#2 TO be TULJAN OR NOT

Svjedoci smo.

U situaciji smo “pauze” epi-krize. Neki plješću, neki kukaju, postoje razni humoristi i satiričari uma. A postoji i velika većina onih kojih kao da se takve stvari uopće ne tiču i kao da je ljudima dosta života. Ipak, oduvijek, u pitanju je samo to što neki čovjek čini drugima. I to što drugi čini kad im ovaj to čini. Ova objava vezana je na prošlu objavu pod nazivom “Veliki reset praznoglavih”.


Za razliku od nekog čovjeka, nekom tuljanu u zoološkom vrtu ne treba novac da fino jede, još mu svi plješću, čak ga i slikaju za Instagram. Ne lijepe mu nikakav QR kod i ne prate ga na google mapama kad pliva u bazenu. I možda netko, kad to vidi, poželi živjeti kao taj tuljan.

Ljudi moji je li to moguće?

Naravno Mladene da “nije”. Čovjek nije uistinu tuljan, on je po prirodi biće drugačije svijesti. Dakle, njegova svrha nije tuljanova svrha, njegov život nije život jednog tuljana. Čovjek je, jednostavno, drugačije svjestan stvarnosti. Između ostaloga, svjestan je i postojanja i težine značaja svoje inteligencije.

Zar se čovjek ne bi trebao “boriti kao lav” da se bocne iz jednostavnog razloga da ne bude bolestan, a ne “čekati kao pas” da ga bocnu zato da dobije od nekoga nekakav QR kod da može u Sloveniju na skijanje? Pa je li svrha čovjekovog postojanja “dobivati nešto od drugoga” ili “boriti se za sebe i svoje”?

Odgovor je vrlo jednostavan jer se zakoni prirode i energije jasni. U prirodi, ne postoji perpetum mobile prve vrste, ne može se nešto dobivati za sebe ako se nešto ne daje od sebe.

Bukvalno, ako ne radiš nema ni plaće. To je realnost.

Ali ljudi vole živjeti u iluziji. Tako puno Hrvata misli da trebaju dobiti neke novce iako ne rade, misle da samo zato što postoje to i zaslužuju. Jedan moj prijatelj, takve ljude koji se mogu pronaći svuda uokolo naziva tuljanima, naziva ih tako jednostavno zato što su oni u istoj životnoj situaciji kao i onaj tuljan u zoološkom vrtu.

Dobivati od nekoga nešto znači da ti taj netko drugi daje to nešto.

Što kad vlasnik ZOO-a odluči umjesto “išta” dati tuljanu “ništa” za jelo? Taj tuljan može samo reći sam sebi: “koji sam ja tuljan”.

A biti zaista tuljan znači slobodno plivati po oceanima i raditi to što se mora raditi da bi živio kao tuljan. Isto kao i vuk, medvjed, zec, lisica, jarebica.

Bi li tako mogao živjeti i čovjek? Bi, da nije čovjek. Možete li uopće zamisliti izreku: “vuk je vuku čovjek”.


Nedavno, ja ću ih nazvati “neki“, oni su tvrdili da nam je proglašena epidemija pružala prilike za boljitak i da to treba iskoristiti jer je to bila baš ta iskra koja nam je nužno trebala.

Naravno, iskorištavanje neke mogućnosti ili prilike vezano je uz potrebu stvarnog djelovanja, a ne uz propagiranu iluziju političke bajke “nekih”. Svi mi znamo da prilika za boljitak postoji uvijek, svaki dan i svaki trenutak. Lako je raspravljati o nečijim maštanjima i iluzijama, ali u pozadini toga krije se najvažnije pitanje: imamo li mi, kao društvo i kao pojedinci, dovoljno energije za nešto takvo?.

Nije to laprdanje tipa: “trebali bi, mogli bi, bilo bi dobro za sve”. Stvar je u u “tko, što, kada, s čim“, tj. “kako“. To je onda i pitanje “stanja” ili kakvi smo, odnosno s čim krećemo u budućnost od sadašnjeg trenutka vremena i prostora.

