vlasti imali svoju svrhu

Moramo priznati da je to vrlo vješto i inteligentno, jer kako bi tako nešto mogla pretpostaviti, a kamoli otkriti neka tajna služba kad ih ni oni ljudi koji žive te vrijednosti, to ne mogu shvatiti?

Zato su oni od nas na vlasti uvijek ideološki čvrsti i neporecivi baš kao nekad pioniri, omladina i pošteni komunisti.

Ako ih neke tajne službe budu strašno mučile da nešto priznaju, čak i ako im predoče neke čvrste dokaze, njihova je hrvatska obaveza da uz blago teleći pogled stalno ponavljaju kako nitko nije kriv, to je jednostavno samo jedna hrvatska specifičnost.

Mi smo tako specifično svoji.

Skoro pa najbolji narod na svijetu još samo da otkrijemo čiju pravednost i ideale slijedimo, pa i to kad se dezinficiramo bez potrebe zato jer nam netko iz međunarodnih organizacija tako kaže.

Ne kažem da ne treba biti odgovoran za život, kažem da bi bilo dobro za sve nas biti malo više odgovoran sam prema sebi.

A zamislite da je narod stvarno na vlasti? To bi tek bila potpuno čista i neokaljana utopija.

Vaš Galvanizator.

U SERIJALU “EPIKRIZA”

Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s