NA VRH JEZIKA

U prošloj objavi pisao sam o tome kako je i zašto jaaaako važno omogućiti našoj djeci da se pravilno razvijaju u svojoj vlastitoj glavi.

Radi se o njihovim neuronima, a u razvoju postoji kritična faza koja se događa isključivo u djetinjstvu.

Mozak je zajedno sa svim osjetilima jako složen mehanizam, posebno važan kad govorimo o našem vidu i percepciji života i stvarnosti.

Naša percepcija okoline je samo jedan dio našeg života jer i okolina percepira nas kao ljude, dakle drugi ljudi, priroda i sve ostalo što postoji u stvarnosti.

To kako mi percipiramo stvarnost zasigurno utječe na način kako se pokazujemo, kako se izražavamo i kako u društvu živimo i ponašamo se.

Izražavamo se kroz naše postupke, a kao vrsta odlikujemo se većom sposobnošću komunikacije od drugih oblika.

Možemo govoriti. Pa, za početak nešto o tome znanost kaže o istraživanju govora i usvajanju jezične kominikacije.


Svi znamo da djeca relativno lako nauče materinski jezik. Iako nakon rođenja ona ne mogu niti proizvesti niti razumjeti jezik, već u dobi od četiri godine proizvode kompleksne rečenice koje nikad prije nisu čuli.

Te rečenice nisu nastale kao imitacija govora odraslih, već su osobna originalna tvorevina svakog djeteta.

Istraživanja pokazuju i svi znanstvenici tvrde, da bi dijete usvojilo jezik, ono mu mora biti izloženo u djetinjstvu i taj period naziva se period za usvajanje jezika.

Ima puno dokaza za to, naprimjer, poznat je slučaj jednog djeteta, kojeg se pronašli lovci u divljini kada je bio u dobi od oko 12 godina koji nije govorio, ali je proizvodio zvukove koji su zvučali poput životinjskih i svi kasniji pokušaji da se dječaka nauči govoriti bili su neuspješni iako njegova percepcija, pažnja i pamćenje nisu bili oštećeni.

Isto tako, jedna djevojčica koja je otkrivena u 13. godini kao ozbiljni slučaj zlostavljanja koja je od rođenja bila zaključana u maloj sobici i nitko nikada s njom nije razgovarao je kasnije mogla donekle usvojiti jezik, ali njezina sposobnost da priča ostala je i dalje skromna.

Nasuprot tome, djevojčica koja je rođena kao zdrava beba, a potom s 19 mjeseci ostala slijepa i gluha, te od 7. godine života savladala znakovni jezik a s pomoću opipavanja glasnica i vibracija naučila je i govoriti. Poslije je čak upisala fakultet te je napisala knjigu o svojem životu.

Znanstvenici tvrde da je ključ uspjeha pri savladavanju jezika u tome što osoba kao beba mora bila izložena govoru da bi usvojila govor i da postoji kritični period za usvajanje jezika.

To ide u prilog osnovi za postojanje struktura u mozgu koji se aktiviraju ako postoji adekvatan podražaj baš kao i kod razvoja vida.

Inače, djevojčice počinju govoriti ranije nego dječaci, usvajaju riječnik brže te pokazuju više spontanog govora i to sve do kraja života. Ipak kada se usporedi rezultat kao što su brzina rješavanja i točnost, onda se ne nalaze razlike.

Drugim riječima, muškarci i žene govore s jednakim stupnjem funkcionalnosti, ali koriste različito organizirane mozgovne sustave. Mozak muškaraca i žena, dokazano radi različito, barem što se brbljanja tiče.

Ono što sam u prethodnoj objavi napisao: „treba pustiti djeci da gledaju svijet široko otvorenih očiju, a mi ih stalno u tome sprječavamo svojim ponašanjem, čak i školovanjem koji smo im priuštili na starim pretpostavkama“, vrijedi i za govor i izražavanje.

Nije dobro dijete ušutkivati zato jer to nama smeta, bilo gdje pa ni u vrtiću, školi a posebno doma i kad se igra.

Radi se o najvažnijoj stvari u našem životu, sposobnosti korištenja informacija na temelju kojih ne samo pričamo već i da obavljamo posao koji radimo.