Ide, ne ide, hoćeš, nećeš, sve u našem Svemiru je pitanje energije.

Fizičari kažu da je ukupna energija zbroj energije potencijala i energije gibanja odnosno rada. Potencijal je taj koji definira “što možemo“, a gibanje je djelovanje, odnosno primjena sile da to i “ostvarimo“. Ali kako, po zakonima prirode uvijek postoji otpor nekom gibanju. Tako ništa ne ide bez borbe. I pobjeđuje onaj koji primjeni veću silu od drugoga, odnosno, kako je narod mudro ustvrdio: “tko jači taj kači“.

Otud i svjesna izreka: “sila Boga ne moli“.

Ljudi, kao i sve živo, se svakodnevno za nešto i protiv nekoga ili nečega bore, i kad je sve super i kad je kriza i kad nema para i kad ima deviza, samo se različita bića različito bore. Borbenost je, po definiciji, urođena biološka osobina svega živoga.

Psiholozi tvrde da čovjek ima nagon, koji je, za razliku od životinjskog instinkta podložan volji i zato se može zatomiti. Dakle, životinje stvari rade instinktivno a čovjek slobodnom voljom. Tuljan će se, kad osjeti na svom krznu da je slabiji instinktivno povući iz borbe, a čovjek će o tome ipak prije “razmisliti”. Tako barem tvrde znanstvenici.

Otprilike, čovjek je svjesniji situacije od tuljana jer može razumom procjenjivati buduće ishode neke borbe. Tako može, unaprijed, logikom uma zaključiti: “neću se tući” čak i kad procijeni da to znači veću štetu nego korist po njega i čak i kad mu intuicija i iskustvo govore suprotno.

To je odlika ljudske svijesti ili svjesnosti.

I baš ta svijest je zaslužna, što su vremenom, ljudi stvorili hijerarhije moći koje definiraju odnose među njima. Sve je borba, razmjena energije koja onda kreira prirodno stanje stvari, odnosno stvarnost. Ljudi su svjesni svoga utjecaja na stvarnost. Ali svjesni su i toga da je njihova stvarnost onakva kakvu je baš oni u nekom trenutku “vide“.

Stvarnost je pojam za ono što u nekom trenutku “je“, ali ona, u vremenu i prostoru, svaki trenutak drugačije “izgleda” jer se svaki trenutak događa neka borba koja rezultira promjenom stanja. Posljedica koja ima uzrok je uzrok nove posljedice.

Panta rei ili sve teče.

I sad vidimo da se u kratko vrijeme stvarnost značajno promijenila, danas puno drugačije izgleda nego prije dvije godine. Neki prosvjednici se odjednom jače bore za ustavne slobode protiv represije vlasti, sindikalci jače dižu glas protiv liberalnih ekonomskih ideja, razni stožeri se snažno bore protiv nevidljivog neprijatelja, a vlastodršci se jače bore za mir u svijetu ratovanjem, uvođenjem sankcija jedni drugima, itd. Dakle, svi su oni vidjeli nekakvu “priliku” i mogućnost da se bore i nekako se bore.

Pa jesmo li, nakon svih tih borbi, nakon svega što smo prošli, na taj način koristeći prilike došli ka boljitku društva?

Ono što vidimo u stvarnosti je rezultat, popustile sveprisutne mjere i ostavile pustoš, inflaciju i nesigurnost. To nije iluzija, fikcija, to je stvarnost.

Čovjeku je “normalno” sve što je u stvarnosti logično. Pomoću iluzije i nešto što mu je u stvarnosti nelogično može mu se činiti logično pa tako nešto staro nenormalno postane novo normalno.

