SLAGANJE MOZAIKA

Ima nešto u pisanju i čitanju.

Na primjer, obično se stvarno i događa ono o čemu pišemo. Nije „već se dogodilo“ ili „dogodit će se uskoro“ nego ono što se „događa“.

To je zato što mislimo i djelujemo sada, pa tako i kad mislimo, govorimo i pišemo o politici, društvu i našim interesima.

To je život, on znači biti, postojati, egzistirati.

I tako, mnogi od nas bi željeli biti „bolji čovjek“ i većina svoju djecu uči kako da budu „bolji od njih samih“.

To nismo nigdje učili i naučili to je nešto što postoji u suštini života, jer inteligencija samoga života je viša inteligencija nego inteligencija jednog bića.  

Život uvijek najviše voli sam sebe htjeli, voljeli mi ili željeli mi to kao bića ili ne.

I vrijedi ona teza o urocima, samo što mi bacamo uroke sami na sebe.

A jedan od najvećih uroka koji smo bacili sami na sebe je taj da imamo nekakav Balkanski mentalitet.

To sam čuo puno, puno puta, a to jednostavno nije i ne može biti točno bez obzira na urok.

Naš um, racio i naš mozak su samo jedan dio nečega što zovemo život, imamo uši, oči i sva naša druga povezana osjetila i naravno našu dušu.

 „Ljudi bi trebali znati da u mozgu, i samo u mozgu, nastaju radost, veselje, smijeh i šala, kao i naša tuga, bol, žalost i strah. On nam omogućuje da čujemo i razlikujemo ružno od prelijepog, dobro od lošeg, ugodno od neugodnog“,

Govorio je Hipokrat, filozof iz 5. stoljeća prije Krista, a tako većina nas upravo vidi stvarnost i sebe isključivo kroz svoj mozak i samo kroz mozak. I tako sve više na život gledaju mlađi naraštaji, naša djeca i njihova djeca.


Tijekom vremena čovjek je pokušavao objašnjavati fenomen mozga, objasniti funkcije tog organa uspoređujući ga sa nekim modelima  na primjer knjiga, predstava, svemir, stroj ili računalo.

Danas se u istraživanju mozga ipak daleko otišlo. U literaturi o tome nema baš previše informacija, odnosno mogu se pronaći uglavnom šture medicinske ili biološko-kemijske informacije o građi i funkciji toga organa.

Noviji neuro-znanstvenici tvrde da je mozak znatno složeniji od bilo čega s čim se uspoređivao.

Kažu da je sto milijardi živčanih stanica i od otprilike jedna milijarda sinaptičkih veza najsloženija stvar za koju do sad znamo u svemiru.

Tu je postojao fizikalni problem, kako smo tako složeni postali?

Ne postoji perpetum mobile, ne postoji samo-promjena nečega pa ni mozga, ne može mozak sam sebe mijenjati i razvijati bez nekog utjecaja.

Na primjer, znanost je nekada poricala mogućnost obnavljanja neurona. Zaključak je bio, što smo fizički izgubili, izgubili smo.

Neuroni su jako važna stvar. Mozak je neuronski centar, elektricitet života. Ali, iako nema podražaja, neuroni u stanju mirovanja imaju potencijal, oko 70mV.

To znači da je živčana stanica u stanju mirovanja polarizirana, na taj način živčana stanica spremna brzo odgovoriti na podražaj.

Ako je podržaj ispod razine osjetljivosti, on će dovesti do lokalizirane i kratkotrajne promjene potencijala koja će iščeznuti s prestankom djelovanja podražaja, a ako je podražaj intenzivniji, doći će do stvaranja akcijskog potencijala koji se još naziva i živčani impuls koji se kroz cijeli niz stanica, širi bez otpora.

Ukupna aktivnost mozga zajednički je rezultat djelovanja elektriciteta svih živčanih impulsa koji se događaju u danom trenutku. To je jedan fini mehanizam koji zahtijeva ravnotežu u interakciji čovjeka i prirode.

Na primjer, epilepsija je poremećaj koji nastaje kada stanice moždane kore postanu prepodražljive i reagiraju izbijanjem pojačanih električnih impulsa uslijed čega nastaju epileptični napadaji.

Epilepsija se najčešće liječi kemijom, u suštini umanjivanjem podražljivosti i reakcije.

Ali, recimo, hiperaktivnost ili ADHD, poremećaj koji se dijagnosticira u djetinjstvu koji je obilježen izrazitim nemirom i nemogućnošću koncentracije najbolje se liječi samo-umirivanjem vlastitim mislima.

Nevjerojatno ali istinito, mislima sami možemo kontrolirati procese koji se odvijaju u našem organizmu. Znanstveno dokazano i u praksi primijenjeno.


Dakle, mozak jednostavno stalno „radi“ samo je pitanje naše osjetljivosti i jasno je, bez opažanja okoline i stvarnosti i svijeta naš mozak bi bio kao i svaki drugi organ.