A gotovo da nema aktivnosti a da ne uključuje informacije, da nešto nismo prije zapamtili. Ili ako hoćete opazili i zapamtili, tj. naučili.

I o tome kako taj naš mozaik informacija i podražaja slaže i radi još ima puno upitnika.


Postoje zaista čudne situacije, na primjer ljudi s nekom ozljedom mozga koji ne mogu zapamtiti ime svoje djece mogu bez problema raditi složene stvari koje su naučili prije ozljede.

Sve to govori da mozak ne radi onako kako mislimo, odnosno kako on za sebe umjesto nas misli.

Neki tvrde da informacije možda ne skladištimo odnosno ne zapisujemo već ih koristimo iz okoline tj. polja informacija kad nam zatrebaju, kao nekakav Internet koji nas okružuje.

Ipak prevladava znanstveno mišljenje da mi u stvari informacije skladištimo u svom mozgu. Odnosno, pamtimo ih na dva načina, deklarativno ili pamćenjem različitih činjenica i događaja i nedeklarativno ili pamćenjem kako nešto učiniti.

Istraživači tvrde da postoji opće pamćenje, potpuno neovisno o iskustvima i sadržaju i njih se dosjećamo bez sjećanja na okolnosti u kojima su stečena, a  koje uključuje sve vrste općeg znanja, bilo da je riječ o riječima, konceptima, činjenicama ili vjerovanjima.

A kažu da postoji i pamćenje epizoda, odnosno događaja i njihovih vremenskih i prostornih odnosa.

Na primjer, podatak o tome koliko je dugačka rijeka Sava koju djeca štrebaju u školi je opće pamćenje, ali sjećanje na obiteljsko kupanje u rijeci Savi je specifično iskustvo koje predstavlja epizodičko pamćenje.

Što mislite čega će se dulje i radije sjećati, definicije, pojmova, količina ili svoga doživljaja? Odgovor znate, svi se mi lakše sjećamo epizoda iz prošlosti nego suhoparnih općih činjenica koje učimo u školama.

I naravno, očigledno je što nam je od toga važnije i što je prirodnije, s razlogom.

Inače, informacije koje primamo našim osjetilima zadržavamo vrlo kratko, ono što vidimo oko trećinu sekunde, a ono što čujemo oko dvije sekunde.

Dok gledamo, na primjer zalazak sunca, primamo više informacija odjednom nego kad slušamo učitelja, istovremeno vidimo objekte i oblike, odnosno informacije integriramo prostorno.

Kad slušamo što nam netko govori, ne možemo istovremeno obuhvatiti toliko informacija, jer se integracija informacija ne odvija istovremeno nego kroz vrijeme.

I na kraju, samo one informacije iz podražaja koje privuku našu pažnju kratkoročno ćemo zapamtiti i ponavljati onoliko dugo koliko nam je potrebna i nakon toga ih se više nećemo sjećati.

To nam jasno je da treba ukinuti štrebanje i učenje na silu, posebno onda ako se ne vidi smiso u onome što se percipira.

To su najnoviji dokazi znanosti u istraživanju našeg životnog mozaika.


Iako je svaki čovjek original pa potencijali sviju nisu isti, ipak dokazi iz istraživanja upućuju da postoje neka opća pravila za sve ljude:

  • Kod svih ljudi on je veći za pamćenje brojeva od pamćenja slova i riječi.
  • On je veći za riječi čiji je izgovor kraći u odnosu na riječi koje zahtijevaju duži izgovor.
  • Potencijal je veći i za sadržaje koji su u nekoj mjeri poznati u odnosu na potpuno nove i nepoznate.
  • Na kraju, mala djeca i starije osobe imaju manji potencijal u usporedbi s mladim odraslim osobama.

Važno je razumjeti na koji način zapamtimo nešto, odnosno kako uskladištimo informacije za kasnije.

Da bi se informacije dugovorčno zapamtile moraju se u mozgu kodirati, odnosno preoblikovati tako imaju smisla i čine smislenu cjelinu. Inače ništa od toga, ne ide nešto u mozak na silu.

