#3 BUDNOST

Živimo tako da percipiramo okolinu koja istovremeno percipira nas.

I mnogi će reći da je najvažnije za čovjeka biti svjestan samog sebe i okoline u kojoj postoji.

U prethodnim objavama ovog serijala pisao sam o dosezima istraživanja mozga i osjetila s posebnim naglaskom na potrebu pravilnog i prirodnog razvoja čovjeka.

Sve upućuje da se glavne stvari odvijaju u početku, u ranom djetinjstvu. Osnovna stvar svega života je smisao i važnost onoga što doživljavamo.

Kad govorimo o razlikama između raznih društava onda je očigledno kod nekih postoje “pogreške u učenju” uzrokovane nasljednom stereo-sljepoćom starijih i još starijih.

Dakle, pitanje je jesmo li i možemo li uopće biti svjesni svoje sljepoće, jer, kad se spomene riječ svjestan dolazimo do velikih nepoznanica i enigmi samog postojanja.

Iako pojam svijesti ima različita značenja, primarno značenje pojma svijest odnosi se na subjektivna iskustva koja doživljavamo osobno.

Pa za uvod jedno moje razmišljanje.

Danas su vrlo popularni filmovi o takozvanim superjunacima, nadljudima koji imaju super moći.

I djeca bi htjela biti super-meni, super-girle, cat-womenke, bat-meni, spider-meni, ili „ljudi-ovo“ „ljudi-ono“. Ipak, je ne poznam ni jedno dijete koje bi htjelo biti Terminator, bez obzira što je on nepobjediv, vječan, snažan, pravedan i spašava čovječanstvo od sebe samoga.

U glavi djece pojavljuje se niz pitanja: „Zna li on uopće što radi, jede li sladoled, je li ikada tužan, vidi li boje?

U suštini, je li on uopće živ?

Djeca, kao i odrasli gledaju, misle, donose odluke, procjenjuju, taje, osjećaju. Emotivni su na razne načine, imaju svoj subjektivni doživljaj stvarnosti, osjećaj sebe i svoj i samo svoj unutarnji život.

Naravno, imaju i osjećaj da odlučuju i biraju, osjećaj slobode volje i odgovornosti za ono što rade.

I kako bi onda neko dijete htjelo biti Terminator? Dijete može zamisliti sebe kao spider-mana ali teško kao terminator-mana.


Stoljećima je poznato da je mentalni život na neki način povezan s funkcioniranjem mozga i kad nije sve u nekom standardnom modelu onda znanstvenici kažu da postoji poremećaj svijesti i to povezuju sa raznim oštećenjima mozga.

Na primjer, kad nas pošalju na funkcionalni MR mozga upravo to rade, traže kako je aktivnost u određenim dijelovima mozga povezana s određenim mentalnim procesima.

Na kraju nešto i zaključe. Međutim, postoje puno teže zagonetke oko svijesti, mnogi smatraju da će pravi odgovori na takva pitanja biti vječna tajna koju znanost nikad neće moći otkriti.

Za sada postoje samo neke pretpostavke.

Jedna pretpostavka o povezanosti svijesti i mozga je da za svaki svjesni događaj postoji odgovarajući događaj u mozgu, ali isto tako, svaki događaj u mozgu ne mora biti povezan sa svjesnim iskustvom.

Druga je pretpostavka prema kojoj svjesna stanja postoje zbog procesa u mozgu i svijest ne može postojati bez mozga. Ali, možda mozak ne može postojati bez svijesti.

Sve su to i dalje pretpostavke i puno je pitanja bez odgovora, nitko ne zna kako se to odvija i većina neuro-znanstvenika i ne pokušava odgovoriti na njih. Na primjer, koji su kriteriji da bi neko biće proglasili svjesnim ili što to treba da bi se pojavila svijest u nečemu kao što je ljudski mozak ili računalo?

Sve se svodi na jedno: „je li moguće da postoji Terminator kao biće ako nema vlastite svijesti?

Time se intenzivno u zadnjih 30 godina time bave filozofi kroz analizu svojstava svjesnog iskustva. Neki pokušavaju otkriti tajnu kroz nepouzdane metode samo-opažanja ljudi pokusnih kunića.

Ali tu postoje problemi prisjećanja i interpretacije. Naime dokazano je da čovjek u mozgu iskrivljava prikaz onoga što doživi, zatim autocenzura ili želja čovjeka da se prikaže bolji nego što u stvarnosti je. I naravno, sam proces samo-opažanja i izvještavanja mijenja sadržaj svijesti.

To je samo filozofija, a ona govori kakav čovjek po prirodi je, ali ne i zašto takav po prirodi je.

Neurolozi jasno dokazuju da ne možemo istovremeno biti svjesni dvije rečenice koje primimo zasebno na naša dva uha, a ako se svakom oku prezentira različita slika mi svjesno vidimo jednu.

Ali i to da i rečenice ili slike na koje ne usmjeravamo pažnju svejedno bivaju nekako procesirane. To nazivaju sublimalno opažanje, percepcija okoline ispod razine svijesti a koje dokazano može utjecati na buduće svjesno opažanje.

Dakle, podražaja ne moramo biti svjesni da bismo ga procesirali.


Istraživanja dalje pokazuju da mozak radi različito kad smo budni od toga kad spavamo i otud dolazi pretpostavka o dubokoj povezanosti mozga i svijesti, te svijesti i života.

