#4 ILUZORNOST

Ako pogledate dječju igru, svaka ima određena pravila, a ako su pravila nejasna ili ih nema za neku specifičnu situaciju, onda ju djeca dogovaraju na licu mjesta. Istraživači mozga kažu da mozak traži pravila za neku igru od malih nogu.

Zato ljudi uvijek izmišljaju pravila ako ih nema za neku situaciju. Skup pravila nazivamo politika. Politika postoji oduvijek, oduvijek je netko kreirao pravila, netko ih slijedio a netko kršio.

Skoro je svejedno tko kreira politiku, ljudi uvijek zaključe kako su ljudi ovce kojima netko upravlja kako hoće, samo, teško prihvaćaju da smo to baš oni.

Na kraju ljudi imaju osjećaj da baš tako kako je mora biti.

To je istraživačima zanimljivo, pa u novije vrijeme postoji sve veći interes za proučavanje ponašanja na razini pojedinca. Psiholozi sve više istražuju povezujemo li ljude s karakterima, kako emocije utječu na donošenje političkih odluka ili kako se natječemo s drugima?

A pošto se do mogućnosti za kreiranje pravila dolazi tako da se dođe na na vlast, na primjer izborima i glasovanjem, tako je istraživanje stavova pojedinaca jedno je od glavnih područja.

Zato se profesionalni političari, mađioničari iluzionisti, bave pitanjima kako oblikovati stavove i tako imati mogućnost prilagođavati pravila drugima po svom nahođenju.

Stav je po definicije stečena i relativno trajna organizacija emocija, vrednovanja i reagiranja prema nekome ili nečemu. U mozgu. Stav je vrlo važan za naš život jer kroz njega procjenjujemo pojave oko sebe.

Ovisi o emocijama i može biti pozitivan ili negativan prema nečemu što na kraju, dovodi do našeg budućeg ponašanja tako da stavovi svih pojedinaca indirektno kreiraju politiku u nekom društvu.

Ipak, s jedne strane smatra se da jasno razumijemo kakav stav imamo, a s druge strane nekakav nesvjestan i automatski proces djeluje iz pozadine i tjera nas da se ponašamo drugačije od onoga što želimo.

Pa evo što su istraživači, kao najvažnije, zaključili oko toga.


Za početak, informacije o stavovima pohranjene su u pamćenju, a njima se pristupa kada je potrebno procijeniti trenutne situacije. Stavovi se kontinuirano nadopunjuju novim informacijama, tako “sada-stav” nastaje na način na koji ga mjerimo.

On ovisi o procjeni informacija u različitom vremenu ili o stupnju procesiranja informacija. Realno, na nas i naše odluke ne utječe to koliko drugi ljudi, na primjer političari, mogu dobro ili loše procjenjivati stvari u svojoj okolini, već istraživanja pokazuju da više volimo “nama slične ljude” posebno one “koje vidimo”.

Na izgradnju “sada-stava” o drugima, važnije je s kime se identificiramo na osobnoj razini, nego to što oni u stvarnosti jesu. Tako je uglavnom moj klub najbolji, moj razred najbolji, pa i moja partija je super.

Zato jer je to moje, a moje jednako moj interes.

To je razlog zašto političari “iskaču iz paštete”, ne samo zbog reklame kojom privlače pažnju već i zbog toga što ukazanje izaziva mehanizme kontrole koji se pojavljuju kada reguliramo svoje raspoloženje.

Kažu da je za to krivo zajedničko djelovanje moždanih područja inzule i amigdale, to omogućava stvaranje brze i automatske procjene bilo koje situacije koje se događa u periodu od oko 450 ms.

Istraživači su prateći aktivnost mozga na funkcionalnom MR mozga uočili da se na fotografije političara koji su izgubili na izborima ta područja više aktiviraju u odnosu na fotografije pobjednika.

Zaključak je bio da spomenuta područja smanjuju doživljaj pozitivnih i naglašavaju doživljaj negativnih emocija. Inzula ima brojne funkcije kao što je reguliranje emocije gađenja, ali i viših funkcija poput svijesti.

Prije se smatralo da amigdala isključivo sudjeluje u reakcijama straha i u procesiranju negativnih podražaja, no niz novijih istraživanja pokazao je njezinu ulogu i u drugim situacijama. Ona djeluje i na pozitivne i na negativne podražaje i tako ima glavnu ulogu u nadziranju okoline, što prethodi emocionalnoj reakciji.

Reagira na široki spektar događaja koji su od osobne važnosti, pobuđuje opreznost i stvara budnost. Koči nas da ne činimo stvari koje ne razumijemo, generira strah od nepoznatoga ili nečega drugačijega.

Kod ljudi koji “vole politiku, amigdala se jače aktivira, a kako je ona uključena u emocionalne reakcije, tako je očigledno da je takvim ljudima politika jako važna.

