Inteligencija samoga života je viša inteligencija nego inteligencija jednog bića, život najviše voli sam sebe. Njega ne zanima tko je Skandinavac, Britanac ili Balkanac. ne postoji stereotip, predrasuda ili kako volimo reći “kolektivni mentalitet”.
Ovo drugo, to je samo slika u našem mozgu.
Iluzija.
„Ljudi bi trebali znati da u mozgu, i samo u mozgu, nastaju radost, veselje, smijeh i šala, kao i naša tuga, bol, žalost i strah. Tako čujemo i razlikujemo ružno od prelijepog, dobro od lošeg, ugodno od neugodnog“.
Tako je govorio Hipokrat, filozof iz 5. stoljeća prije Krista. I većina nas tako vidi stvarnost i sebe, kroz svoj mozak i samo kroz mozak, čudo od organa, fenomen.
A baš on, naš mozak je tijekom vremena pokušavao objašnjavati fenomen sebe, pokušavao objasniti svoje funkcije uspoređujući ga sa nekim modelima na primjer knjiga, predstava, svemir, stroj ili računalo.
I danas se u znanstvenom istraživanju ipak daleko otišlo. Tako neuro-znanstvenici tvrde da je mozak znatno složeniji od bilo čega s čim se uspoređivao. Kažu da je sto milijardi živčanih stanica i od otprilike jedna milijarda sinaptičkih veza najsloženija stvar za koju do sada znamo u svemiru.
Ali, postoji čisto fizikalni problem, u prirodi ne postoji perpetum mobile druge vrste, odnosno nije moguća samo-promjena. Ne može mozak sebe mozgom razvijati.
Pa kako je onda evolucijski tako složen postao, to je pitanje svih pitanja svih mozgova?
Prirodni procesi su nepovratni, što je bilo bilo je pa prošlo, ne može se natrag kroz vrijeme i zato je znanost poricala mogućnost obnavljanja funkcija u slučaju fizičkog oštećenja iako su postojali empirijski dokazi da se to događa.
Teza je da je mozak neuronski centar, elektricitet života i ako je on sam po sebi oštećen čovjek ima nepovratne posljedice. Ali, ukupna aktivnost mozga zajednički je rezultat djelovanja elektriciteta svih živčanih impulsa koji se događaju u danom trenutku.
Kad ništa ne rade, odnosno kad nema podražaja, izmjereno je, neuroni imaju potencijal, oko 70mV. Dakle, živčana stanica u stanju mirovanja polarizirana i na taj način spremna brzo odgovoriti na podražaj.
Ako je podražaj ispod razine osjetljivosti, on će dovesti do lokalizirane i kratkotrajne promjene potencijala koja će iščeznuti s prestankom djelovanja podražaja, a ako je podražaj intenzivniji, doći će do stvaranja akcijskog potencijala koji se još naziva i živčani impuls koji se kroz cijeli niz stanica širi bez otpora.
Dakle, mozak stalno „radi“ samo je pitanje osjetljivosti i jasno je, bez opažanja okoline, stvarnosti i svijeta naš mozak bi bio kao i svaki drugi organ. Dakle, to je jedan fini mehanizam koji zahtijeva ravnotežu u interakciji čovjeka i prirode.
Inače se događaju razni poremećaji.
Na primjer, epilepsija je poremećaj koji nastaje kada stanice moždane kore postanu prepodražljive i reagiraju izbijanjem pojačanih električnih impulsa uslijed čega nastaju epileptični napadaji. Epilepsija se najčešće liječi kemijom, u suštini umanjivanjem podražljivosti i reakcije.
Ali, recimo, hiperaktivnost ili ADHD, poremećaj koji se dijagnosticira u djetinjstvu koji je obilježen izrazitim nemirom i nemogućnošću koncentracije najbolje se liječi samo-umirivanjem vlastitim mislima.
Mislima sami možemo kontrolirati procese koji se odvijaju u našem organizmu. Znanstveno dokazano i u praksi primijenjeno.
