Živimo tako da percipiramo okolinu koja istovremeno percipira nas. I zato će mnogi reći da je najvažnije za čovjeka biti “svjestan” samog sebe i okoline u kojoj postoji.
U prethodnim objavama ovog serijala pisao sam o dosezima istraživanja mozga i osjetila s posebnim naglaskom na potrebu pravilnog i prirodnog razvoja. Dokazano, osnovna stvar svega života je “smisao” i “važnost” onoga što doživljavamo. I sve upućuje da se glavne stvari odvijaju u početku, u ranom djetinjstvu.
Tako, kad govorimo o razlikama između ljudi u raznim društvima onda je očigledno da postoje “pogreške u učenju” uzrokovane nasljednom stereo sljepoćom starijih i još starijih.
I pitanje je jesmo li i možemo li uopće biti svjesni svoje sljepoće? Jer, kad se spomene riječ svjestan dolazimo do velikih nepoznanica i enigmi samog postojanja.
Iako pojam svijesti ima različita značenja, primarno značenje pojma “svijest” odnosi se na subjektivna iskustva koja doživljavamo osobno.
Tako i naša djeca, kao i mi odrasli gledamo, mislimo, donosimo odluke, procjenjujemo, tajimo, osjećamo. Emotivni su na razne načine, imaju svoj subjektivni doživljaj stvarnosti, osjećaj sebe i svoj i samo svoj unutarnji život.
Naravno, imaju i osjećaj da odlučuju i biraju, osjećaj slobode volje i odgovornosti za ono što rade.
Na primjer, biraju koje filmove vole gledati, a najviše vole filmove o takozvanim superjunacima.
To su nadljudi koji imaju super moći, super-meni, super-girle, cat-womenke, bat-meni, spider-meni. Ili „ljudi-ovo“ „ljudi-ono“, baš onakvi kakvi bi djeca htjeli biti kad odrastu.
Ipak, je ne poznam ni jedno dijete koje bi htjelo biti Terminator, bez obzira što je on nepobjediv, vječan, snažan, pravedan i spašava čovječanstvo od sebe samoga.
Dakle, dijete može zamisliti sebe kao spider-“mana” ali teško kao terminator-“mana“.
U glavi djece pojavljuje se niz pitanja: „zna li on uopće što radi, jede li sladoled, je li ikada tužan, vidi li boje? U suštini, je li on uopće “živ“, odnosno je li “svjestan“. Je li on “man“, tj. čovjek?
Stoljećima je mozgu poznato da je mentalni život na neki način povezan s funkcioniranjem istog tog mozga.
Zato, kad nije sve u nekom standardnom modelu onda znanstvenici kažu da postoji poremećaj svijesti i to povezuju sa raznim oštećenjima mozga. Na primjer, kad nas pošalju na funkcionalni MR mozga upravo to rade, traže kako je aktivnost u određenim dijelovima mozga povezana s određenim mentalnim procesima.
Na kraju mozgovi nešto usput i “zaključe“.
Međutim, postoje puno teže zagonetke oko svijesti i mnogi mozgovi smatraju da će pravi odgovori na takva pitanja biti vječna tajna koja senikad neće moći otkriti. I za sada postoje samo neke “nedokazive pretpostavke”.
Jedna pretpostavka o povezanosti svijesti i mozga je da za svaki svjesni događaj postoji odgovarajući događaj u mozgu, ali isto tako, svaki događaj u mozgu ne mora biti povezan sa svjesnim iskustvom.
Druga je pretpostavka prema kojoj svjesna stanja postoje zbog procesa u mozgu i svijest ne može postojati bez mozga. Ali, možda mozak ne može postojati bez svijesti.
Sve su to i dalje pretpostavke i puno je pitanja bez odgovora. Na primjer, koji su kriteriji da bi neko biće proglasili svjesnim ili što to treba da bi se pojavila svijest u nečemu kao što je ljudski mozak ili računalo?
Sve se svodi na jedno: „je li moguće da postoji “biće” koje nema vlastite svijesti“? Nitko ne zna kako se to odvija i većina mozgova i ne pokušava odgovoriti na njih.