Tako se psiholozi bave eksperimentima čiji je osnovni cilj razgraničavanje svjesnih od nesvjesnih procesa i ispitivanje njihovih obilježja, uglavnom kroz podražaje koje primamo preko osjeta sluha i vida.

Najvažniji zaključak svega toga istraživanja je da je svjesna osoba budna i jasno se razlikuje od osobe koja nije pri svijesti.

Ako smo budni možemo otvoriti oči kada treba, možemo se suprotstaviti sili gravitacije, pokazati emocije i raspoloženje. Javljaju se želje i porivi, namjere, možete pričati sami sa sobom, imati sjećanje ili “deja-vu”.

Drugim riječima, kad smo budni stvarno smo živi. Zato filozofi ističu da je fundamentalno svojstvo svijesti da reprezentira stvari, svojstva i stanja, bez obzira gledamo li neki objekt ili samo razmišljamo o njemu.

Iako prava spoznaja nije samo rezultat uma već i intuicije, jedino budni možemo opažati svrhu i smisao. Ako nismo budni nema ni intuicije.

Kako samo promjena vječna jest, ne samo u fizikalnom ili materijalnom smislu, tako se i svijest neprestano mijenja kroz subjektivni doživljaj vremena. Imamo osjećaj da postojimo baš-sada koje kontinuirano postaje dio naše prošlosti, ali se i to baš-sada kontinuirano povezuje s neposredno prije doživljenim.

Imamo dojam da imamo jednu jedinstvenu svijest.

Teško je pitanje za naš mali mozak kako, i je li baš on i njegovi različiti dijelovi taj koji uspijeva integrirati sve različite potrebne informacije a da je ishod te integracije doživljaj jedinstvene svijesti.

Odgovor je: “ne zna se“. I tako razni psiho-eksperimenti pokazuju da je svijest sama po sebi selektivna i ovisi o našoj fokusiranosti i pažnji. Jednostavno, ne možemo opaziti one karakteristike okoline na koje ne usmjeravamo pažnju. 

Iako postoje različite teorije o osobnosti i osobnom identitetu, kao i o razvoju osobnosti kod djece, ipak, može se istaknuti nekoliko očiglednih činjenica koje treba uzeti u obzir.

Naša subjektivna stvarnost vezana je isključivo za nas same, za naša osjetila kojima primamo informacije iz okoline i naš mozak koji ih kodira što rezultira doživljajem prostora i vremena odnosno stvarnosti. Svjesna iskustva postoje isključivo kada ih doživljavamo iz svoje vlastite perspektive, to je isključivo osobna stvar.

Znanstvenici se muče i s istraživanjima izmijenjenih stanja svijesti, odnosno stanja kod kojih je svjesno iskustvo drugačije od uobičajenog budnog stanja. Kako, na primjer, stanja iskustva izvan tijela ili bliske smrti nastaju? Što se zbiva u mozgu kada smo hipnotizirani?

Dokazano, čak se i snovi subjektivno doživljavaju, iako nitko ne zna zašto uopće sanjamo. I naravno, svijest se i tako mijenja.

Muku znanstvenici muče i sa općim pitanjima oko svijesti. Što svijest radi i zašto uopće postoji?

Ako se dobar dio procesiranja informacija odvija na nesvjesnoj razini, zbog čega je i kada evolucija „izmislila“ svijest koja nam izgleda baš tako kako izgleda, pa i to “kada dijete postaje svjesno i kako se svijest mijenja s razvojem”?

Odgovor je: “nemamo pojma” i tako je teorija evolucije samo još jedna teorija. Ne može čovjek pojmiti nešto što se ne može opaziti, odnosno što nije doživljeno.

Tako nešto jednostavno “ne postoji” iako “postoji“. Naša originalna svijest je naš ili subjektivni model svijeta oko nas i sebe u svijetu i meni, vama, svakome čovjeku taj model stvarnosti izgleda potpuno realistično.


Isto tako svakome djetetu izgleda njegov model stvarnosti, on je različit i originalan i zato treba jednostavno pustiti djeci da budu to što jesu, sanjaju i maštaju i čine dječje stvari jer njihovo svjesno iskustvo samo je njihovo.

Imamo različite snove, bili budni ili sanjali, pa iako postoji naš stereo-slijepi utjecaj, naše dijete nije i nikada neće biti mi, čak neće biti ni slično nama bez obzira na gene i naslijeđe.

Ali, obzirom da okolina utječe na život, tako je glagol paziti, odnosno biti budan, vrlo važan, a ako nismo budni ne možemo dobro paziti na sebe ni na djecu.

A to je potrebno, jer ako to ne činimo, eto neke magije i raznih iluzionista koji manipuliraju našom i njihovom pažnjom. Usmjeravaju pažnju u drugom smjeru, za neki drugi interes.

Dodajte k tome da je po istraživanjima naše pamćenje ograničenog kapaciteta i eto nam prave slike o vladanju i potlačenosti, bogatstvu i siromaštvu, našoj stvarnosti koju opažamo i živimo.

Jasno je da danas neki znaju više a neki manje, to nije svijest, nije čak ni spoznaja kao najviši stupanj ljudske misli, kako kažu filozofi.

Što vi mislite je li moguće jednog dana biti svega svjestan, ne mislim sve znati nego biti svjestan.

Po onome što znamo to je nemoguće, ali vidite, čak i djeci jedan Terminator ne izgleda stvarno, a nama odraslima čak i puno jeftinije iluzije tako izgledaju

Vaš Galvanizator!


U SERIJALU MOZAIK


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

1 Comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s