Oduvijek, u pitanju je samo to što jedni čine drugima i zašto to čine.
I to što drugi čine kad im ovi to čine.
Nekom tuljanu u zoološkom vrtu ne treba novac. On fino jede, svi mu svi, dodatno ga hrane, čak ga i slikaju za Instagram, ne lijepe mu nikakav QR kod i ne prate ga na google mapama kad pliva u bazenu.
I onda netko, neki čovjek, kad to vidi, uistinu poželi živjeti kao taj tuljan. Ljudi moji, pa je li to moguće?
Naravno Mladene da “nije” jer čovjek nije uistinu tuljan, on je po prirodi biće drugačije svijesti i njegova svrha nije tuljanova svrha. Čovjek je, jednostavno, drugačije svjestan stvarnosti, između ostaloga, svjestan je i postojanja i značaja svoje inteligencije i zbog toga njegov život nije i nikada ne može biti kao život jednog tuljana.
Pa kad promatramo prošlo vrijeme epi-krize postavlja se pitanje zar nije logično da bi se čovjek trebao “boriti kao lav” za to da se bocne da ne bude bolestan, a ne “čekati kao tuljam” da ga bocnu pa da dobije nekakav QR kod da je zdrav pa da može u Sloveniju na skijanje? Bilo bi logično da se bori za svoje zdravlje ali je ipak, u najvećoj mjeri svud u svijetu čekao na svoj red i to željno dočekao. Čak više puta.
Pitanje je u čemu je kvaka.
Za početak, zakoni prirode i energije jasni, ne postoji perpetum mobile prve vrste, drugim riječima, ne može se dobivati ako se nešto od sebe ne daje. Bukvalno, ako ne radiš nema ni plaće. To je prirodno tako, dakle to je realnost života.
A ipak puno Hrvata misli da trebaju i moraju “dobiti” nešto od nekoga jer samo zato što postoje to i zaslužuju i ne moraju ništa davati. To je naravno iluzija, jer, dobivati od nekoga nešto znači da ti taj netko drugi daje to nešto po svojoj volji, odnosno kad hoće hoće kad neće neće. Pa je pitanje što su svi ljudi dali zauzvrat da bi neki dobili svoje željno čekane bocke.
Zar samo neke “velike novce” kako većina ljudi misli?
Ja ne mislim tako. Ali znam da ljudi jednostavno vole živjeti u iluziji,
Jedan moj prijatelj, takve ljude koji se mogu pronaći svuda uokolo naziva tuljanima, jednostavno zato što su oni u istoj životnoj situaciji kao i onaj tuljan u zoološkom vrtu jer što kad vlasnik ZOO-a odluči umjesto “išta” dati tuljanu “ništa” za jelo? Ili odluči da mu u jelo stavi malo otrova za tuljane?
Taj tuljan može samo reći sam sebi: “koji sam ja tuljan”.
Stvarnost je takva da biti zaista tuljan znači slobodno plivati po oceanima i raditi ono što inače po svom bitku i radi tuljan. Isto kao i vuk, medvjed, zec, lisica, jarebica. I da nije čovjek tako bi mogao živjeti i čovjek. Ali baš zato što je čovjek to ne ide baš tako. Možete li zamisliti, umjesto “čovjek je čovjeku vuk”, izreku “vuk je vuku čovjek”? Ja ne mogu.
Sjetimo se, još nedavno su, ja ću ih nazvati “neki“, tvrdili da nam proglašena epidemija pruža prilike za boljitak i da to treba iskoristiti jer je to bila baš ta iskra koja nam je nužno trebala. Ali, zašto baš tada, pa svi mi razumijemo da prilika za boljitak postoji uvijek, svaki dan i svaki trenutak. A iskorištavanje neke ukazane prilike je uvijek vezano je uz stvarno djelovanje, a ne uz propagiranu iluziju političke bajke tih “nekih”.
Nije to laprdanje tipa: “trebali bi, mogli bi, bilo bi dobro za sve“. Stvar je u u “tko, što, kada, s čim“, tj. “kako“. A to je onda i pitanje “stanja” ili kakvi smo, odnosno s čim krećemo u budućnost od sadašnjeg trenutka vremena i prostora.
Ide, ne ide, hoćeš, nećeš, sve u Svemiru je pitanje energije.
Naši fizičari kažu da je ukupna energija zbroj energije potencijala i energije gibanja tj. rada, odnosno potencijal je taj koji definira “što možemo“, a gibanje je djelovanje, odnosno primjena sile da to i “ostvarimo“.