Ipak, time se intenzivno, u zadnjih 30 godina, bave filozofi kroz “analizu” svojstava svjesnog iskustva. Neki pokušavaju otkriti tajnu kroz nepouzdane metode samo-opažanja ljudi “pokusnih kunića”.
Ali, tu postoje problemi prisjećanja i interpretacije, naime dokazano je da čovjek u mozgu iskrivljava prikaz onoga što doživi.
Zatim, očito postoji “autocenzura” ili želja čovjeka da se prikaže bolji nego što u stvarnosti je. Na kraju, sam proces samo-opažanja i izvještavanja mijenja i sadržaj svijesti.
Sve to je samo filozofija koja govori kakav čovjek po prirodi je, ali ne i zašto takav po prirodi je.
Neurolozi jasno dokazuju kako ne možemo istovremeno biti svjesni dvije rečenice koje primimo zasebno na naša dva uha, a ako se svakom oku prezentira različita slika mi svjesno vidimo jednu. Ali i to da i rečenice ili slike na koje ne usmjeravamo pažnju svejedno bivaju nekako “procesirane”.
To nazivaju “sublimalno” opažanje, odnosno, percepcija okoline “ispod razine svijesti” koja onda može utjecati na buduće svjesno opažanje.
Dakle, podražaja ne moramo biti svjesni da bismo ga “procesirali”.
Istraživanja dalje pokazuju da mozak radi različito kad smo budni od toga kad spavamo i otud dolazi pretpostavka o dubokoj povezanosti mozga i svijesti, te svijesti i života. Zato se psiholozi bave eksperimentima čiji je osnovni cilj razgraničavanje svjesnih od nesvjesnih procesa i ispitivanje njihovih obilježja, uglavnom kroz podražaje koje primamo preko osjeta sluha i vida.
Najvažniji zaključak svega toga istraživanja je da je svjesna osoba budna i jasno se razlikuje od osobe koja nije pri svijesti.
Ako smo budni možemo otvoriti oči kada treba, možemo se suprotstaviti sili gravitacije, pokazati emocije i raspoloženje. Javljaju se želje i porivi, namjere, možete pričati sami sa sobom, imati sjećanje ili “deja-vu”.
Drugim riječima, kad smo “budni” stvarno smo “živi”, iako, nismo “mrtvi” ni dok “spavamo“.
Filozofi ističu da je fundamentalno svojstvo svijesti da reprezentira stvari, svojstva i stanja, bez obzira gledamo li neki objekt ili samo razmišljamo o njemu.
Pa, iako prava “spoznaja” nije samo rezultat uma već i intuicije, jedino budni možemo opažati svrhu i smisao. Zaista, ako nismo budni nema ni intuicije. A kako samo promjena vječna jest, tako se i svijest neprestano mijenja kroz subjektivni doživljaj vremena.
Imamo osjećaj da postojimo “baš sada” koje kontinuirano postaje dio naše prošlosti, ali se i to “baš sada” kontinuirano povezuje s neposredno prije doživljenim. I tako imamo dojam da imamo jednu jedinstvenu svijest.
Teško je pitanje za naš mali mozak, kako i je li baš on i njegovi različiti dijelovi taj koji uspijeva “integrirati” sve različite potrebne informacije a da je ishod te integracije doživljaj jedinstvene svijesti.
Odgovor je: “ne zna se“.
A razni psiho-eksperimenti pokazuju da je svijest sama po sebi “selektivna” i ovisi o našoj fokusiranosti i pažnji. Jednostavno, ne možemo opaziti one karakteristike okoline na koje ne usmjeravamo pažnju.
Iako postoje različite teorije o osobnosti i osobnom identitetu, kao i o razvoju osobnosti kod djece, ipak, može se istaknuti nekoliko očiglednih činjenica koje treba uzeti u obzir.
Naime, naša subjektivna stvarnost vezana je isključivo za nas same, za naša osjetila kojima primamo informacije iz okoline i naš mozak koji ih kodira što rezultira doživljajem prostora i vremena odnosno stvarnosti. Tako, svjesna iskustva postoje isključivo kada ih doživljavamo iz svoje vlastite perspektive, to je isključivo osobna stvar.
