Po prirodi stvari, nema čovjeka na svijetu koji stvari može do kraja znati, a još manje razumjeti.
Ipak, čovjek može, ako hoće, u svakom trenutku svoga života hajati o tome što radi i tako sebe činiti odgovornim za vlastite činidbe, a ne baviti se higijenom ruku po uzoru na slavnog Poncija Pilata.
Pače, hajati o vlastitoj činidbi je prirodno nužno potrebno.
Prirodni zakon akcije i reakcije je neumoljiv. Neodgovornost povlači i posljedicu, prirodnu reakciju drugih, njihovu neodgovornost prema njemu. A to nije dobro za njega.
Životna mudrost je majstorstvo, razumjeti da je prirodno brinuti za okolinu jer se tako brineš za sebe. To znači razumjeti da se u životu radi o „nama“ a ne o “drugima“.
Iako je to dobro poznato, činjenica je da se, danas, od svih bića, samo se i jedino čovjek ponaša idiotski nezainteresirano. Razlog leži u tome što se ponašati odgovorno nije lako, pa lakše je slijediti neku obavezu, nekakav zakon, a još je lakše ako ne treba uopće “misliti o tome“.
Tako obaveze „to i točka“ postaju najviši stupanj pravednosti među ljudima. Jer, ona ustvari pruža rješenje za to, rješenje toliko željene pravde: „kako drugima tako i meni“. I sve među ljudima riješeno.
Ali nije, jer takva obaveza ipak ne vrijedi u drugom smjeru, ili: „kako meni tako i drugima“. I baš takva pravednost predstavlja beskonačnu težnju svih ideologa pravednika.
Težnja po kojoj treba obavezati drugoga na činidbu, a da bi moja savjest bila čista. Još je bolje ako se stvarnom činitelju pruži mogućnost da na kraju „opere ruke“. Ne postoje granice u promidžbi takve iluzije pravde.
Princip kvari jedino to što je iluzija ipak iluzija a ne stvarnost. Rezultat nečijeg čina za sve ljude nikada nije isti, baš kao što i po prirodi rezultat čina sada nije isti kao rezultat čina sutra.
Pa kako priroda ne haje za ljudske propise, tako na kraju uvijek najviše nastradaju odgovorni zbog neodgovornih.
Na primjer, u prometu najviše poginu baš oni odgovorni, statistike su takve. Ili dijete “odgovornog” roditelja, onog koji cijepi svoje dijete uvije prije nastrada od “neodgovornog” cijepljenja nego onaj koji ne cijepi. Sve to jasno pokazuje da u takvoj ideologiji nešto ne štima bez obzira kako netko gleda.
Jer, ne može roditelj čije je dijete oštećeno reći da je to dijete imalo nesreću. On razumije da je baš on odgovoran za to. Dakle, po definiciji, on je ispao i kreten i idiot, pa makar bio najžešći pobornik jedne takve ideologije i mislio da neće baš on doći na red.
I zato, budućnost je lako predvidjeti, jer što bude više automobila bit će više nezgoda, što bude više cjepiva bit će više oštećenih cjepivom, što bude više lijekova bit će i više bolesti. To nije nikakva teorija zavjere.
Jer, bez obzira na činjenice čovjek će i dalje slijediti jednu lijepu ideološku bajku o sebi kao najvišem, najpoštenijem i najodgovornijem, najzdravijem biću na Zemlji.
I zato će obaveze tipa “to i točka” samo rasti k’o gljive poslije kiše.
Neće to biti samo neki film.
Na primjer, čovjek, vlasnik šume bi htio da sva stabla u njegovoj lijepoj šumi budu velika lijepa i dobra tako da bi od njih što više koristi imao. Zna da može brinuti o šumi jedino ako brine o stablima.
Zato on „krči“ šumu, razrjeđuje stabla koja se prirodno bore sama za svoj život.
Radi to jer zna da prirodno stabla neće nikada biti jednako velika, lijepa i jednako njemu korisna. Po prirodi zato, nije drvo samo jedno tamo isto drvo već je svako drvo jedno posebno jedinstveno drvo.
Samo se čovjeku to jedinstveno drvo manje ili više sviđa.