Ali, kako po zakonima prirode uvijek postoji otpor nekom gibanju tako ništa ne ide bez borbe u kojoj, na kraju, pobjeđuje onaj koji primjeni veću silu od drugoga.
Može se to nazvati principom života i rada u uokvirenom Svemiru kakvog opažamo. Baš kako je narod mudro ustvrdio: “tko jači taj kači”, a otud i svjesna izreka: “sila Boga ne moli”. Tako se ljudi, baš kao i sve što je živo, svakodnevno za nešto i protiv nekoga ili nečega bore, i kad je sve super i kad je kriza i kad nema para i kad ima deviza, svatko na svoj način i s onime što ima.
Borbenost je zato, po definiciji, urođena prirodna biološka osobina svega živoga, pa i čovjeka kao živog bića.
Samo što se čovjek malo razlikuje od drugih. Tako psiholozi tvrde da čovjek kao biće ima nagon, koji je, za razliku od životinjskog instinkta podložan volji i zato se može zatomiti. Hoće reći da životinje stvari čine isključivo instinktivno za razliku od čovjeka koji ih čini voljno nagonski.
Na primjer, tuljan će se, kad osjeti na svom krznu da je slabiji instinktivno povući iz borbe, a čovjek će o tome ipak prije “razmisliti”. Tako znanstvenici kažu da je čovjek svjesniji stvarnosti od tuljana jer on može razumom procjenjivati buduće ishode neke borbe po sebe.
Na primjer, čovjek može, i to unaprijed, logikom uma zaključiti: “neću se tući“. Čak i kad procijeni da to znači veću štetu nego korist po njega. To je odlika samo ljudske svijesti ili svjesnosti. I baš ta svijest je zaslužna, što su vremenom, ljudi stvorili organizacije ili hijerarhije moći koje definiraju odnose među njima.
To dovodi do toga da su ljudi uistinu svjesni svoga utjecaja na stvarnost. Stvarnost je pojam za ono što u nekom trenutku “je“, samo što ona, u vremenu i prostoru, svaki trenutak drugačije “izgleda“. To je zato jer se svaki trenutak događa neka borba koja rezultira promjenom stanja.
Dakle, posljedica koja ima svoj uzrok je uzrok nove posljedice. Panta rei ili sve teče. Ništa ne stoji već se sve giba i zato što se giba postoji život. A kako čovjek vidi samo malo oko sebe, on razumije da njegova stvarnost nije stvarna stvarnost već samo ona kakvu je baš on u nekom trenutku “opaža“.
Prirodno, sasvim je normalno da danas čovjeku stvarnost puno drugačije izgleda nego prije dvije godine, kao što je sve izgledalo drugačije normalno prije dvije godine nego prije tri godine. U stvarnosti vidimo da se danas neki odjednom jače bore za ustavne slobode protiv represije vlasti, pitanje svijesti je “zašto“. Sindikalci jače dižu glas protiv liberalnih ekonomskih ideja, razni stožeri se snažno bore protiv nevidljivog neprijatelja, a vlastodršci se jače bore za mir u svijetu ratovanjem i uvođenjem sankcija jedni drugima, itd i pitanje je zašto.
Što je uzrok toj posljedici? Jer, svi su oni vidjeli nekakvu “priliku” i mogućnost da se nekako s nečim i protiv nečega bore. I što je stvarni rezultata. Jesmo li, nakon svih tih borbi, nakon svega što smo prošli, na taj način koristeći prilike došli ka boljitku društva?
Ono što vidimo u stvarnosti je rezultat stvarnog djelovanja u prošlosti. Popustile su sveprisutne epi-mjere i za sobom ostavile pustoš, inflaciju i nesigurnost. Mi smo tu gdje jesmo, isto kao što su tu i ti “neki”? To nije iluzija, fikcija, to je stvarnost.
Ako malo bolje pogledamo, u suštini, svakom čovjeku je “normalno” sve što mu je u stvarnosti logično. Ali ako još malo bolje pogledamo, nešto što je u stvarnosti nelogično čovjeku se može, pomoću iluzije, činiti logično. Nešto jednom normalo nenormalno mu se može činiti novo normalno.
Zato se stvarnost definira kao nešto takvo kakvo nam se uistinu čini.