Ali, logično nije isto što i istinito. Istina je pojam za viđenje stvarnosti kao rezultat logike uma, ona ovisi o tome vidimo li ono što “je” kao “je” ili kao “nije”. Stvarnost se ipak ne može negirati jer ona “je“, dok mi ljudi možemo i dalje “laprdati” o tome što se nama čini da “je” ili “nije” i tako stvarati nove iluzije.

Na primjer, u prošlosti smo mogli čitati laprdanja kako su se razne borbene udruge i sektori , što privatni što javni, a ponešto i tajni borili za nešto i protiv nekoga ili nečega. Ali to nije bila stvarnost već iluzija jer ni sektori ni udruge ni institucije nisu živa bića da se mogu uistinu boriti.

To su naše fiktivne teze i pomoćne metafore u izričaju. Zato takve “borbe” ja zovem metaforičkim borbama. U stvarnosti postoji borba između nekih pojedinaca koji su se na različite načine i u različite skupine organizirali da bi se lakše borili za svoje interese.

Postoje i druge iluzije i fikcije pa smo mogli pročitati kako je neka udruga zahtijevala od neke institucije nešto, te kako je neka institucija to odlučno odbila.

I sad će doći udruga i instituciji zavrnuti vratom. Moš mislit, kako to?

Tim ljudima u instituciji je posao da od nekoga nekome nešto nečije daju, npr. neka potporu ili neki poticaj. Iluzija je da su oni tu da bi udovoljavali nečijim zahtjevima. Stvarnost je da su oni na vlasti i iluzorno je i pomisliti da su tu da služe nekome jer vladati i služiti je čista logička kontradikcija. Osim ako netko ima logičku iluziju da čovjek može služiti nekome vladajući nad njime.

Tako je i ova metaforična iluzorna borba u tijeku epikrize bila borba za to tko će sebi uzeti ono što je “naše”, a kako je naše onda “nečije” valjda je onda i “njihovo” jer su i oni “naši”. To je također fikcija jer u stvarnosti “moje je moje”, “tvoje je tvoje” a “njegovo je njegovo”. Isto tako, iluzija je da su se borili “jedni protiv drugih”, stvarnost je da su se borili da “dobiju” što više onoga što je drugima “uzeto”.

Eto, tako su naši borci vidjeli priliku za boljitak i samo je trebalo stvoriti novu iluziju boljitka. Sukobljeni, pronašli su jednu fiktivnu zajedničku točku interesa kojeg zovu borba za “očuvanje postojećih radnih mjesta”. Naravno i to je metafora u izričaju jer su ta radna mjesta su samo dijelovi postojećih organizacijskih oblika, kako bi Capak rekao, dijelovi postojećeg “okvira”.

Oni su zaista htjeli očuvati postojeći okvir pod svaku cijenu.

Ipak, ti “čuvari” radnih mjesta su pandam “čuvaru” državnog pečata samo što ovaj drugi ima što i stvarno čuvati. Čuvanje se sve svodilo na proračune kako uzeti za sebe ono što stoji na zajedničkom pladnju, odnosno novce iz tzv. “državnog proračuna”.

Tako su usuglasili i “mjere spasa od mjera spasa“. Mjerama spasa od mjera spasa, ugrožen konobar “dobio” je mjesečno, 4000 kn novaca iz proračuna, radio on ili ne radio, a istim tim mjerama ugroženom birokratu je ostala puna plaća iz proračuna. Isto tako radio on ili ne radio.

Tako ispada da je uistinu svejedno radimo li ili ne, bez obzira što to definira to koliko toga imamo na pladnju.

I što je onda “bolja prilika” za Hrvate u ovakvom okviru: “raditi ili ne raditi“? Što je od tog dvoje bolje da jednom Hrvatu bude bolje?

Odgovor se naravno nalazi u principu samog okvira.

Ne može nešto biti drugačije ako je isto, jedino se mogu podešavati nijanse a da rezultat bude približno isti: “I kad je dobro i kad je kriza i kad nema para i kad ima deviza i kad ima i kad nema šanse, princip je isti a ovo su sve nijanse.”