Tu je ključ. Tako, noviji nalazi pokazuju da gubitak neurona može biti nadoknađen promjenama u njihovoj međusobnoj komunikaciji.

Stanje se može popraviti i popravlja se jer naše tijelo stalno stvara nove neuronske veze i nova neuronska grananja sve do kraja ljudskog života. Ali ne samo po sebi, jer za tako nešto jako je važna stimulacija.

I kako tjelovježbom izgrađujemo mišićnu masu, mentalnim vježbama ne jačamo mozak nego razvijamo naše unutarnje neuronske mreže.

A to se događa svaki put kad uključimo mozak, ili točnije kad učimo nove stvari ili činimo poznate stvari na novi i drukčiji način.

Dokazano je, ako vegetiramo i ne učimo nove stvari, mi kao ljudi propadamo. I zato ne postoji nekakav kolektivni mentalitet, može se eventualno govoriti o navikama i lijenosti.

Jer oni koji baš ne koriste mozak dovoljno jesu hendikepirani, ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što sami sebi ne pomažu razvijati svoja neuronska grananja.

Dakle, razvijamo se razmišljajući, učeći i radeći nešto novo, trenirajući mozak, zato i postoji znatiželja kao dio ljudskog bitka.

Ali sve to ne nudi odgovore na glavno pitanje, kako najbolje koristiti to što nam je život dao? Zašto nekima ide bolje a nekima lošije?

Kakvu moć zbog našeg mozga imamo?


Stara istraživanja razvoja mozga i pretpostavke su bile krivo usmjerene na veličinu mozga.

Za početak, tijekom cijelog života mozak se mijenja i poznato je da mu se težina povećava do adolescencije, a nakon dvadesete godine života se smanjuje za oko 1 g godišnje.

Promatrajući veličine mozga kod raznih vrsta dokazano je da veličina nije važna i nije mjera sposobnosti i inteligencije vrste.

Slonovi, dupini i plavi kitovi imaju veći mozak od ljudi, dok je mozak morževa sličan našem. I neandertalci su imali veći mozak od nas, kao i izumrli mamuti.

Još k tome, najnovija istraživanja mozga daju pomalo čudnu informaciju, naime, naš ljudski se mozak ubrzano smanjuje.

Antropolozi kažu da je za to kriv moderan način života. Odnosno, to zato jer danas ljudi ne trebaju promišljati o strategijama preživljavanja.

Zaključuju da se smanjenje ljudskog mozga događa zato jer što je moderni čovjek danas poprilično „pripitomljen“, kao što, na primjer, pripitomljene životinje imaju manje mozgove od svojih srodnika koji žive u divljini.

Zato je moć različita i ovisi o tome koliko mentalno vježbamo i stimuliramo naš mozak a ne toliko o tome koliko je naš mozak velik ili mali.

Drugim riječima, danas ne moramo toliko „misliti svojom glavom“ i eto sve većeg problema.

Naravno, misliti nije lako jer naš mozak troši jako puno energije, troši 20 % naše energije iako zauzima samo 2% naše mase.

Da ne bi bilo zabune, napornim razmišljanjem ne možemo smršavjeti i mozganje neće ukloniti efekte prejedanja.


A jasno je svima da svaki čovjek može više i bolje i zato mnogi ljudi vjeruju u popularne teze da ljudi nisu dosegnuli svoj maksimalni potencijal i da koriste samo 10% mozga.

Ipak, neuro-znanstvenici tvrde da je to mit i da ljudi koriste cijeli svoj mozak. Kako je svaki dio mozga specijaliziran za nešto to znači da ne postoje besposleni ili beskorisni dijelovi mozga.

Itvrde da je ljudska racionalnost ograničena iskustvom i efikasnošću rješavanja problema zbog praktičnosti, jednostavnosti i brzine.

U većini slučajeva  su jednostavna intuitivna objašnjenja dovoljno efikasna i zato su ljudi evolucijom „u mozgu ograničeni“. Drugim riječima “više misliti svojom glavom“ znači biti manje ograničen čovjek.

Ipak priznaju da je tek izuzetno mali dio ukupnih procesa mozga dostupan našoj svijesti i unutar svjesnog opažanja i kontrole. I na njih ne možemo obratiti pažnju koliko god se trudili.

Za razvoj mozga nije odgovorno ni nasljeđe ni okolina, pa čak ni kombinacija nasljeđa i okoline. Najodgovorniji je čovjek sam za sebe.

Jer mozak je mozaik, on se slaže, uštimava kroz život.

Podražajima iz okoline dijelovi se aktiviraju, „bude se“ te reagiraju na aktivacije povezanih neurona. Veze među njima modificiraju, usklađuju, pojačavaju, potiskuju i fino „uštimavaju“.

To znači samo jedno, treba misliti svojom glavom, to je dobro za nas same, odnosno, treba stalno učiti i činiti nešto novo i nepoznato.