Isto tako, po prirodi, nije ni čovjek samo jedan tamo neki čovjek, isto kao nije isto ni moje, ni vaše, ni dijete tamo nekog ideologa.
Zanimljivo je da čovjek za sebe kaže da je najbolji čovjek ako s ljudima postupa kao i sa drvima, „reže i točka“, „krči i točka“, „uništi jednog zbog drugog i točka“.
To može smisliti samo neki čovjek koji živi u svojoj iluziji daleko od stvarnosti i prirode. Onaj koji zbog nekog svoga “višeg cilja” ne brine o tome što krči kad krči.
Njega mogu uistinu slijediti samo oni koji istinski baš „žele krčiti“. Obično takvi sebe zovu “pravednicima u krdu ovaca”, “umjetnicima mogućeg”, “majstorima života” i tako dalje.
Ipak, krivo misle o sebi, jer umjetnik ili pravi majstor je onaj koji zna kako, s čime i zašto nešto radi, on ne slijedi drugoga, on je majstor jer je jedinstven.
Ne može majstor ne može biti majstor ako kaže: „nije do mene moje majstorstvo“. Isto tako, ne može se jedan liječnik zvati “majstorom za zdravlje čovjeka” ako se brine samo o njegovom lijevom bubregu, on je majstor za bubreg. I onda, kako bubreg i jetra rade zajedno, pa ako ta dva fah-majstora ne rade zajedno uz još majstora za srce, pa majstora za pluća i tako dalje, uistinu „ne postoji“ liječnik, majstor za nekoga čovjeka.
Neki dr. House koji bi znao može li i smije nečime u čovjeka pucati, netko tko bi za taj čin kao liječnik mogao i svojim znanjem odgovarati.
Pa kako danas baš i nema puno dr. Housea, tako ima puno dr. Mousea. A dr. Mouse i dr. House nisu isti. Dr. Mouse o djetetu brine tako što kaže „ja baš to moram, tako je propisao moj ministar“.
A što da mu ministar kaže „dijete mora skočiti u bunar i točka“?
Mouse će to učiniti, a House neće nikada. Mouse je samo službenik, a House doktor, majstor za čovjeka. Jer, što je za njega jedan ministar u odnosu na jedno dijete.
I tako vremenom zatomiše se Hausi a zavladaše Mausi. I zbog toga niti jedna radikalna „to i točka“ obaveza nije tako daleko od stvarnosti, pa pogledajte samo kako društvo sa sada-stožernim mjerama funkcionira.
Na primjer, 2 metra razmaka i točka, maska i točka, zatvaraj i točka. Zašto dva metra, zašto ne 1,98 m ili 1,34 m? Koga briga ako može baš 2m.
A Mouse nije House da se buni. on nije majstor, on ne zna kako drugačije. Zato će biti uvijek spreman primijeniti „to i točka“ obavezu i za nju se zdušno zalagati.
Odnosno, krči, reži, sijeci, moraš, ne smiješ, šuti i nadaj se. Ne zbog nekog drugoga već zbog sebe.
I eto nam na djelu je velike iluzije o imunitetu krda. Ali takva ideologija kolaterala znači da su baš oni koji su bez zaštite ideologa koleteralne žrtve nekog pravednog višeg cilja.
To su neki ljudi, obitelji, tvrtke, djeca, društva i narodi. I sve brže dolaze na red, bilo da napokon upadnu u red na listi čekanja za svoj život ili se usput nađu u redu za odstrjel.
Sve to izgleda, onako usput jer tako mora biti, takav je zakon. Točno onako kako kažu liberali: „ja sam za slobodu, ali da ne šteti drugome“.
Što to točno znači u konačnici kad netko kaže „to mi šteti“? Kad čovjek kaže „šteti mi maska“ onda ideolog kaže kakve to veze ima, kad čovjek kaže „propast će mi posao“ onda ideolog kaže, pa što onda, pa čovječe postoji neki viši cilj u mojoj glavi.
U redu, samo, kako se to ne šteti drugima kad šteti meni?