Samo što logično nije isto što i istinito. Stvarnost se zaista ne može negirati jer ona u nekom trenutku takva “je” a istina kao pojam za viđenje stvarnosti dolazi kao rezultat logike i ovisi o tome vidimo li ono što “je” kao “je” ili kao “nije“. Kako stvarnost ima karakteristiku da se ne može do kraja opaziti mi ljudi možemo i dalje laprdati o tome što se nama čini da “je” ili “nije” i tako stvarati nove iluzije.
Na primjer, u prošlosti smo mogli čitati laprdanja kako su se razne borbene udruge i sektori , što privatni što javni, a ponešto i tajni borili za nešto i protiv nekoga ili nečega. Ali to je uistinu samo naša iluzija. U stvarnosti ni udruge ni institucije nisu živa bića, nemaju kinetičku energiju da se mogu uistinu boriti.
To su samo naše fiktivne teze i pomoćne metafore u izričaju. Postoje i druge iluzije i fikcije pa smo tako mogli pročitati kako je neka udruga zahtijevala od neke institucije nešto, te kako je neka institucija to odlučno odbila. I sad će doći udruga i zavrnuti vratom toj instituciji. Mo’š mislit, pa kako će nešto što nazivamo institucija to učiniti?
Za razliku od te fikcije, u stvarnosti zaista postoji borba između nekih pojedinaca koji su se na različite načine i u različite skupine organizirali da bi se lakše borili za svoje interese. Pojedincima u institucijama je osnovni posao i zadatak da odlučuju o tome kako nekome nešto nečije dati, npr. neku potporu ili neki poticaj.
Psim toga, iluzija je da su oni tu da bi udovoljavali nečijim zahtjevima a stvarnost je da su oni na vlasti jer iluzorno je i pomisliti da su tu da služe nekome. Vladati i služiti je čista logička kontradikcija, osim ako netko ima logičku iluziju da čovjek može služiti drugome vladajući nad njime.
Zato ja takve “borbe” zovem metaforičkim borbama. Ova metaforična iluzorna borba u tijeku epi-krize je tako bila borba za to tko će sebi uzeti ono što je “naše“, a kako je to onda “nečije” valjda je onda i “njihovo” jer su i oni “naši”. U stvarnosti “moje je moje“, “tvoje je tvoje” a “njegovo je njegovo“, jer ako nije onda je “ničije” i ne može biti “nečije“.
Isto tako, iluzija je da su se borili “jedni protiv drugih“, stvarnost je da su se borili da “dobiju” što više onoga što je drugima “uzeto“.
Eto, tako su naši borci vidjeli priliku za boljitak. I samo je trebalo stvoriti novu iluziju boljitka pa su sukobljeni, pronašli jednu fiktivnu zajedničku točku interesa kojeg zovu borba za “očuvanje postojećih radnih mjesta”.
Naravno i to je metafora u izričaju jer su ta radna mjesta su samo dijelovi postojećih organizacijskih oblika, kako bi Capak rekao, dijelovi postojećeg “okvira”. I svi su zaista zdušno čuvali postojeći okvir pod svaku cijenu. Čuvanje se svodilo na proračunavanja kako uzeti za sebe ono što stoji na zajedničkom pladnju, odnosno novce iz tzv. “državnog proračuna”.
Tako su usuglasili i “mjere spasa od mjera spasa” po kojima je ugrožen konobar “dobio” mjesečno, 4000 kn iz proračuna, radio on ili ne radio, a istim tim mjerama ugroženom birokratu je ostala puna plaća iz proračuna. Isto tako radio on ili ne radio. I tako ispada da je uistinu svejedno radimo li ili ne, već je važno dobivamo li ili ne. Dok dobivamo koga briga za sutra, za inflaciju, energiju, plin.
Naravno radi se o principu samog okvira a davanje i dobivanje su samo nijanse činjenja unutar tog principa okvira. Principijelno vrijedi “Princip je isti ostalo su sve nijanse“.
I kad imamo takav okvir, što je onda “bolja prilika” za Hrvate u ovakvom okviru: “raditi ili ne raditi“? Što je od tog dvoje bolje da jednom Hrvatu bude bolje? Zna se. Naše iluzije i fikcije nam služe kao alat za nijekanje i prikrivanje stvarne stvarnosti.
Ali, imamo mali problem. Ako nešto što zovemo prilika koja uzrokuje nepriliku onda to nije prilika već ustvari neprilika, a iskorištavanje neprilike je uzrok nove neprilike.
