JA, MAĐIONIČAR

Ako pogledate dječju igru, svaka ima određena pravila, a ako su pravila nejasna ili ih nema za neku specifičnu situaciju, onda ju djeca dogovaraju na licu mjesta.

Jednostavno, naš mozak traži pravila koja nas prate od malih nogu. Ljudi pravila izmišljaju ako ih nema za neku situaciju, danas sve više i više.

Zato služi politika i jasno je da je politika stvar osobnog interesa i pravila odnosa s drugima da bi se ostvarili pojedinačni interesi.

Politika postoji oduvijek.

Čudna je ta politika, na primjer, svi se pitaju kako jedna te ista stranka, od sto postojećih, gotovo uvijek pobijedi na izborima. Ili zašto se samo dvije stranke izmjenjuju na vlasti.

Vi i većina oko vas glasa za promjene a opet isto. Glasate za stranku koja je pobijedila i opet se čudite kako je i zašto pobijedila.

Imamo osjećaj da baš tako kako je mora i biti.

Skoro je svejedno za koga glasali i uvijek zaključimo kako smo mi baš glup narod i ili kako se voli reći, ovce. Ali teško prihvaćamo da smo baš mi “to”.


To je istraživačima zanimljivo, pa u novije vrijeme postoji sve veći interes za proučavanje ponašanja na razini pojedinca. Psiholozi sve više istražuju povezujemo li ljude s karakterima, kako emocije utječu na donošenje političkih odluka ili kako se natječemo s drugima?

A pošto se na vlast dolazi glasovanjem, tako je istraživanje stavova jedno je od glavnih područja.

Stav je stečena i relativno trajna organizacija emocija, vrednovanja i reagiranja prema nekome ili nečemu.

U našoj glavi.

Stav je vrlo važan za naš život jer kroz njega procjenjujemo pojave oko sebe. On ovisi o emocijama i može biti pozitivan ili negativan prema nečemu što nas, na kraju, dovodi do veće vjerojatnosti našeg budućeg ponašanja.

Stavovi pojedinaca, članova, kreiraju politiku u nekom društvu.

A nema ništa ljepše nego nametati i oblikovati stavove i, posljedično, društvenu politiku. Zato se profesionalni političari, mađioničari iluzionisti, bave pitanjima kako oblikovati stavove.

Na način da prilagođavaju pravila.

Znate li što su znanstvenici, kao najvažnije, zaključili oko toga?

S jedne strane smatra se da jasno razumijemo kakav stav imamo, a s druge strane nekakav nesvjestan i automatski proces djeluje iz pozadine i tjera nas da se ponašamo drugačije od onoga što želimo.

Imamo jasan stav o nečemu a drugačije se od svoga stava ponašamo.


Zašto? Evo što kažu istraživači mozga.

Za početak, informacije o stavovima pohranjene su u pamćenju, a njima se pristupa kada je potrebno procijeniti trenutne situacije. Ali stavovi se kontinuirano nadopunjuju novim informacijama, tako “sada-stav” nastaje na način na koji ga mjerimo.

Ovisi o procjeni informacija u različitom vremenu ili o stupnju procesiranja informacija.

I kažu da su za to kriva naša Amigdala koja ima ulogu u doživljavanju emocija, posebice straha, i naša Inzula koja ima brojne funkcije kao što je reguliranje emocije gađenja, ali i viših funkcija poput svijesti.

Smatra se da njihovo zajedničko djelovanje omogućava stvaranje brze i automatske procjene bilo koje situacije koje se događa u periodu od oko 450 ms.

Tako, realno, na nas i naše odluke ne utječe to koliko drugi ljudi, na primjer političari, mogu dobro ili loše procjenjivati stvari u svojoj okolini, već istraživanja pokazuju da više volimo “nama slične ljude” posebno one “koje vidimo”.

Na izgradnju “sada-stava” o drugima, važnije je s kime se identificiramo na osobnoj razini, nego to što oni u stvarnosti jesu.

Zato je uglavnom moj klub najbolji, moj razred najbolji, pa i moja partija je super. Zato jer je to “moje“.

Znajući sve ovo, mađioničari iluzionisti se natječu za naše stavove, pri tome je najvažnije da privuku ljude da se poistovjete s “baš-tom” partijskom idejom, jer tako ljudi gube sklonost drukčijim idejama.

I tako “opet” pobijede na izborima bez obzira na plan i program. To je zato jer je našem mozgu je lakše kategorizirati pojave koje su u skladu s našim stavovima.


Jeste li se možda pitali zašto naš epi-stožer ima stalne TV konferencije ili zašto političari “iskaču iz paštete”?.

Nije to samo zbog reklame kojom privlače pažnju već i zbog toga što “ukazanje” izaziva mehanizme kontrole koji se pojavljuju kada reguliramo svoje raspoloženje.

Tako je, prateći aktivnost mozga na funkcionalnom MR mozga vidljivo je da se na fotografije političara koji su izgubili na izborima, amigdala i inzula više aktiviraju u odnosu na fotografije pobjednika. Prisjetimo se, inzula regulira emocije gađenja, i valjda zato svijet voli pobjednike.