Eto nam ideje demokracije kao oblika države ujedinjene pod zajedničkom „vlasti i pravnim poretkom“. Ideje slobode gdje je čovjek na vlasti pod nekim drugim čovjekom na vlasti.
A poredak znači upravo to „po redu i u redu“, prvo jedan, pa onda drugi pa onda treći, itd.
Ovisno u kojem je netko redu i po zakonu s tisuću zapovijedi vjernika najbližih oltaru. Oni nevjernici u zadnjim klupama neka misle da se savjest i odgovornost čovjeka mjeri riječima: „to je moja obaveza, jer takav je zakon“.
Zato se moraju platiti najveći porezi i sve razne bezrazložne naknade, a ne moraju se pregledati djeca koja se cijepe, Zato “ne smiješ raditi”, “ne smiješ disati”, “ne smiješ ni pomisliti a kamoli reći to”.
Osim toga ne smiješ pomagati susjedu ako je dalje od 500 metara, moraš platiti ako želiš pecati u našoj rijeci, moraš platiti ako želiš brati gljive u svojoj šumi.
Čak i ako imaš svako pravo po tom zakonu tisuću zapovijedi, moraš dobiti potvrdu da imaš pravo.
Zato što je „to i točka“, a zašto je tako to nema veze. Ej ljudi, pa Sabor je lani donio preko 500 zakona koji kažu ne smiješ, to moraš i točka.
To za koliko od njih znamo, saznat ćemo kad dođemo na red. Jednostavno, ako se boriš za sebe ti si loš čovjek, jer ako to radiš tako uvijek štetiš nekome.
Čovječe ti si jedno obično drvo.
Ipak, drvo se ne može kretati a ćovjek može, tako da, on može primjeniti pravilo života prema drugome, pravilo koje kaže: „ako ti hoćeš naštetiti meni ja ću se braniti na način da prije naštetim tebi“.
To je prirodno i logično, normalno a ne loše, pa najveći interes samog života svakoga živog bića je život sam po sebi i zato to što jedni žele drugi ne žele jer jedni vide stvarnost ovako a drugi onako.
To ovisi gdje se trenutno nalaze u redu i jesu li došli na red. Mjesto u redu je pitanje moći, a to isto tako nema veze sa pravdom, ideologijama ili težnjama da bude drugačije.
Ideologije su samo sredstva za stvaranje “poretka” odnosno različite moći a nikako sredstva stvaranja nekakve opće jednakosti i pravednosti među ljudima. To je iluzija.
I jasno je da što bude više „to i točka“ obaveza, sve će manje oni u zadnjem redu moći doći na red za ono što žele i sve će više doći na red za ono što ne žele.
A kako svi, na kraju i nekad u vremenu i negdje u prostoru dođu na nekakav red, ja svakom čovjeku želim “sreću” sa njegovim mislima, riječima, djelima i propustima u životu.
Pa čak i u svakodnevnom idolopoklonstvu moći drugog čovjeka.
Samo moram ponoviti, kreten je, po definiciji, onaj koji ne vidi što se očito događa i što propušta, a idiot je po definiciji onaj kojeg se ne tiče i ne brinu o tome što drugi rade, pa i njemu samome.
Živjeli svi mi cijepljeni ili ne, vaš Galvanizator!
U SERIJALU “ZAKONOPOKLONSTVO”
- #1 IDEOLOZI INTERESA
Svaka akcija uzrokuje reakciju. Svaka sila uzrokuje protu silu. To je zakon prirode i to zaista nema veze sa čovjekovim […] - #2 TO, TAKO i TOČKA
Logična posljedica svake ideologije je utopistička iluzija. Nastaje predumišljajem i težnjom nekog čovjeka koju drugi slijede. Ali, nikad svi, jer težnje […] - #3 IDEOLOGIJA KOLATERALA
U slučaju “korona X”, neki se jesu, a neki nisu htjeli cijepiti sve dok ne vide rezultate eksperimenta. Bez obzira […] - #4 U REDU NA REDU
Po prirodi stvari, nema čovjeka na svijetu koji stvari može do kraja znati, a još manje razumjeti. Ipak, čovjek može, […]
POČETNA STRANICA 
Komentiraj