I tako, vremenom, noviji nalazi pokazuju da gubitak neurona može biti nadoknađen promjenama u njihovoj međusobnoj komunikaciji. Stanje se može popraviti i popravlja se, jer naše tijelo stalno stvara nove neuronske veze i nova neuronska grananja sve do kraja ljudskog života.
Ali to se ne događa samo po sebi, jer za tako nešto jako je važna stimulacija. Kako tjelovježbom izgrađujemo mišićnu masu, mentalnim vježbama ne jačamo mozak nego razvijamo naše unutarnje neuronske mreže.
To se događa svaki put kad uključimo mozak, ili točnije kad učimo nove stvari ili činimo poznate stvari na novi i drukčiji način. Ako vegetiramo i ne učimo i ne činimo nove stvari, mi propadamo. Jednostavno, razvijamo se razmišljajući i radeći nešto novo. Nekima ide bolje a nekima lošije.
Stara istraživanja razvoja mozga i pretpostavke su bile krivo usmjerene na veličinu mozga. Mislilo se da je to najvažnije ali promatrajući veličine mozga kod raznih vrsta dokazano je da veličina nije važna i nije mjera sposobnosti i inteligencije vrste. Slonovi, dupini i plavi kitovi imaju veći mozak od ljudi, dok je mozak morževa sličan našem. I neandertalci su imali veći mozak od nas, kao i izumrli mamuti.
Danas je poznato da se tijekom cijelog života veličina ljudskog mozga mijenja, težina mu se povećava do adolescencije, a nakon dvadesete godine života se smanjuje za oko 1 g godišnje.
Ali, najnovija istraživanja mozga daju pomalo čudnu informaciju, naime, naš ljudski se mozak ubrzano smanjuje.
Antropolozi kažu da je za to kriv moderan način života. Odnosno, zato jer danas ljudi ne trebaju promišljati o strategijama preživljavanja, zato što je moderni čovjek danas poprilično pripitomljen. Problem je taj što danas ne moramo toliko misliti svojom glavom i tako se baš i ne razvijaju ni naše unutarnje neuronske mreže.
Kao što, na primjer, pripitomljene životinje imaju manje mozgove od svojih srodnika koji žive u divljini.
Jasno je da svaki čovjek može više i bolje i zato mnogi ljudi vjeruju u popularne teze da ljudi nisu dosegnuli svoj maksimalni potencijal i da koriste samo 10% mozga. Ipak, neuro-znanstvenici tvrde da je to mit i da ljudi koriste cijeli svoj mozak, jer kako je svaki dio mozga specijaliziran za nešto to znači da ne postoje besposleni ili beskorisni dijelovi mozga.
Tvrde da je ljudska racionalnost ograničena iskustvom i efikasnošću rješavanja problema zbog praktičnosti, jednostavnosti i brzine.
U većini slučajeva su jednostavna objašnjenja dovoljno efikasna i zato su ljudi evolucijom u mozgu ograničeni. Odnosno “više misliti svojom glavom“ znači biti manje ograničen čovjek.
Istraživanja su pokazala i znanstvenici priznaju da je tek izuzetno mali dio ukupnih procesa mozga dostupan našoj svijesti i unutar svjesnog opažanja i kontrole. Na to ne možemo obratiti pažnju koliko god se trudili, pa kažu da za razvoj uma nije odgovorno ni nasljeđe ni okolina, pa čak ni kombinacija nasljeđa i okoline.
Najodgovorniji je čovjek sam za sebe. Zato ne postoji kolektivni mentalitet, može se eventualno govoriti o navikama i lijenosti.
A oni koji baš ne koriste svoj mozak jesu hendikepirani. Jer um je mozaik, on se slaže, uštimava kroz život.
Neuroni su važni. Podražajima iz okoline dijelovi mozga se aktiviraju, bude se te reagiraju na aktivacije povezanih neurona između kojih se veze modificiraju, usklađuju, pojačavaju, potiskuju.