Spomenuta područja smanjuju doživljaj pozitivnih i naglašavaju doživljaj negativnih emocija.

A kod ljudi koji su odgovorili da im je politika bitna u životu, amigdala se jače aktivira. Kako je ona uključena u emocionalne reakcije, tako je očigledno da takve ljude politika ispunjava zadovoljstvom.

I to bez obzira na orijentaciju ili odnos lijevo-desno, što kao pojam, postoji od Francuske revolucije. Oni koji su se zalagali za zadržavanje kraljevih ovlasti su sjedili na desnoj strani dvorane a protivnici na lijevoj. Slučajno?

Znanstvenici su njušili da se u pozadini različitih političkih orijentacija nalaze individualne razlike u suočavanju s neizvjesnošću i prijetnjom.

Tako su počeli istraživati ponašanja dijelova mozga preko EEG snimanja mozga i zaključili da ljevičari imaju povećan volumen “sive tvari” u inzuli a desničari u amigdali. Otprilike, desničari su plašljiviji od ljevičara kojima se gade desničari.

Volumen je bio to veći što su sudionici imali izraženiju političku orijentaciju.

Pa se postavlja pitanje što je između straha i gađenja jače? Što politiku više pokreće i čime je lakše magijati?

I otkud strah?

Prije se smatralo da amigdala prvenstveno sudjeluje u reakcijama straha i u procesiranju negativnih podražaja, no niz novijih istraživanja pokazao je njezinu ulogu i u drugim situacijama.

Ona djeluje i na pozitivne i na negativne podražaje i tako ima glavnu ulogu u nadziranju okoline, što prethodi emocionalnoj reakciji. Reagira na široki spektar događaja koji su od osobne važnosti.

Amigdala pobuđuje opreznost i stvara budnost. Koči nas da ne činimo stvari koje ne razumijemo, generira strah od nepoznatoga ili nečega drugačijega.

Otud strah.


I tako, jasno je, ako ne želimo razne političke iluzije trebamo razumjeti sami sebe i znati kako radi naš mozak.

A on htjeli ili ne, radi tako da više volimo “sebi-slične” a da nismo toga ni svjesni.

Ako nam se gadi neki političar na vlasti to nam govori naša Inzula, ali to ne znači da nam se neće gaditi i “onaj drugi” iz opozicije. Osim ako se ne identificiramo s njim.

Ako se bojimo toga što donosi budućnost naša amigdala je aktivna, a sve je veći strah što češće vidimo sliku nekog političara na vlasti.

Svi se ti mozgovni procesi događaju “u trenutku“.

Što nam govori to, ako glasamo za “desnu” stranku bez obzira koliko nam se članovi političari gadili, a što vam govori ako glasamo za “lijevu” stranku iako imamo unutarnji strah od politike “grlom u jagode”?

Ne možemo protiv sebe i prirode dok god nas naš interes na to ne natjera. Odnosno, dok god nam sve ne postane toliko mučno da odlučimo mijenjati stvari. A za to treba puno Amigdala-Inzula procesa.

To kako radi naš mozak, to svi političari svugdje u svijetu, pa i naši mađioničari s Markova Trga dobro znaju. Što će im onda planovi i programi, trebaju samo učiniti da vam se ne gade previše i da razbijaju naš strah prividom svojih obećanja?

Kako je jedan moj prijatelj demobrižnik prije puno godina izjavio:

sve je to jedna ravnoteža straha i interesa. Ovisi samo što je u životu privlačnije, lijepa iluzija ili gadljiva stvarnost.”

Dakle, da nema politike stvarnost bi ionako postojala, samo svaka naša igra ne bi imala pravila, ipak kako naš mozak radi tako da postavlja pravila, ne možemo znati što bi bilo da ih nema.

Zato će politike uvijek biti i zato je čovjek “zoon politicon” bez obzira koliko se bojao i koliko mu se to gadilo.


I ne znam za druge, mogu samo govoriti za sebe.

Dok sam bio mlađi imao sam želju sve živo mijenjati i puno manje straha o tome što će sutra biti. Vjerojatno zato jer sam imao odgovornost isključivo i samo za sebe.

Sad je malo drugačije, amigdala me pritišće, brine me što će biti sa onima “sličnim-meni”, svojim najbližima. Vjerojatno zato jer imam odgovornost za njih.

I što sad?

Pa kao i svi ljudi, i ja čekam da neki mađioničari smisle neku novu iluziju u Hrvatskoj stvarnosti, kao u nekom cirkusu.

Danas pod maskama, sve dotle dok ne postane toliko mučno da je neizdrživo.

A onda, tko zna?

Dok se to ne dogodi, ja ću istraživati i pisati, jer za “osjetiti” jednu rečenicu u mojoj iluziji stvarnosti treba mi samo pola sekunde, barem tako kažu znanstvenici.

Vaš Galvanizator!


U SERIJALU MOZAIK


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s