Fikcije ljudima služe kao alat za nijekanje i prikrivanje stvarne stvarnosti. Ako prilika uzrokuje nepriliku onda je prilika ustvari neprilika.

Na primjer, tijekom metaforičke borbe “rodilo” još više udruga i sektora i još više udrugaša i sektoraša unutar istog okvira. Tako smo iskoristili priliku da stvorimo nepriliku. Povećanje broja novih potrošača unutar nekog “okvira za potrošiti”, fizikalno znači i povećanje ukupne entropije sustava, odnosno veću potrošnju energije na samog sebe. Ako baš hoćete, trebati će još više proračunskog novca za samoodržanje okvira i ako baš hoćete morat će ga biti, radili mi ili ne radili.

Radili nismo a trošili jesmo. A da bi mogli trošiti ono što nismo stvorili netko mora “štancati” lovu za sve te naše raznorazne potrebe. To je način kako nastaje inflacija, a posljedice vidimo kasnije, tj. sada.

Sve je to lijepo posloženo u principima okvira, ako vam je draže, možete to nazvati matricom u kojoj, po zakonima prirode, vrijedi: “sve se vraća sve se plaća”. Borba, kriza, epidemija, rat, sve to je nekom rat, a nekome brat, a znamo kome je što jer se zna i zašto i kako.

Iluzorno je očekivati da se to može promijeniti metaforama, ali je stvarno da u tim svojim tuljan-iluzijama živimo.


Ljudi se “moraju” boriti iz raznih razloga, od toga da se bore za stvari potrebne za život, pa sve do toga da se bore za stvari jer ih “baš žele” iako im uistinu nisu potrebne što se naziva luksuz. Da bi došli do toga moraju nekako “moći to” ili imati potencijal kako često kažemo.

Potencijalna energija je, po definiciji, energija položaja. Tako viši položaj u hijerarhiji moći pruža veći potencijal i zbog toga hijerarhijski položaj u društvu određuje prava i moći. Dakle, stvar je u “više moći nešto učiniti“. Ja to nazivam “načelom potencijala” u borbi.

Svaka razmjena energije je rezultat borbe, stvari su nekakav oblik energije, a energija u bilo kojem obliku je korisna ali samo onda ako je se može iskoristiti, pa mnogi postavljaju pitanje: “zašto trošiti i gubiti energiju boreći se za nešto tako beskorisno kao što je luksuz”. Na primjer, što će Mirku skupi trkaći automobil koji je stalno parkiran pred praznom garažom vile od 2000 m kvadratnih površine u kojoj živi sam sa svojom nevjenčanom suprugom?

Da, pitaju se, a ipak, svi koji “to mogu” danas upravo “to i čine” jer baš u tom grmu leži zec.

Vidite, glavna svrha luksuza je “imati ga” za “pokazati ga drugima“. Razlog je jednostavan, a poruka jasna: „neka znaju tko sam ja i što sve imam, pa nek’ si misle što ja onda sve mogu ako hoću.

Načelo potencijala u borbi među ljudima je zaista jasno. Kad se ljudi bore procjenjuju svoje i protivnikove mogućnosti i kalkuliraju mogući ishod. I obično, ako “vide” veći potencijal kod protivnika, na primjer “što on sve ima” ili vide da “on odlučuje o svemu” zaključuju da nema svrhe boriti se i odustaju od borbe za sebe.

To čine iako su itekako svjesni da stalnim odustajanjem postaju sve nemoćniji jer vremenom imaju sve manje energije za neku buduću borbu. Svjesni su i da će se zbog ugroženosti svoje egzistencije, jednom morati odlučiti boriti bez obzira na procjenu i svjesni su da, kad se to dogodi, neće imati dovoljno potencijala, a onda niti moći za tako nešto.