Tako se, na primjer, tijekom protekle metaforičke borbe “rodilo” još više udruga i sektora i još više udrugaša i sektoraša unutar istog okvira i stvorena je još veću neprilika. Povećanje broja novih potrošača unutar nekog “okvira za potrošiti”, fizikalno znači i povećanje ukupne entropije sustava, odnosno veću potrošnju energije na samog sebe.
Ako baš hoćete, trebati će još više proračunskog novca za samoodržanje okvira i ako baš hoćete morat će ga biti, jer se moramo održati i to radili mi ili ne radili. Radili nismo a trošili jesmo, a da bi mogli trošiti ono što nismo stvorili netko je morao naštancati lovu za sve te naše raznorazne potrebe.
Sve je to lijepo posloženo u principima okvira, ako vam je draže, možete to nazvati matricom u kojoj se na kraju “sve vraća jer sve se plaća”.
Zaista, borba, kriza, epidemija, rat, sve to je nekom rat, a nekome brat. Mi znamo kome je što jer znamo i zašto i kako. I dalje možemo iluzorno očekivati da se to može promijeniti metaforama, ali u stvarnosti usprkos tome mi u tim svojim tuljan-iluzijama živimo.
Htjeli ne htjeli, ljudi se moraju kroz život boriti iz raznih razloga, od toga da se bore za stvari potrebne da žive, pa sve do toga da se bore za stvari jer ih “baš žele” iako im uistinu nisu potrebne što se naziva luksuz.
Da bi došli do toga moraju nekako “moći to” ili imati potencijal kako često kažemo. Potencijalna energija je, po definiciji, energija položaja i zato u stvorenima ljudskim hijerarhijama viši položaj u hijerarhiji moći pruža veći potencijal i zbog toga hijerarhijski položaj u društvu određuje prava i moći.
Stvar je u “više moći nešto učiniti“. Ja to nazivam načelom potencijala u borbi.
Naime, svaka razmjena energije je rezultat neke borbe, a stvari i bića su samo nekakav oblik energije.
I zato, energija u bilo kojem obliku je korisna ali samo onda ako je se može iskoristiti. Pa mnogi postavljaju pitanje: “zašto trošiti i gubiti energiju boreći se za nešto tako beskorisno kao što je luksuz”.
Na primjer, što će Mirku skupi trkaći automobil koji je stalno parkiran pred praznom garažom vile od 2000 m kvadratnih površine u kojoj živi sam sa svojom nevjenčanom suprugom? Pitaju se, a ipak, svi koji “to mogu” upravo “to i čine”.
Jer baš u tom grmu leži zec, ljudi su ljudi. Vidite, samo među ljudima, svrha luksuza je “imati ga” za “pokazati ga drugima“.
Razlog je jednostavan, a poruka jasna: „neka znaju tko sam ja i što sve imam, pa nek’ si misle što ja onda sve mogu ako hoću”.
Za razliku od životinja, kad se ljudi bore oni procjenjuju svoje i protivnikove mogućnosti i kalkuliraju mogući ishod. I obično, ako “procijene” veći potencijal kod protivnika, na primjer “što on sve ima” ili vide da “on odlučuje o svemu” zaključuju da nema svrhe boriti se i odustaju od borbe za sebe. U tom trenutku iluzije misle da rade ispravnu stvar za sebe, iako su itekako svjesni da stalnim odustajanjem postaju sve nemoćniji jer imaju sve manje energije za neku buduću borbu. U stvarnosti svjesni su i da će se zbog ugroženosti svoje egzistencije, jednom morati odlučiti boriti bez obzira na procjenu i da, kad se to dogodi, neće imati dovoljno potencijala, a onda niti moći za tako nešto.
Svi su ljudi toga itekako svjesni, pa čak i Hrvati.
I zato se može postaviti pitanje zašto se većina Hrvata u protekle dvije godine složila sa uvođenjem logike besmisla u njihove živote. Ako su procijenili da nema svrhe boriti se protiv “moćne države” pogrešno su procijenili.
Pa kako se nešto što nazivamo “država” uopće može boriti. Ili, kako, po definiciji, “neživi” virus uopće može skakati, ulaziti u domove starijih i napadati čovjeka? Odakle nečemu neživom kinetička energija? Zaista, uskoro ćemo morati dobro paziti da neki kamen na cesti sam od sebe ne odskoči i pogodi nas u našu glavuču.
Da se vratim na temu.
