#2 TO, TAKO i TOČKA

Činjenica je da ovisno o prostoru i vremenu drveća rastu u šumi i bez predumišljaja zloće bilo kojega od njih, jedno naraste a puno njih zakržlja.

Isto pravilo prostora i vremena vrijedi i za ljude. To nema veze sa pravdom ili nepravdom.

Zato ne postoji igra u životu na ovoj planeti koji nema neka prirodna ograničenja i pravila.

I psi se igraju, hodaju po selu i imaju pravila koja im za to trebaju. Ipak, ni jedan pas nije „propisao“ zakon. I od svih bića samo čovjek ima težnju „propisati“ obavezu drugome.

To je rezultat neke ideologije a svaka ideologija uvijek počinje sa predumišljajem čovjeka i manipulacijom činjenicama.

Svaka obaveza ograničava pojedinca da radi što hoće i kako hoće, a svaki pojedinačni čin koji proizlazi iz obaveze je stvar odgovornosti pojedinca.

Obaveza obavezuje ljude na obavezna ponašanja po principima: „ne smiješ to“ i „to moraš to i tako“.

Tako ljudi smišljaju zakone, često u suprotnosti prirodi. Činjenje onoga što se „ne smije“ i nehajanje o tome što se „mora i kako mora“ implicira obavezu kažnjavanja pojedinca.

Svaka je obaveza stvorena predumišljajem i nije slučajna, a činjenica je i da ideolozi koji stvaraju obavezu mogu biti i nehajni i svakako-namjerni ljudi. 

I na kraju, kad se ozakoni neka ideja uopće nije važno je li ona pravedna ili nepravedna i jesu li stvari pogrešne ili ne.

Ljudi kažu “takav je zakon“.


Ako se nekome čovjeku, to što je obavezan činiti ne sviđa, on to može i ne činiti ali će biti suđen i kažnjen zbog nepoštivanja obaveze.

Tako diler droge, iako ne predumišlja nečiju smrt, on ne haje za to što radi. Postoji obaveza „ne smiješ to“, uhvate ga u tom činu i na kraju, na primjer, u Indoneziji bude streljan sa predumišljajem, a u Hrvatskoj strpan u zatvor na neki broj godina.

Zbog „ne smiješ to činiti“ će mu se suditi po sili obaveze. Ključna riječ je „TO“.

Dok, neki čovjek koji radi na kontroli kvalitete hrane i ne haje o tome što radi propusti seriju otrovnih konzervi dječje hrane i dovede do smrti nekog broja djece negdje.

Njemu se neće suditi na isti način, on ima obavezu „moraš tako“, ili „ne možeš drugačije od tako“. Ključna riječ je „TAKO“ ili po propisanom.

Za razliku od dilera, kontrolor se može braniti na sto načina, da mu je naloženo da to napravi, da je sustav kontrole pogrešan i da je sve činio kako mora. I onda, ako se dokaže da neki obavezni sustav kontrole kvalitete hrane postoji on dokaže da je sve radio po propisanoj obavezi onda nitko nije kriv.

I u jednom i u drugom slučaju posljedice su tragične, dakle, ozakonjena pravda je kao i sve u životu relativna stvar.


To je vidljivo je u događaju koji je potresao Petrinju i njezine žitelje. Jedno je „nečije dijete“ usred potresa poginulo.

I iako bi to bilo najlakše, ne može se pred streljački vod staviti gospodina Potresa. Sam potres ne bira kome je pravedno a kome nije pravedno srušiti kuću i nije potres baš odlučio da nečije dijete zbog toga pogine.

Tako se munjevito tražila krivica za poslijeratnu obnovu kuća. Munjevitost je naglo splasnula.

Činjenica je da su se i obnovljene kuće urušile, a ne bi se smjele urušiti. „To“ odnosno „obnova kuća“ ne predstavlja problem, ali „kako“ je ona učinjena je postao glavni problem. Ljudi to opisuju baš na taj način: „kuća se ne bi srušila na to dijete da je dobro napravljena bez obzira na potres“.

I onda je eter, neko vrijeme, bio pun ideoloških prepucavanja o pravednosti tipa: „ti si čovječe bešćutan ko pas a ja pravedan k’o Isus“.

Jer, očigledno je kod čina obnove bilo puno strijelaca u streljačkom vodu od kojih su neki imali bojeve metke.

Ipak, ne može se reći da su se neka kuća samo zbog „takve obnove“ urušila jer se i neke druge loše napravljene kuće nisu srušile.