Svi su ljudi, zato jer su ljudi, svjesni toga, pa čak i Hrvati. Pa se onda postavlja pitanje zašto se većina Hrvata u protekle dvije godine složila sa uvođenjem besmisla u njihove živote.

Ako su procijenili da nema svrhe boriti se protiv “moćne države” pogrešno su procijenili. Jer, kako se to uopće živ čovjek može boriti “protiv” nečega što nazivamo država?


Načelo potencijala je oduvijek jednostavan i svakodnevni taktički pristup borbi kod svih ljudi. To je jednostavno “u genima” svakoga čovjeka, objasnit ću.

Potencijal zaista određuje kolika sila se može koristiti u borbi. Tko više pobjeđuje on je, kako se kaže, potentniji pa onda može primijeniti još veću silu da bi opet pobijedio i sebi priskrbio još više moći. Tako se odnosi među ljudima mijenjaju, moćni postaju još moćniji a nemoćni još nemoćniji.

Vidite, baš zbog načela potencijala, stožerašima je bilo jako važno svakodnevno ukazivanje na dalekovidnici. Zato da ljudi i oni sami vide što sve oni mogu, i što bi, potencijalno, još više mogli. Odnosno, da ne bi ljudi ni pomislili da oni nešto mogu, kako se kaže: “da im ne bi nešto drugačije palo na pamet”. Najbolje je da je otpor što manji ili da ga, po mogućnosti, uopće nema, odnosno najbolje da protivnik voljno odustane.

Tako se troši manje a dobiva više i tako se postaje sve moćniji.

U suštini moćan nemoćnijem poručuje: “bolje ti je išta nego ništa”. Jasno, to je rezultat čini čovjeka prema čovjeku, to nema veze s virusom i bolestima, pa nije virus donosio mjere spasa.

I vremenom je, mic po mic, došlo neko novo vrijeme.

Ljudi su, kroz vrijeme, taktizirajući po principu “bolje išta nego ništa” svatko ponaosob sami stvorili tzv. novu normalnost. Normalnost gdje svega 1% posjeduju stvarnu moć nad onih 99% koji posjeduju stvarnu nemoć za borbu u odnosu na prvih 1%.

A kako je to sada-normalno, to znači većini logično, princip će se održati i dalje.


Vidite, život je igra, isto kao i poker.

Za početak, pokeraš mora imati neke žetone za ulaganje inače ništa od igre za stolom. Može do kraja odigrati niti jedan krug, ali u svakom krugu igre mora dio od sebe uložiti. A to ipak znači da nekad mora i pobijediti inače stalno gubi dok “ne ode mast u propast”.

I tako, svaki krug igre je stvar procjene situacije za stolom, a onda i taktike ulaganja svojih žetona. Neki pokeraši ulažu samo kad dobro procijene da će pobijediti, ali neki ulažu i drugačije, na primjer nadaju se da po zakonu vjerojatnosti moraju nekad i pobijediti ili se jednostavno uzdaju se u sudbinu i sreću.

Tako je i u životu, to je jedna velika kockarnica. Sve za neku dobit, i kako se kaže: “tko ne riskira, taj ne profitira”.

To kako pokeraš zaista vidi stvarnu moć protivnika ne mora biti zaista stvarno a vidjeti samo dio karata protivnika njemu omogućuje bolje taktiziranje. On uvijek može riskirati čak i blefirajući. Isto kao u stvarnom životu kad nosi “Roleks” koji izgleda k’o pravi ili kad oko vrata pokazuje “pozlaćeni” lanac ili se diči posjetnicom na kojoj piše “glavni izvršni direktor” uprave vodovoda.

Luksuziranje i blefiranje je jedan taktički potez u nekom trenutku.