Načelo potencijala je oduvijek jednostavan svakodnevni taktički pristup borbi kod svih ljudi jer to je jednostavno “u genima” svakoga čovjeka.
Objasnit ću. Potencijal zaista određuje kolika sila se može koristiti u borbi. A tko više pobjeđuje on, kako se kaže, postaje potentniji pa onda može primijeniti još veću silu da bi opet pobijedio i sebi priskrbio još više moći.
Tako se odnosi među ljudima mijenjaju, moćni postaju još moćniji a nemoćni još nemoćniji. Na primjer, baš zbog načela potencijala, stožerašima je bilo jako važno svakodnevno ukazivanje na dalekovidnici, zato da ljudi, a i oni sami vide što sve mogu, i što bi, potencijalno, još više mogli.
Razlog je taj da ne bi ljudi ni pomislili da oni nešto mogu, kako se kaže: “da im ne bi nešto drugačije palo na pamet”. I zaista, u borbi, najbolje je da je otpor što manji ili da ga, po mogućnosti, uopće nema, odnosno najbolje da protivnik voljno odustane.
Tako se troši manje a dobiva više i tako se postaje sve moćniji i naravno, to dovodi do glavnog mota vladanja gdje potentan i moćan nemoćnijem poručuje: “bolje ti je išta nego ništa”.
To je osnovni moto nadmoći jednog čovjeka nad drugim. I to zaista nema veze s virusom i bolestima.
Nije virus donosio mjere spasa, inflaciju i iluzorne procjene. I tako sve više i više, vremenom, mic po mic, došlo je neko novo vrijeme. Ljudi su, kroz vrijeme, taktizirajući po principu “bolje išta nego ništa” svatko ponaosob sami stvorili tzv. “novu normalnost“. Prava mjera te normalnosti je stanje gdje svega 1% posjeduju stvarnu moć nad onih 99% koji posjeduju stvarnu nemoć za borbu u odnosu na prvih 1%.
Na kraju, kako je to “sada normalno” a to znači većini “logično“, princip će se održati a činjenje nastaviti i sutra i prekosutra, pravocrtno u budućnost. Igra među ljudima se nastavlja po istom principu.
Po principu identičnom pokeru.
Kao i u životu i u pokeru pokeraš mora imati neke žetone za ulaganje inače ništa od igre za stolom.
Svaki krug igre je stvar procjene situacije za stolom, a onda i taktike ulaganja svojih žetona. Čovjek ne mora uistinu odigrati niti jedan krug odnosno može u svakom krugu odustati, ali zato u svakom krugu igre mora dio od sebe uložiti.
To ipak znači da nekad mora i pobijediti inače stalno gubi dok ne “ode mast u propast“.
Neki pokeraši ulažu samo kad procijene da će pobijediti, neki se nadaju da po zakonu vjerojatnosti moraju nekad i pobijediti ili se jednostavno uzdaju se u sudbinu i sreću. Tako je i u životu, sve je to jedna velika kockarnica. Sve za čini za neku dobit, a kako se kaže: “tko ne riskira, taj ne profitira”.
Naravno, kad bi čovjek mogao uvijek procijeniti ishode onda rizik kao pojam ne bi ni postojao. Ali postoji zato što to, kako pokeraš procjenjuje stvarnu moć protivnika ne mora biti zaista stvarno.
Vidjeti samo dio karata protivnika njemu omogućuje taktiziranje i zato on uvijek može riskirati čak i namjerno blefirati. Isto kao u stvarnom životu kad nosi “Roleks” koji izgleda k’o pravi ili kad oko vrata pokazuje “pozlaćeni” lanac ili se diči posjetnicom na kojoj piše “glavni izvršni direktor” uprave vodovoda.
Luksuziranje u životu ili blefiranje u pokeru predstavlja samo jedan taktički potez u nekom trenutku, ali, na kraju svi pokeraši, što god radili ili ne radili, nekad pobijede ali više puta izgube.
Jedino vlasnik kockarnice nikad ne gubi jer on uzima sebi dio i od onih koji gube i od onih koji pobjeđuju. Nije mu uopće važno tko pobjeđuje a tko gubi sve dok god se poker igra baš u njegovoj kockarnici, u njegovom toru pod njegovim budnim okom. Njegov potencijal i moć ne ovise o sreći ili o tome kakve će mu karte pasti s neba već on ima moć zato što je prilagodio okvir ili matricu za sebe na način da je postavio pravila igre u kojoj nikad ne gubi.
