Logična posljedica svake ideologije je utopistička iluzija. Nastaje predumišljajem i težnjom nekog čovjeka koju drugi slijede.
Ali, nikad svi, jer težnje se razlikuju od bića do bića.
Činjenica je da, ovisno o prostoru i vremenu, drveća u šumi rastu bez predumišljaja zloće bilo kojega od njih. Jedno naraste a puno njih zakržlja. I psi se igraju, hodaju po selu i imaju pravila koja im za to trebaju.
A ipak, ni jedan pas nije drugome „propisao“ zakon. Pače, od svih bića samo čovjek ima težnju „propisati“ obavezu drugome.
Svaka obaveza ograničava pojedinca da radi što hoće i kako hoće, a svaki pojedinačni čin koji proizlazi iz obaveze je stvar odgovornosti pojedinca.
Svaka je obaveza stvorena predumišljajem i nije slučajna. Ona obavezuje ljude na obavezna ponašanja po principima: „ne smiješ to“ i „to moraš to i tako“. Tako ljudi smišljaju zakone. Činjenje onoga što se „ne smije“ i nehajanje o tome što se „mora i kako mora“ implicira obavezu kažnjavanja pojedinca.
Na kraju, kad se ozakoni neka ideja uopće nije važno je li ona pravedna ili nepravedna i jesu li stvari pogrešne ili ne. Ljudi kažu “takav je zakon“.
Ako se nekome čovjeku, to što je obavezan činiti ne sviđa, on to može i ne činiti ali će biti suđen i kažnjen zbog nepoštivanja obaveze.
Tako diler droge ne pred umišljajući nečiju smrt, jednostavno ne haje za to što radi. I kako postoji zakonska obaveza „ne smiješ to“, uhvate ga u tom činu i na kraju, na primjer, u Indoneziji bude strijeljan sa predumišljajem, a u Hrvatskoj strpan u zatvor na neki broj godina.
Zbog „ne smiješ to činiti“ će mu se suditi po sili obaveze. Ključna riječ je „TO“.
Dočim, neki čovjek koji radi na kontroli kvalitete hrane i ne haje o tome što radi propusti seriju otrovnih konzervi dječje hrane i dovede do smrti nekog broja djece negdje. Ako ga uhvate, njemu se neće suditi na isti način, jer on ima obavezu „moraš tako“, ili „ne možeš drugačije od tako“.
Ključna riječ je „TAKO“ ili po propisanom.
Za razliku od dilera, kontrolor se može braniti na sto načina, da mu je naloženo da to napravi, da je sustav kontrole pogrešan i da je sve činio točno tako kako je propisano.
I onda, ako se dokaže da neki obavezni sustav kontrole kvalitete hrane postoji on dokaže da je sve radio po propisanoj obavezi onda nitko nije kriv.
A i u jednom i u drugom slučaju posljedice su tragične.
Sve je to rezultat neke ideologije nekog ideologa. A činjenica je i da ideolozi koji kreiraju obaveze mogu biti i nehajni i svakako-namjerni ljudi.
Dakle, ozakonjena pravda je kao i sve u životu relativna stvar.
To je vidljivo je u događaju koji je potresao Petrinju i njezine žitelje.
Jedno je „nečije dijete“ usred potresa poginulo. I, iako bi to bilo najlakše, ne može se pred streljački vod staviti gospodina Potresa.
Sam potres ne bira kome je pravedno a kome nije pravedno srušiti kuću. Nije potres baš odlučio da nečije dijete zbog toga pogine.
I zato se munjevito tražila krivica za poslijeratnu obnovu kuća koja se na tom području po zakonu “provodila“.
Međutim, munjevitost je naglo splasnula, jer činjenica je da su se i neobnovljene kuće urušile.
Zato „To“ odnosno „obnova kuća“ nije više problem, ali „kako“ je ona učinjena je postao glavni problem. Jer, očigledno je kod čina obnove bilo puno strijelaca u streljačkom vodu od kojih su neki imali bojeve metke.
Onda, ne može se reći da su se neka kuća samo zbog „takve obnove“ urušila jer se i neke druge loše napravljene kuće nisu srušile. Ali ako vidimo da se kuće koje su „obnovljene“ nisu srušile onda je jedan od razloga da se kuća sruši to što “nije dobro obnovljena“.
Jasno je, predumišljaj ubojstva baš toga djeteta nije uopće stvaran, ali pogibelj nije nimalo slučajna.
I oako će ljudi reći da je problem u „tako“, u stvarnosti, postoji predumišljaj stvaranja vlastite koristi na račun drugoga, dakle u „to“. Kad gledamo samo u „tako“ onda gledamo u propis, ali ne i namjeru „toga“.