A na kraju svi pokeraši, što god radili ili ne radili, nekad pobijede ali više puta izgube, a jedino vlasnik kockarnice nikad ne gubi jer on uzima sebi dio i od onih koji gube i od onih koji pobjeđuju. Nije mu uopće važno tko pobjeđuje a tko gubi sve dok god se poker igra baš u njegovoj kockarnici, u njegovom toru pod njegovim budnim okom. Njegov potencijal i moć ne ovise o sreći ili o tome kakve će mu karte pasti s neba već on ima moć zato što je prilagodio okvir ili matricu za sebe na način da je postavio pravila igre u kojoj nikad ne gubi.

A sigurno u tu poziciju ili na taj viši položaj nije došao misleći kako “nikad nije bilo da nekako nije bilo i da nikad neće biti da nekako neće biti”. Nije postao vlasnik kockarnice pod novo-normalnim načelom “bolje išta nego ništa“. Nećete ni vi ni ja niti itko drugi jer mora se nekako “moći otvoriti” kockarnicu. To se neće dogoditi zato jer slažemo rubikove kocke dok ona sama ne nastane.

Dakle, vlasnikova životna strategija je ponešto drugačija, on je u prošlosti više pobjeđivao nego gubio, više ulagao da bi više pobjeđivao, naravno i više riskirao jer je bolje procjenjivao.


Očito, među ljudima postoji razlika u strateškom pristupu.

To je glavno pitanje ishoda svake borbe. Strategija se “gradi” da se ostvari neki konačan cilj. Na primjer, pokeraš može taktizirati odustajanjem, ali to odustajanje ne može biti strateški cilj jer bi to značilo da je njegov cilj “gubiti dok sve ne izgubi”.

Zato bića i posjeduju instinkte ili nagone. Isto tako, svi ljudi, osim logike i razuma, posjeduju i nešto što zovemo intuicija.

Intuicija je važna bogomdana osobina.

Na primjer, pobjeda blefiranjem se događa zbog dobre intuicije a ne zbog razumske kalkulacije. Ali baš zato što i protivnik ima intuiciju blefiranje nije i ne može biti strateški pristup. Pa nije dobar pokeraš obični tuljan pa da stalno blefira dok ostali ne shvate da on stalno blefira, zar ne?

Strateški pristup je posebno važan za one kojima samim rođenjem pripadne mali egzistencijalni potencijal. Siromašan čovjek prvi želi izaći iz okvira gdje baš on mora biti siromašan. Neki rođenjem siromašni se uistinu bore i ne odustaju pa usprkos malom početnom potencijalu ipak “uspiju“.

Zato danas kažu da položaj, odnosno potencijal, ne ovisi samo o mogućnostima dobivenim rođenjem već i u razvijenim vještinama i stečenom znanju, odnosno razumijevanju stvarnosti.

Snalaženje je u osnovi definicije ljudske inteligencije. Svi se ljudi, ovisno o tome koliko su vješti, što razumiju i koliko su inteligentni dobro ili loše snalaze u postojećem okviru tj. matrici.

Neki će odustati od borbe i pokušati izaći iz okvira i pronaći neki drugi, za sebe bolji okvir. U današnjem svijetu “državnih okvira” to znači, ili će se ljudi snalaziti u postojećim zakonima ili otići u trbuhom za kruhom, ako postoji tako nešto.

Ipak, neki će “zakone postojećeg okvira” pokušavati prilagođavati sebi. Jedini način da bi to “mogli” je taj da strateškim pristupom “steknu moć” za to, danas, ili kroz potencijal novca ili politiku odnosno društvenu hijerarhijsku vladanja.

A kako jedno potpomaže drugo, što je onda “bolja prilika” za Hrvate u ovakvom okviru, “učlaniti se” ili “ne učlaniti se“? Jer, ako se taktizirajući “učlane” nešto mogu i “dobiti“, a ako se ne učlane moraju se “snalaziti” odnosno boriti.

Za to je potrebno i puno više kilograma mozga i u tom slučaju, kukanje nad sudbinom, bilo doma, na TV, u birtiji ili na facebooku uistinu ne pomaže.