Tako je prirodno, za dobar mentalni razvoj potrebno koristiti sva osjetila. Na primjer, dobro je dati djetetu da gleda u slikovnicu i istovremeno o njoj razgovarati i pričati neku priču, jer će tako dijete koristiti tehnike istovremenog kodiranja informacija iz percepcije i vidom i sluhom.

Isto tako, nijedno pamćenje nije vječno. Neka iskustva ili sadržaje koje smo učili pamtimo cijeli život a većinu činjenica tijekom vremena zaboravimo. Postoji zaborav kao prirodni proces.

Dokazano, zaboravljanje onoga što smo učili jako je brzo i veliko na početku nakon učenja, ali zatim se postupno usporava i zaboravljanje je manje kod onih koji su u vrijeme kad su učili, to dobro naučili. Tj. kad nešto učimo, dobro je to dobro naučiti kako bi zaboravljanje bilo manje.

Ali ni to ne ide na silu i bez životnog smisla, zato, dragi moji, treba učiti i dobro naučiti ono što je važno za život a ne nevažne stvari kao što to redovno čine naša djeci u svojim školama.

Isto tako, odgovoriti na pitanje koliko je dugačka rijeka Sava je teže nego odgovoriti na tri kviz ponuđena rješenja koliko je Sava dugačka.

Teže se nečega prisjećati nego nešto prepoznavati. Ipak, ako znamo između više ponuđenih odgovora odabrati pravi, znači da ta informacija postoji u našem pamćenju, samo nije trenutačno, dostupna našem svjesnom pretraživanju uskladištenih informacija.

Svi smo doživjeli situaciju u kojoj smo bili sigurni da nešto znamo, ali se u ključnom trenutku nikako nismo mogli sjetiti, takozvani fenomen „na vrhu jezika“.

To su privremene teškoće koje su izražene kad je mozak preopterećen svime i svačime.


To da je smisao najvažniji potvrđuju mnogi primjeri.

Na primjer, kad vaše dijete čuje učiteljicu da kaže: „sutra nema nastave zbog blagdana presvetog uzvišenja“, nakon nekog vremena sigurno se neće moći sjetiti što je ona točno rekla.

Međutim, zapamtit će da sutra nema nastave i zbog čega je nema. To je vašem djetetu jedino važno jer sasvim je logično da u dugotrajnom pamćenju zadržavamo značenje i smiso opaženoga, a ne na primjer redoslijed riječi u rečenici.

Uzevši sve rečeno u obzir, glupo je i nema smisla učiti nešto što nama samima nema smisla.

I kad se dijete ne može odmah sjetiti odgovora na neko pitanje može li njegov učitelj reći da ono to ne zna, da nije učilo i slično? Ne može, jer je dokazano da je jako teško pretraživati dugoročno pamćenje kada je u njemu bilo toliko puno detalja koji u osnovi nisu nimalo korisni za svakodnevno funkcioniranje.

Zašto onda ispiti znanja u školama tako izgledaju kad “znamo” kako od rođenja do kraja života naš mozak radi. Nema to nikakve veze sa mentalitetom ili kolektivnim znanjem, već sa s time koliko kao pojedinci znamo i naučimo onoga što nam je važno.

A važno nam je ono što je smisleno i svrsishodno.

I zato, postavlja se pitanje zar je tako veliki problem odreći se te naše stereosljepoće kad su u pitanju naša djeca.

Ja mislim da nije, jer naše neuronske mreže se granaju do kraja života, odnosno, nikad nije kasno pa ni sada. Kako mi percipiramo okolinu, tako i okolina percipira nas.

S razlogom i svrhom.

Ako je po prirodi čovjek društveno biće i istovremeno originalna jedinka onda neka tako i ostane. Kakvo bi to društvo bili da svi budemo isti, da isto mislimo, pričamo i jednako živimo?

Po svemu što znanost kaže, nemoguće jer bi bilo neprirodno.

Tko je baš taj jedan čovjek da mijenja tuđu stvarnost prema svojoj percepciji stvarnosti koja je prisutna samo u njegovom mozgu.

Ipak, utjecaj ljudi na ljude postoji, čovjek je u svom mozgu „zoon politicon“, o tome u nastavku.

Vaš Gavnizator!


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.


U SERIJALU MOZAIK


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s