Sigurno u tu poziciju ili na taj viši položaj nije došao misleći kako “nikad nije bilo da nekako nije bilo i da nikad neće biti da nekako neće biti”. Nije postao “neovisni” vlasnik kockarnice pod novo normalnim načelom “bolje išta nego ništa“.
Tako nećete ni vi ni ja niti itko drugi doći u tu poziciju na taj način. Naime, mora se nekako “moći otvoriti” kockarnica a to se neće dogoditi zato jer slažemo rubikove kocke dok ona sama ne nastane.
Vidite, to nije stvar taktike već cilja i očigledno je vlasnikova životna strategija ponešto drugačija.
Očito, među ljudima postoji razlika u strateškom pristupu životnoj borbi. Strategija je glavna poluga konačnog ishoda svake borbe. Strategija se “gradi” da se ostvari konačan cilj. Na primjer, pokeraš može taktizirati odustajanjem, ali to odustajanje ne može biti njegov strateški cilj jer on sigurno ne igra zato da gubi jer bi to značilo da je njegov cilj “gubiti dok sve ne izgubi”.
Kod strategije logika procjene nije jedina i najvažnija stvar. Svi ljudi, osim logike i razuma, rođenjem posjeduju i nešto što zovemo intuicija. Intuicija je uz instinkt i nagon, važna bogomdana osobina. Na primjer, pobjeda blefiranjem se događa zbog intuicije a ne zbog razumske kalkulacije.
Ali baš zato što i protivnik ima intuiciju blefiranje nije i ne može biti strateški pristup. Pa nije dobar pokeraš obični tuljan pa da stalno blefira dok ostali razumom ili intuitivno ne shvate da on stalno blefira, zar ne?
Kažu neki da položaj, odnosno potencijal, danas ne ovisi samo o mogućnostima dobivenim rođenjem već i u razvijenim vještinama i stečenom znanju, odnosno razumijevanju stvarnosti kroz vrijeme.
I samo neki, rođenjem siromašni, se uistinu i bore i ne odustaju, pa usprkos malom početnom potencijalu, ipak “uspiju“. Pa im se prišije etiketa da su se bolje snašli u životu.
Dakle, snalaženje je u osnovi definicija ljudske inteligencije. Svi se ljudi, ovisno o tome koliko su vješti, što razumiju i koliko su inteligentni dobro ili loše snalaze u postojećem okviru tj. matrici. Neki će odustati od borbe u jednom okviru, pokušati izaći iz njega i pronaći neki drugi, za sebe bolji okvir.
U današnjem novo normalnom svijetu “državnih okvira” to znači, ili će se ljudi snalaziti u postojećim zakonima ili otići u trbuhom za kruhom, ako postoji tako nešto. Samo će neki “zakone postojećeg okvira” pokušavati prilagođavati sebi. A jedini način da bi to “mogli” je taj da strateškim pristupom “steknu moć“. Danas se to čini ili kroz potencijal novca ili kroz politiku odnosno društvenu hijerarhijsku vladanja. Naravno jedno potpomaže drugo.
I što je onda “bolja strategija” za Hrvate u ovakvom okviru, “učlaniti se” ili “ne učlaniti se“? Ako se taktizirajući “učlane” nešto mogu i “dobiti“, a ako se ne učlane moraju se “snalaziti” odnosno boriti a za to je potrebno i puno više kilograma mozga. I u tom slučaju, kukanje nad sudbinom, bilo doma, na TV, u birtiji ili na facebooku uistinu ne pomaže.
Strateški pristup i fokus na ciljeve je posebno važan za one kojima samim rođenjem pripadne mali egzistencijalni potencijal. Siromašan čovjek prvi želi izaći iz okvira gdje baš on mora biti siromašan. I potrebno je puno energije da se uspije.
A odakle toliko energije ako se se stalno odustaje ili kima glavom? Svi to razumiju, čak i Hrvati, zar ne?
Pa da vidimo što zaista vidimo u stvarnosti. Vidimo da je većini Hrvata u hrvatskom okviru uistinu draže učlanjivanje i žetoniranje.
Očigledno da Hrvati, bez puno propitkivanja, vjeruju da je politička moć najveća moguća moć među ljudima. Logično, kao posljedica takve vjere, u Hrvatskoj cvate uhljebništvo.