Ali ako vidimo da se kuće koje su „dobro napravljene“ nisu srušile onda je jedan od razloga da se kuća sruši to što “nije dobro obnovljena“.

I jasno je, predumišljaj ubojstva baš toga djeteta nije uopće stvaran, ali pogibelj nije nimalo slučajna.

Iako će ljudi reći da je problem u „tako“, u stvarnosti, postoji predumišljaj stvaranja vlastite koristi na račun drugoga, dakle u „to“. Čin sličan onome što čini diler droge, dakle sa predumišljajem.

Kad gledamo samo u „tako“ onda gledamo u propis, ali ne i namjeru „toga“ Namjera “toga” može biti da ne bude „baš tako“. Od drveta ne vidimo šumu ili smisao „toga“.

Na primjer, baš je tamo neki radnik „zaboravio“ armirati beton. Ipak, „zaboraviti“ armirati beton nekome drugome a „ne zaboraviti“ armirati sebi nije slučajnost već namjera i nasavjesnost.

Tako dolazimo do sinkope, što je nedokazivo stanje. Jel namjera ili sinkopa, je li nehaj il sinkopa? Pozivanje na sinkopu je još jedan od elemenata streljačkog voda i to nije nehaj već nedokaziv predumišljaj i namjera.

U trenutku zaboravljamo na ono što nas sprječava da griješimo. Na savjest.

Namjera, nehaj i zaborav su postali sveto trojstvo ljudske pravde i „mjerila suđenja ljudske savjesti“.

Pravda se ispoljava tek onda kad se zakonom utvrdi a onda se „utvrđuje i sudi“ tko je pucao kakvim mecima.

Sudi se nekome je li bio nehajan ili je to napravio po projektu, pa projektantu je li on bio nehajan ili je radio po obavezi. Ili je sve možda tako ispalo po obavezi koju imaju zbog predumišljaja gazde i njegovog vlastitog interesa, ili je gazda imao obavezu da obnovu završi sa „toliko“ novaca, pa se on brani na način: „koliko para toliko muzike“.

U stvarnosti, svi misle da pucaju ćorcima, baš kao svaki strijelac u streljačkom vodu. Ali činjenica je da svaki puca s predumišljajem i zna da može ubiti, samo za to ne haje.

Jer, što on tu može, takav je zakon, obaveza.

A činjenica je da ipak može, gazda je mogao reći financijeru da neće raditi na taj način, projektant je isto to mogao reći gazdi, majstor isto, čak i budući vlasnik kuće je to mogao.

Može, ali neće, važno je „to“ a mi ćemo „nekako“.


I eto ga, po ideolozima pravednosti, nedostaje nekakvog novog i različitog streljiva koje bi popravilo nešto kolokvijalno nazvano „društvenom nepravdom“. Ja ih ironično zovem super-pravednicima koji uvijek imaju ideju: „trebalo bi, moglo bi, bilo bi dobro za sve“. 

Brinu se za „to“ ali ne i „kako“, iako se sa „to ne rješava kako“. I naša djeca sve više stradaju u svim tim ideologijama „to“ i „tako“, „možeš“, „moraš“, „ne smiješ“., nije važno bit će nekako.

Jesmo li gdje pročitali, na primjer, da je na isti način kao i u Petrinji obnovljenih kuća i u Dalmaciji i u Slavoniji i u Lici. Pa i tamo se može dogoditi gospodin Potres. Nismo, a jasno je i zašto, nije interesantno.

Današnja civilizacija je takva kakva je, stvorena na sliku i priliku čovjekove prirode i ideala pravednosti. Ona nezaustavljivo ide u smjeru „propisivanja“ najsitnijeg detalja života, kroz parole „to” i „tako“ moraš i „to“ ne smiješ.

Ali, ljudi su bića interesa, imaju različite ideje i to nije lako ideološki provesti. Zato se i sve više kreiraju i obveze na jednostavnom principu „to i točka“. To je „obaveza zbog forme a ne zbog sadržaja“, obavezna obaveza samo zato da bi postojala obaveza zbog “interesa toga“.

Ona ustvari znači „obavezu bez daljnje odgovornosti“. Tako se kreira društvo autokrata i poslušnika idolopoklonika, društva u kojima poslušnici uvijek kažu: „to je moja obaveza, takav je zakon, što ja tu mogu?“.

Takva obaveza nema smisla jer ne obavezuje na odgovornost pojedinca u činidbi.

U takvim društvima rašireni su razni streljački vodovi i njihovi „kazneni odredi“ koji svaki imaju svoje posebne zakonitosti.