Fino se uštimavaju na stvarnost koju na sve moguće načine opažamo svojim osjetilima.
Zato su mozgovi istraživali i neke druge iznimno složene životne mehanizme osjeta, na primjer mehanizam vida.
I ne znaju sve odgovore o tome kako on u stvari funkcionira, ali znaju da možemo gledati bez ikakvog mentalnog napora, u djeliću sekunde i to izvan naše svjesne kontrole.
Dva zasebna oka dobivaju dvije različite dvodimenzionalne slike, a spajanje u jednu trodimenzionalnu sliku obavljaju naši neuroni u mozgu kroz dva vidna sustava koji se još nazivaju „gdje sustav“ koji je povezan s lokalizacijom i akcijom i „što sustav“ povezan s identifikacijom oblika i objekata.
I tako je zaključak da kod velikog postotka ljudi postoji takozvana stereosljepoća, specifična vrsta poremećaja percepcije kod ljudi koji imaju fizički zdrave oči.
Nastaje kad se neuroni u dijelu mozga za vid ne razviju na adekvatan način te ne izvršavaju svoju funkciju. To se ne događa odjednom, već počinje od rođenja. Dakle, razvoj mozga se mora dogoditi dok je mozak još mlad, dakle u djetinjstvu. I za to vrijeme faze razvoja, događa se ključno sklapanje mozaika.
Ako mozgu uskratimo neke podražaje iz okoline za vrijeme tzv. kritične faze razvoja, neće doći do odgovarajućeg razvoja. Dakle, najvažnije je da neko dijete gleda svijet oko sebe s oba oka i da bude aktivno u svojoj okolini. Slobodno, samostalno i širom otvorenih očiju.
Ako ne, razvijena stereosljepoća kasnije kreira iskrivljenu percepciju stvarnosti jer se vidna informacija koristi u kombinaciji s procesima pamćenja, pažnje te drugim osjetilima poput sluha, dodira, a koji se prirodno moraju kombinirati s vidom.
Na primjer “gdje sustav” ne samo da se mora stvoriti pravilnu trodimenzionalnu sliku prostora, već je taj prostor potrebno nadopunjavati, dozivati iz pamćenja i uspoređivati.
Za te je procese neophodna osobna fokusiranost i pažnja na život i okolinu. To je zato što u životu, mi nismo samo pasivni promatrači kao u nekom kinu ili u školskoj učionici.
Upravo suprotno, mi smo aktivni sudionici u tom prostoru, krećemo se do željenih objekata i ljudi, izbjegavamo prepreke i pritom imamo jasnu percepciju sebe i svojeg tijela u prostoru.
To preklapanje vida, osjetila, pažnje i svijesti o okolini je jako važno, jer ako toga nema najčešće se zanemaruje jedna strana svega i jednostavno ne postoji svjesnost cijele jedne strane stvarnosti.
S druge strane, „što sustav“ mora riješiti problem identifikacije objekata, njegove glavne karakteristike, funkciju, sve što je potrebno da ga možemo povezati sa sličnim objektima.
Obavlja se kategorizacija i jednom kad imenujemo objekt koji gledamo, koristimo i jezične procese. Na taj način se vrlo složeno preklapa vid, sluh, govor i pamćenje i tako se naša percepcija poveže sa pohranjenim informacijama.
Tako je dokazano, što je bolje naše razumijevanje problema koje okolina postavlja ispred nas, a naš vlastiti mozak ih rješava, to se bolje slaže naš životni mozaik.
Percepcija okoline je samo jedan smjer interakcije jer i okolina percepira nas, na primjer, drugi ljudi, priroda i sve ostalo što postoji u stvarnosti.
To kako mi percipiramo stvarnost utječe na način kako se pokazujemo, kako se izražavamo i kako u društvu živimo i ponašamo se. A kao vrsta odlikujemo se jednom jedinstvenom sposobnošću komunikacije.
Možemo govoriti i razgovarati.