A namjera “toga” može biti da ne bude „baš tako“. Samo što ljudi od drveta ne vide šumu ili “smisao toga“.
Na primjer, problem je nastao kad je tamo neki radnik „zaboravio“ armirati beton. U stvarnosti, „zaboraviti“ armirati beton nekome drugome a „ne zaboraviti“ armirati sebi nije slučajnost već namjera i nasavjesnost.
A moguće i sinkopa? Sinkopa je još jedan od elemenata streljačkog voda zato jer to onda nije nehaj već opravdan predumišljaj i namjera.
Jednostavno, u trenutku zaboravljamo na ono što nas sprječava da griješimo. Na savjest.
Namjera, nehaj i sinkopa su postali sveto trojstvo ljudske pravde i „mjerila suđenja ljudske savjesti“.
Pravda se tako izražava tek onda kad se zakonom utvrdi. Onda se „utvrđuje i sudi“ tko je pucao kakvim mecima.
Sudi se nekome je li bio nehajan ili je to napravio po projektu, pa projektantu je li on bio nehajan ili je radio po obavezi. Ili je sve možda tako ispalo po obavezi koju imaju zbog predumišljaja gazde i njegovog vlastitog interesa, ili je gazda imao obavezu da obnovu završi sa „toliko“ novaca, pa se on brani na način: „koliko para toliko muzike“.
U stvarnosti, svi misle da pucaju ćorcima, baš kao svaki strijelac u streljačkom vodu.
Ali činjenica je da svaki puca s predumišljajem i zna da može ubiti, samo za to ne haje. Pa, što on tu može, takav je zakon, obaveza?
Ipak, sve se može kad se hoće, gazda je mogao reći financijeru da neće raditi na taj način, projektant je isto to mogao reći gazdi, majstor isto, čak i budući vlasnik kuće je to mogao. Može, ali neće, važno je „to“ a mi ćemo „nekako“.
I eto ga, dogodilo se.
Pa da se to ne ponovi po ideolozima pravednosti, nedostaje nekakvog novog i različitog streljiva koje bi takvu nepravdu popravilo.
Ja ih ironično zovem super-pravednicima koji uvijek imaju ideju: „trebalo bi, moglo bi, bilo bi dobro za sve“. Brinu se za „to“ ali ne i „kako“, iako se sa „to ne rješava kako“.
I naša djeca sve više stradaju u svim tim ideologijama „to“ i „tako“, „možeš“, „moraš“, „ne smiješ“., nije važno bit će nekako.
Jesmo li gdje pročitali, na primjer, da je na isti način kao i u Petrinji obnovljenih kuća i u Dalmaciji i u Slavoniji i u Lici. Pa i tamo se može dogoditi gospodin Potres.
Nismo, a jasno je i zašto. Nije nam interesantno.
Današnja civilizacija je takva kakva je, stvorena na sliku i priliku čovjekove prirode i ideala pravednosti.
Ona nezaustavljivo ide u smjeru „propisivanja“ najsitnijeg detalja života, kroz parole „to” i „tako“ moraš i „to“ ne smiješ.
Ali, ljudi su bića interesa, imaju različite ideje i to nije lako ideološki provesti.
Zato se i sve više kreiraju i obveze na jednostavnom principu „to i točka“. To je „obaveza zbog forme a ne zbog sadržaja“, obavezna obaveza samo zato da bi postojala obaveza zbog “interesa toga“.
Ona ustvari znači „obavezu bez daljnje odgovornosti“.
Tako se kreira društvo autokrata i poslušnika idolopoklonika, društva u kojima poslušnici uvijek kažu: „to je moja obaveza, takav je zakon, što ja tu mogu?“.
Iako takva obaveza nema smisla jer ne obavezuje na odgovornost pojedinca u činidbi. Zato su takvim društvima rašireni razni streljački vodovi i njihovi „kazneni odredi“ koji svaki imaju svoje posebne zakonitosti.
Djeca sve to promatraju i misle: „tko je ovdje lud?“.
Djeca vide „različito pravedne obaveze” ili zakone, a neke obaveze uopće nemaju smisla. Odrasli im tvrde: „nismo mi, takav je zakon“. I zato im se pravda čini nepravednom.
Zato što takva i je.
Ipak, to koliko mi odrasli hajemo danas je ono što činimo našoj djeci sutra nema veze sa slučajnošću nego nama samima. „Pa ljudi smo, nismo djeca“, zar ne?