Svi to razumiju, a što vidimo u stvarnosti?

Pa vidimo da je većini Hrvata u hrvatskom okviru uistinu draže učlanjivanje jer Hrvati vjeruju da je politička moć najveća moguća moć među ljudima. Kao posljedica takve vjere u Hrvatskoj cvate uhljebništvo, a tako, posljedično, raste i entropija.

Švicarcima je nasuprot toga bliža ekonomija i stvaranje, oni ne vide najveći potencijal u metaforama, vladanju, vladi i institucijama, pa se u njihovom okviru , za razliku od Hrvatske, često događaju referendumi. To su instituti preko kojih ljudi, članovi društva, obični Švicarci, prilagođavaju okvir sebi.

Hrvati se oduvijek prilagođavaju okviru i zato Hrvatska nikad neće biti ni približno mala Švicarska. Većina Hrvata uistinu ne želi prilagođavati postojeći okvir već će svakodnevno taktizirati u nijansama postojećeg principa.

Ako treba Hrvati će bespogovorno vjerovati u TV znanost iako u to uopće ne vjeruje već samo vidi neki svoj interes u postojećem okviru. Čak i ako božji zakoni tog okvira znače stvaranja sve veće moći drugih na uštrb njega samoga. Na kraju će se tješiti kako to čini baš zbog toga što je on “dobar čovjek“.

Ipak, ta, kako je nazivam, “pokazna većina samo-dobrih ljudi” nije i stvarna većina.

Na primjer, stvarna većina jasno vidi da je ova epikriza iznjedrila još veće moći jednih na uštrb drugih kroz stožerove mjere nabave, zabrane, oduzimanja mogućnosti po pricipu “nekima ali ne i svima” i zna da se taj princip jučer odnosio na koncerte, javne usluge, putovanja, sport, razonodu, a sutra, zato jer je postao princip okvira, i na privatnu imovinu, zdravlje i obitelj. Stvarna većina jasno prepoznaje Covid potvrde kao instrument jačanja moći onih na vlasti, razaznaje parole o nužnosti očuvanja institucija i radnih mjesta kao propagandu. Jasno vidi da su to jaki alati stvaranja vjerničkog ili ideološki ustrojenog podaničkog društva kojeg poznajemo po nazivu “novonormalno“.

Ali, iako stvarna većina to sve jasno vidi i zna, ona ipak, kao i mali Mujo ide tud’ kud’ i svi. Slijedi malu pokazanu većinu zato jer se baš ona u postojećem okviru dobro snalazi.

Isti onaj moj prijatelj takvo ljudsko postupanje naziva “drkomaženjem“.

Drkomaženje ima osobinu da je jako zarazno i genetski nasljedno. Rađaju se nove generacija tuljana drkomaza: “budi dobar, plivaj u bazenu, hop, hop, nasmiješi se za fotku, dobit ćeš doručak i nema problema”.


To da “baš svi” navijači nekog kluba moraju imati QR kod da mogu na stadion znači da ga mora imati i mali Mujo, pa onda još manji Mujo, čak i Mujica, sin najmanjega Muje.

To znači da svaki Mujo mora imati neki QR certifikat da je zdrav, jer pretpostavka je da je svaki Mujo “po defaultu” bez certifikata bolestan. Zato mu certifkat treba pomoći da “ozdravi“, da mu se ne dogodi na stadionu isto što i onim Kinezima koji su ničice padali na ulicama.

I tako se došlo na ideju da ga se kao bolesnog čovjeka “reprogramira” u zdravog čovjeka. A onda je najbolje da mu se pomogne tako, da ga se po njegovoj želji preprogramira u tuljana.

Logično, a sve što je čovjeku logično to je i normalno, zar ne?