Švicarcima je nasuprot toga bliža ekonomija i stvaranje, zato oni ne vide najveći potencijal u metaforama, vladanju, vladi i institucijama. U njihovom se okviru, za razliku od Hrvatske, često događaju referendumi. To su instituti preko kojih “obični Švicarci”, prilagođavaju okvir sebi.
Hrvati se oduvijek prilagođavaju okviru i zato Hrvatska nikad neće biti ni približno mala Švicarska.
Jednostavno, većina Hrvata uistinu ne želi prilagođavati postojeći okvir već će svakodnevno taktizirati u nijansama postojećeg principa. Ako treba Hrvati će bespogovorno vjerovati u TV znanost iako u to uopće ne vjeruje ali zato vidi neki svoj interes u postojećem okviru. Pa čak i ako božji zakoni tog okvira znače stvaranja sve veće moći drugih na uštrb njega samoga.
I na kraju će se tješiti kako to čini baš zbog toga što je on “dobar čovjek” za razliku od svoga “zločestog susjeda“. Ako treba izabrat će i “zločestog vođu” koji će radije kazniti zločestog susjeda nego nagraditi njegovu dobrotu.
I tako i on i susjed i njihova djeca i unuci imaju sve manje. I to se dobro vidi kao princip života, zar ne?
Ali, na sreću, ta, kako je nazivam, “pokazna većina” sebi-dobrih ljudi nije i stvarna većina.
Na primjer, stvarna većina jasno vidi da je ova epi-kriza iznjedrila još veće moći jednih na uštrb drugih kroz stožerove mjere nabave, zabrane, oduzimanja mogućnosti po principu “nekima ali ne i svima”.
Isto tako jasno vidi da se taj princip jučer odnosio na koncerte, javne usluge, putovanja, sport, razonodu, a sutra, zato jer je postao princip okvira, i na privatnu imovinu, zdravlje i obitelj. Stvarna većina jasno prepoznaje Covid potvrde kao instrument jačanja moći onih na vlasti i razaznaje parole o nužnosti očuvanja institucija i radnih mjesta kao propagandu.
Jasno vidi da su to sve jaki alati stvaranja vjerničkog ili ideološki ustrojenog podaničkog društva kojeg poznajemo po nazivu “novonormalno“.
Pa se postavlja pitanje, u čemu je onda problem? Ustvari, ima li uopće nekih problema? Zašto svi po birtijama i na poslu kukaju i kmeče?
Jednostavno je, ta stvarna većina iluzorno slijedi tu malu pokazanu većinu baš zato jer vidi da se baš ona u postojećem okviru najbolje snalazi. Iako stvarna većina to sve jasno vidi , ona ipak, kao i mali Mujo ide tud’ kud’ i svi.
Isti onaj moj prijatelj koji ljude naziva tuljanima takvo ljudsko postupanje naziva “drkomaženjem“.
Drkomaženje ima osobinu da je jako zarazno i genetski nasljedno pa se rađaju nove generacija tuljana drkomaza koji žive po načelu: “budi dobar, plivaj u bazenu, hop, hop, nasmiješi se za fotku, dobit ćeš doručak i nema problema”.
U iluziji takve “dobre stvarnosti” je najlakše i najbolje živjeti.
Ali, je li i logično? Na primjer, to da “baš svi” navijači nekog kluba moraju imati QR kod da mogu na stadion. To znači da ga mora imati i mali Mujo, pa onda još manji Mujo, čak i Mujica, sin najmanjega Muje. Odnosno svaki Mujo mora imati neki QR certifikat da je zdrav što znači da je pretpostavka da je svaki Mujo “po defaultu” bez certifikata bolestan. Vjerujete li da će mu baš taj certifkat pomoći da “bude zdrav” i da mu se na stadionu ne dogodi isto što i onim Kinezima koji su početkom epi-krize ničice padali mrtvi po ulicama.
Dobročinitelji su došli na na ideju da baš svakog “po defaultu” bolesnog čovjeka “reprogramiraju” u zdravog čovjeka. Logično, najbolje da mu se pomogne tako, da ga se preprogramira u tuljana jer on uistinu baš to i želi. Hvalevrijedno i logično pa baš zato što je logično to je i normalno, zar ne?
I čemu onda otpor? Kako nekima to nije normalno iako je novo, napredno i hvalevrijedno.