Prirodno, ljudi jednostavno ne haju o onome što nije u vidokrugu njihova interesa.Svako živo biće, uključujući čovjeka, haje za sebe ili za svoje dijete više nego haje za drugoga ili njegovo dijete. Niti ja niti vi ne hajemo jednako za tuđe, nepoznato dijete kao za svoje.
Jednostavno, to niti možemo niti je potrebno. Naravno, ne može se hajati za sve jednako ako se haje za neke više.
Tako nijedna ideologija pravednosti ne može biti za sve pravedna.
Činjenica je i da svaki čovjek koji je postojao, koji sada postoji i koji će postojati to vidi, onda i zna jer proživi na ovoj planeti. I usprkos tome, sljedbenici se poistovjećuju sa ideološkim iluzijama i prividima: „pravedno, istinito, solidarno, pošteno, pametno“.
Osnova svake takve iluzije jednakosti je igranje na ljudsku savjest.
Na primjer, ideologija „to” kao socijalna jednakost počiva ne ideji „čovječe budi savjestan, solidaran, odnosno nemoj biti škrt prema drugima“.
A na kraju to dovede do škrtosti na betonu, škrtosti na željezu, škrtosti na djelima, ubojite škrtosti jednog prema drugome.
I eto nama ideologa na fejsu: “vidite kako ja nisam škrt, ja dajem sve od sebe, bolji sam čovjek, dajem primjer drugima, jer ja sam pošten a netko nije“. Ne ulazeći u poštenje nekog pojedinca, činjenica je da je pošten onaj koji je pošten, a ne pošten po potrebi.
I zato, bez nametanja moga osobnog vrednovanja što je pravedno a što ne, ja sam uvjeren da je „najsavjesniji čovjek najbolji čovjek“.
On haje o tome što „on čini“ a ne o tome što „drugi čine“. On jednostavno razumije osnovni zakon prirode, odnosno da to što čini drugima je ono što će drugi činiti njemu.
A to je puno jača sila od sile bilo koje obaveze.
Savjestan čovjek koji haje za sebe i svoje dijete bi tako stvorio obavezu: „moja kuća mora biti savjesno obnovljena i nikako drugačije”. To bi bila jednostavna „obaveza savjesti“ a ne obaveza zakona. Ipak, činjenica je da danas postoji obaveza zakona po kojoj se kuće na kraju „nesavjesno obnavljaju“.
To samo znači da je važno „to“ ali ne i „kako“, a ja to zovem „obavezom zbog obaveze“ ili “to i točka“.
Kako je to „bolje išta nego ništa“ ideologija, ljude sve više „čudi to“, „ne razumiju to“, „gadi im se to“ i tako dalje.
Iako, činjenica je da se ljudi u stvarnosti „ne čude ničemu“. Razumiju da je to svjesno i nesavjesno djelo nekog ideologa pravednika.
I zato se čude jedino kad oni „dođu na red“, kad se njih tiče. A onda možete pročitati najnovije moderne liberalne poskočice tipa: „zalažem se za slobodu izbora čovjeka“. A kad im to nije dovoljno dobronadodaju: “ali samo u slučaju da ona ne šteti drugima“.
Na primjer, da bi mogli poentirati sa izjavom: “zato sam za nametanje obaveze cijepljenja i kažnjavanje necijepljenih pod svaku cijenu“.
To je viđenje slobode i pravde nekog liberalnog diktatora.
A jednostavno, nije moguće da čovjek može birati ako ne može birati.
Sve su takve ideologije interesne, s predumišljajem o “to“, nehajanjem o “kako“. Izlaz je u sinkopi ili zaboravu prošlosti.
Rješavaju se obavezom pojedinca sa „to i točka“ zakonima.
O tome u slijedećem nastavku.
U SERIJALU “ZAKONOPOKLONSTVO”
- #1 IDEOLOZI INTERESA
Svaka akcija uzrokuje reakciju. Svaka sila uzrokuje protu silu. To je zakon prirode i to zaista nema veze sa čovjekovim […] - #2 TO, TAKO i TOČKA
Logična posljedica svake ideologije je utopistička iluzija. Nastaje predumišljajem i težnjom nekog čovjeka koju drugi slijede. Ali, nikad svi, jer težnje […] - #3 IDEOLOGIJA KOLATERALA
U slučaju “korona X”, neki se jesu, a neki nisu htjeli cijepiti sve dok ne vide rezultate eksperimenta. Bez obzira […] - #4 U REDU NA REDU
Po prirodi stvari, nema čovjeka na svijetu koji stvari može do kraja znati, a još manje razumjeti. Ipak, čovjek može, […]
POČETNA STRANICA 
Komentiraj