Iako nakon rođenja ljudi ne mogu niti proizvesti niti razumjeti jezik, već u dobi od četiri godine proizvode kompleksne rečenice koje nikad prije nisu čuli. Te rečenice nisu nastale kao imitacija govora odraslih, već su osobna originalna tvorevina svakog čovjeka.
Istraživanja pokazuju da bi čovjek usvojio jezik, on mu mora biti izložen u djetinjstvu i taj period naziva se period za usvajanje jezika. Ima puno slučajeva djece, pronađenih u divljini u dobi od 11,12 ili 13 godina koji nisu govorili i svi kasniji pokušaji da ih se nauči govoriti bili su neuspješni iako njihova percepcija, pažnja i pamćenje nisu bili oštećeni. Nasuprot tome, djeca koja rano ostanu slijepa i gluha mogu naučiti govoriti.
Znanstvenici tvrde da je ključ uspjeha pri savladavanju jezika u tome što čovjek mora bila izložen govoru da bi usvojila govor u početnim mjesecima i godinama svoga života.
To ide u prilog osnovi za postojanje struktura u mozgu koji se aktiviraju ako postoji adekvatan podražaj baš kao i kod razvoja vida.
Postoje razlike između muškog i ženskog spola ali kada se usporedi rezultat kao što su brzina rješavanja i točnost, onda se ne nalaze razlike, oni samo koriste različito organizirane mozgovne sustave.
Sve napisano je jako važno, radi se o najvažnijoj stvari u našem životu, sposobnosti korištenja informacija na temelju kojih ne samo pričamo već i da radimo to što radimo. A gotovo da nema aktivnosti a da ne uključuje informacije, da nešto nismo prije opazili i zapamtili, tj. u svome životu naučili.
Život pruža jednake mogućnosti za osobni razvoj uma bez obzira gdje živimo.
Nema to veze sa nekakvim kolektivnim mentalitetom već sa našim opažajem okoline u kojoj živimo, posljedično tradicijom i navikama. Ima veze sa lijenosti i hrabrosti, o “vrijednostima” koje pojedinci kreiraju i koriste u nekom društvu.
Naravno, misliti nije lako jer naš mozak troši jako puno energije, troši 20 % naše energije iako zauzima samo 2% naše mase.
Da ne bi bilo zabune, napornim razmišljanjem ne možemo smršavjeti i mozganje neće ukloniti efekte prejedanja.
Mi smo tu gdje smo, tako nam je kako je, većinom smo stereo-slijepi ali i sa puno “novih” neuronskih veza. Još samo da nismo tako lijeni, da malo više sami za sebe razmišljamo, radimo nešto novo i pustimo da i drugi misle bez da im to priječimo.
A najvažnije, da pustimo svojoj djeci da maštaju o svome svijetu kad odrastu.
Zaista nije dobro dijete ušutkivati zato jer to nama smeta, bilo gdje pa ni u vrtiću, školi a posebno doma i kad se igra.
Ne mogu i neće naša djeca postati bolji zato što ih mi na to tjeramo ili želimo da postanu na našu sliku i priliku. Pa će opet to netko pripisati mentalitetu.
Oni imaju svoj mali mozak koji će se vremenom prirodno uštimati kako treba ako im to dopustimo.
Vaš Galvanizator!
U SERIJALU “MOZAIK“
- #1 MOZAIK
Inteligencija samoga života je viša inteligencija nego inteligencija jednog bića, život najviše voli sam sebe. Njega ne zanima tko je […] - #2 SMISLENOST
Naše veličanstvo mozak je, zajedno sa svim osjetilima, jako složen mehanizam, posebno važan kad govorimo o percepciji života i stvarnosti. […] - #3 BUDNOST
Živimo tako da percipiramo okolinu koja istovremeno percipira nas. I mnogi će reći da je najvažnije za čovjeka biti svjestan […] - #4 ILUZORNOST
Ako pogledate dječju igru, svaka ima određena pravila, a ako su pravila nejasna ili ih nema za neku specifičnu situaciju, […]
POČETNA STRANICA 
Komentiraj