Oni jednostavno, ne kuže takvu novu logiku. Nije im logično da su “po defaultu” bolesni dok netko ne utvrdi da su zdravi. Usput, takvi kakvi jesu, ne mogu razumjeti dobrobiti okivira u kojem bi svaki mali Mujo išao tud’ kud’ i svi jer to bi značilo i to da svi idu kud’ i svaki mali Mujo, pa bi tako svi išli tud’ kud’ i svi. Možda oni, iako neinteligentni, intuitivno razumiju da u prirodi, na tu jednu točku u prostoru ne mogu svi stati.
Nema takvog zoološkog vrta koji bi mogao primiti sve živuće tuljane na svijetu. Jednostavno, postoje prirodna ograničenja i zakoni prostora.
Osim toga, priroda je “skup originala” i ništa živo nije nikad nije identično jedno drugome pa vjerojatno misle kako je glupo reprogramirati svakoga čovjeka da bude isti kao i mali Mujo samo zato da bi išao kud’ i svi pa bi tako svi išli kud’ i on.
I na kraju, znate kako se kaže: “samo je jedna Fata”.
Smisao života svakog malog Muje je uživati u Fatinim malim kućnim čarolijama. Pa je za svakog Muju najvažnije pitanje postalo “gdje je uistinu Fata“. To je u šali rečeno, ali znate kako se kaže: “u svakoj šali ima i istine”.
A onda, problem je i taj što kod Fate, u krevetu, dnevnoj sobi ili blagovaonici, isto kao i u ZOO, zbog zakona prostora nema dovoljno mjesta za svakog malog Muju. I još, ako je svaki Mujo jedan te isti mali Mujo, onda ne vrijedi “samo je jedan Mujo”.
Fata ih onda može mijenjati k’o čarape, jednog po jednog, može ih svakodnevno žrtvovati kao pijune na šahovskoj ploči. I zaista, u protekle dvije godine smo vidjeli da tamo neka Fata ima svoje pijune, koji imaju svoje pijune, a koji znaju određene konje koji poznaju prave lovce.
Po svemu što smo doživjeli čak i slijepac može vidjeti da je u tijeku epi-krize hrvatski okvir bio samo jedna lokalna kopija globalnog okvira u kojem se stvarna većina ponašala po “istom principu” koji radi po “istim pravilima“. Svaki mali Mujo kopirao je drugog malog Muju koji ide tamo kud’ i svaki mali Mujo.
I sve to se lijepo uklopilo u standardne principe Hrvatskog okvira, društva gdje se ljudi godinama učlanjuju u pijune zato da bi upoznali konje koji poznaju prave lovce u službi, neke daleke, nedosanjane kraljice Fate koja nam samo ironično kroz medije poručuje: “ako ti Mujo, tuljane jedan, nemaš za kruh onda jedi kolače, bolje išta nego ništa“.
To je u Hrvatskoj oduvijek isto normalno.
Epi-kriza je samo za svakog našeg Fatinog pijuna bila idealna nova prilika da stvori nove neprilike.
Naravno, epidemija zaista nije niti trebala nama Hrvatima, ali je zato trebala Fati. Jer, Fata k’o svaka Fata želi za sebe “svoga Muju”. Ne može ga odabrati ako se jedan Mujo ne razlikuje od drugog Muje.
Što će Fati neki drkomaz, ona se hoće skrasiti uz pravog muškarčinu? I zato se Fata okrenula znanosti jer je iz iskustva znala da će svaki tuljan, pa i mali Mujo više vjerovati u njene “znanstvene kućne čarolije” nego u vlastitu logiku.
Čarolija se sastoji u strategiji: “neka svaki mali Mujo trči za mnom k’o za tramvajem pa će tamo gdje treba i stići”.
O tome kako joj je to i zašto uz tolike tuljane drkomaze uspije u slijedećoj objavi.
Vaš Galvanizator.
U SERIJALU “EPIKRIZA”
- #1 VELIKI RESET PRAZNOGLAVIH
Svjedoci smo. Razni znanstvenici, ekonomisti, poduzetnici, umjetnici, stručnjaci i drugi, izražavaju svoja mišljenja o, kako kažu, “novoj normalnosti“. Ipak, stvarnost […] - #2 DRKOMAŽENJE
Oduvijek, u pitanju je samo to što jedni čine drugima i zašto to čine. I to što drugi čine kad […] - #3 METABOLIZAM
Da ponovim, drkomaženje ima osobinu da je jako zarazno i genetski nasljedno pa se rađaju nove generacija ljudi tuljana. Onih […]
POČETNA STRANICA 
Komentiraj