Ipak, nekima to baš i nije normalno, jer im nije logično da su “po defaultu” bolesni dok netko ne utvrdi da su zdravi. Jednostavno, ne kuže logiku. Ne mogu razumjeti dobrobiti okivira u kojem bi svaki mali Mujo išao tud’ kud’ i svi jer to bi značilo i to da svi idu kud’ i svaki mali Mujo, pa bi tako svi išli tud’ kud’ i svi.

Ti neinteligentni ravnozemljaši, antivakseri i slični to ne žele samo zato što tamo ide mali Mujo iako tamo idu i svi. Možda oni, iako neinteligentni, intuitivno razumiju da u prirodi, nema toliko velikog prostora gdje bi svi mogli stati.

Bukvalno, nema takvog zoološkog vrta koji bi mogao primiti sve živuće tuljane na svijetu. Jednostavno, postoje prirodna ograničenja i zakoni prostora. Osim toga, priroda je “skup originala” i ništa živo nije nikad nije identično jedno drugome.

Zato se kaže: “samo je jedna Fata”.

Smisao života svakog malog Muje je uživati u Fatinim malim kućnim čarolijama, to je u šali rečeno, ali znate kako se kaže: “u svakoj šali ima i istine”.

I eto velikih problema, jer samo je jedna Fata pa je za svakog Muju najvažnije pitanje postalo “gdje je uistinu ta Fata“. Problem je i taj što kod Fate, u krevetu, dnevnoj sobi ili blagovaonici, isto kao i u ZOO, zbog zakona prostora nema dovoljno mjesta za svakog malog Muju pa je važno što prije tamo doći.

Na kraju, ako je svaki Mujo jedan te isti kopirani mali Mujo, onda ne vrijedi “samo je jedan Mujo” pa ih Fata može mijenjati k’o čarape, može ih, jednog po jednog, žrtvovati kao pijune na šahovskoj ploči.


Zaista, u protekle dvije godine smo vidjeli da tamo neka Fata ima svoje pijune, koji imaju svoje pijune, a koji znaju određene konje koji poznaju prave lovce.

Po svemu što smo doživjeli čak i slijepac može vidjeti da je u tijeku epikrize hrvatski okvir bio samo jedna lokalna kopija globalnog okvira u kojem se stvarna većina ponašala po “istom principu” koji radi po “istim pravilima“. Svaki mali Mujo kopirao malog Muju koji ide tamo kud’ i svaki mali Mujo.

Epikriza je za svakog “našeg Fatinog pijuna” bila idealna nova prilika da stvori nove neprilike. To se lijepo uklopilo u principe Hrvatskog okvira, društva gdje se ljudi godinama učlanjuju u pijune zato da bi upoznali konje koji poznaju prave lovce u službi, neke daleke, nedosanjane kraljice Fate koja nam samo ironično kroz medije poručuje: “ako ti Mujo, tuljane jedan, nemaš za kruh onda jedi kolače, bolje išta nego ništa”.

I što je tu sada novo-normalno, pa to je u Hrvatskoj oduvijek isto-normalno, nije nama za tako nešto trebala epidemija.

Naravno, nije trebala nama ali je zato trebala Fati.

Fata k’o svaka Fata želi za sebe odabrati “svoga Muju”. To ne može ako se jedan Mujo ne razlikuje od drugog Muje. Pa što će Fati tamo neki drkomaz. Ona hoće za sebe pravog muškarčinu?

I Zato se Fata okrenula znanosti. Iz iskustva je znala da će svaki tuljan, pa i mali Mujo više vjerovati u njene “znanstvene kućne čarolije” nego u vlastitu logiku.

O tome u slijedećoj objavi. Vaš Galvanizator.


U SERIJALU “EPIKRIZA”

P.S.

Dragi svi, napisao sam svoje dvije prve knjige koje još nisu u potpunosti dovršene. Bio bih sretan i zahvalan ako ih želite pročitati i dati mi pokoji koristan savjet i kritiku.

Ako želite kliknite na preuzmi za preusmjerenje na stranicu za preuzimanje knjiga

Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s