Pa su tako istraživači njušili da se u pozadini različitih političkih orijentacija nalaze individualne razlike u suočavanju s neizvjesnošću i prijetnjom. Počeli su istraživati ponašanja dijelova mozga ljudi različite političke orijentacije preko EEG snimanja mozga.

Mjerenja su pokazala da ljevičari imaju povećan volumen sive tvari u inzuli a desničari u amigdali, a volumen je bio to veći što su sudionici imali izraženiju političku orijentaciju. Otprilike, “veliki” desničari se više plaše toga što će činiti “veliki” ljevičari kojima se gadi to što rade “veliki” desničari.

Naravno, ako oni to u stvarnosti i jesu jer postoje problemi u mozgu. Čovjek u mozgu iskrivljava prikaz onoga što doživi i podložan je autocenzuri pa se želi prikazati drugima drugačiji nego što u stvarnosti je. Na kraju, proces samo-opažanja mijenja sadržaj svijesti.

I postavlja pitanje što je između straha i gađenja jače, čime je lakše magijati u stvaranju iluzije?

Pa evo. Političari, iluzionisti se “natječu” za naše stavove, pri tome je najvažnije da privuku ljude da se poistovjete s baš-tom idejom, tako ljudi gube sklonost drukčijim idejama.

To je zato jer je našem mozgu je lakše kategorizirati pozitivnost pojave koje su u skladu s našim stavovima. Toga čak nismo ni svjesni pa tako možemo glasati za “desnu” stranku bez obzira koliko nam se takvi političari gadili ili za “lijevu” stranku iako se brinemo zbog politike “grlom u jagode”.

Iako su veće negativne emocije što češće viđamo sliku nekog političara, to vrijedi uvijek osim u slučaju ako se ne identificiramo s njima. Ako nam se gadi neki političar to nam govori naša Inzula, pa ga želimo promijeniti, ali se bojimo toga što donosi drugačija budućnost jer je i naša amigdala aktivna.

Svi se ti mozgovni procesi događaju u trenutku, i eto tako, imamo svoj jasan stav a ponašamo se drugačije.

Ne možemo protiv sebe dok god nas naš interes na to ne natjera, odnosno, dok god nam sve ne postane toliko mučno da bez obzira koliko netko bio sličan nama, zbog sebe ne odlučimo mijenjati stvari.

Dok ne promijenimo sebe, a za to treba puno Amigdala-Inzula procesa. To kako radi naš mozak, to svi političari svugdje u svijetu znaju. Ne trebaju im ni planovi i programi, trebaju samo paziti da se ljudima ne gade previše i da razbijaju strah prividom svojih obećanja?

To je njihov posao. Kako je jedan moj prijatelj jednom izjavio: “sve je to jedna ravnoteža straha i interesa. Ovisi samo što je u životu privlačnije, ljepota iluzije ili gadljiva stvarnost.”

Mi ljudi ne možemo zamisliti igru bez pravila i zato će politike uvijek biti. Apolitične ljude stari grci su zvali idiotus ili čovek za sebe, njegova suprotnost je bio i ostao političar ili javna osoba.

Aristotel je razmišljajući zaključio da je čovjek „zoon politicon“, društveno biće, biće zajednice i zajedništva jer pojedinac bez zajednice nije samodostatan i ne može opstati.

Bez obzira koliko se bojao i koliko mu se to gadilo i uz sve što zna, čovjek je uistinu slijep jer u mozgu iskrivljava prikaz stvarnosti samome sebi i drugima. Ali je i svjestan toga bez obzira na samo-cenzuru.

Svi mi zooni politikoni.


Na kraju, ne znam za vas, ja mogu samo govoriti za sebe. Dok sam bio mlađi imao sam želju sve živo mijenjati i puno manje straha o tome što će sutra biti, vjerojatno zato jer sam imao odgovornost isključivo i samo za sebe.

Sad je malo drugačije, amigdala me pritišće, brine me što će biti sa onima sličnim-meni, svojim najbližima, vjerojatno zato jer imam odgovornost za njih.

Danas je, kao u nekom cirkusu, pod maskama i trajati će toliko dugo dok ne postane toliko mučno da je neizdrživo. A zamislite samo, ako možete, koliko je to neizdrživo djeci koji tek trebaju pravilno uštimati svoj um, koji tek trebaju vidjeti svijeta i početi govoriti.

Koliko li će oni biti slijepi zbog naše iluzije? Skoro da vjerujem da će čovjek biti više svjesniji što bude više nesvjesniji.

Ipak, kao i svi ljudi, i ja čekam da neki iluzionisti smisle neku novu iluziju u mojoj stvarnosti. Dok se to ne dogodi, ja ću istraživati i pisati, jer za osjetiti jednu rečenicu u mojoj iluziji stvarnosti treba samo pola sekunde.

Barem tako kažu znanstvenici.

Vaš Galvanizator!


U SERIJALU MOZAIK


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s