Djeca sve to promatraju i misle: „tko je ovdje lud?“. Djeca vide „različito pravedne obaveze” ili zakone, a neke obaveze uopće nemaju smisla.

Odrasli im tvrde: „nisam mi, takav je zakon“. I zato im se pravda čini nepravednom.

Zato što takva i je.

Ipak, to koliko mi odrasli hajemo danas je ono što činimo našoj djeci sutra. To nema veze sa slučajnošću nego nama samima.

Pa ljudi smo, nismo djeca“, zar ne?


Prirodno, ljudi jednostavno ne haju o onome što nije u vidokrugu njihova interesa.

Svako živo biće, uključujući čovjeka, haje za sebe ili za svoje dijete više nego haje za drugoga ili njegovo dijete, niti ja niti vi ne hajemo jednako za tuđe, nepoznato dijete kao za svoje. Jednostavno, to niti možemo niti je potrebno.

I ne može se hajati za sve jednako ako se haje za neke više. 

Zato nijedna ideologija pravednosti ne može biti za sve pravedna. Činjenica je i da svaki čovjek koji je postojao, koji sada postoji i koji će postojati to vidi, onda i zna jer proživi na ovoj planeti.

I usprkos tome, sljedbenici se poistovjećuju sa ideološkim iluzijama i prividima: „pravedno, istinito, solidarno, pošteno, pametno“.

Osnova svake takve iluzije jednakosti je igranje na ljudsku savjest.

Na primjer, ideologija „to” kao socijalna jednakost počiva ne ideji „čovječe budi savjestan, solidaran, odnosno nemoj biti škrt prema drugima“. Na kraju to dovede do škrtosti na betonu, škrtosti na željezu, škrtosti na djelima, ubojite škrtosti jednog prema drugome.

I eto nam ideologa na fejsu: “vidite kako ja nisam škrt, ja dajem sve od sebe, bolji sam čovjek, dajem primjer drugima, jer ja sam pošten a netko nije“. Ideologa pravde koji će reći da je pogrešno „generalizirati“ a onda reći: „kako smo baš mi Hrvati pošten narod što se vidi sad u ovoj nesreći zbog potresa“.

I ne ulazeći u poštenje nekog pojedinca, činjenica je da je pošten onaj koji je pošten, a ne pošten po potrebi.


I zato, bez nametanja moga osobnog vrednovanja što je pravedno a što ne, ja sam uvjeren da je „najsavjesniji čovjek najbolji čovjek“. Jer on haje o tome što „on čini“ a ne o tome što „drugi čine“.

On jednostavno razumije osnovni zakon prirode, odnosno da to što čini drugima je ono što će drugi činiti njemu. A to je puno jača sila od sile bilo koje obaveze.

Savjestan čovjek koji haje za sebe i svoje dijete bi tako stvorio obavezu: „moja kuća mora biti savjesno obnovljena i nikako drugačije”. To bi bila jednostavna „obaveza savjesti“ a ne obaveza zakona.

Činjenica je da danas postoji obaveza po kojoj se kuće na kraju „nesavjesno obnavljaju“.

To samo znači da je važno „to“ ali ne i „kako“, a ja to zovem „obavezom zbog obaveze“ ili “to i točka“. To je „bolje išta nego ništa“ ideologija, pa onda ljude sve više „čudi to“, „ne razumiju to“, „gadi im se to“ i tako dalje.

Ipak, činjenica je da se ljudi u stvarnosti „ne čude ničemu“.

Razumiju da je to svjesno i nesavjesno djelo nekog ideologa pravednika. A čude se jedino kad oni „dođu na red“, kad se njih tiče.

Tako možete pročitati najnovije moderne liberalne poskočice tipa: „zalažem se za slobodu izbora čovjeka“. Ali to im nije dovoljno dobro pa nadodaju: “ali samo u slučaju da ona ne šteti drugima“. Da bi mogli poentirati sa izjavom: “zato sam za nametanje obaveze cijepljenja i kažnjavanje necijepljenih pod svaku cijenu“.

To je viđenje slobode i pravde nekog liberalnog diktatora. Jednostavno, nije moguće da čovjek može birati ako ne može birati.

Sve su takve ideologije interesne, s predumišljajem o “to“, nehajanjem o “kako” i na temelju sinkope ili zaborava prošlosti.

Rješavaju se obavezom pojedinca sa „to i točka“ zakonima.

O tome u nastavku.


U SERIJALU “ZAKONOLOPOKLONSTVO”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

PREUZMITE MOJU K

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s