#2 SMISLENOST

Naše veličanstvo mozak je, zajedno sa svim osjetilima, jako složen mehanizam, posebno važan kad govorimo o percepciji života i stvarnosti.

Postoje zaista čudne situacije, na primjer ljudi s nekom ozljedom mozga koji ne mogu zapamtiti ime svoje djece mogu bez problema raditi složene stvari koje su naučili prije ozljede.

To govori da mozak ne radi onako kako mislimo, odnosno kako on sam za sebe misli.

Neki tvrde da informacije ne skladištimo već ih po potrebi koristimo iz okoline tj. polja informacija kad nam zatrebaju, kao nekakav Internet koji nas okružuje.

Ipak prevladava mišljenje da mi informacije ipak skladištimo u svom mozgu.

Ako malo razmislimo, svi se mi ljudi lakše sjećamo epizoda iz prošlosti nego suhoparnih općih činjenica koje učimo u školama. Dakle, jasno je što nam je od toga važnije i što je prirodnije.

To očigledno ima svoju svrhu.

Istraživači tvrde da postoji opće pamćenje, potpuno neovisno o iskustvima i sadržaju. Njih se dosjećamo bez sjećanja na okolnosti u kojima su stečena, bilo da je riječ o riječima, konceptima, činjenicama ili vjerovanjima.

A kažu da postoji i pamćenje epizoda, odnosno događaja i njihovih vremenskih i prostornih odnosa.

Na primjer, podatak o tome koliko je dugačka rijeka Sava koju djeca štrebaju u školi je opće pamćenje, ali sjećanje na veselo kupanje u rijeci Savi je specifično iskustvo koje predstavlja epizodičko pamćenje.

Izmjereno je da informacije koje primamo našim osjetilima zadržavamo vrlo kratko, ono što vidimo oko trećinu sekunde, a ono što čujemo oko dvije sekunde. I na kraju, samo one informacije iz podražaja koje privuku našu pažnju kratkoročno ćemo zapamtiti i ponavljati onoliko dugo koliko nam je potrebna i nakon toga ih se više nećemo sjećati.

To jasno govori da najbolje pamtimo ono što nam je važno i što nam ima smisla. Smisao je uistinu važan kako bi čovjek mogao, za stvarno zapamtiti nešto.

Odnosno, da bi se informacije dugovorčno zapamtile moraju se u mozgu kodirati, ili preoblikovati tako imaju smisla i čine smislenu cjelinu.

Inače ništa od toga, ne ide nešto u mozak na silu.

Dok gledamo, na primjer zalazak sunca, primamo više informacija odjednom nego kad slušamo učitelja, istovremeno vidimo objekte i oblike, odnosno informacije integriramo prostorno.

Kad slušamo što nam netko govori, ne možemo istovremeno obuhvatiti toliko informacija, jer se integracija informacija ne odvija istovremeno nego kroz vrijeme.

Dakle, prirodno, za dobar mentalni razvoj potrebno koristiti sva osjetila.

Na primjer, dobro je dati djetetu da gleda u slikovnicu i istovremeno o njoj razgovarati i pričati neku priču, jer će tako dijete koristiti tehnike istovremenog kodiranja informacija iz percepcije i vidom i sluhom.


Potencijal pamćenja nije kod svih isti, dokazi iz istraživanja upućuju da postoje neka opća pravila za sve ljude.

Kod svih ljudi potencijal je veći za pamćenje brojeva od pamćenja slova i riječi. On je veći za riječi čiji je izgovor kraći u odnosu na riječi koje zahtijevaju duži izgovor. Potencijal je veći i za sadržaje koji su u nekoj mjeri poznati u odnosu na potpuno nove i nepoznate. Na kraju, mala djeca i starije osobe imaju manji potencijal u usporedbi s mladim odraslim osobama.

Neka iskustva ili sadržaje koje smo učili pamtimo cijeli život a većinu činjenica tijekom vremena zaboravimo.

Postoji zaborav kao prirodni proces i nijedno pamćenje nije vječno. Zaboravljanje onoga što smo učili jako je brzo i veliko na početku nakon učenja, zatim se postupno usporava i zaboravljanje je manje kod onih koji su u vrijeme kad su učili, to dobro naučili.

Odgovoriti na pitanje koliko je dugačka rijeka Sava je teže nego odgovoriti na tri kviz ponuđena rješenja koliko je Sava dugačka. Dakle, teže se nečega prisjećati nego nešto prepoznavati.

Ali, ako znamo između više ponuđenih odgovora odabrati pravi, znači da ta informacija postoji u našem pamćenju, samo nije trenutačno, dostupna našem svjesnom pretraživanju informacija. Svi smo doživjeli situaciju u kojoj smo bili sigurni da nešto znamo, ali se u ključnom trenutku nikako nismo mogli sjetiti, takozvani fenomen „na vrhu jezika“.

To su privremene teškoće koje su izražene kad je mozak preopterećen svime i svačime.

Na kraju svega, dobro je dobro naučiti kako bi zaboravljanje bilo manje ali je pogrešno i nesvrsishodno na silu učiti nevažne stvari jer nećemo dugoročno zapamtiti ono što našem umu nema smisla koliko god se trudili.

To da je smisao najvažniji potvrđuju mnogi primjeri. Na primjer, kad vaše dijete čuje učiteljicu da kaže: „sutra nema nastave zbog blagdana presvetog uzvišenja“, nakon nekog vremena sigurno se neće moći sjetiti što je ona točno rekla. Međutim, zapamtit će da sutra nema nastave i zbog čega je nema.

To je djetetu jedino važno jer sasvim je logično da u dugotrajnom pamćenju zadržavamo značenje i smisao opaženoga, a ne na primjer redoslijed riječi u rečenici.

Tako, kad se dijete ne može odmah sjetiti odgovora na neko pitanje može li njegov učitelj reći da ono to ne zna, da nije učilo i slično?

Ne može, jer je jako teško pretraživati dugoročno pamćenje ako je u njemu toliko puno detalja koji u osnovi nisu nimalo korisni za svakodnevno funkcioniranje. Važno im je samo ono što je smisleno i svrsishodno za budući život.


I kako danas imamo nove znanstvene dokaze, postavlja se pitanje zašto onda sadržaj i ispiti znanja u školama tako zastarjelo izgledaju? Zašto?

Ili još bolje, tko to upumpava svjetonazor u mozak naše djece prema svojoj percepciji stvarnosti a koja je prisutna samo u njegovom malom mozgu?

Nema to nikakve veze sa mentalitetom, vjerojatnije je da je njegov postotak stereosljepoće vrlo visok. I razmislimo, kakvo bi to društvo bili da svi budemo isti, da isto mislimo, pričamo i živimo po nečijoj percepciji stvarnosti?

Po svemu što znanost kaže to bi bilo neprirodno.

Kako mi percipiramo okolinu, tako i okolina percipira nas. Kako mi gledamo druge tako i drugi gledaju nas i obrnuto. Odnosno, kako se mi ponašamo prema našoj djeci, tako će se i naša djeca ponašati prema nama, zar ne?

Ipak, nadu pruža dokaz da se naše neuronske mjere granaju do kraja života i zato se kaže da nikad nije kasno za nešto promijeniti. Pa ni sad.

Vaš Galvnizator!


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.


U SERIJALU MOZAIK


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s