Otpustiti prošlost, živjeti danas i stvarati sutra. Tako treba gledati na život i stvarnost.


A kad smo već kod toga kako vidimo svijet oko sebe, znanstvenici su otkrili i neke druge iznimno složene životne mehanizme, na primjer mehanizam vida.

Još ne znaju sve odgovore o tome kako on u stvari funkcionira, ali znaju da možemo gledati bez ikakvog mentalnog napora, u djeliću sekunde, i to izvan naše svjesne kontrole.

Dva zasebna oka dobivaju dvije različite dvodimenzionalne slike, a spajanje u jednu trodimenzionalnu sliku obavljaju naši neuroni u mozgu.

I to kroz dva vidna toka ili sustava koji se još nazivaju „gdje sustav“ koji je povezan s lokalizacijom i akcijom i „što sustav“ povezan s identifikacijom oblika i objekata.

Ali, kod najmanje 10% ljudi postoji takozvana stereosljepoća, specifična vrsta poremećaja percepcije kod ljudi koji imaju fizički zdrave oči.

Nastaje kad se neuroni u dijelu mozga za vid ne razviju na adekvatan način te ne izvršavaju svoju funkciju.

Međutim, stereosljepoća se ne događa odjednom, već počinje od rođenja. Jer razvoj mozga se mora dogoditi dok je mozak još mlad, dakle u djetinjstvu.

Za to, vrijeme faze razvoja, događa se ključno sklapanje mozaika kako bi kao odrasli imali funkcionalan mozak.

Ono se odvija se u interakciji podražaja iz okoline i ako mozgu uskratimo takve podražaje za vrijeme tzv. kritične faze razvoja, neće doći do odgovarajućeg razvoja.

Dakle, sve što je potrebno je da zdravo dijete gleda svijet oko sebe s oba oka i da bude aktivno u svojoj okolini. Slobodno, samostalno i širom otvorenih očiju.

A što mi stereosljepci radimo? Stalno ih u tome sprječavamo svojim ponašanjem, u vrtiću, u školi, na treninzima, na poslu, čak i doma.

Učeći djecu životu na starim pretpostavkama djeca od nas preuzimaju stareosljepoću. Tako ne razvijaju svoj potencijal što je važno da se stvori dobar i svrsishodan život i rad.


Stereosljepoća jednostavno kreira iskrivljenu percepciju stvarnosti.

Problemi takve sljepoće mogu se riješiti samo ako se vidna informacija koristi u kombinaciji s drugim procesima i znanjima kojima je mozak opskrbljen.

S procesima pamćenja, pažnje te drugim osjetilima poput sluha, dodira, a koji se prirodno moraju kombinirati s vidom.

Zato znanstvenici kažu da je naš mozak vrlo složena stvar. Na primjer „gdje sustav“ ne samo da se mora stvoriti pravilnu trodimenzionalnu sliku prostora, već je taj prostor potrebno nadopunjavati, dozivati iz pamćenja i uspoređivati.

Za te je procese neophodna osobna fokusiranost i pažnja na život i okolinu. To je zato što u životu, mi nismo samo pasivni promatrači kao u nekom kinu ili u školskoj učionici.

Upravo suprotno, mi smo aktivni sudionici u tom prostoru, krećemo se do željenih objekata i ljudi, izbjegavamo prepreke i pritom imamo jasnu percepciju sebe i svojeg tijela u prostoru.

To je preklapanje vida, osjetila, pažnje i svijesti o okolini, a ako toga nema najčešće se zanemaruje jedna strana svega i jednostavno ne postoji svjesnost cijele jedne strane stvarnosti.

To je veliki hendikep za čovjeka što ga ni krivog ni dužnog vodi u isključivost i pogrešno zaključivanje.

S druge strane, „što sustav“ mora riješiti problem identifikacije objekata, njegove glavne karakteristike, funkciju, sve što je potrebno da ga možemo povezati sa sličnim objektima.

Tako se naša percepcija poveže sa pohranjenim znanjem.

Obavlja se kategorizacija i jednom kad imenujemo objekt koji gledamo, koristimo i jezične procese. Na taj način se vrlo složeno preklapa vid, sluh, govor i pamćenje.

Važna je osobna interakcija sa okolinom.


Tako je dokazano, što je bolje naše razumijevanje problema koje okolina postavlja ispred nas, a naš vlastiti mozak ih rješava, to se bolje slaže naš životni mozaik.

I to od početka do kraja života.

Zbog svega tog jako je važno pustiti djecu da misle svojom glavom bez obzira što mi o nečemu mislimo i što mi mislimo da je nekakvo znanje.

Važno im je omogućiti njihovu šrinu pogleda i maštu, oni to trebaju od početka života kako bi postali bolji ljudi.

Ne mogu i neće naša djeca postati bolji ljudi samo zato što ih mi tjeramo ili želimo da takvi i postanu. Još k tome na svoju sliku i priliku.

Vaš Galvanizator!


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.


U SERIJALU MOZAIK

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s