Postoje mozgovi koji se muče i s istraživanjima izmijenjenih stanja svijesti, odnosno stanja kod kojih je svjesno iskustvo drugačije od uobičajenog budnog stanja. Kako, na primjer, stanja iskustva izvan tijela ili bliske smrti nastaju? Što se zbiva u mozgu kada smo hipnotizirani?
Dokazano, čak se i snovi subjektivno doživljavaju, iako nitko ne zna zašto uopće sanjamo. I naravno, svijest se i tako mijenja.
Muku znanstvenici muče i sa općim pitanjima oko svijesti. Što svijest radi i zašto uopće postoji? Ako se dobar dio procesiranja informacija odvija na nesvjesnoj razini, zbog čega je i kada evolucija „izmislila“ svijest koja nam izgleda baš tako kako izgleda. Ili, kada dijete postaje svjesno i kako se svijest mijenja s razvojem”?
Odgovor je: “nemamo pojma” i tako je teorija evolucije samo još jedna teorija.
Znamo samo to da ne možemo pojmiti nešto što ne možemo opaziti, odnosno što nije “doživljeno“.
Naša “originalna” svijest je naš subjektivni “model svijeta” oko nas i sebe u svijetu. A meni, vama, svakome čovjeku, taj model stvarnosti izgleda potpuno “realistično“.
Isto tako svakome djetetu izgleda njegov model stvarnosti. On je različit i originalan i zato treba jednostavno pustiti djeci da budu to što jesu, sanjaju i maštaju i čine dječje stvari.
Njihovo svjesno iskustvo samo je njihovo.
Svi imamo različite snove, bili budni ili sanjali.
Iako postoji naš stereo slijepi utjecaj, naše dijete nije i nikada neće biti mi, čak neće biti ni slično nama bez obzira na gene i naslijeđe. Ali, obzirom da okolina utječe na život, tako je glagol “paziti“, odnosno “biti budan“, vrlo važan.
Ako nismo budni ne možemo dobro paziti na sebe ni na djecu. A to je potrebno, jer ako to ne činimo, eto neke magije i raznih “iluzionista” koji manipuliraju našom i njihovom pažnjom. Usmjeravaju pažnju u drugom smjeru, za neki drugi interes.
Dodajte k tome da je po istraživanjima naše pamćenje ograničenog kapaciteta i eto nam prave slike o vladanju i potlačenosti, bogatstvu i siromaštvu, našoj stvarnosti koju opažamo i živimo.
Jasno je da danas neki mozgovi “znaju” više a neki manje, ali to nije svijest, nije čak ni “spoznaja” kao najviši stupanj ljudske misli, kako kažu filozofi.
Što vi mislite je li moguće jednog dana biti svega svjestan, ne mislim “sve znati” nego “biti svjestan”? Po onome što “znamo” to je “nemoguće”.
Jer, vidite, čak i djeci jedan Terminator ne izgleda stvarno, a nama odraslima čak i puno jeftinije mozgovne manifestacije, odnosno “iluzije” tako izgledaju.
Vaš Galvanizator!
U SERIJALU “MOZAIK“
- #1 MOZAIK
Inteligencija života sama po sebi je čudo. Život najviše voli sam sebe. Ne zanima ga je li netko Skandinavac, Britanac […] - #2 SMISLENOST
Dakle, naše veličanstvo mozak je, zajedno sa svim osjetilima, fino složen mehanizam i mozaik, posebno važan kad govorimo o percepciji […] - #3 BUDNOST
Živimo tako da percipiramo okolinu koja istovremeno percipira nas. I zato će mnogi reći da je najvažnije za čovjeka biti […] - #4 ILUZORNOST
Ako pogledate dječju igru, svaka ima određena pravila, a ako su pravila nejasna ili ih nema za neku specifičnu situaciju, […]
POČETNA STRANICA 
Odgovori na rezonanca Otkaži odgovor